Dr.sc. Mile Lasić: Vrijeme je za katarzu, a ne za licemjerje!

mile_lasi14Što se tiče prvostupanjske presude Tribunala u Den Haagu kojom se ovih dana bave i pozvani i nepozvani, najčešće vrlo licemjerno, pozvat ću ovdje tek u pomoć lucidni prilog književnika Ivana Lovrenovića „Šestorica u Haagu“, od 09. travnja 2004.

Piše: Dr.sc. Mile Lasić

iz vremena kad se „šestorka“ dragovoljno predala Sudu. U ovomu znakovitom prilogu Lovrenović veli: „Od Nürnberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Europljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura. U ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta:
u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice. Konkretno vaganje stupnja individualne krivice i odgovornosti možemo prepustiti sudu; on to može uraditi bolje ili gore, pravednije ili manje pravedno; nekoga, napokon, može i osloboditi od svake krivnje. No, za naše stanje duhova od toga je mnogo važnije, i poraznije, kako se tema konkretnih zločina i odgovornosti za njih skoro potpuno izgubila iz javnoga diskursa…“ Govoreći o pojmu moralne i metafizičke krivice – podsjeća Lovrenović – Jaspers piše: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina.
Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica.” Pa potom slijedi Lovrenovićeva poanta: „Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno ‘zagristi’ u Jaspersove argumente?“ (Vidjeti, „Hrvatski vitezovi“ u Haagu, www.ivanlovrenovic.com, 26.05.2013.)

Mojim sam studentima sugerirao i ranije čitanje Jaspersa i oprez da ne poturaju svoja mlada nevina prsa ispred optuženih kao da su oni sudjelovali u ratu i osramotili se.
Mali broj njih je pojmio, nažalost, koliko je nužno upravo u ovakvim momentima na jasperovskom tragu progovoriti o kompleksnosti krivnje, posebice krivičnoj odgovornosti (nju snose uvijek oni sudionici i onoliko koliko su činili loše, ni manje ni više), ili o političkoj krivnji (koju snosimo svi pa i kada nismo ni luk jeli ni luk mirisali, primjerice u osnivanju logora, ili u protjerivanju svojih sunarodnjaka druge nacionalnosti), a da i ne govorimo o drugim vrstama krivnje – moralnoj i metafizičkoj. Ma koliko i drugi činili silne zločine, dakle, zauzeti apriori obranaški pristup glede optuženika iz vlastite nacije je posve pogrešno. Takav pristup se u kritičkoj kulturi sjećanja zove „građanski rat sjećanja“ i u osnovi je tzv. viktimo transagresijskog koncepta.

Zbog toga sam im i govorio, ako se uopće oglašavate, tada uz strogo poštivanje principa presumpcije nevinosti za svakoga do konačne sudske odluke, uz obzir prema patnji njihove obitelji, ali i ispriku žrtvama onih kojima su Hrvati nanijeli zlo u proteklom ratu, u Mostaru ili Srednjoj Bosni, jer jedino tada imamo pravo očekivati ispriku od drugih. Oglasili su se patetičnim, prejudicirajućim „patriotskim“ priopćenjem, uvažavajući neke druge pristupe, ne moj, ne lovrenovićevski, ne jasperovski …

U kontekstu prvostupanjske presude „hrvatskim vitezovima“, prisjetio sam se bez napora mojega 13 godina starog komentara u sarajevskom Oslobođenju, ironično naslovljenog „Tutu za predsjednika Europskog pokreta u BiH“. Bio je, naime, posvećen tadašnjem bh. ministru vanjskih poslova dr. Jadranku Prliću, jednom od „war lordova“ u BiH tijekom rata, da bi u miru postao zagovornik ideje „Europskog pokreta u BiH“. Te 2000. godine osjetio sam se, dakle, pozvanim izvrći ruglu i samu pomisao da netko poput dr. Prlića bude simbol europske ideje u BiH, jer bi to moglo značiti njezinu smrt.
Bilo mi je, dakako, jasno da se radi o hercegovačkoj „lukavosti uma“, govoreći hegelovski, ili o „finti“, govoreći po mostarski, jednog od najlukavijih bh. političara, ma koliko konkurencija u domeni perfidnosti bila brojna i žestoka. Vjerovao sam da je dr. Prlić u to vrijeme kalkulirao sa svim, pa i s tim da će na ovaj način izbjeći biti među optuženima u Den Haagu. Povijest je pokazala da se prekalkulirao, što je ovih dana dobilo i prvostupanjski epilog, takav kakav je…

S dr. Prlićem i njegovim djelom ne bih se bavio, dakle, da se nije usudio prije 13 godina postaviti na čelo Europskog pokreta u BiH i cinično iskoristiti proeuropsku ideju kao zaklon od mogućih progona, čime ju je izblamirao. Dakako, europsku ideju su u međuvremenu izblamirali i brojni drugi bh. političari, uključujući i sve post-prlićevske bh. ministre vanjskih poslova, a svi i jesu prlićevskog kova, uključivo aktualnoga. Oni su, naime, samo sladunjavom retorikom „europejci“, dok su u biti anti-europejci velikog formata, zbog čega i jesmo kao država u odnosima s EU tu gdje jesmo – posljednja europska „crna rupa“. No, dosta okolišanja, slijedi moj 13 godina stari komentar, neizmijenjen, tek lektorskom intervencijom i jednom implicitnom isprikom u zagradi dopunjen …

