Dr. sc. Mile Lasić: Škola euroatlantizma 2011 u Baru

 

Humanističke studije iz Podgorice, u suradnji s općinom Bar i Ministarstvom obrane Crne Gore organizirale su, u vremenu od 07. do 11. studenog o.g., treću sesiju Škole euroatlantizma na temu „Globalizacija i NATO“.


 

 

Već na prethodne dvije sesije sudjelovali su i studenti politologije s Filozofskokog fakulteta, mojeg matičnog fakulteta u Mostaru, a ja sam ove godine bio po drugi put u ulozi predavača i vođe puta mini-hercegovačke ekspedicije (doktorantkinja Martina Planinić i trojica dobrih studenata treće godine politologije – Josip Mikulić, Ivan Kraljević i Goran Kutle).

 

Predavači i panelisti su bili iz SAD, Regije i Crne Gore (prof.dr Radovan Vukadinović, utemeljitelj i voditelj ove škole, profesori dr. Lidija Čehulić-Vukadinović i dr. Radule Knežević sa Sveučilišta u Zagrebu, prof.dr Đorđe Borozan, dekan Humanističkih studija, prof.dr  Dragan K. Vukčević, dekan Pravnog fakulteta, drage mlade kolegice doc. dr. Olivera Injac i ass. mr. Nikoleta Tomović s Univerziteta Donja Gorica (UDG) u Podgorici, Amerikanka crnogorskog podrijetla dr. Sharyl Cross, profesorica s George Marshall Centre u Garmisch-Partenkirchenu, profesori dr. Nikola Samardžić i dr. Andreja Savić s Univerziteta u Beogradu, itd. Tzv. multiplikatori, to jest polaznici su bili od kojekuda, od Vardara pa do Mostara, a među njima je bilo i diplomata i studenata ili mladih doktoranata iz Mostara i Beograda, Skoplja, Podgorice i Tirane.

 

„Multiplikatori“, koji će koliko sutra stečena znanja „multiplicirati“ u sredinama u kojima žive i rade, su se srećom umjeli družiti i do „sitnih sati“ ili skoknuti na izlet do Skadarskog jezera. Tako nastaju „nova partnerstva“, relaksirana i lijepa, umije kazati profesor Vukadininović…

 

Prošle sam godine u Baru govorio o neizvjesnom putu BiH u EU i NATO (objavljeno i u zborniku broj 2  UDG-ijeve serije), a ove mi je pripala čast da na Školi euroatlantizma govorim na temu tobožnjeg kraja multikulturalizma na Zapadu, odnosno nastanku paralelnih društava u postjugoslavenskim zemljama. Čitateljima ovog portala je već  iz prethodnih kolumni  poznato što mislim o oduševljenju kod nas neopreznim izjavama Angele Merkel i Davida Camerona o „smrti multikulturalizma“, pa se neću ponavljati.

 

Dodao bih samo da se o tomu na Zapadu govori već 20 godina, ali nekim čudom  ta rasprava nije još stigla do nas, za što su zaslužni upravo oni koji su ubogo palanački likovali i ovoga ljeta zbog  tobožnje „smrti multikulturalizma“, ne bi li nekako zabašurili vlastitu bijedu  ili bijedu balkanskih podijeljenih društava.

 

Zato sam – pozvaviši se na kolegu sa Sveučilišta u Zagrebu, profesora Mesića (nije Stipe, nego Milan, ozbiljan znanstvenik) – naglasio razliku između pojmova multikulturalnost i multikulturalizama. Pod „multikulturalnošću“ se, naime, misli pluralna datost skoro svih društava i zemalja u Svijetu u kojem egzistira circa 8.000 etnija, a pod „multikulturalizmom“ refleksija na tu (za)datost, u pravilu ideologijski utemeljena i nedovoljno promišljena. Odgovore na pitanje otkuda tolika sljepoća u našim političkim provincijama i palankama, kako je moguće biti u tolikoj diskrepanci s relevantnim mišljenjem i praksom već u prvom europskom susjedstvu, ponudio sam u tri bloka: a) što je, u stvari, relevantna znanstvena misao u Europi i Svijetu mislila pod „smrću multikulturalizma“ i nastankom „paralelnih društava“ i kako je moguće nadići fenomen neadekvatne refleksije i neuspjelih integracija; b) nije li u postjugoslavenskim zemljama skoro u potpunosti uništena multikulturalnost, a zbog čega se i likuje zbog „smrti multikulturalizma“; i c)  možemo li bez euroatlantskog konteksta uopće izaći iz začaranog kruga poraznih, obrnutih  tranzicija?

