Dr. sc. Mira Bogdanović: Stigma!

standing_up_to_stigma«Novi Jabnel, inače stanište gubavaca, zvahu i ‘Nečisti’ da bi se izvršio Zakon i stranci znali da se onaj drugi, miljenik boga Jakovljeva, zove još i ‘Čisti’.

Utemeljena veoma davno, još za vojevanja šofeta Giodeona, rasla su uporedo kao blizanci, no svako po svom obličju, zavetima i običajima, svojim usudom i srećom, onom gubavom i nečistom, i onom zdravom i čistom, bez prava ali i bez želje da se međusobno mešaju. Ovakva dvojnička naselja nastanjivahu svu Galileju, Samariju i Judeju, od Idumeje do Sirije, od Sredozemnog do Mrtvog mora, svuda gde dvanaestorica Jakovljevih sinova – rodonačelnika ispustaše seme za budućih dvanaest izrailjskih plemena, još od zakonoprimca Mojsija, koji je prvog dana drugog meseca druge godine po Izlasku, opsednut Gospodom ili neodoljivim porivom sopstvene gospodarske ambicije […] izagnao iz šatora sve gubave, sve kojima isticaše seme i koji behu oskvnuli mrce, pa bili to izbrojani ljudi ili nezaračunate žene, dojenčad ili živina; posvećenim ognjem spalio sve zavese, tkanine, odore i prediva zaražena bolešću; nemilosrdno razorio bolesne kućevne, javne i sveštene predmete ma koliko skupoceni bili, da ne kuže i svojim grdilom ponižavaju one što ih tvorčeva ćud, blagonalonim posredstvom Avramovog sina, izabra za svoju vojničku prethodnicu. Kao svaki samac – namćor, Mojsijev zakonodavac beše pedant, te uz glavno uputstvo propisa i sav levitski postupak oko utvrđivanja gube, pa ga predade u ruke Aronovoj lozi sveštenika. Strogo zapovedi da njegovim prstom obeleženi idu razdrtih haljina: gologlavi da bi se božja kazna predstavila u vasceloj opakoj slavi, ali zastrtih usta da se bez vrhovne volje ne bi beskorisno i nenamenski trošila, ne prestajući pri tom da aklamiraju: ‘Nečist, evo ide nečist’! kad god bi se, koliko kamenom možeš dobaciti, primakli nekom čistom čeljadetu ili njegovom šatoru. Jer malobrojan beše narod izabrani, i što ga onda budzašto rasipati» [Pekić, 1984: 24-25].

 

 

  1. Što je to stigma?

Riječ ‘stigma’ potiče iz starogrčkog, a označavala je tjelesne znakove kojima se, kako piše Gofman [Goffman, 1968:11], upućivalo na nešto neobično i loše u pogledu moralnoga statusa označenoga. Takvi su znakovi bili urezivani ili utiskivani užarenim željezom na tijelo pojedinca da bi se pokazalo kako je on rob, kriminalac, izdajnik – osoba nečim nagrđena i ritualno nečista, koju, osobito na javnim mjestima treba izbjegavati. U kršćanstvu su potom prvotnom značenju stigme dodana dva nova sloja: prvi je onaj koje se odnosi na  tjelesne znake Božje milosti u obliku «eruptivnog cvjetanja» kože; drugi je, kako dalje piše Gofman, medicinska aluzija na spomenutu religijsku aluziju a odnosi se na tjelesne znake nekog fizičkog poremećaja. U današnje vrijeme se pojam stigme koristi u prvotnom doslovnom značenju, ali još češće kao oznaka za sramotno stanje nego za njegovu tjelesnu manifestaciju. Od značaja je i Gofmanova konstatacija da je došlo do pomjeranja i u vrstama  «sramotnih stanja» koja izazivaju nelagodu i pojedincu uskraćuju bezuvjetnu prihvaćenost u društvu. Lijep novi primjer bi bio AIDS.

Moderna društvena znanost  stigmu smatra svojstvom koje nije ‘objektivno’ dato u prirodi stvari i tako besprizivno fiksirano, nego stigma nastaje  u procesima definiranja koji se odvijaju tijekom socijalnih interakcija. Stigma, dakle, ne nastaje automatski, čim netko stekne crtu ili svojstvo koje mu mogu narušiti ugled ili nagrditi identitet, nego je stigmatizacija proces kojim se kategorijama ponašanja ili skupinama ljudi naknadno  pripisuje određeno značenje [Jones et al., 1984: 80]. Pripadati određenom etničkom korpusu može biti posve neutralno, to svojstvo postoji i prije stigmatiziranja, ali nije stigma. Ono postaje stigma u određenim uvjetima koje treba bliže raščlaniti.

