dr. sc. Mile Lasić: Velikosrpski “demokrat” s kalašnjikovom!

Prvi dossier Odbora pravnika za ljudska prava (YUCOM), jedne od najvažnijih nevladinih organizacija u Srbiji, uzvitlao je mnogo prašine i doživio sudski proces. Kako čitatelji vjerojatno već znaju “Slučaj službenika Aleksandra Tijanića”, tako se zove taj prvi YUCOM-ov dossier, i nije ništa drugo do porazno demaskiranje ovog kameleona, slugu svih režima, i to njim samim.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF

Od tada se tužaka pred beogradskim sudovima s predsjednicom Odbora pravnika za ljudska prava (u međuvremenu umrlom) Biljanom Kovačević-Vučo, jer mu se ne dopada kakav je u očima prosvijećenih čitatelja, koji su samo podsjećeni na ono što je ovaj kameleon govorio o Titu, Slobi i Miri, pokojnom Đinđiću, i drugima, nerijetko koristeći najprimitivniji jezik mržnje, koji bi u normalnom svijetu morao biti sankcioniran…

Koštuničina opčinjenost “prekodrinskim Srbima”

Drugi YUCOM-ov dossier bio je, pak, posvećen tadašnjem srpskom premijeru dr. Vojislavu Koštunici. Opet je pribjegnuto istoj metodi, i njega se, naime, iscrtava njegovim javnim izjavama, koje ga svrstavaju u red notornih nacionalista i desničara velikog formata. Autori ovog dossiera su beogradski povjesničari dr. Nebojša Popović i dr. Kosta Nikolić, koji bi mogli ponovno imati grdne probleme, jer je i najcrnjim desničarima jasno koliki su kukavelji kada im se podastre ravno 400 stranica neoborivih dokaza njihovog ništavila, koje, nažalost, nije samo njihovo.

“Dossier Koštunica” je urađen izuzetno temeljito, politička filozofija i praksa dr. Vojslava Koštunice je ispitivana u razdoblju od 1992. godine pa do Miloševićeve smrti, jer se i tim povodom očitovao kontinuitet Koštuničine Srbije sa onom koju je simbolizirao Milošević. Knjiga dvojice srpskih povjesničara o Koštunici je zamišljena kao prilog za povijest “i neka dublja i znatno ozbiljnija sagledavanja najnovijih političkih procesa u Srbiji”, kazali su Popović i Nikolić u uvodnim napomenama. Pri tome se autori vjerno drže stava da “istoričar nije sudija”, ali dobar historik mora odgovoriti i na “duhovno nasilje vladajuće elite nad istorijskom naukom i njenom instrumentalizacijom zarad trenutnih ciljeva”.

Potom su njih dvojica na 400 stranica demontirali Koštunicu u paramparačad “njim samim”, jer malo se tko tako obilno služio zlouporabama znanosti i manipulacijom prošlošću vlastitog naroda kao Koštuničin prethodnik i uzor Milošević, te potom i on sam. “Nasuprot mitskim predstavama koje proizvode narcističku ljubav za svoju naciju, a mržnju prema drugoj”, pišu Popović i Nikolić, “nauka mora da ponudi ono što je toliko jednostavno, a teško ostvarljivo u narodu koji je opsednut nacionalnim romantizmom – istinu”.

YUCOM-ov dossier je podijeljen u dva dijela koji de facto u detalje prate političku karijeru dr. Vojislava Koštunice. U prvom je riječ o njegovoj političkoj karijeri od 1992. do 2000. godine, koja je prijelomnica za mnoge ljude u Srbiji, ali nije i za Koštunicu. On će, doduše, od tada biti neprestano na vlasti, te učiniti sve da ostvari kontinuitet s prethodnom vlašću, u krajnjem i sa samim sobom. To i jeste sadržaj drugog dijela dossiera, kojemu su pridodana i nekolicina vrlo zanimljivih autorskih priloga o dr. Koštunici, između ostalog i sjajan esej pokojnog dr. Slobadana Inića “Demokrat na velikosrpski način”.