 

I

 

O onomu pod a sam već pisao za Vidiportal.ba, a onom pod b govorio sam „multiplikatorima“ u Baru  na osnovu mojih pripremljenih tekstova za raspravu na Odboru ANU BiH za sociologiju i okrugli stol u organizaciji časopisa Diskursi, održan nedavno u Sarajavu, na kojem su ravnopravno sudjelovali i uživali radost susretanja predstavnici bh. akademskih zajednica (Sarajeva i Istočnog Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banjaluke), uz respektabilne goste iz inozemstva i prvog susjedstva. O tomu želim upoznati čitatelje ovog portala, kao i onim pod c na samom kraju ove kolumne.

 

U Baru sam, dakle,  podsjetio kako bi bilo vrlo smisleno „educirati edukatore“, što sam čuo početkom rujna ove godine na jednom seminaru održanom na Ilidži, a pod pokroviteljstvom Helsinškog komiteta Norveške i u suradnji sestrinskih odbora iz Srbije i BiH. Na dvodnevnom „sastanku partnera“ se razgovaralo o projektu „Gradimo mostove, a ne zidove“, koji podrazumijeva etabliranje kolegija „Interkulturalno razumjevanje i ljudska prava“ na nizu visokoškolskih institucija  u Bosni i Hercegovini i u Srbiji.

 

Program ima lokalnu, regionalnu i međunarodnu perspektivu, kazalo se u pozivnom pismu za skup kojem sam nazočio kao „posmatrač“ u ime  Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Ovo nije, dakako,  puki pi-ar za jednu plemenitu ideju, nego ukazivanje na mogući put ili odgovor na jedan od  najstrašnijih c r i m e n a  u našim društvima i njihovim obrazovnim sustavima.

 

Radi se o etnizaciji i posljedičnoj provincijalizaciji cjelokupnog školstva u postjugoslavenskim zemljama, u funkciji proizvodnje tzv. poželjnih narativa po volji  i ukusu vladajućih političkih i duhovnih elita, što je u konačnici i dovelo do odumiranja filozofije i prakse multikulturalizma na ovim prostorima. Inače, glavni cilj projekta „Gradimo mostove, a ne zidove“ je  „izgradnja kompetencija“ na visokoškolskim ustanovama koje bi omogućile da „obrazuju studente na način koji će doprinijeti razvoju demokratske kulture temeljene na vrijednostima interkulturalnog razumjevanja i ljudskih prava,“ kako bi mogli „biti promotori ovih vrijednosti na svojim  budućim radnim mjestima.

 

Nisu, dakle, slučajno u skoro svim postjugoslavenskim zemljama i danas na djelu  prevaziđeni metodi reguliranja međuetničkih konflikata ili sukoba, nego su to posve ciljno, jer ih održavaju u životu akademske, duhovne i političke elite koje ne zaslužuju to ime, upregnute u realizaciju koncepta ili modela nacije-države. Krajnji rezultat ove vrste eksperimenata je  smrt multikulturalizma na našim prostorima, ma koliko se prstom upiralo na tobožnju smrt multikulturalizma u zapadnom svijetu. U njemu se, međutim, uz brojne krize i porođajne bolove odvijaju trans-nacionalizacije i integracije koje su omogućile, čak, i re-vitalizaciju modela nacije-države u novom ambijentu, o tomu kasnije. Naši dominantni politološko-pravni i politički narativi, nažalost, u pravilu ignoriraju ta iskustva. Ona usamljena manjina među nama koja pokušava ukazati na tu europsku alternativu u pravilu je ciljno marginalizirana ne samo od otvorenih „neprijatelja otvorenog društva“ (Karl Popper), nego i onih kod nas koji su prividno njegovi „prvosvećenici“, a po metodama su, također, njegovi neprijatelji.