Suvremena psihologija i sociologija stigmu proučavaju na empirijskom materijalu koji pružaju stanja, odlike ili svojstva pojedinaca koja ih odvajaju od ‘normalnog’ svijeta: radi se o tragičnoj galeriji likova sačinjenoj od kljastih i sakatih, gluhih, slijepih, kurvi i makroa, bivših  kriminalaca, duševnih bolesnika, mentalno zaostalih, gubavaca, seksualnih «aberanata», pijanaca, drogaša,  patuljaka, invalida i svega drugog neveseloga pod nebeskom kapom. Tu spadaju i pripadnici rasno-etničkih manjinskih skupina, mada je u literaturi o stigmi nemoguće naići  na sistematsku studiju o njima. Sve se završava na usputnim opaskama i poučku da se nalazi o drugim stigmatiziranim skupinama  mutatis mutandis odnose i na  rasno-etničke manjine [Jones et al., 1984: 81].

 

Polazeći od ovih razlika Gofman izvorišta stigme svrstava u tri skupine:

 

  1. tjelesni nedostaci i deformacije;
  2.  karakterni nedostaci (slaba volja, neprirodne strasti, nepoštenje, nečista prošlost  – robijaš, otpušteni duševni bolesnik – radikalno političko ponašanje i sl);
  3. rasa, nacija, vjera kao uporište tribalne stigme. Ova se stigma prenosi rodoslovom i u podjednakoj mjeri kontaminira sve članove obitelji [Goffman, 1968: 14-15].

 

Identitet osobe pogođene stigmatizacijom smatra se unakaženim, okaljanim, diskreditiranim, nagrđenim, a posljedice stigmatizacije su razorne po emocije, mišljenje i ponašanje zatečenih [Jones et al., 1984: 4]. Ja ću se usredotočiti na tribalnu stigmu, ali ću, imajuću u vidu specifičnost raspada Druge Jugoslavije, obratiti pažnju i na elemente «kakarterne stigme» u vidu devijantnog političkog ponašanja koje narušava sklad nacionalnog jednodušja.

 

 

  1. Guba, ljaga, žig

 

U balkanskim ratovima protekle decenije nastao je prirodni laboratorij za proučavanje plemenske stigme. Ne samo da su se najstarije i stare stigme   (Židovi, Romi, Albanci) zadržale ili im je udahnut novi život,  nego su im se pridružile i nove – stigmatizirani su manjinski narodi ili njihovi ostaci u većinskom okruženju, podjednako u svima državama-sljednicama nekadašnje Jugoslavije. Tako bi se moglo govoriti o primarnoj, povijesnoj stigmi (Romi, Židovi), o sekundarnoj stigmi (na primjer, Srbi u Hrvatskoj, Albanci u Srbiji, Srbi na Kosovu, Muslimani tamo gdje im «nije mjesto»), te tercijarnoj stigmi (kosovski Hrvati – Janjevci –, bosanski i hercegovački Hrvati u Hrvatskoj,  hrvatski Srbi u Srbiji).  I, naravno, Srbi i Hrvati u Evropi; za Srbe već znademo, Branko Matan izvlači zaključak što se tiče ugleda vlastite nacije u Evropi: «Biti danas Hrvat znači biti okužen» [Matan, 1998: 211]. Ili, gubav. Tijekom ratnih godina su me mnogi stranci u Evropi, senzitizirani i zgađeni svakodnevnim balkanskim klanicama, pitali koje sam ja nacionalne pripadnosti. Nisam znala što je bilo gore spomenuti: ili srpsko porijeklo, ili hrvatsku domovinu. Na kraju ovog pokušaja tipologije, ne smijem preskočiti ono što bi se moglo nazvati subverzivnom stigmatizacijom, mada je njezina svrha suprotna od obične i ima oslobađajuće dejstvo. Mislim, na primjer, na raskrinkavanje Branke Šeparović u Feral Tribuneu polovicom kolovoza 1998. kada je na velika zvona dato njezino srpsko porijeklo, što je nedvojbeno moralo prouzročiti nesnosne duševne boli, ali se tragikomični i društveno-korisni efekt teško može potcijeniti, ili primjer obitelji Tuđman sa ljagom etnički nepodobnih potomaka i srodnika.

