Dr. sc. Mile Lasić: „Sila gluposti!“

Počašćen pozivom mojih studenata iz udruge „Hrvatski studentski politološki forum“  da im se obratim na obilježavanju četvrte obljetnice postojanja, dakako tek poslije dekana Filozofskog fakulteta prof. dr. Zorana Tomića i pročelnika Odjela politologije doc. dr. Milana Vege,  odlučio sam u utorak 21. siječnja ove godine govoriti kao slobodan čovjek i njihov profesor. (Uostalom, podržavam ih od osnutka, izravno i posredno, pišući za portal HSPF.info. Dobitak od ove rabote je u tomu što me studenti osjećaju svojim, nešto kao „razrednika“.)

Piše: Dr. sc. Mile Lasić

Kompliciranim govorom o staroj i novoj paradigmi, pravnom i političkom i golom nasilju i nenasilju, „zarobljenom umu“, na jednoj, i „otvorenom društvu“ kao kontrapunktu, na drugoj strani, želio sam ne samo podići razinu svečanosti, nego i demonstrirati  što bi i profesori politologije i budući politolozi bili dužni činiti. Dakako, riječ je i o tomu što bi uopće kritičko-racionalistički diskurs trebao činiti kako akademski narativi ne bi bili  puki servis, ili ancila dominantnih politika. Ocijenio sam lažno-lijevi, tobož multietnički i građanski, u biti hegemonistički i/ili unitaristički „sarajevocentrični“ akademski narativ kao najgori i najopasniji, gori čak i od njegovih banjalučkih i mostarskih separatističkih inačica. Usudio sam se, dakako, obećati da ću biti kritičan i ubuduće, sve dok budem mogao, jer politolozi drugačije i ne bi smjeli. Na to su se neke kolege i kolegice profesori mrštili, dok su studenti mahom odobravali …

Izbjegao sam, dakako, vrlo zavodljivu prigodu da otvoreno progovorim i o aktualnoj hajci protiv mojega načina rada, koju sprovode neke mostarske udruge i pojedinci. Usuđuju se bjesomučno lagati o mojoj prošlosti i nipodaštavati moj aktualni angažman,  moralni i stručni  integritet vrlo biranim „jezikom mržnje“ i laži. Zapravo, tako nisko da im ne možete odgovoriti, ukoliko se ne želite spustiti na razinu niskosti koja graniči s glupošću. Možete se samo nadati da će tako niska razina postati odvratna i onima koji im ovu ružnu rabotu odobravaju. Naučio sam, dakako, podnositi ovu vrstu poniženja, jer su već vođene slične hajke i harange od strane visokopozicioniranih političkih lažljivaca i njihovih ratnohuškačkih portala, i u Sarajevu i u Mostaru, pa ipak ova mi je aktualna, uvjetno kazano mostarska-hrvatska haranga najneprijatnija. Dakako, ima i nečega dobroga u svemu ovome. Od mostarskih prijatelja izdvojit ću jednoga koji se odmah ponudio da redovito šetamo Gradom i pijemo kavu u Gradskoj kavani.  „ I dušmanima i prijateljima je jasno da je sve laž što pišu o Tebi, budi zato spokojan“, napisao je, pak, jedan drugi dragi čovjek, koji i sam živi u dubokoj izoliranosti u Sarajevu, kao i ja u Mostaru. A jedan svećenik  mi je poslao ne samo mail podrške, nego i u privitku esej „Sila gluposti“ Dietricha Bonhoeffera, u čijem se prvom pasusu veli:

„Glupost je opasniji neprijatelj dobroga nego zloba. Protiv zla se može protestirati, zlo se može demaskirati, može se u slučaju potrebe silom spriječiti, ono nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspada, jer ostavlja kod čovjeka barem neku nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Tu se ni protestom ni silom ne može ništa učiniti; razlozi ne vrijede; dosta je da se činjenicama koje protuslove vlastitim predrasudama jednostavno ne vjeruje – u ovakvim slučajevima dapače i glupan postaje kritičan – a ako su neizbježive, mogu se jednostavno zaobići kao pojedinačni slučajevi bez važnosti. Kod toga je glupan za razliku od zla čovjeka  do kraja sa sobom zadovoljan;  on postaje dapače opasan jer se lako razdraži te prelazi u napad. Zbog toga je potrebno daleko više opreznosti pred glupanom nego zlim čovjekom. Nikada više nećemo pokušati glupana razlozima uvjeriti; to je besmisleno i opasno… (Vidjeti, Dietrich Bohnhoeffer, Wiederstand und Ergebung, Muenchen und Hamburg, 1951.)