 

Političko-pravno nasilje i nastanak „paralelnih društava“ kod nas su, dakle, u funkciji učvršćivanja ili nastanka nacija-država na sve užem i manjem zapadnobalkanskom prostoru, uključivo i BiH, pa se i nije u prilici doseći logiku razvoja i funkcioniranja modernih društava. Općeprihvaćeno je, inače, da se nastanak nacije uvijek vezuje za neku vrstu nasilja, dok se nastanak multikulturalizma vezuje za pojam i praksu modernih društava i sloboda. Riječ je u ovom momentu o europskoj političkoj kulturi u nastanku, koja se smije nazvati i kulturom „četiri slobode“ ili kulturom otvorenog društva i čije dosege (i ograničenja) možemo pratiti unutar Europske unije.

 

Neprijeporno je, pak, da ona znači nijekanje starih obrazaca, zbog čega i jeste izložena raznim nasrtajima. Uvaženi lijevi intelektukualac Rob Riemen, osnivač i predsjednik Nexus Institute (i časopisa Nexus), vjerojatno vodećeg „međunarodnog centra za intelektualne refleksije“, ogorčen je nespremnošću intelektualnih i političkih elita da ustanu u obranu ove političke kulture. Takva vrst indolencije je, uostalom, i omogućila notornom neofašisti Gertu Wildersu, prvom čovjeku „Partije slobode“, da kontrolira manjinsku nizozemsku vladu, a sutra možda bude i na njezinom čelu.

 

U važnom eseju „Vječiti povratak fašizma“, Riemen je  upozorio,  ukoliko izostanu  civilizacijski otpori ne isključuje se povratak fašizma i u Europi, ili u SAD, i to pod egidom lijeve ideje i ideje slobode. A to bi u suštini značilo povratak ideji države-nacije, krvi i tla, a napuštanje projekta mira i slobode što je bit europskih integracija. “Geert Wilders je fašist, i ako ga ubrzo ne zaustavimo u Nizozemskoj može izbiti nasilje kakvo smo već vidjeli na Balkanu,”  upozorava Rob Riemen, pri čemu se nalazimo „u dubokoj civilizacijskoj krizi, krizi istinskih, duhovnih vrijednosti, a Wilders i njemu slični su logična posljedica nihilizma masovnog društva, za koje svi snosimo odgovornost“.

 

Radi se, dakle, o odgovornosti  korumpiranih elita koje njeguju duhovnu prazninu, u kojoj se fašizam opet može uzdići.  Po Riemenu, mogući povratak fašizma su „omogućile političke stranke koje su se odrekle vlastitih vizija, intelektualci koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepa za novcem koju generira poslovni svijet te masovni mediji koji radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo“ (vidjeti, Vječiti povratak fašizma, TIM press, 2/2011., str. 56).

 

Ovaj uvod je bio nužan, dakle, kako bi se postavilo pitanje: da li je stvarna „smrt multikulturalizma“ i ciljno formiranje „paralelnih društava“ u postjugosavenskim zemljama uzrokovano primarno time što nas je u bližoj i daljnoj prošlosti politička moderna zaobilazila u velikom luku, što se imalo iskustvo samo s represivnim metodama razrješenja etničkih konflikata, što se u  temeljnim pitanjima države, nacije, kulture, identiteta i jezika bavimo na posve anakroničan i autističan način, što se nismo naučili rješavati osjetljiva pitanja bez golog ili političko-pravnog nasilja, pa zbog toga mlako ili nikako branimo ideju pripadanja ujedinjenoj Europi?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Po mojem razumijevanju, odgovor je na sva ova pitanja potvrdan. Zato se kod nas i ne razumije kako se formirani identiteti ne smiju dovoditi u pitanje, nego se moraju obogaćivati i usložnjavati. Dakle, morali bismo se naučiti ophoditi s identitetima, jednostavnim i složenim, a ne nijekati ih, ili zatirati. U krajnjem, u modernom dobu se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže tek putom one političke kulture koja podrazumijeva priznavanje umjesto potiranja kulturoloških pluralnosti, upravljanje etničkom pluralnošću, a ne njezino eliminiranje. Ovim se putom i otvaraju  mogućnosti jednakopravnosti i trajnijeg i pravednijeg rješenja međuetničkih problema.