Nije mi ovdje cilj inventarizirati sve stigmatizirane grupacije, popis svatko može dalje popunjavati sukladno vlastitim spoznajama i iskustvima. Hoću samo prikazati mehanizme i manifestacije stigmatizacije koji su u svima slučajevima identični. Iz bogate zalihe primjera navest ću nekoliko karakerističnih. Lokacija je slučajna, a iste manifestacije stigme mogle bi se naći na bilo kojem drugom mjestu. «U Novom Sadu imamo jednoga staroga Ibru koji živi na svoj način, sam, bez staništa. Spava pod stepeništima, gdje stigne, prebira po kontejnerima. Ne prosi, ne krade, ne dira nikoga, ali njega itekako diraju zato što je Musliman-Bošnjak. Diraju ga i djeca i odrasli, što je ružno vidjeti. Na jednom kontejneru za smeće su uljanom bojom napisali ‘Ibro doručak’. Na Ribljoj pijaci mu preprodavci dobacuju – ‘balija!’, na što se on gorčinom ljuti. Zagorčavaju mu i onako gorak život. […] Bošnjakinja J.K. udovica iz Bosne, opljačkana, napastvovana i protjerana, privremeno se bila, sa svoje dvoje djece, smjestila u Novom Sadu. Onako razočaranu i obeznađenu neke komšije njezine sestre tješe ukalupljenim otrcanim klišeom: ‘Mi smo isti narod. Vi ste postali od Srba’, na što ojađena J.K. glasno i tužno zaplaka, moleći da je niko ne uči ko je ona i od koga je postala. […] U IV publikaciji sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Novi Pazar 1999. godine […] stoji da se u Dječijem vrtiću ‘Miša Cvejić’ u Prijepolju djeci  zabranjuje upotreba ‘muslimanskih’ riječi ‘babo’, ‘amidža’, ‘daidža’ i sl. Direktor vrtića gospodin Sretko Radulović to pravda time da to ‘nisu književni izrazi u srpskom jeziku’, te da oni ‘usmeravaju decu da govore srpskim književnim jezikom’. […] Dokle neki ljudi idu sa ekstremnim srbovanjem slikovit je primjer M.M. Srbina, izbjeglice iz BiH koji je sa suprugom Š. Bošnjakinjom isto iz BiH, i sa njihova dva odrasla sina […] nekoliko godina boravio u Novom Sadu, a sada su u SAD.  M. je bio toliko ‘veliki Srbin’ da je zabranio pitu svojoj porodici, ‘jer je to tursko i bosansko jelo, a i naziv joj je turski – pita’. Jednoga dana ih je njihova prijateljica […] pozvala telefonom. Javio se stariji sin. ‘Šta radite sine?’ pitala je […]. Odgovor je bio: ‘Evo jedemo nedozvoljeno jelo. Tata je otišao u G., a mi mamu zamolili da nam napravi pitu.» [Vukosav, 1999].

«Zvaću se Petar Petrović», naslov je članka u beogradskom Vremenu [Vasić, 2000]. U članku se iznosi da se u protekle dvije godine 350 Muslimana, Albanaca i Roma obratilo odgovarajućim općinskim organima radi promjene imena i prezimena u srpsko. «Pošto je odlučio da nastavi sa svojim životom i radom u Beogradu, nekadašnji Beriša (ili Hajrudin) ima više mogućnosti da se zaposli ili da napreduje u poslu sa novim imenom – ime Petar Petrović je sasvim dobar plašt ispod koga može da se sakrije od neugodnih pitanja i rasprava u društvu. […] Zaposleni u sektoru  Odeljenja za opštu upravu SO Čukarica iznose podatak da su pripadnici albanske nacionalnosti menjali svoj identitet od trenutka kad je počeo sukob na Kosovu, i taj trend se završio sa početkom agresije na SRJ. Slično se desilo i Srbima koji su ostali u ‘lijepoj našoj’- uzimali su karakteristična hrvatska imena i prezimena, a često su prelazili i u katoličku veru. O tome se dosta pisalo u ovdašnjoj štampi, kritikovan je režim koji, za razliku od našeg, polako ali sigurno primorava Srbe da ‘pređu u Hrvate’. Ponosno smo konstatovali da je kod nas drugačije, da svi pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na svoj nacionalni identitet, veroispovest…». Kad tamo, broj zahtjeva za promjenu imena raste. Prema mišljenju sekretara SO Čukarica «građani albanske narodnosti i muslimanske veroispovesti menjaju lična imena radi lakše integracije u sredinu» [Vreme, 2000]. «Imena, samo se po sebi razumije, mogu boliti isto toliko koliko batina ili kamen»  [Jones et al., 1984:6].

«Da li Vam je neugodno da pričate srpski preko mobilnog telefona na ulici?», pita novinar B2-92 Shkelzena Maliqija u Prištini nakon bombardiranja SRJ. Maliqi odgovara: «Može da bude malo neprijatno jer ne znate ko prolazi pored vas. Ima tog straha, a ima i kontra-priče. Čuo sam od jedne Francuskinje koja odlično govori srpski da je ušla preksinoć u jedan taksi, pošto vozač nije znao ni francuski ni engleski, ona je pokušala da iskvari svoj srpski, onda je taksista rekao – nemojte, gospođo, ja znam da ste Vi Srpkinja, pričajte slobodno, neće Vam se ništa desiti, i onda ga je ona ubeđivala da nije Srpkinja ali nije mogla da ga ubedi i kad je odvezao na neko mesto, on nije hteo ni da joj naplati. U početku je bilo tog spontanog revanšizma na pijaci, više pate Muslimani-Bošnjaci koji ne govore ili slabo govore albanski: bio je jedan slučaj da je na pijaci ubijen jedan Musliman» [Maliqi, 1999].

«Progon koji su Romi nastanjeni u Danilovgradu, varošici nadomak Podgorice, doživjeli 1995. godine podsjeća da nijedno društvo, nijedno vrijeme, nijedan (većinski) narod nisu imuni od predrasude o Romima kao tradicionalnim krivcima ako ne za sve, onda većinu nedaća koje zla sudbina i još gori vlastodršci nametnu ljudima. […] Sticajem okolnosti počinitelj(i) je bio pripadnik romske zajednice. Reakcija je bila stravična – razuzdana gomila do juče mirnih i trpeljivih ljudi je samo za jednu noć spalila sve  romske nastambe na Glavici, a bilo je i prijetnji vatrenim oružjem, pucanja, podmetanja eksplozivnih naprava! Poruka je bila suviše jasna i Romi su – u toku te tragične noći – napustili Danilovgrad! Prijetnja je bila suviše žestoka i ozbiljna. Tako je, u odsjaju plamena i u oblacima, Danilovgrad ostao bez osamdesetak svojih stanovnika romskog porijekla, dok su oni rijetki koji su ostali još mjesecima kasnije bili izloženi prijetnjama, napadima i ‘prijateljskim’ upozorenjima» [Tasić, 1999: 25].