Dakako, najvažnije  je što moji studenti i sugrađani misle o mojemu radu, u krajnjem je posve svejedno što maligamima natopljeni, „zarobljeni umovi“ s lijeve i desne obale Neretve, ili Miljacke, misle, ako se uopće misli u njihovom opskurnom svijetu vlastite beznačajnosti, otkuda, vjerojatno, i izvire potreba za apriornim obožavanjem „Vođe“, ili „vođa“, za mržnjom prema svemu što je drugačije, posebno prema onomu tko je izabrao ne biti ničiji, nego svoj, vjeran svojoj struci i savjesti. S njima  koji su izabrali „ur-fašizam“ za model svojega ponašanja, bili toga svjesni ili ne, ne može se voditi dijalog. Oni se služe stigmatizacijama i diskvalifikacijama na tako prostački način da jednostavno zaudaraju na zlo i glupost. Pa čak i  uživaju u vlastitoj zarobljenosti zlom, u vlastitom svijetu zla i ništavila, Dok im se naivni i neupućeni dive …

 *****

U više sam navrata skretao pažnju i studentima i bh. javnosti na Gadamerovu „Pohvalu teoriji“ zbog prekrasne interpretacije Platonove „alegorije o pećini“, pa se nisam uzdržao ni ovom svečarskom prigodom. Nju je, inače, u naše diskurse na gromoglasniji način od mene uveo pokojni Zvonko Bušić, i to u intervjuu neposredno uoči samoubojstva. Ne ulazeći ovdje u osude niti terorizma zbog kojeg je bio osuđen na dugogodišnju robiju, niti slavljenja osuđenog teroriste kao heroja po povratku u Hrvatsku, smije se spekulirati da su  nesretnomu Zvonki Bušiću dubinske filozofijske spoznaje do kojih je došao neumorno čitajući filozofijsku literaturu u američkim zatvorima pomogle preživjeti robiju, ali ga nisu spasile, nego su mu, vjerojatno, bile referentne i u odabiru načina kako otići s ovoga svijeta. No, vratimo se Gadamerovoj interpretaciji Platonove alegorije o pećini. „Platon je dao monumentalan odgovor svojom idealnom, u glavi zamišljenom državom, i posebno znamenitom alegorijom o pećini“, veli Gadamer, „po njoj, empiričari i pragmatičari žive u svijetu sjenki, leđima okrenuti vatri, u svijetu sjenki koji smatraju pravim svijetom, i moraju silom – silom mišljenja – da se oslobode svojih okova, da se okrenu i budu primorani da se uspenju do svjetla dana i pravog sunca. Tamo su najprije dugo zasljepljeni, sve dok se ne priviknu na svjetlost i ne smotre istinski svijet – a to je svijet postojanih misli…“ Platon je paradoksom kralja filozofa izrekao trajnu istinu, zaključuje Gadamer: „Ideal teorijskog života ima političko značenje“.

Nas u Bosni i Hercegovini se Platonova alegorija o pećini izravno tiče, ponovio sam pred studentima, jer se u BiH i u vremenima sve većeg uvažavanja kulturološkog pluralizma u svijetu živi i promišlja život u okovima golog i/ili pravno-političkog nasilja, ništenja identiteta i nerazumijevanja logike višestrukih identiteta, to jest alteriteta. Radi se o tomu da i teoretičari i pragmatičari u Bosni i Hercegovini žive u svijetu poluistina i/ili laži o sebi i svojoj zemlji. Kritičko-racionalističkog mišljenja jedva imade unutar bh. akademskih zajednica, dakle među onima koji bi se po vokaciji trebali baviti postojanim mislima. Među krajnje ideologiziranim, etniciziranim i provincijaliziranim akademskim elitama diobe su istovjetne i duboke kao i između tobožnjih političkih elita. Dominantni akademski narativi i politike su, dakle, u apsolutnom suglasju, idilu remete tek rijetki. U konačnici, takvi teorijski narativi i politike sinergijski i onemogućuju postojane misli o svojoj zemlji, plurimorfnoj i višenacionalnoj, te s time zapriječuju put mogućoj uljuđenoj zajednici s europskim ustavom i sustavom vrijednosti.

