Dr. sc. Mile Lasić: Sjećamo li se Srba iz naših komšiluka?

mile-lasic-660x330-615x307Listajući moju „njemačku arhivu“, višegodišnjih dopisivanja s (ne)znanim prijateljima iz bivše Jugoslavije preko medija u BiH i Srbiji, naišao sam i na portrait  književnika Stevana Tontića i njegovu misao: „U poeziji nisam mogao da lažem“! Na Stevana su mi – dok sam živio u SR Njemačkoj –  u više navrata skretali pažnju književnici Bora Ćosić i Dragoslav Dedović. Po njihovom sudu, Stevan Tontić je nešto posebno i kao čovjek i kao pjesnik. Tada se egzil činio svima nama jedinom izvjesnošću, ali je od spomenutih i Stevanu i meni egzil dojadio. Uostalom gore je izvan jezika pjesniku nego politologu, jer pjesnik  izvan svojega jezika prosto vene …

Višegodišnji boravak u Njemačkoj bio je, unatoč svim iskušenjima, vrlo podsticajan za književnika Stevana Tontića, a uspostavljene sveze s ovom kulturom i po  povratku u Sarajevo uvijek iznova dolaze do izražaja.  Književnik Stevan Tontić je naime čest gost u jeziku i zemlji u kojima je u egzilu živio – nedavno je govorio na književnoj večeri u Stutttgartu, ili pak u BiH u organizaciji Goethe centra održi predavanja o novijoj njemačkoj lirici. Preveo je i predstavio domaćoj javnosti čitav niz suvremenih njemačkih pjesnika, za koje se bez njegova angažmana ne bi, možda,  ni znalo na Balkanu. U SR Njemačkoj mu je posebito cijenjena zbirka pjesama „Sarajevski rukopis“ (Handschrift aus Sarajewo), za koju je i dobio 2.000 godine  nagradu Bavarske akademije lijepih umjetnosti (Horst-Bienek-Foerderpreis der Bayerischen Akademie der schoenen Kuenste). Godinu kasnije je dobio i nagradu grada Heidelberga – Književnost u egzilu (Literatur im Exil), u iznosu od  tada pozamašnih 30.000 pokojnih DM.  Inače, Stevanov „Sarajevski rukopis“ su  objavili i „Vreme knjige“ (1993.) i „Stubovi kulture“ (1998.) iz Beograda i Međunarodni centar za mir u Sarajevu. Dvojezično, na srpskom i njemačkom jeziku su mu objavljene i knjige „Moj psalam/Mein Psalm“ (Edition Neue Wege, Berlin 1997.); „Odisej Penelopi/Odiysseus an Penelope“ (Edition von Buero Otto Koch im K.I.E.Z. e.V. Dessau, 2001.) I ove i  njegove druge „njemačke knjige“  poput  „Nedjelja u Berlinu“ („Sonntag in Berlin“, Landpresse, Weilerswist, 2000.) i „ Po nalogu riječi“ („Im Auftrag des Wortes – Texte aus dem Exil, Landpresse, Weilerswist, 2004.) su dočekane izuzetnim pohvalama u uglednim njemačkim  časopisima, a neke od njih su i nagrađivane. Spomenute i nespomenute nagrade su došle u prave ruke i u pravo vrijeme, Stevan se, naime, izdržavao isključivo  od pisanja i gostovanja na literarnnim večerima, a taj je kruh priličito gorak i na Zapadu,  ako niste bestseler autor…

Po povratku u BiH, Stevan Tontić je dao  sarajevskom magazinu „Dani“ intervju u kojem je gospodski ustvrdio da je „u šeheru“ uglavnom elegantno prešućen proteklih godina. Kazao je, također, kako je svih ovih ratnih i poratnih godina nastojao sačuvati nešto od svog ljudskog dostojanstva i vlastiti ljudski i pjesnički jezik. Nije htio, nije mogao podnositi zatrovani jezik medija i vladajućih partija i njihovih intelektualnih servisa, onaj ratnohuškački, pun mržnje prema drugima. Htio je biti i ostati „svoj“. I poslije svih gorkih iskustava s bh. kulturološkim i medijskim ambijentima koje sam osobno imao po povratku, čini se da je Stevanov dostojanstveni izbor šutnje, ili oglašavanja samo rijetko i knjigama, možda jedino mogući dostojanstveni izbor. Uostalom, pogledajte tko je sve od najumnijih među nama zašutio i komunicira s čitateljima samo putem knjiga i suptilnih bloggova. (Vidjeti uostalom jedan od takvih na web-adresi: www.ivanlovrenovic.com). Usuđujem se prognozirati, uskoro će u medijima ionako govoriti samo oni koji govore „poželjnim glasom“, sukladno propisanom kulturološkom i političkom kodu nekih od naših centara u tri pas skoro nekomunicrajuća društva. U takvim diobama nema jednostavno mjesta za one koji ne pripadaju „našem taboru“, primjerice za ljude „trećeg modusa“ u hrvatskoj ili nekoj drugoj bh. politici …