U prvom dijelu dossiera autori su pokušali rekonstruirati Koštuničin ambivalentan odnos prema vlasti, tj. Miloševiću i opoziciji, kojoj je njegova Demokratska stranka Srbije u tom razdoblju makar službeno pripadala. Nikuda ne bi vodilo da ovdje prepričavamo historijat tih vrludanja, izdvajanje DŠ iz Demokratske partije, stvaranje DEPOS-a, pa potom raznih demokratskih oporbenih koalicija, kojima Koštunica nije nikada srcem pripadao, ako je tu i tamo i bio u njima. Našim čitateljima će sigurno biti interesantna ocjena autora dossiera da se osamostaljivanje Koštuničinog DSS-a podudarilo 1993. godine sa sve jačim usmjeravanjem “pogleda preko Drine” i sve većom zastupljenošću “nacionalnog” u retorici ove stranke i njezinog predsjednika dr. Koštunice.

Iako je našim čitateljima Koštuničina pogubna retorika više-manje poznata, ne možemo ovdje ne izdvojiti neke njegove izjave iz te ratne 1993. godine, koje su relevantne za njegovu politiku do danas, s pravom poručuju autori dossiera. U intervju beogradskom tjedniku “NIN” od 15.01.1993. godine dr, Koštunica je kritizirao Miloševićevu vlast, ali ne što vodi rat, nego što je – pod pritiskom – morala postaviti kakve-takve carinske granice na Drini.

“Postavljanjem carina na Drini dovode se u pitanje i nastojanja mnogih naraštaja srpskog naroda da sa obe strane Drine žive zajedno”, kazao je Koštunica. Za isti list je pet mjeseci poslije plasirao svoje viđenje rješenja za BiH, koju nikada nije priznavao, a ne priznaje je ni danas. “Rešenje dostižno u ovom trenutku svodi se na tri cilja. Prvo, uspostavljanje stabilnog mira. Drugo, uspostavljanje teritorijalnog kontinuiteta srpskih provincija u Bosni. Treće, uspostavljanje jedinstvenog političkog subjektiviteta srpskog naroda u Bosni”. U tom broju “NIN-a” od 04. lipnja 1993. izrazio je dr. Koštunica, također, nadu da će “možda sazreti uverenje da je podela Bosne ne samo najjednostavnije, već i najbolje rešenje”. U istom broju ovog nekoć čitanog i uvažavanog lista širem Jugoslavije, koji se pretvorio uoči i za vrijeme rata u glasilo “Velike Srbije”, kazat će dr. Koštunica kako se srpski narod nalazi “pred grdnim, veliki zadatkom da stvaramo nešto što treba da bude srpska nacionalna država”, te da je “iluzija o nekom novom konglomeratu, višenacionalnoj državi – pogubna”. Pet mjeseci poslije, točno 26. studenoga 1993. godine, opet u “NIN-u”, koji mu je, kao i druga Politikina izdanja širom otvarao stranice, dok drugi, istinski opozicionari nisu mogli ni primirisati NIN-ove pragove, ili slične Minevićeve “Politike” ili Mitevićevog RTS-a, iscrtat će dr. Koštunica, kažu autori dossiera, granice “srpske, nacionalne” države. “Potencijalno, to je prostor Srbije, Crne Gore, republike Srpske i republike Srpske Krajine”, objasnio je dr. Koštunica, jer se “naše nacionalno pitanje ne može rešavati na parče: do Drine i preko Drine”.

Uistinu je frapirajuća dosljednost dr. Koštunice u “brizi” oko prekodrinskih Srba, pokazali su autori dossiera, navodeći i jednu bizarnu sekvencu iz intervjua dr. Koštunice “NIN-u” od 08. travnja 1994. godine. Novinar “NIN-a” je u tom intervjuu ocijenio da Miloševićev SPS ima “pravo autorstva” na “jednu od utopističkih ideja – svi Srbi u jednoj državi”! Uslijedio je sljedeći Koštuničin odgovor: “Ideja o tome da bi svi Srbi trebali da žive u jednoj državi je stara ideja. Nije strana našoj partiji. Možda bi je trebalo samo bolje definisati kao ideju da svi Srbi treba da žive u srpskoj državi, a to su, onda, već dva različita stava”. U intervjuu tjedniku “Vreme”, 28. studenoga 1994. godine Koštunica je ponovio ove stavove: “Mi živimo u tri međunarodno nepriznate države, a imena tih država su: SRJ, RS i RSK. Mi te tri države smatramo vlasnim da ostvare pravo na samopredeljenje i na jednu jedinstvenu srpsku državu. Kada će do toga doći – ne znam… Ali znam da je naša moralna i politička obaveza da stalno iskazujemo prezir prema veštačkim, adminsitrativnim granicama kojima nas je svet podelio”.

