Dr. sc. Mile Lasić: Povodom smrti Gabriel Garcia Marqueza

Adio Gabo!

markezPrije dvije godine sam tijekom boravka u SR NJemačkoj pročitao u najuglednijim njemačkim tjednicima (Die Zeit, Der Spiegel …) da je veliki latinoamerički mag pisane riječi Gabriel Garcia Marquez obolio od najtužnije ljudske bolest – gubitka pamćenja. Tim tužnim povodom sam zamolio portale za koje sam tada pisao da objave moju stariju crticu pod naslovom „Mythos reportaže“. U njoj se, naime, govorilo o slavnoj Marquezovoj „novinarskoj školi“ u kolumbijskom gradiću Cartagena de Indias. Učinilo mi se i jutros, nakon što sam pročitao tužnu vijest o definitivnom odlasku najvećeg latinskoameričkog reportera a, vjerojatno, i romanopisca kako bi ova crtica mogla biti barem skroman hommage velikom piscu. Adio Gabo …

*****

Znana je istina da je novinarstvo, u principu, posao od jednog dana. Oni koji pišu moraju pisati brzo, a oni koji čitaju zaboravljaju već tijekom dana ono što su pročitali. No, ako je vjerovati anketama, čak 70% početnika u novinarstvu bira nesigurni poziv novinara u nadi da će postati dobrim reporterom, pisati reportaže maltene  kao Hemigway ili Marquez. Kako bi bili upamćeni! U tomu, pak, malo tko uspijeva, većinu čeka mukotrpno bavljenje tekućim novinarskim poslovima, onim što se zove biti „šarafom“ u  medijskoj industriji. Ponetko, ipak, uspije, inače mithos o reportaži kao duši novinarstva i reporteru kao književniku u novinarstvu ne bi bio održiv.

Velikog latinsko-američkog čarobnjaka riječi Gabriela Garciu Marqueza nismo ovdje pomenuli slučajno. Za njega se znade da je počeo kao novinar u lokalnom listu „El Universal“ u kolumbijskom gradiću Cartagena de Indias, te da je od 1955. godine bio dopisnikom više LA-listova iz Rima i Parisa. O tomu, pak, kako je sam pisao dok je „jeo novinarski hljeb“, svjedoči i njegova  zbirka  kratkih priča i novela  i kod nas nekoć objavljena pod nazivom „Riba je crvena“ („BIGZ“). Pričice u ovoj knjižici  su svojevrsni uvid u njegovo poimanje „empiričnog novinarstva“, novinarstva  utemeljenog na iskustvu, svjedočanstva  o muci običnih ljudi.

No, ostavimo se „ranih radova“ čarobnjaka iz Maconda („Sto godina samoće“…), gradića u Amazoniji koji sada želi da nosi ime slavnog pisca, želimo ukazati na činjenicu da se  kolumbijski nobelovac – pod stare dane i na posredan način – vratio novinarstvu. Upravo u Cartageni, gdje je i učio novinarski zanat,  „Gabo“ – tako ga zovu svi u LA – je osnovao 1994. godine novinarsku školu  pod imenom Fundacion de Nuevo Periodisimo Iberoamericano, kratko FNPI. U ovoj  „Marquezovoj školi pisanja“ se u proteklih desetak godina  „iškolovalo“, bolje rečeno doškolovalo oko 3.000 latinsko-američkih novinara, s nadom da će udahnuti nešto od Marquezove nepodnošljive lakoće i mudrosti u pisanju, da će postati pisci reportaža o kojima se govori.

U „Marquezovoj školi“ nema, naravno,  ocjena, niti svjedočanstva o završetku „studija“, pa čak niti potvrde da se sudjelovalo u  radu ove škole.  No, nije samo  to ono po čemu se  razlikuje „Marquezova škola pisanja“ od uobičajenih studija žurnalistike u cijelom svijetu. „Polaznici“ su ljudi koji su se već okušali ili potvrdili u novinarstvu, uglavnom tridesetogodišnjaci, ali i stariji i iskusniji novinari.