«U prvoj polovici devedesetih godina samo u zagrebačkim knjižnicama otpisano je više od 10 posto ukupne bibliotečne građe: radi se o stotinama tisuća knjiga koje su spaljene, ‘reciklirane’ ili odbačene na deponiju Unijapapira. Naslovi Crnjanskog, Nušića, Pekića, Stankovića, Lazarevića i drugih uništavani su uglavnom pod izlikama ‘dotrajalosti’ ili ‘zastarjelosti’: Zakon o knjižnicama, naime, izrijekom govori kako se knjige mogu ukloniti iz biblioteka zato jer su ‘zastarjele’!

Biblioteka pri Srpskom kulturnom društvu ‘Prosvjeta’ funkcionira kao svojevrsni geto. Knjižničari ‘Prosvjete’ tražili su od ostalih gradskih biblioteka da im ustupe knjige koje ne namjeravaju čuvati. Od stotine tisuća otpisanih knjiga, u ‘Prosvjetu’ je pristiglo tek oko 15.000 primjeraka. Među njima nalazila su se i djela suvremenih hrvatskih pisaca koji su se zamjerili režimu, poput Dubravke Ugrešić ili Slobodana Šnajdera» [Ivančić, 2000: 172-173].

Na citiranim primjerima možemo vidjeti različite oblike biljega, žiga ili ljage: to su ime, prezime, mjesto rođenja, mješoviti brak, jezik, riječi, pita, knjige. Većina mojih osobno doživljenih ilustracija stigme potiče iz Hrvatske zato što sam zadnjih desetak godina najčešće tamo boravila, a efekte stigmatizacije osjetila i na vlastitoj koži. Moji su primjeri ograničeni na Srbe u Hrvatskoj i Hrvate zagađene srpskom stigmom. Hrvatski Srbi mi osim toga izgledaju zahvalan subjekt jer u sebi nose tri mogućnosti stigmatizacije: stigmatizirani su od Hrvata, stigmatizirani od Srbijanaca i stigmatizirani od samih sebe. Još konkretnije: mene zanimaju predrasude o Srbima i otkuda one dolaze,  kako se šire i na one koji su pasivni taoci dvije varijante nacionalne integracije: hrvatske i srpske. Srpski pobunjenici i secesionisti u Hrvatskoj i njihovi beogradski patroni predstavljaju izvor stigme koja se onda po zakonima socijalne spoznaje kao guba prenosi na sve koji sa njima dijele neke značajke. No, bez obzira na empirijski materijal, mene ovdje prvenstveno zanima jedan drevni oblik ljudskih interakcija koji je na Balkanu ponovno aktualiziran ne izgubivši ništa od svoje «svježine» bez obzira na stvarni ili imaginarni stupanj uljuđenosti.

Iz moje kolekcije zabranjenih i zagađenih predmeta i pojmova navodim jednu pregršt: sjećam se strke u jednom hotelu na Jadranu da se, nakon prosvjeda  državotvornih i moćnih Hrvata koji su tamo bili gosti,   iz jelovnika izbace nazivi kao «ćevapčići» (kao da su ih Srbi izmislili!) i kreativno nađe zamjena za nečisti naziv (postali su «valjušci od mesa»), «srpska salata»je postala «grčka», a «Rubinov» vinjak je također, nakon žestokih prosvjeda,  morao nestati sa vidnog mjesta na polici sa drugim pićima da ne bi vrijeđao nacionalne osjećaje domicilnog pučanstva; zagađen je Beograd kao zemljopisni pojam: mojem čuđenju nije bilo kraja kada sam na putokazima kraj autoputa Zagreb – Beograd, vozeći se od aerodroma do Zagorja i nazad, stalno viđala nekakav Lipovac; zagađen je vlak: išla sam prije nekoliko godina iz Zagreba u Sloveniju; slučajno čekajući  svog hrvatskog zeta na sasvim pustom peronu sa kojeg polazi vlak za Beograd da mi donese prtljagu iz auta, na Glavnom kolodvoru mi je prišla  starija žena i gotovo me konspirativno, šaptom, upitala  putujem li za Beograd; zagađeno je putovanje u Srbiju: znadem brojne ljude koji su u Srbiju putovali zamećući i najmanji trag;  zagađeni su pretjerani izljevi ljubavi: u Nizozemskoj se zadnjih desetak godina uvriježila navika razmjene prijateljskih poljubaca po tri puta – običaj je stigao iz Francuske: dok mi  prijatelji u Hrvatskoj nisu objasnili zašto me –  kad nakon dva poljupca krenem i treći put – energično odgurnu, nisam imala pojma da je to nešto srpsko i da time zagađujem njih «eksponirajući» sebe na javnom mjestu; zagađena je zemlja, voda, zrak:  «Kažu neki da je tijekom Domovinskog rata u Istru došlo pet do sedam tisuća Srba. I tako, ‘krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog’, postaješ danomice sve više i više etnički deponij!» konstatira Vlado Jurcan u Tomislavu [Dežulović&Lucić 1999: 68]. ]. «Sela u kojima su Srbi u većini nema oko Županje. Kao i sama Županja, i ta su sela kontaminirana Srbima, ali tek u tragovima», tvrdi Nikola Galović [Dežulović&Lucić, 1999: 68]. «Ovi izbori su bili za Hrvatsku, da se zauvijek riješimo Srba i napravimo ekološki čistu državu!» veli Merčep [Dežulović&Lucić 89]. Zato aforističar Ivan Puhovnik ispravno primijećuje: «Hrvati ne pale kuće, oni ih raskužuju». [Dežulović&Lucić, 1999: 287].