******

U knjizi „Samopotvrđivanje Europe“ bivšeg njemačkog kancelara i uglednog publicista Helmuta Schmidta, koja je izazvala živi interes ne samo u SR Njemačkoj, zaobiđen je prostor bivše Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije, ne samo glede mogućeg priključenja Europskoj uniji, nego i u pogledu doprinosa balkanskih kultura „europskom kulturnom identitetu“, što je katastrofalna ocjena s nesagledivim političkim posljedicama. Jedan od uzroka za bagateliziranje doprinosa balkanskih zemalja i naroda „europskom identitetu“ i „europskom kontinuitetu“ leži svakako u gađenju prema političkoj praksi aktualnih političkih elita na Balkanu, uključivo one koji su milom ili silom otišli s političke scene. Jer, taj kvazi politički establishment u zemljama bivše Jugoslavije i nije u proteklom desetljeću ništa drugo uradio nego uvjerljivo demonstrirao anticivilizacijsku ideologiju i praksu, te se time direktno suprotstavio novijoj europskoj praksi stupnjevitog i sustavnog srastanja europskih naroda i zemalja u „zajedničku europsku obitelj naroda“.

A u Bosni i Hercegovini se ovih dana govori o tomu kako je upravo jedan od tih prononsiranih – u svijetu prokuženih – političara osnovao ništa manje nego nevladinu organizaciju „Forum 2000 – Europski pokret“, te kako želi „europeizirati BiH“, jer je, Bože moj, zemlja postala „zadnji vagon u vlaku za Europu“. Iza koncepta stoje, kaže dalje dr. Prlić, „uspješni ljudi iz BiH“, čiji je valjda on sinonim, inače ne bi mogao biti na čelu ovog projekta. Čak se piše i govori kako mu je, navodno, osobno Romano Prodi, predsjednik Komisije EU, obećao svu neophodnu pomoć. E to je već previše i za zemlju kao što je „daytonska BiH“.

Kada je dr. Jadranko Prlić, sveučilišni profesor iz Mostara, bivši potpredsjednik Vlade SR BiH, predsjednik Vlade Herceg Bosne i njezin ministar obrane, dolazio na novu dužnost u Sarajevo, prije više godina, ni manje ni više nego na mjesto ministra vanjskih poslova, samo su rijetki javni radnici protestirali, a i oni u uvijenoj formi. Jedino je Sead Fetahagić, u njegovoj karakterističnoj maniri, primijetio kako nije siguran da Prlić dolazi da u dobru predstavlja našu zemlju, odnosno da sumnja da je došao „da nas natrti“. I bilo je više – manje onako kako je prorokovao Sead Fetahagić.

No, to nije nikakva Prlićeva specifičnost. Nesretnu zemlju su „trtili“ sa svih strana, a Prlić je pri tom „uspješno“ asistirao, demonstrirajući dvosmislenost i fingirani sukob s navodnim „tvrdolinijašima“ unutar HDZ BiH. Jedino mu se mora priznati da umije lijepo govoriti, usput i neistine, zamagljujući korijen i uzroke nesreće. Ponekad bi uradio i nešto neobično, poput odlaska na prijem u američku ambasadu u Zagrebu, u vrijeme njezinog bojkota od strane Tuđmanove kamarile. No, tek kad je naslutio da brod nepovratno tone – i to ne njegov privatni brod u Makarskoj – nego onaj na kome je doplovio, onaj hadezeovski, obrnuo je ćurak naopako, pa kriješti okolo o tomu kako mu, navodno, nisu dali raditi, inače bi on – kakvog ga je Bog sposobnog dao – već uveo BiH u Europu. Pa se, samo iz tih razloga, prihvata teškog posla da osnuje „Europski pokret“ u BiH. Drugi to ne znaju ili neće, a i nisu se u proteklom desetljeću toliko eksponirali u Europi i svijetu. Ono što dr. Prlić ne može uvidjeti jeste da su on i njemu slični primani na razgovore isključivo kao pacijenti a ne kao proeuropski sugovornici, jednakog moralnog i političkog digniteta.

O dr. Prliću bi se moglo mnogo toga pisati i govoriti, ali se izvan matrice koju je trasirao lucidni “politolog“, ugledni književnik Ivan Lovrenović ne bi moglo otići dalje. Naime, Lovrenović je stvarnu Prlićevu snagu otkrio u njegovoj beskrupuloznosti. A noviji Prlićev „proeuropski manevar“ mu iznova daje pravo za takvu ocjenu. Tome bi se, eventualno, moglo dodati da je Prlićev cinizam ravan jedino onom Miloševićevom kada je govorio o „Jugoslaviji ravnopravnih naroda i građana“, upravo dok su tenkovi tutnjali ulicama Beograda u pravcu Vukovara i dalje u pakao.

