Dr. sc. Mile Lasić: Solženjicinovo razočarenje u Zapad

solzenjicinAleksandar Solženjicin je najvažnije ime književnoga otpora sovjetskom totalitarizmu. Glasovitim ga je učinila pripovijest  „Jedan dan Ivana Denisoviča“ (1962.), romani “Odjel za rak” (1968.) i “U prvom krugu” (1968.), ali ponajviše i definitivno  trotomno djelo „Arhipelag Gulag” (1973.-1975.), nastalo temeljem osobnih iskustava u zatvorima, gulazima, sovjetskom inačicom nacističkih koncentracijskih logora. Arhipelag Gulag je uništavajuća optužba sovjetskoga sustava za propast i smrt milijuna ljudi, slažu se svi ozbiljni kritičari, koja je  slomila i posljednje staljinističke apologete na Zapadu. Važna su osim književnih i Solženjicinova publicistička djela za razzmijevanje njegove osebujne prirode i talenta, posebice: “Kako da preuredimo Rusiju” (1991.), “Rusko pitanje krajem XX. stoljeća” (1994.), u momentu njegova povratka u Rusiju nakon američkoga azila, te  “Dva stoljeća zajedno” (2003), u kojemu je opisao iskustvo suživota, uspona i padova u suodnosu Rusa i Židova. Solženjicin je nerijetko veoma površno i isuviše olako stigmatiziran kao „ruski pravoslavni nacionalista, antisemit, antikatolički bigot, mrzitelj Zapada, apologet carizma i slavjanofilski ksenofob“, ili nekako tomu slično. Unatoč brojnih neopreznih izjava kojima je dao povoda za tu vrstu kritike, o njemu se mora suditi temeljem njegova književna djela. Uostalom, ozbiljna književna kritika nema dvojbi, Aleksandar Solženjicin (Kislovodsk, 11.12. 1918. – Moskva 03.08.2008.) je jedan od najznačajnijih prozaista 20. stoljeća.

******

Kontroverzni ruski književnik, nobelovac Alexander Solženjicin nije uoči smrti davao više ni intervjue ni izjave za javnost. Izuzetak je napravio neposredno uoči smrti primivši Christiana Neefa i Matthiasa Scheppa, novinare hamburškog magazina „Der Spiegel“, u svojoj kući u mjestašcu Troize-Lykowo, u neposrednoj blizini Moskve. Ruski nobelovac, autor „Arhipelaga Gulaga“ se tom prigodom dopustio i uslikati od strane Spiegelovih reportera, uz komentar: „To su, odista, posljednji moji snimci …“

Iako u poodmakloj dobi, 88.godišnji Solženjicin provodi i dalje sate i dane za radnim stolom – izvjestili su Spiegelovi reporteri u posljednjem Solženjicinovom inetervjuu jednom zapadnoeurpsom mediju – u njegovom podrumu leži još neotvorenih 600 sanduka punih dokumenata o ruskoj emigraciji.

S magazinom „Der Spiegel“ Solženjicin je njegovao decenijama poseban odnos. U vrijeme  njegova američkog azila je 1987. godine u  Vermontu diskutirao  s tadašnjim  Spiegelovim glodurom Rudolfom Augsteinom  o ruskoj revoluciji, a sedam godina poslije  i o njegovom  trijumfalnom povratku u Rusiju. Zapažena je bila i Solženjicinova  analiza u „Spiegelu“ iz 2000. godine povodom izbora Vladimira Putina za ruskog predsjednika. Interesantno je kako je Solženjicin svojevremeno odbio primiti rusku „državnu nagradu” i iz ruku Gorbačova i Jelcina, ali ju je pred smrt primio iz Putinovih ruku…

Trećeg kolovoza  2008. godine umro je veliki ruski književnik. Preveo sam, dakle, njegov posljednji intervju, ne znajući da je posljednji i time svojevrsna oporuka. Moj prijevod je objavljen i doslovice uoči Solženjicinove smrti u više medija na b-h-s-cg jeziku ili jezicima, kako hoćete. Iz Solženjicinovoga intervjua, objavljenog u Spiegelu 23. srpnja 2008. godine, izdvojene su ovdje, dakako, samo najzanimljivije ocjene o ruskim političarima, mitovima i razočarenju u Zapad…

O Gorbačovu, Jeljcinu i Putinu

“U Gorbačovljevom stilu rukovođenja iznenađuje politička naivnost, nedostajuće iskustvo i neodgovornost prema svojoj zemlji. To nije bila demonstracija vršenja vlasti, nego bezmilosno odustajanje od vlasti. Putem oduševljenja na Zapadu on se osjećao potvrđenim u ovom načinu ponašanja. Svakako, mora se priznati da je Gorbačov bio taj, a ne Jeljcin  – kako se posvuda tvrdi – koji je našim građanima pružio po prvi put slobodu mišljenja i okupljanja.