Proizvoljnost i tragičnost stigmatiziranja se možda ponajbolje vidi na jednom apsurdnom primjeru. Na slučaju dvanaestogodišnjeg Aleksandra Miloševića. U Istri sam na ljetovanju 1993. upoznala jednu gospođu koja svoju pripadnost hrvatskom etničkom korpusu nosila  opušteno, skoro ravnodušno. Pričala je da se pogrešno misli da su Miloševići i Bogdanovići  samo Srbi, jer u njezinom kraju ima i Hrvata koji nose takva prezimena. Sa njom je bio njezin unuk Saša, dakle Milošević. Ta gospođa živi u Njemačkoj, kćer joj je udana za jednog Miloševića, Hrvata. Zbog neugodnosti su ti ljudi promijenili svoje prezime u nešto milozvučnije, ali Saši nisu mogli pomoći  jer su njegovi papiri bili na teritoriju tzv. RSK. Dječak, koji nakon rođenja živi u Njemačkoj, hrvatski ne govori –  je, otkad je Slobodan Milošević postao po zlu slavan, bio izložen svakodnevnom šikaniranju, izbjegavanju i izopćenosti od strane djece u njemačkoj školi koju pohađa: kad uđe u razred, na ploči se već kočoperi poruka: «Milošević – ubojica». Očajni roditelji su ga već nekoliko puta selili iz škole u školu, ali je svuda bilo isto.

Temeljna značajka stigme je izoliranje jedne crte žrtve – ovdje etničkog identiteta –  i izvođenje svih drugih njezinih osobina iz toga obilježja. A sve te druge osobine se onda opet izvode iz obilatih naslaga stereotipa koji važe za grupu u cjelini. Tamo negdje, iza Lipovca, koji je limes uljudbe, žive pogani, ružni i zli: «Od primitivnih, nerefelktiranih iskaza kao što su: oni su barbari, vlasi, četnici, primitivci,  prevaranti, prevrtljivci, bizantinci, gedže, bradate nemani, spodobe bez savjesti i morala, programirani silovatelji, srbo-komunistički zlotvori, genetski zločinci (sve iz hrvatskih medija), do pretencioznih filozofskih traktata i knjiga o zlu i vječnoj opasnosti za Hrvatsku, narasta voluminozna zbirka o zlu jednog naroda. Onoga ‘Drugoga’ dakako!»[Mirić, 1999: 364-365]. Ili, kako to koncizno veli Joško Čelan, još jedna zahvalna meta Feralove subverzivne stigmatizacije, «Da su Srbi narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas zamorno obično iskustvo»  [Dežulović&Lucić, 1999: 64].

A to je svuda isto. U jednom dnevničkom zapisu iz 1992. Matan piše: «Srpska televizija cijelu večer prikazuje ‘dokumentarni film’ o Hrvatima. Krajnje simplificirana rasistička propaganda: Hrvati kao demonska pojava niže vrste, neljudi, neka načelno neshvatljiva patološka skupina kojoj je konstitutivno – i uopće jedino što je obilježuje – genocidno antisrpstvo. […] Hrvati su niža bića, neshvatljiva i nestvarna, nešto što zavređuje jedino prezir i nepostojanje, a prava su opasnost izdajice među nama, ‘mangupi u vlastitim redovima’» [Matan, 1998: 92].

Utisnuti nekomu žig, međutim, nije sasvim ugodno ni počinitelju. On ne voli da ga se tako gleda pa mu trebaju dokazi na osnovu kojih će misliti da objektivno sudi. Istraživanja stigme pokazuju da je taj čin gađenja, negativni afekt,  praćen nelagodom, grižnjom savjesti, i općenito ambivalencijom. Baš zato su stereotipi toliko važni kao nadgradnja i racionalizacija žigosanja. Stereotipi su, kako kaže grupa autora [Jones et al., 1984: 155-156] u srcu procesa stigmatizacije. To su pretjerano generalizirana, uglavnom pogrešna, negativno obojena vjerovanja o pripadnicima određenih društvenih kategorija. Stereotipiziraju se pojedinci ne kao takvi, već kao pripadnici kategorija. Sva je gamad ista: tko će još trošiti energiju da se udubljuje u individualnost jednog žohara?