O dr. Prliću iluzije nemaju jedino njegovi sunarodnjaci u Zapadnoj Hercegovini, koji šapuću o mutnim švercerskim poslovima u ratnim godinama i u poraću, te oni s „druge obale“ u Mostaru, koji točno znaju tko ih je protjerao iz njihovih domova na „desnoj strani“, odnosno odveo na Heliodrom da umiru od žeđi i poniženja. Iluziju o dr. Prliću su godinama stvarali njegovi pajdaši iz HDZ-a, te njihovi pandani iz SDA i SDS-a, kojemu je takva osoba, s toliko putera na glavi, idealno odgovarala. Posebno tzv. federalnim partnerima, kojima je dr. Prlić godinama – usput – servirao priču kako bi on puno toga dobrog uradio, ali „ne smije od Tute“. Takva iluzija se svjesno ili nesvjesno proširila i u redakcijama sarajevskih medija, gdje se Prlić godinama tetošio, uključivo nekritičnost i s ovom posljednjom proeuropskom ekshibicijom.

I tako je Tuta završio u Den Haagu, za ono što je uradio kao izvršitelj, a dr. Prlić na čelu „Europskog pokreta …“ za ono što je smišljao i potpisivao. Time su lončići definitivno pobrkani, a veća bi transparentnost na bh. političkoj sceni bila kada bi moglo, kojim slučajem, biti obrnuto. Samo eksperimenta radi – dr. Prlića u Den Haag, a Tutu za predsjednika spominjanog foruma! U praksi skoro zaboravljenog Suda za ratne zločine u Drugom svjetskom ratu postojala je i kategorija „knjiških počinitelja“, odnosno naredbodavaca i nalagodavaca. Šta je s ovim Sudom u Den
Haagu, u kome se skupila do sada sve puka sića i polupismeni puki izvršitelji? Konačno bi mogao i onaj čuveni Prlićev kolega-profesor „s druge obale“ prestati započinjati obraćanje njegovim studentima rečenicom: „Jadranko Prlić je ratni zločinac“. (Radi se o dr. B.M., kojemu su u ratu zlikovci bezdušno zaklali majku u njezinom stanu u mostarskom naselju DUM. Ovdje je malo kazati – stidim se, naknadna primjedba M.L.)

Ustvari, šta se krije iza posljednjeg Prlićevog manevra: čuvanje političkih i gospodarskih stečevina revolucije!?
Direktno blamiranje, odnosno zatiranje u zamecima same proeuropske ideje u Bosni i Hercegovini!? Šegačenje s ljudima zdrave pameti? Potpisnik ove isprovocirane crtice je uvjeren da se ljudima kao što je dr. Prlić, i ne samo on, ne smije dozvoliti upropašćivanje same proeuropske ideje, prije i nego što je pustila značajnijeg korijena u BiH. Dr. Prlić može biti sve živo u BiH, uključivo da zamijeni „uzoritog kardinala“, ali ne smije i ne može biti na čelu proeuropskog pokreta u BiH. Maske su se skinule ili se upravo skidaju. Takvi kao što su dr. Prlić su sve što su znali već pokazali. Novi eksperimenti im se ne smiju dozvoliti.

A dr. Prliću i onima koji se upuštaju s njim u ovaj „orwelovski projekt“ preporučuje se da pročitaju reportažu novinara „Feral Tribune-a“ iz Mostara, odnosno makar njezin pasus koji glasi: „… Taj moj prijatelj bio je Musliman, prije rata zajedno smo živjeli u zapadnom Mostaru. On je u ratu morao otići na istočnu stranu, a majka mu je ostala na zapadnoj strani i nosila mu stalno hranu preko Bulevara, oni tamo nisu imali ništa hrane. I jedan dan ženu skine snajper baš na Bulevaru i tijelo joj je ležalo par dana i na kraju su je psi pojeli. Moj prijatelj je sve to gledao i nije mogao ništa učiniti zbog snajpera. Bio mi je prijatelj i znam da lično ništa nisam kriv, ali ne bih volio da ga sretnem. Razumiješ, što god da mi kaže – u pravu je“. (Vidjeti, „FT“, broj 788 od 21.10.2000).

Treba li reći da je potresnu priču ispričao neki mladi Hrvat, kojemu „Prlićevi snajperisti“ nisu dozvolili, kao ni njegovom prijatelju, da normalno prožive posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća. Samoproglašeni „Europejac Prlić“ je u ovo tragično vrijeme jedan od dvojice glavnih i odgovornih urednika „krvave drame“ u Mostaru, s hrvatske strane. Samo zbog „žene koje su pojeli psi“ on ne može i ne smije biti na čelu Europskog pokreta u BiH! O drugim stvarima drugi ljudi više znaju!

Neka se makne, brate! Kako bi stid hrvatskog mladića porodio želju za normalnim životom u Mostaru i drugdje. Kako bi se i drugi, širom BiH, počeli stidjeti. Kako bi se rodile generacije koje će pitati svoje očeve – kako ste mogli? Kako bi BiH postala jedna posve normalna zemlja. U kojoj dr. Prlić i njemu slični – politički – nemaju što više tražiti!

Komentari

komentara