 

Ako, dakle, svjedočimo  uopće o nečemu novomu u ljudskoj povijesti, to se ogleda primarno u tomu što se u post-modernim političkim društvima, za razliku od predpolitičkih, tribalističkih društava, odustaje od grube prisile u eliminiranju etničkih razlika.

 

Možda se i po prvi puta u povijesti pokušava nenasilno upravljati međuetničkim razlikama? Anglosaksonski autorski dvojac John McGarry i Brendan O’Leary govore, primjerice o osam metoda upravljanja i eliminiranja međuetničkih razlika. U metode upravljanja etničkim razlikama ubrajaju se: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija ili federalizacija; te,  konsocijativizam ili sporazumna podjela moći. U metode tzv. eliminiranja etničkih razlika se ubrajaju: genocid; prisilno masovno preseljenje stanovništva; razdvajanje i odcjepljenje (samoodređenje); (prisilna) integracija ili asimilacija (Vidjeti, McGarry, John  and  O’Leary, Brendan, Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John. McGarry i Brendan. O’Leary (eds.): The Politics of Ethnic Regulation, London and New York: Routlege. 1993).

 

I u temeljito urađenoj  i  korisnoj studiji Srđana Milašinovića i Želimira Kešetovića o rješavanju unutardržavnih međuetničkih konflikata s pravom je ukazano na razlike u pristupu u političkim i pred-političkim društvima: „Iz ugla sprečavanja i rešavanja konflikata značajno je pomenuti da se po pravilu etnički konflikti najlakše generišu između predpolitičkih i tribalističkih društava ili u društvima koja nisu dozrela do nivoa moderne parlamentarne demokratije.

 

S druge strane etničko-konfesionalni sukobi su najprisutniji tamo gde postoji takozvana ‘fingirana demokratija’ ili ‘demokratija niskog intenziteta’…“ (vidjeti, Mogućnosti rešavanja unutardržavnih konflikata, izvorni znanstveni rad 01/2009, str. 175). Već površni uvid potvrđuje ovo Milašinovićevo i Kešetovićovo pravilo, to jest pokazuje kako su se u postjugoslavenskim zemljama malo koristile metode upravljanja, a da su se isprobale uglavnom surove metode „eliminiranja etničkih razlika“, što i jeste dovelo do smrti multikulturalnih društava i nastanku „paralelnih društava.

 

Svijest o zajedničkoj prošlosti i bliskosti se i mogla zatrti samo tim putom. Poslije grubih metoda prisile u ratu uslijedile su suptilnije metode pokoravanja ili asimilacije u miru, primjerice putem tzv. jezičnog nacionalizama, to jest nametanja jezičnog i kulturološkog modela većine manjinama. Moralo bi se, dakle, učiti ponašati i djelati na posve opozitan način dosadašnjem u oblasti upravljanja međuetničkim konfliktima. I u ovom pogledu Milašinović i Kešetović mudro sugeriraju: „Iskustva vezana za procese rešavanja konflikata ukazuju na to da, u većini slučajeva neutralisanje konflikta ne sme da se razmatra kao jednostrano nametanje volje moćnijeg protivnika slabijem.

 

Ako je rešenje nametnuto, bez obzira na to da li je nametanje izvršeno uz primenu sile ili samo pretnjom silom, ono ne opstaje dugo, konflikt će se ponoviti i eskalirati u nekom drugom obliku. Dovoljno je pomenuti veštačke granice u Africi, Aziji, bivšem SSSR, Evropi, a posebno na Balkanu, koje su proizvele međunacionalna trvenja, rat i probleme teritorijalnog razgraničenja naroda i etničkih zajednica.

 

U praksi upravljanja etničkim konfliktima se, naravno, rijetko kada radilo ili radi o primjeni samo jedne od prisilnih metoda, a i pri upravljanju se radilo o kombinacijama metoda uz neizvjesne ishode. Nerijetko su, naime, konflikti samo prigušivani ili odlagani, ali ne i uspješno rješavani. Samo se, nažalost, s tolerancijom i strpljivom njegom kulturološke pluralnosti nije imalo i nema velikih iskustava. Pa, ipak, samo se ovim putom stiže do spoznaje o nužnosti respektiranja i kolektivnih, a ne samo individualnih prava pripadnika svih manjinskih etničkih zajednica.