Negativni afekt se mora objasniti ili opravdati jer se ne može trpjeti. To je ono što predrasudi daje zamah stvarajući kod pojedinca sklonost da opazi ili naglasi negativne karakteristike i pripiše ih žrtvi. Ipak, to nije pojedinačna akcija – stereotipi se ne stvaraju ad hoc već nastaju pod društvenim utjecajima, a socijalni konsenzus je važan na svakom stupnju stigmatizacije i stereotipizacije [Jones et al., 1984: 10]. Osim toga, vrlo je bitno istaknuti da stigmatizaciji pogoduje svjetonazor koji bi se mogao nazvati vjerovanjem u kozmičku pravdu: životne nedaće, nesreće i patnje koje čovjeka pogode on je sam  zaslužio jer je zao ili bar glup [Jones et al., 1984: 59-60, 296]. Jednu varijantu ‘teorije o kozmičkoj  pravdi’ zastupao je i prvi hrvatski predsjednik:  «Tuđman, naime, tereti univerzalističke ideje, a židovstvo posebno, da su same skrivile svoje patnje kroz povijest, i to tako što su provocirale svoje progonitelje, bez čega progoni navodno ne bi bili tako tragični, a možda se uopće ne bi ni dogodili»[Čulić, 1999: 48].  Jasna je, dakle funkcija ovoga svjetonazora:   stigmatizatoru se driješe ruke i oslobađa ga se osjećaja krivnje i nelagode dok  teret zla i patnje prebacuje na samu žrtvu.

Njemački sociolog E. Stoelting sjajno analizira povijesnu genezu stereotipa u Istočnoj Evropi. Nacionalne ‘forme mišljenja’ postoje u svakome narodu kao kategorije koje definiraju jednu zajednicu, kao što druge skupine definira na pr. spol, životna dob, imovno stanje,  profesija, regionalna pripadnost ili subkultura, veli Stoelting. «Nacionalne forme» žive pokraj drugih formi mišljenja, a postaju opasne kad ih se prihvate nacionalistički pokreti, pogotovu u ratnim vremenima, kada se nacionalizam u svojoj radikalnoj varijanti formira kao hegemonijski politički pokret.

Ključno je ovdje, drži Stoelting, ukorijenjenje »nacionalne forme mišljenja», «nacionalnih pojmova»,  u društveno opažanje. Zahvaljujući svojemu načinu funkcioniranja, «nacionalni pojmovi» određuju sve što se dade zamisliti. U tome je kontekstu od presudnog značaja što nastaje razlika između opažanja «svojih» i «tuđih». «Tko pripada ‘tuđima’,  opaža se kao utjelovljenje jedne socijalne kategorije, tko pripada vlastitoj skupini, individualizira se. Ukoliko neki ‘lopov’ pripada  vlastitoj društvenoj skupini, na njega se gleda kao na ‘lopova’: razlozi što on krade mogu se tražiti u njegovoj biografiji ili nekim drugim životnim okolnostima. Ukoliko lopov pripada drugoj skupini, on se njoj pripisuje. On je, recimo u rumunjskim očima, madžarski lopov, odnosno lopovski Madžar. Tamo gdje su se stereotipi učvrstili u njima se mogu naći uzroci opaženog ponašanja: Madžar je lopov jer je Madžar. Rumunjski susjed, naprotiv, je lopov jer mu obitelj trpi oskudicu ili zato što ima loš karakter. […] Ova razlikovanja [generaliziranje ili individualiziranje, M.B.]  koje organiziraju opažanje zahvaćaju i odnose među društvenim skupinama i u slučaju etničkih sterotipa  re-interpretiraju ih etnički. Specifični odnosi istočno-evropskih društava prema na pr. Romima javljaju se negativno kao karakterne osobine koje drugi pripisuju Romima. Istodobno se stereotip imunizira od iskustva. Pogled traži potvrdu očekivanja i takvu potvrdu uzima kao osnaženje  ispravnosti očekivanja. Pažnja se u pravilu ne poklanja slučajevima u kojima se očekivanje ne potvrđuje. Ukoliko se odstupanje ipak registrira, ono se može objasniti pomoćnim pretpostavkama ili se uknjižiti kao iznimka. U tom smislu  predrasudama ispunjena očekivanja  teže da se učvrste i da ostanu povijesno stabilna, čak i onda kad se više ne mogu potvrditi iskustvom. Jedan primjer za to je u Istočnoj Evropi još uvijek virulentan antisemitizam bez Židova» [Stoelting, 1995: 268-269].