*****

No, vratimo se našemu „mediju“. Po povratku u zemlju i Stevan Tontić je pomislio  kako  je najbolje prestati pisati, jer kakvog smisla imaju i život i pisanje u okruženju „sumanutih političara i njihovih ratnika“, ali se trgao i zaključio da mora ostaviti svoj „pjesnički trag“. Tako je i dovršena zbirka pjesama  „Sarajevski rukopis“, u kojoj je Tontić i došao do bitnih saznanja kako u poeziji ne može da laže. On ne laže ni kad govori u zbirci „Blagoslov izgnanstva“ (objavljena i u Banja Luci), jer je ponešto, kako reče, i učio u njemačkom egzilu. Nije jednostavno živjeti u tuđem jeziku, u tuđoj kulturi, ali čovjek koga taj jezik i ta kultura zanimaju i duhovno provociraju, izvlači iz toga na kraju kajeva i neku dobit, kaže Stevan Tontić, jedan od najumnijih suvremenih srpskih i bh. pjesnika…

Pjesnik, prozaist, esejist, urednik, antologičar, prevodilac s njemačkog jezika, tako počinje Stevanov curriculum vitae u  njegovom „PEN-kartonu“. Datum i mjesto rođenja: 30. 12. 1946, Sanski Most, BiH.  Školska sprema: diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij filozofije sa sociologijom. Prvu knjigu poezije „Nauka o duši i druge vesele priče“, objavio mu „Veselin Masleša“ iz Sarajeva, davne 1970. godine. Uslijedile su zbirke poezije „Tajna prepiska“, Svjetlost, Sarajevo, 1976.; „Naše gore vuk», Radivoj Ćirpanov, Novi Sad, 1976.; „Hulim i posvećujem“, BIGZ, Narodna knjiga i Rad, Beograd, 1977.; „Crna je mati nedjelja“, Nolit, Beograd, 1983.; «Prag» Svjetlost, Sarajevo, 1986.; „Ring“, BIGZ, Beograd, 1987. , „Sarajevski rukopis“ (1993.) i „Blagoslov izgnanstva (2001.). Kao zasebne knjige objavljene su mu i izbori iz poezije: „Tajna prepiska i druge pjesme“, Svjetlost, Sarajevo, 1984/85.; «Izabrane pjesme», Veselin Masleša, Sarajevo, 1988. ; „Lirika“, Dnevnik, Novi Sad, 1995. i «Olujno jato», Glas srpski, Banja Luka, 2000.  Autor je i proznog prvijenca „Tvoje srce, zeko“, priče raskomadanog romana, Filip Višnjić, Beograd, 1998., o kojemu ćemo govoriti u nastavku s razlogom. Sastavljač je i više antologija:  „Ruža vjetrova“ (iz savremenog pjesništva Bosne i Hercegovine), Smederevska pesnička jesen, Smederevo, 1988.; „Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine“, Svjetlost, Sarajevo, 1990. ; «Moderno srpsko pjesništvo», Svjetlost, Sarajevo, 1991. godine. Od ranije je dobitnik brojnih „domaćih nagrada“ – „Šantićeve“ (Mostar 1985.), „Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva“ (1987. ), „Zmajeve“ (Novi Sad 1994.) i „Rakićeve“(Beograd 1995.). Po povratku u Sarajevu dobio je «Bosanski stećak», za 2007. godinu.  Prevođen je  na brojne jezike…