Jeljcinova neodgovornost prema našem narodu nije bila ni za mrvicu manja, samo se protezala na druge oblasti. On je bio potican da preda državno vlasništvo što je moguće brže u privatne ruke i on je bez okolišenja prepustio rusko bogatstvo  bezobzirnoj pljačci, pri čemu se radilo o milijardskim iznosima. (…)

Putin je preuzeo zemlju koja je bila potpuno opljačkana i izvedena iz ravnoteže, sa većinski obeshrabrenim i posiromašenim stanovništvom. On se odlučio činiti ono što je bilo moguće, a moguća je bila, upravo, usporena, stupnjevita obnova zemlje. Ovi napori nisu odmah primjećeni, a pogotovu nisu pravilno vrednovani.“

“Pisano krvlju milijuna“

“Nagrada za Arhipelag Gulag   mi je, odista, ponuđena 1990. godine. U svakom slučaju, ne od strane Gorbačova, nego od predsjednika Ruske socijalističke federativne sovjetske republike, koja je tada bila sastavni dio Sovjetskog saveza. Ja sam odbio. Nisam mogao prihvatiti nikakve osobne počasti za knjigu koja je ispisana krvlju milijuna ljudi. Godine 1998., na vrhuncu nacionalne bijede, pojavila se i moja knjiga „Rusija u padu“. Tada je Jeljcin osobno naredio  da se odlikujem najvišim državnim ordenom.. Odgovorio sam kako ne mogu prihvatiti nikakvo odlikovanje od one državne vlasti koja je Rusiju dovela na ivicu ruine. Niti nedavno  dodijeljena mi  državna nagrada ne dodjeljuje se osobno od strane predsjednika, nego od ugledne grupe eksperata, kojoj pripadaju  ruski istraživači i stvaraoci u kulturi besprijekornog ugleda, ljudi koji u svojim oblastima uživaju apsolutni respekt. Predsjednik, kao prva osoba u državi, samo dodjeljuje ovu nagradu za nacionalni praznik. Kada sam primao nagradu, ispoljio sam nadu da bi nas gorka iskustva Rusije, a tom studiju i vrednovanju sam  posvetio cijeli svoj život, mogla zaštiti od novih nezdravih padova. Da, Vladimir Putin je bio tajni agent, imate pravo, ali on je, ipak, bio  samo KGB-ov isljednik, a ne predstojnik logora u Gulagu“.

O mitu zvanom „oktobarska revolucija“

“Iskoristiti mogućnost mogu samo prvorazredne ličnosti. Lenjin i Trocki su bili krajnje prefrigani političari, željni čina. Oni su iskoristili neznalaženje vlade Kerenskog. (…)

Takozvana oktobarska revolucija je mit, kojeg su boljševici stvorili nakon njihove pobjede, a potom ga, potpuno  na napredak fiksirani Zapad učinio  vlastitim mitom. U Petrogradu se 25. oktobra 1917. godine dogodio nasilni državni puč. Ranije je  bio  planiran   za jedan dan i metodološki brilijantno pripremljen. I to, doduše, od strane Lea Trockog, jer se Lenjin morao još u tim danima skrivati zbog optužbi za veleizdaju.

Ono što se sada smatra ruskom revolucijom iz 1917. godine bila je, u stvari,  februarska revolucija. Njeni uzroci su ležali činjenično u odnosima koji su vladali u tadašnjoj Rusiji. (…) Februarska revolucija je imala duboke korijene, što sam, također, i ja pokazao  u mojem epskom djelu “Crveni točak“. U prvom redu bila je to dugo skupljana i obostrana mržnja obrazovanog sloja i vlastodržaca. To je bilo ono što je učinilo kompromis potpuno nezamislivim. Glavna odgovornost je ležala, naravno, u aparatu vlasti. Tko treba snositi veću odgovornost za brodolom  od kapetana broda? Pretpostavke za februarsku revoluciju su se nadavale iz tadašnjeg ruskog režima. Iz toga ne prozilazi, pak, da je Lenjin bio slučajna figura, niti, pak, da nije bilo značajno i financijsko sudjelovanje  njemačkog cara Wilhelma. U oktobraskom prevratu nema ništa što bi se moglo objasniti ruskom prirodom, dapače: ovaj puč je Rusiji slomio kičmu.“

Kritika partijskog parlamentarizma

“Ja sam uvjereni i dosljedni kritičar partijskog pluralizma i pripadnik jednog sustava u kojem bi se stvarni predstavnici naroda birali neovisno o njihovoj partijskoj pripadnosti. Oni bi, naime, tada znali za njihovu osobnu odgovornost u regijama i okruzima, a mogli bi biti i opozvani ako su loše radili. Vidim i poštujem privredna udruženja, kooperativne udruge, teritorijalne saveze, obrazovne i profesionalne organizacije, pa, ipak, ne razumijem prirodu političkih partija. Veza, koja počiva na političkom uvjerenju, ne mora neophodno biti i stabilna, a često nije, također, bez vlastitkog probitka.“

Pragmatična politika Zapada

“Kada sam se 1994. godine vratio u Rusiju, doživio sam obožavanje zapadnog svijeta i državnih poredaka sasvim različitih zemalja. To nije počivalo na stvarnom znanju  ili svjesnom izboru, nego mnogo više na prirodnom odbijanju boljševičkog režima i njegove anti-zapadne propagande. Ovo se raspoloženje promijenilo nakon brutalnog NATO-ovog bombardiranja Srbije. (…)

Do tada je Zapad kod nas pretežno važio kao vitez demokracije. Ali morali smo razočarano ustanoviti da se zapadna politika  rukovodi u prvom redu  pragmatizmom, a još k tomu ponajčešće  vlastitokorisnim i ciničnim.  Mnogi su Rusi to doživjeli kao slom njihovih ideala. Zapad se radovao  kraju  opterećujećeg hladnog rata i posmatrao i u godinama poslije Gorbačovljeve i Jelcinove vladavine anarhiju u unutrašnjosti Rusije i zadatke svih pozicija prema vani. Zapad se brzo navikao na pomisao  da je Rusija sada zamalo jedna zemlja Trećeg svijeta i da će zauvijek takvom i ostati. Kada je Rusija ponovo počela jačati, reagirao je Zapad panično – možda i pod utjecajem ne sasvim prevladanih strahova…”

Mostar, 17.04.2014.

HSPF.info

Komentari

komentara