Za razliku od običnog kategoriziranja ljudi, pojedinac posjeduje stigmatizirani identitet kada pripadništvo jednoj, obično negativnoj, kategoriji prožima većinu ili sve njegove odnose sa okolinom i gospodari njima. «Tako slijep čovjek ne može biti na pr. naprosto ‘student’, ili ‘pravnik’, već, u najboljem slučaju, ‘slijepi student’ ili ‘slijepi pravnik’. Najčešće će on ili ona biti ‘slijepac’» [Jones et al., 1984: 157].  Ili «pošteni Srbin» nasuprot inkarnaciji Zla: evocirajući uspomene na početak slovenačkog rata, general Petar Stipetić spominje jedan sastanak visokih časnika JNA u Zagrebu sa generalom B. Adžićem. Dok ovaj   viče na prisutne, oni se ponašaju kao djeca: «Svi smo se malo pokunjili, gledali smo u pod, ali onda se našao jedan pravi pošteni čovjek – nekome, možda neće biti drago, ali on je Srbin – koji  se zove Stajčić, pukovnik je bio, i on je ustao i otvoreno rekao: ‘Dobro, druže generale, vi ste mene trideset-četrdeset godina učili da branim ovaj narod. Otkud sad ideje da napadam ovaj narod!? Ja to neću!» [Stipetić, 2001]. Kako ovo unatoč dobroj namjeri ponižavajuće i stigmatizirajuće zvuči!  Izvući jednog  hrabrog čovjeka iz vreće nakon deset godina, pa  se ispričati što je on Srbin onima koji misle da poštenih Srba nema.  A namjera je bila reći da je on dobar i pošten mada je Srbin – što nije nimalo bolje. Zapravo, isto kao kad don Anto Baković kaže: «Budimo pošteni: ima i poštenih Srba» [Dežulović&Lucić, 1999: 71]. Ovdje se «nacionalna forma mišljenja» čvrsto ukorijenila.

Bez ozbira da li je pošten ili zao, «Srbin» tako strašno negativno zvuči, pa ga neki dobrohotni ljudi zamjenjuju eufemizmom «pravoslavac». Da se ne bi uvrijedio. Slično kao što se u Nizozemskoj loša savjest, u situaciji službeno zabranjenog i proganjanog rasizma i diskriminacije, krije dodatkom «ljudi» kad je riječ o marokanskom i turskom gastarbajterskom proletarijatu: «tuski ljudi» i «marokanski ljudi». Za Nizozemce to ne važi – oni su samo Nizozemci, nisu «ljudi».

 

 

  1. Stigma srpstva

Mada je i do rata  postojala «nacionalna forma mišljenja», često se znalo tko je Hrvat a tko je Srbin, tomu nije pridavan veći značaj, osim, dakako, u krugu nacionalističkih ekstremista na obe strane. Ivan Šiber piše da su istraživanja međunacionalnih  u nekadašnjoj Jugoslaviji pokazala da je bilo bar 10% do 15%  pojedinaca  isključive nacionalističke orijentacije. Ovi podaci vrijede za period do 1966., prije političkih zbivanja 1968. i 1971.  Ponovljeno istraživanje u vrijeme ekonomske krize koja se još nije pretvorila u političku, čiji početak Šiber opravdano vezuje za početak «antibirokratske revolucije»,  pokazuju drastičan porast socijalne distance kao indikatora međunacionalne nesnošljivosti  [Šiber, 1998: 77].  Istraživanja stavova većinskog stanovništva prema manjinskim skupinama izvedena  u Hrvatskoj nakon početka i kraja rata ( 1992., 1995. i 1997.) potvrđuju neke zanimljive pravilnosti. Šiber: «U istraživanju 1992., koje je provedeno u vrijeme rata, dramatično je porasla socijalna distanca prema Srbima, a što se tiče braka, Srbi su bili jednako (ne)poželjni kao i Albanci. Uzmemo li Albance kao kriterij nepoželjnosti na području bivše Jugoslavije (kao što su to, primjerice, crnci u SAD-u), možemo zaključiti da oni koji ne prihvaćaju Albance u doba aktualnog rata ne prihvaćaju ni Srbe. […] samo su oni koji uopće nemaju predrasuda, koji su toliko emancipirani da prihvaćaju brak s drugom osobom potpuno neovisno o rasi, religiji ili naciji bili spremni na brak s osobom srpske nacionalnosti čak i u ratu. Taj negativan stav prema Srbima ostao je na istoj razini (misli se na postotak ispitanika spremnih da prihvate određeni socijalni odnos sa Srbima) cijelo proteklo razdoblje». Šiberova istraživanja pokazuju i da više od 50% ispitanika ne bi željelo živjeti u Hrvatskoj sa Srbima. Ako je za utjehu, socijalna distanca prema Albancima i Bošnjacima  kada sa njima nije bilo ratnog sukoba je također impoznatna, a općem zaključku koji on izvlači, malo se toga može dodati: «Čini se da je posrijedi bilo ‘zatvaranje’ unutar vlastite nacije u doba krize i rata, odnosno da se negativan stav prema određenoj skupini poopćio prema ‘svima koji nisu Mi’. Ukratko, ti su podaci izraz aktualne krize i rata, kao i latentne tendencije nacionalne isključivosti i nacionalnog zatvaranja» [Šiber, 1998: 80-81].