 

One među nama, koji  se uzbuđuju već na samo spominjanje konsocijativnih modela, zamolio bih, dakle, da se zapitaju da li je „konsocijativizam ili sporazumna podjela moći“, kako bi kazali John McGarry i Brendan O’Leary,  nužno lošija metoda upravljanja etničkim razlikama od instrumenata upravljanja etničkim razlikama kakvi su: hegemonistička kontrola, arbitraža ili kantonizacija ili federalizacija? O drugome je pri tomu riječ. U mjeri u kojoj su pojedinačna društva zakoračila u neistražene prostore političke moderne, utoliko bivaju i svjesnija kako se kulturološke različitosti ne smiju potirati.

 

I obrnuto, u pred-političkim društvima se i dalje čvrsto vjeruje u tzv. metode grubog eliminiranja etničkih razlika, ili, pak metode majorizacije i prikrivene asimilacije, čime su daljnji konflikti programirani.

 

I izrijekom kazano, u post-jugoslavenskim zemljama ne orijentiramo se, nažalost, prema onima koji žive filozofiju i praksu „otvorenih društava“, koji iza sebe već imaju despotsko-autokratske modele vladavine koji produciraju „neprijateljske slike“ u Drugome, kako bi to kazao liberalni katolički teolog dr. Hans Küng govoreći o „neprijateljskoj slici islama“, odnjegovanoj u nekoj huntingtonskoj kuhinji.

 

Koliko li je samo među nama „malih huntingtona“, uvjerenih da je sve dozvoljeno što drugdje  nije u obrani prevaziđenih ideala kakvi su nacija i država, nacionalna država i nacionalna kultura, ili pak u potiranju etničkih razlika među nama? Protivu njihovih neznanja ili neukih namjera, protivu nasilnih potiranja naših minimalnih razlika, tih nježnih svjedočenja o našim bliskostima i nužnosti povratka jednih drugima, se mora ustati koliko danas, dok se može, kazao bi, vjerojatno, Rob Riemen.

 

II

 

U BiH i u regiji jugoistoka Europe se, zapravo, ne umiju napraviti odlučujući iskoraci iz prapolitičkih, tribalističkih u politička društva, niti je takvo što moguće bez pomoći NATO-a i EU. U post-modernu se, ostalom, i može stići samo ako se živjelo u političkoj moderni. Zato i približavanje EU podrazumijeva supstancijalne transformacije, a takvo što jeste jedina šanse za postjugoslavenske zemlje da izađu iz pred-političke povijesti i konačno prestanu biti zemlje ili Regija „zarobljenog uma“ (Czeslaw Milosz).

 

I dok NATO predstavlja u biti povoljni vanjski okvir i svojevrsna je zaštita od vlastitih suludosti (te su za nas opasnije), članstvo  u Europskoj uniji podrazumijeva epohalnu promjenu vladajuće civilizacijske paradigme ne samo na zapadnobalkanskim prostorima. Nije slučajno berlinski profesor Hagen Schulze, autor knjige „Nacija i država u europskoj povijesti“ (Staat und Nation in der europäischen Geschichte. C.H. Beck, München ,1995.) ustvrdio kako je ozbiljna europska politička misao dugo tragala za prevazilaženjem „etno-rušilačkog principa“ u modelu nacije-države i da je odgovor našla upravo u trans-nacionalizacijskim nadilaženjima modela iz 19. stoljeću.

 

U proteklih nešto više od pola stoljeća, koliko je prošlo od osnivačkih „Rimskih ugovora“ (1957/1958) EEZ, EZ odnosno EU je postala najsnažnije unutarnje tržište, mjereno bruto društvenim proizvodom, kao i vodeće svjetsko gospodarstvo, postala je i vodeća civilna sila, mjereno kriterijom solidarnosti, pa i politička sila, mada još uvijek ne govori „jednim glasom“ u vanjsko-sigurnosnoj politici i zadugo neće biti vojna sila. U Maastrichtu je prije skoro dvije decenije, doduše, porođena EU kao gospodarsko-monetarna (i politička) unija, ali se za ozbiljenje prve potom ozbiljno radilo, a za drugu vrlo malo.