*****

U mjesecu svibnju kad se na sve strane govori u našoj zemlji o žrtvama, pri čemu se ove godine izdvojio iz shematskih i već viđenih govora tek dubrovački biskup Mate Uzinić, porukom o nužnosti pružanja ruke jasenovca Bleiburgu, i obratno, o  tragediji građana Sarajeva srpske nacionalnosti, ili Srba iz doline Neretve, nema tko prozboriti ni riječi. O tim srpskim stradanjima u posljednjem ratu progovorio je, dakako, čovjek koji ne umije da laže, kako sam veli, književnik Stevan Tontić u romanu «Tvoje srce, zeko», i to na respektabilan  ljudski i umjetnički način, koji nema ništa zajedničko s Dodikovim propagandistima iz Banja Luke, koji govore o hiljadama pobijenih Srba samo u Sarajevu, od strane «Turaka», dakako,  kako bi u konačnici skrili da je tih 3.974 pobijenih sarajevskih Srba velikim dijelom ubijeno s okolnih sarajevskih brda. Dodatna tragedija sarajevskih Srba je, dakako, što ih se tretiralo potencijalnim izdajicama, ili surovo ubijalo od raznih «Ćela» i «Caca», o čemu i govori Tontićeva poezija i proza!                                                      

«A oni što grkljane režu, nož ti, olovo ti u srce pakuju, nisu obični glupaci, budale ‘onako’ – ti su zli. Ti su se odrekli svoje duše, tog nesnosnog tereta: duša vezuje ubilačke ruke, ostavlja ih bez posla. Glupa, nepraktična, primitivna ljudska duša…», tako piše Stevan Tontić u «pričama raskomadanog romana», u njegovoj prvoj proznoj knjizi «Tvoje srce, zeko».                                                                                      U  18 poglavlja Tontićevog  romana, kojeg je bh. književni kritičar Josip Osti, s poslijeratnom adresom u Ljubljani, ocjenio «romanom o obezvrijeđivanju čovjeka», radi se o Stevanovoj patnji u vremenima barbarskog uništavanja Sarajeva, kako od bradonja s brda tako i slične bratije iznutra, o Stevanovom  odlasku iz Sarajeva u Srbiju, pa  u Njemačku, u egzil…

Stevanovo potresno svjedočanstvo o  «sarajevskom infernu» mi se, dakle, prosto nametnulo samo od sebe dok sam u pripremi mojega podsjećanja „Sjećamo li se Sarajeva…“  prelistavao ono što je  magazin «Dani» objavio u specijalu «Sjećaš  li se Sarajeva» (03.04.2008.), to jest dok sam prolazio kroz  beskonačni spisak ubijenih građana Sarajeva, imenom i prezimenom. Ovaj  senzibilni srpski i be-ha  pjesnik je morao za vrijeme rata u Sarajevu i «dvostruko strahovati» – od  poludjelih sunarodnjaka s okolnih sarajevskih  brda, ali i dodatno od raznih «juka», «ćela» i «caca», gradskih  zlikovaca, svrstanih u kojekave postrojbe smrti, gradske pljačkaške odrede i bande. Besprizorni su spomenuti „junaci“ uklanjali sve svjedoke njihovih nedjela, ali  im je naročito slatko bilo ubiti i kojeg preostalog Srbina u gradu. Radilo se, i de facto i de iure, o zločinačkom,  rasističkom odgovoru na očigledni zločin i rasizam s brda, iako to skoro  nitko do današnjeg dana neće tako da zove …

Inače, pjesnik Stevan Tontić u romanu «Tvoje srce, zeko» govori o dva čvrsta obruča oko Sarajeva – srpskom i bosansko-muslimanskom, u kojima je posebno teško bilo preostalim Srbima, na njih se pucalo kao i na druge, s brda, ali se u samom gradu sumnjalo u ove ljude kao u moguću «petu kolonu». U tom kolopletu strašnih činjenica i jednako strašnih sumnjičenja bilo je najteže gradskim Srbima, tuklo ih je sve drugo što i ostale ljude u gradu (glad, studen, bolest, granate, snajperi), a povrh svega komšijska i susjedska  sumnja u njihovu raspolučenost, kao  i strah izrastao na svemu tomu da će biti pobijeni, u slučaju pada grada, ili već nekako drugačije. Najteže je moralo biti, dakako, ljudima poput Stevana, koji nije krio da ne bi mogao pucati u ljude, bili oni ove ili one nacije. Slično kao u fascinantnom Ivankvićevom ratnom dnevniku „7oo dana opsade“, i pjesnik Tontić zapisuje potresne stranice o onomu što je vidio i proživio u opkoljenom Sarajevu, o tomu kao se plašio da će biti prisilno mobliziran ili odveden da kopa rovove u blizini «neprijateljskih linija», o tomu kako se – unatoč svemu – zbližio s ljudima različitih etnija, s kojima je dijelio podrum «kako bi sačuvao glavu i nešto duše», njegove nježne duše «koja ne može da se jednostavno borbeno svrsta, odbijena zlom od svake strane»…