Uostalom, jedan ovdašnji „novinarski vuk“ tvrdi da se u novinarstvu i nema šta kazati prije 50. godine života. Neki je mladac – kaže ova legenda – došao jednom hamburškom znamenitom uredniku s ambicijom da bude novinar. Urednički bard, inačee  prijatelj od oca ovog mladića, mu je kazao da radi nešto razmnije do 50. godine života, te da mu se onda javi. Tako legenda…

No, ostavimo se toga, kažimo da  „polaznici“  u Marqueszovoj školi „lijepog pisanja“ prakticiraju jednostavno ono što se zove „radionica“ („workshop“), dakle nešto poput  i kod nas omiljenih sličnih „kolonija“. Pri čemu je podjednako važno ono što čuju za vrijeme „predavanja“ i ono što razmjenjuju u kantini. Da bi se, pak,  uopće došlo u „radionicu“, Marquezova fondacija ne traži  formalne kvalifikacije, nego je odlučujuća  „osobna slika“ koju kandidat ostavlja o sebi, pri čemu je najvažnija „iskrena subjektivnost“, odnosno posvećenost kandidata novinarskom pozivu.

„Polaznici“ se trebaju cijelog života osjećati međusobno povezani kao mafija, kazao je jedne prigode Gabriel Garcia Marquez, legendarni „Gabo“, kojega, na žalost, „polaznici“ viđaju isuviše rijetko. Tek tu i tamo, takorekući „incognito“, pojavi se i  „književno-novinarski papa“ u Cartageni iz njegovog meksikanskog egzila. U Cartageni de Indias, pak, ordiniraju  njegove produžene ruke -„docenti“, vrlo obrazovani književnici i novinari iz Latinske Amerike, ali i iz SAD i Europe. Primjerice, Poljak Ryszard Kapuscinski, Amerikanac  John Lee Anderson iz kultnog časopisa „New Yorker“, u kojem je i naš Aleksandar Hemon suradnik ponekad, ili Francuz Jean-Francois Fogel („Le Monde“). Svi oni više-manje pripadaju čuvenoj čikaškoj školi novinarstva, koja je propagirala žurnalizam zasnovan na iskustvu.

„Go into the district“ ili „Get acquainted with the poeple“, čuvene su parole sociologa i profesora ove škole Robert Ezra Parka, koje su značile uputu mladim novinarima –  razgovarati s ljudima, tamo gdje žive i rade, o njihovim problemima, o njihovoj muci… Logično, i u Cartageni su uglavnom okupljeni ove vrste novinari, koji iza sebe već imaju iskustvo odlaska u distrikt i propitivanja ljudi na ulicama. Na „redakcijskim konferencijama“, koje stoje u središtvu „školovanja“ u Cartageni, kritički se razgovara upravo o ovim i ovakvim iskustvima.

No, možda je najznačajnije u cijeloj ovoj priči što „Marquezova škola pisanja“ posreduje novinarima svojevrsni  „vrijednosni katalog“, koji će ovu  novinarsku bratiju ujediniti u vječno „prešutno bratstvo“ i kada se vrate u svoje redakcije. Njih će, uostalom, kasnije, tu i tamo, posjetiti njihovi bivši „docenti“…

Svi „svršenici“  „Marquezove škole“ bi, naime, poslije boravka u Cartageni trebali biti još uvjereniji privrženici Marquezove temeljne ideje da je „žurnalizam literarni žanr“, svi bi oni trebali pomoći u oformljenju latinsko-američkog žurnalizma, koji ne bi bio puka  kopija „gringo-žurnalizma“, nego se hraniti autentičnom poviješću, kulturom i životom Latinske Amerike.

Inače, kolumbijski nobelovac bi trebao sa sličnim eksperimentom uskoro početi u Europi, za početak na Iberijskom poluotoku, gdje za Latinoamerikance nema jezičnih barijera. Potom i drugdje…

B., 27.08.2006. / M., 18.04.2014.

HSPF.info

Komentari

komentara