 

Aktualnu krizu EU i Eurozone imamo, dakle, i zbog toga što formiranje monetarno-gospodarske unije nije pratio odgovarajući proces pozajedničenja svih politika potrebnih za njezino funkcioniranje. Ekonomisti upiru prstom primjerice u nedostajuću jedinstvenu poresku politiku, koje nema bez „političke unije“, a politolozi i pravnici konstatiraju da se nije dovoljno radilo za „Sjedinjene europske države“. EU nije, doista, postala ni federacija ni konfederacija, nego je ostala „nešto između“, samo se stručni i politički sporovi vode je li to dobro ili loše po nju i projekt mira u ujedinjenoj Europi. U svakom slučaju, sve su članice imale višestruke koristi od EU koja se bazira na čvrstim ugovornim suodnosima i pravilima.

 

Kontinuirano nadilazeći unutarnje krize, centripetalne i centrifugalne tendencije, EU je postala sui generis tvorevina, zasebni gospodarski, politički i pravni sustav, koji je doveo do nevjerojatno  duboke isprepletenosti gospodarstava i pravne i političke kulture zemalja-članica. Najvrijednije je u razvoju EU, zapravo, njezin pravno-politički sustav, jer sadrži i nadnacionalne i međudržavne razine i načine suodlučivanja i dogovaranja.

 

Zbog toga EU nije postala „nadnacionalna tvorevina“, kako se kod nas nerijetko površno piše i govori, nego alternativa povijesno-političkim tvorevinama kakva je nacionalna država. EU nije ni negacija nacionalne države, eo ipso, jer podrazumijeva njezinu revitalizaciju i djelovanje u funkciji harmoniziranja odnosa i pozajedničenja europskih politika. U osnovi EU funkcionira sukladno mješovitom modelu višerazinskog upravljanja koji se temelji na teoriji prenijetog ili djeljivog suvereniteta, izgradnji euro-regiona i principu supsidijariteta. U konačnici, EU je postala onim što jeste temeljem filozofije i prakse „četiri slobode“ (kretanja ljudi i ideja, robe, kapitala i usluga). EU je, dakle, sve ono što zemlje zapadnog Balkana još nisu, a morale bi čim prije postati mira radi i u ovom dijelu svijeta.

 

Naše je prokletstvo, pak, primarno u tomu što je kod nas još uvijek u tijeku zakašnjela, pa time i ogorčenija bitka za konstituiranje nacija-država, po uzoru na prevaziđene modele koji isključuju upravljanje etničkim konfliktima, a podrazumijevaju manipulaciju njima. Upravo zbog toga i Zemlja i Regija  uzaludno vape za europskom političkom kulturom, dok politički vrhovi razumiju samo logiku nadmetanja odnosno političko nasilje, koje je i dovelo do  smrti multikulturalizma na našim prostorima.

 

Posljedice su vidljive prostim okom. Umjesto političke kulture dijaloga i kompromisa su u protekla dva desetljeća  „odnjegovana“ jednodimenzionalna javna mnijenja, koja podrazumijevaju sljedbenike i vjernike, a ne i misleće ljude. Zapravo, kulturološka i politička tranzicija nije uspjela, Zemlja i Regija su bile i ostale u raljama „zarobljenog uma“.

 

Zbog toga se bez euroatlantskih integracija, posvajanju vrijednosnih orijentira i NATO-a i EU, tih u osnovi međusobno povezanih procesa nužne i zakašnjele modernizacije, ne može više ni napustiti ambijent prapolitičkih zajednica ili „paralelnih društava“, taj naš originalni tranzicijski, kontra-civilizacijski doprinos trans-nacionalnim socijalizacijama i integracijama u globaliziranom svijetu. Potrebno se, dakle, pribrati, zaustaviti neposredno pred provalijom, propuntom, kazali bi u Hercegovini, pa potom oglednuti u očima svojih susjeda i kulturološki bliske subraće, te se tim putom vratiti ideji moguće Bosne i Hercegovine, i Regije, koja podrazumijeva duhovnu blikost među nama, uvažavanje i prožimanje, u krajnjem se otisnuti u budućnost pod EU i NATO kišobranom. Nas samih radi  …

 

Bar, 11.11.2011.

 

hspf.info/Vidiportal.ba

 

Komentari

komentara