U Srebrenci je srpska vojska vodila obrambenu akciju

Spomenuti prijezir je Koštunica – pokazuje uvjerljivo YUCOM-ov dossier – iskazivao ne samo prema patnjama žrtava suludih zločina koji su u to vrijeme počinjeni u ime Srba po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i prema onim Srbima koji nisu dijelili i ne dijele njegovu velikosrpsku iluziju. U “Dugi”, još jednom monstrum-listu u vrijeme rata, Koštunica je u broju od 13. do 19. svibnja 1995. godine kritizirao “beogradske intelektualce” koji su tijekom rata išli nekoliko puta u Sarajevo. Koštuničin cinični, neljudski komentar iz tog vremena glasi: “To je njihovo pravo. Svaki čovek ima pravo, veli Povelja Ujedinjenih nacija, da napusti zemlju u kojoj živi, vrati se u nju i to je njihovo pravo. Da odu, da vide, ali utisak koji su oni formirali, koji su oni ovde preneli, vezan je za mišljenja, stavove jedne povlašćene srpske populacije, beznačajno male, u Sarajevu. Onih ljudi koji su praktično svi funkcioneri u Izetbegovicihevom režimu…, šta je s onim drugim delom našeg sveta?”

Potom slijedi nešto najcrnje što se može zamisliti, to jeste izjednačavanje onih na brdu i građana Sarajeva, ma koje vjere i nacije bili, čime se Koštunica upisao u povijest beščašća za sva vremena, kao i Limonov, onaj nesretni ruski pjesnik što je pucao s okolnih brda po Sarajevu. Uostalom i Koštunici su se dopadali slični pogledi s tih brda. Za tu (pro)fašističku “Dugu” kazat će dr. Voja Kalašnjikov, koji će ovaj naziv zaraditi posjetom Kosovu, a ne Palama ako to nešto mijenja na stvari: “Pokušava se prikazati da se sukob u Sarajevu i drugde u Bosni vodi između nečega što što su navodno nenaoružani civili i srpske vojske koja ruši gradove. Situacija je drugačija u tim gradovima, u Sarajevu, u enklavama u istočnoj Bosni se nalazi jako mnogo naoružanih, pored nenaoružanih civila. To je jednostavno rat koji se u osnovi vodi između naoružanih ljudi i u kojem civilno stanovništvo i na jednoj i na drugoj strani strada”. Poslije ovakvog uvoda mogao se, naravno, od nekoga kao što je dr. Koštunica i očekivati sljedeći zaključak: “U Sarajevu se i proizvodi oružje i jedan deo Sarajeva okupiraju Izetbegovićeve snage. Ne vidim u čemu je razlika između ta dva akta. S jedne strane, Srbi drže na nišanu Sarajevo, a Izetbegovićeve trupe ga na nišanu drže iznutra”.

Autori dossiera ne komentiraju, naravno, ove i slične “bljuvotine” dr. Koštunice, nego ih slažu u paletu neistina, groznih laži i manipulacija kojima se dr. Koštunica obilato služio u vrijeme ratova i poslije njih, dok je navodno bio u oporbi. Bio je, očigledno, kada je riječ o duhovnoj oporbi točno onoliko “oporben” koliko i jedan drugi Vojislav, dr. Šešelj naime, “Miloševićev pas na lancu”. Njih dvojica nisu nikada, ustvari, kritizirali Miloševića što vodi ratove, nego što ih ne vodi još krvavije i odlučnije, ili što nije ostvario zacrtane ciljeve.

I autori dossiera o njemu konstatiraju da je “nacionalna briga Vojislava Koštunice često išla ispred ‘službenog’, onoga koji je dolazio iz okruženja Slobodana Miloševića”. To će se u potpunosti ogledati i uoči užasnog pokolja muslimanskog naroda u Srebrenici. Krajem mjeseca lipnja 1995. godine kritizirao je dr. Koštunica neku deklaraciju usvojenu na summitu EU u Cannesu, što je “zadržala stari stav o zalaganju za očuvanje integriteta Bosne i Hercegovine”, a kao “korak nazad” ocijenio je povratak stavu “o mogućnosti suživota u Bosni” (“Politika”, 29. lipnja 1995.).

Na konferenciji za novinstvo 05. srpnja 1995., dakle neposredno uoči pokolja u Srebrenici, najvećeg zločina od Drugog svjetskog rata u Europi, dr. Koštunica je spomenuo “ofanzivu bosanskih muslimana i Hrvata”, koja, po zabrinutom Koštunici, ugrožava mirovne napore, a izrijekom je pozdravio nekakvu izjavu kolege mu i sudruga u istom krvavom poslu dr. Radovana Karadzića kako će se “Srbi uzdržati od akcija koje bi mogle dovesti u pitanje mirovni proces” (“Politika”, 06. srpnja 1995.).