Bez okolišanja treba reći čak i u ovako svečarskoj prigodi da su političke, akademske i kulturne elite u Bosni i Hercegovini zarobljene u utvare neodgovornih predodžbi o sebi i drugima, te zbog toga nesposobne misliti i cjelovitost i „plurimorfnu nacionalnu kompozitnost“ Bosne  i Hercegovinu. Utoliko su i suodgovorne za nepostojanje kritičke autorefleksije i vizije zajedničke budućnosti. Zbog te staro-paradigmatske, podaničke i licemjerne pozicije spram političke klase na vlasti, one su odgovornije i od političke klase za odloženi civilizacijski rasplet u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji Bosni i Hercegovini. Tomu svemu treba dodati, dakako, da je BiH i međunarodnim intervencionizmom dovedena pred sami rub ponora, pa danas uzaludno žudi za autohtonim i odgovornim društvenim dogovorom, kojim bi se međusobno priznale i bh. nacije i bh. građani svih svjetonazora. Ali, kao da za takvo što nema ni pretjerane sposobnosti ni volje ni među bosanskohercegovačkim ni inozemnim pragmatičarima, ni među akademskim elitama. A ove potonje bi trebale biti pozvane pomoći da se pomaknemo u pravcu konsenzualne političke kulture, na osnovi kulture nenasilja i uvažavanja drugosti, kako bi se potom osmislili konkretni mehanizmi upravljanja našim razlikama. Taj naš neupitni kulturološki pluralizam nije, dakako, naše prokletstvo, dapače, to je naš civilizacijski ulog u kompleksni svijet alteriteta i multikulture kojeg oličava Europska unija

Kako se osloboditi logike beskrajnih dioba, na jednoj, ili „sindroma jednosti“ na drugoj strani, kako misliti svoju zemlju istodobno u njezinoj plurimorfnoj punoći i europskoj perspektivi – pitanja su s kojima se mučimo i mi vaši profesori, i vi, mladi politolozi, iliti politolozi u potenciji, koji tek kljucate iz ljušture u koju ste obrazovanjem i odgojom zarobljeni. Pred vama je, zapravo,  zadaća da se uspenjete u svijet postojanih misli i da tragate za smislenim odgovorima, što vi već i činite. Svatko bi se, dakako,  a ne samo mladi ljudi morao zaputiti iz polumraka vlastitih poluistina o sebi i BiH ka svjetlosti „postojanih misli“, kako bismo ponovno počeli misliti ono što nas povezuje, kako bismo zajedno osmislili europsku budućnost BiH. Na riječima su, doduše, skoro svi bh. narativi i sve bh. politike  proeuropejske, ali kada se razgrnu magle s njih razotkriva se sav njihov akademski i politički provincijalizam. Duh palanke je, zapravo, jedina njihova zajednička crta. I nije pri tomu riječ samo o jalovosti etnopolitika, nego i svih politika, dakle i onih koje se vide alternativnim, mada ne uspijevaju misliti bosanskohercegovačku „plurimorfnu nacionalnu kompozitnost“ (Ivan Lovrenović), ili se nje ponajviše plaše. I još se pri tomu smatraju boljim, jer su tobož kozmpolitske orijentacije. Nisu, nego su zarobljenici paradigme nasilja, nesposobni za mišljenje kulturološke i nacionalne pluralnosti kao osnove suživota u modernom svijetu trans-nacionalnih socijalizacija i integracija.

Pred vama i pred nama je – ako se usuđujemo zvati politolozima, ili kako bismo zasluživali zvati se ovim časnim imenom  – misliti ne samo tu i takvu, u biti prljavu pragmu, nego misliti i „logičko-gramatičku ili  nadosjetilnu racionalnost“, kako profesor Davor Rodin imenuje modernu teoriju, jer teorija nije tek  puka logičko-gramatička dekonstelacija opažajne osjetilnosti, odnosno pojavnosti  u višu govornu i zapisanu nadosjetilnu knjišku  realnost, već ujedno i nacrt kojim se intervenira u „realnost“, kako bi se proizvela nova osjetilnost. Jedino tako bi se moglo, zapravo, isprovocirati naše pomicanje iz svijeta „stare paradigme“ i „stanja „zarobljenog uma“ ka svijetu „nove paradigme“, ka dijalogom proizvedenoj i na kompromisu utemeljenoj modernoj političkoj kulturi. A ako ovu vrstu konzenzualne kulture  budemo umjeli tražiti i odnjegovati u akademskoj zajednici, vrlo se je nadati kako bi ona mogla već nekako iznaći i svoj odraz u političkoj pragmi. Uostalom, upućeniji znaju da je i Gadamerova pohvala (dobroj) teoriji ujedno i pohvala (dobroj) praksi! Dodat ću, tako bi se i definitivno odmicali i od  „silnica gluposti“ Dietricha Bonhoeffera…

Mostar, 21. siječnja 2014. godine

HSPF.info

Komentari

komentara