*****

Istina o stradanju sarajevskih Srba je koliko surova toliko i kompleksna: ljudi srpske nacije koji su se zadesili u dijelu grada pod kontrolom Armije BiH odvođeni su na prisilno kopanje rovova u blizini linija razdvajanja, zatvarani su u vojne kasarne u Sarajevu i Tarčinu, pa  i  ubijani u Kazanima, ili drugdje, o čemu se tek stidljivo govori. S druge strane je posve  jasno da ovo što govore političari iz RS-a i nije drugo do svojevrsno ponovno  bombardiranja Sarajeva, samo ne više teškim naoružanjem bivše JNA, nego goebbelsovskim  «političkim granatama». A kada bude jednog dana konačno i  iskazana istina u cijelosti o stradanju Srba  u proteklom ratu u BiH,  bit će pogubna i po bivše i aktualne političare iz toga što se zove RS, dakle i one koji su ovu «tvorevinu» osmislili i na zločinu sazdali, tako i za one koji je grčevito brane, po cijenu razbijanja BiH i novog rata u ovoj nesretnoj zemlji. Bit će porazna, posve je oizvjesno,  i po bošnjačke vrhovne autoritete …

No, ostavimo se toga, konstatirajmo još jednom pri kraju, književnik Tontić je i u ovom romanu pošten, uostalom kao i u svoj njegovoj poeziji, jer jednostavno „ne može da laže“! Za njega je, kao i za mene i mnoge druge ljude, ono što se s njegovom zemljom dogodilo «poraz svih, poraz svega što postoji…, poraz ljudskog razuma, poraz kulture, svega čovječanskog». Logična je, usput kazana, i Tontićeva misao da bijeg iz grada ne predstavlja izdaju.  «Nema izdaje u bjekstvu iz pakla…», veli Tontić. U Sarajevu – kao posljedica svega što se dogodilo rpije dvije decenije – više ne živi njegovih 150.000 prijeratnih Srba, od predratnih 19.000 Srba i nema ih danas više od 5.000 u Mostaru, kao što nema u Posavini više od 20 od predratnih dvjesto i dvadeset tisuća Hrvata, kao što Bošnjaka ima samo u simboličnom broju u Banjaluci i Krajini, uz Drinu i Podrinju u odnosu na predraće. Zbog toga mnogi naši ljudi i žive tamo gdje danas žive, i neće više nikada živjeti tamo gdje su se rodili ili živjeli do oslobodilačkog, otadžbinskog ili domovinskog rata…

Svim ovim podsjećanjima aapelira se,  zapravo, da se počne pošteno govoriti o ubijenima i protjeranima, o onima koji su platitili  najskuplju cijenu «programiranog kaosa», putem kojeg su nove elite došle na vlast da bi unizili i ovu zemlju i ljude u njoj. Namjernom uporabom sintagme o «organiziranom kaosu» (Ibran Mustafić) ne želi se izjednačavati krivica za učinjeno zlo ni prema SFRJ ni prema BiH, ali niti amnestirati «vođe», kako se to podjednako nemoralno čini i u Sarajevu i u Banja Luci i u Mostaru. Nijedan bh. narod nije naime ni u jednom, pa ni u posljednjem ratu bio samo loš ili samo dobar, nego su ljudi u uniformama bili  i «good guys» i «bad boys», sukladno ambicijama njihovih vođa, vrhovnika i predsjednika. Izostavite u kompleksnoj priči samo jednu kariku i bićete omiljeni „poželjni glas“, ali nećete nikada stići do kompleksne i objektivizirane istine o zlu, niti do Jaspersove  „nulte točke“ u procesu ozdravljenja. Zbog toga se i ovom prigodom prisjetimo Jasperova nauka kako krivnja ima i kaznenu i moralnu i političku i metafizičku domenziju, a odgovornosti su i individualne i kolektivne. Njih ne možemo izbjeći ni kad nismo sudjelovali u međusobnim uniženjima…

Mostar, 24. svibnja 2014. godine

Komentari

komentara