Kako su se “uzdržali” Slobini i Vojini izvršitelji, Radovan i Ratko, znano je, nažalost. Dan poslije ulaska Karadžićeve i Mladićeve, zapravo Miloševićeve i Koštuničine soldateske u Srebrenicu, dakle 12. srpnja 1995. godine, zabilježili su autori dossiera egzemplarno beščašće, koje je dr. Koštunica demonstrirao a “Politika” vjerno prenijela u broju od 13. srpnja 1995.: “Radi se o kontraofanzivi i odbrambenoj akciji Vojske Republike Srpske na delovanje muslimanskih snaga iz nečega što bi trebalo da predstavlja zaštićenu zonu”!

Povijest beščašća!

Nas je, naravno, ovdje prvenstveno interesirao Koštuničin odnos prema BiH, pa je ovo što je ovdje prezentirano iz dossiera samo mali dio onoga što je dr. Koštunica govorio i činio tijekom drugih krvavih ratova u bivšoj Jugoslaviji. Kažimo samo još toliko, autori dossiera su se opredijelili za pristup da izbjegavaju svaku krupnu riječ, pa su se odlučili da samo slažu u paletu sljepilo, nacionalističku opijenost i bezdušje glavnog junaka dossiera. Po istom principu bit će potom iscrtana i Koštuničina problematična aktivnost prema postdaytonskoj BiH, pa njegov odnos prema Miloševiću uoči i polije “05. oktobra” (2000.) kada su se mnoge srpski demokrati ponadali da je došlo vrijeme diskontinuiteta sa zločinačkom Miloševićevskom politikom, koja je zavila sve u crno, uključivo i samu Srbiju. Ali, od ovog i ovakvog Koštunice se to i nije moglo očekivati. On će uskoro zavladati Srbijom na isti način i uz metode koje je primjenjivao njegov politički očuh Slobo, pa od nekadašnjeg izvikanog “demokrata” na kraju i nije ostalo ništa.

Autori dossiera su se, naravno, najviše potrudili demaskirati Koštuničinu ulogu u pripremanju baražne medijske i političke vatre za sklanjanje Zorana Đinđića sa srbijanske političke scene, čija je politika uistinu značila pokušaj diskontinuiteta sa zlokobnim Miloševićevim režimom. Iz palete koja je složena s tim u svezi proizlazi da je Đinđićevo ubojstvo bilo samo posljedica nespremnosti da se u Srbiji prekine vladanje uz pomoć tajnih vojnih i civilnih službi, kojima se treba pridodati i moćna Srpska pravoslavna crkva. SPC i te službe Koštunica u potpunosti preuzima a koristi ih i danas kako bi opstao na vlasti i osigurao kontinuitet s Miloševićevim režimom. Ili, pak, one koriste njega za taj i takav kontinuitet!? Od čega se demokratski opredijeljenim ljudima u Beogradu utroba okreće, ali skoro da ne mogu ništa učiniti. Time se ovdje ne možemo, međutim, detaljnije baviti, kao niti drugim bitnim stvarima po Srbiju i regiju. U dossieru su, primjerice, objašnjene i glavne političke i privredno-financijske afere koje su potresale Srbiju posljednjih desetak godina, a u koje su, sve od reda, na ovaj ili onaj način umiješani i “Koštuničini ljudi”, koje on, poslije otkrivanja, uvijek principijelno brani. I pri tom, brate, laže kao pas…

Zaključimo, YUCOM-ov dossier o Koštunici pokazuje kao na dlanu tko je odgovoran za katastrofalne nazadnjačke procese u Srbiji, pa i u regiji, koji Srbiju i regiju koštaju desetljeća izgubljenih godina. Dr. Vojislav Koštunica i nije ništa drugo, nameće se poslije pročitanih više od 400 stranica ovoga dossiera, do sinonim za kontinuitet zabluda i krvavih orgija, za nedemokratsku Srbiju, isključenu iz svjetskih procesa. YUCOM dossier je, povrh svega, pisan lijepim stilom i znalački urađen izbor iz Koštuničine neslavne političke biografije. Ovim se YUCOM-vim izdavačkim poduhvatom, dakle, i definitivno na police ljudi zainteresiranih za istinu u Srbiji i u regiji preseljava još jedna ukoričena “povijest beščašća”!

Komentari

komentara