Sociološka teorija svraća pozornost na dva pitanja presudna za ulogu socijalnih i kulturnih faktora u procesu stigmatizacije. Jedno je prijetnja ili opasnost koja dolazi od onih koji će biti stigmatizirani. Drugo je varijacija u osjetljivosti na stigmu i snošljivost spram stigme. I jedno i drugo je promijenljivo i ovisno o političkim, kulturnim i ekonomskim situacionim faktorima. Koji je društveni temelj osjećaja ugroženosti i prijetnje koje stigma može probuditi u onima koji je nekome utiskuju? Zašto su stigme prijeteće i u čemu su prijeteće? [Jones et al., 1984: 81]. Kako ovi autori naglašavaju, obično se samo iznimno radi o izravnoj fizičkoj ugroženosti (potencijalno nasilni otpušteni duševni bolesnici, zarazne bolesti); važno je istaknuti da su prijetnja i ugroženost primarno simboličkog karaktera. Kada se stigmatizira urbani stanovnik srpske nacionalnosti koji se, daleko od bojišnice,  podjednako grozi srbijanske agresivne politike i pobune na ruralnim rubovima Hrvatske, agresije koja podjednako potencijalno i fizički ugrožava i njega  i njegova susjeda hrvatske nacionalnosti, najbolje se vidi koliko je ta ugroženost upravo simbolička. Miroljubivi je Srbin opasan jer pripada đuture skupljnom kolektivu koji je potom stigmatiziran.

Stigma srpstva nastala je u rastakanju druge Jugoslavije a presudan poticaj je došao iz Miloševićeve Srbije. Marionetska srpska državica na teritoriju Hrvatske, realno prisutni neprijatelj unutar vlastitih granica,  učinila je svakog hrvatskog Srbina i na neokupiranom teritoriju simboličkom prijetnjom, sumnjivim i nečistim, po zakonima kolektivističke logike suučesnikom i agentom Zla,  kandidatom za podozrenje i odmazdu predstavnika ugroženog kolektiva nad predstavnicima kolektiva koji je izvor stvarne, simbolične ili umišljene prijetnje. Obnovljena nezavisna hrvatska država  i njezini najgorljiviji predstavnici sa svoje strane su crpili inspiraciju iz iskustava njezine nesretne  fašističke povijesne prethodnice. Oslanjajući se na ta iskustva trebalo jasno razlučiti čiste od nečistih.   Linije razgraničenja su još bile nedovoljno odsječne a time je u  «rasplinutosti»  osebujnost «matične» skupine bila pod pitanjem. Istraživanja pokazuju da se u okolnostima vanjske prijetnje opstanku grupe pojačava budnost prema ponašanju «krivovjeraca»: oni se svjesno traže i javno kažnjavaju [Jones et al., 1984: 95-96]. Stigma ujedinjuje zajednice, potvrđuje kolektivni identitet i, eliminirajući konfliktnost unutar ugroženog kolektiva, povećava njegovu solidarnost [Jones et al., 1984: 92-95]. U graničnim situacijama, kakva je u našim prilikama bio rat, na djelu su bili socijalni procesi kojih je cilj bio pronaći «devijantne» elemente, obilježiti ih i pomaknuti  na rub skupine kako bi se razjasnilo gdje su njezine granice, a skupina utaborila. A neprijatelj je bio i vani i unutra: i «strani, petokolonaški» element i «domaći izdajnik» koji mu služi i podriva nacionalnu jednodušnost.

Da bi se odredilo što je devijantno i stigmatizirati ga, mora se znati kriterij normalnosti. To je u našem slučaju u Hrvatskoj biti Hrvat, a u Srbiji biti Srbin: svi Srbi u svojoj državi, svi Hrvati u svojoj.  Bit tribalne stigme je okupiranost čistotom.  Drugim riječima «[…] užasavajuće svođenje svih društvenih pitanja na etničko (dakle, etnički su država, kultura, brak, jezik, znanost, sport, itd.) uz umišljanje stalne ugroženosti nacije od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja» [Visković, 1998]. Pri čemu se u oba sukobljena nacionalizma polazi od istih načela, a ona dosljedno primijenjena vode istim rezultatima: da li bi se tzv. RSK, da je opstala, razlikovala od sadašnje, međunarodno priznate RS ili međunarodno nepriznate Herceg-Bosne?

Kad je riječ o tribalnoj stigmi u literaturi se najčešće pominju Židovi i crnci. Na njih ćemo nailaziti i u  istupima i ispadima pojedinaca na našem tlu, pri čemu im se, u skladu sa istočno-evropskim tradicijama, pridodaju i Romi, a sve sa ciljem da se pojačaju negativne emocije kad je o Srbima riječ. Zadržat ću se sada na nekim aspektima tribalne stigme i povući paralele između  povijesne stigmatiziranosti Židova i aktualne stigmatiziranosti Srba.  Srbi, Židovi i Romii su se uvijek spominjali u jednom dahu kao žrtve endehazijskog holokausta, sada se prema  Židovima uglavnom ima u najboljem slučaju ambivalentan odnos:  hrvatski Srbi su postali hrvatski Židovi, a Romi i crnci još uvijek služe za sitno potkusurivanje. Tako  Pajo Kanižaj pjeva: «Kad Srbi prestanu lagat/rodit će grožđe na vrbi/Nisu svi Srbi Cigani/Ali cigani su svi Srbi» [Dežulović&Lucić, 1999:108], a Theo Ljubić, Nova hrvatska desnica, uspostavlja svoju hijerarhiju prezrenih etničkih skupina: «Crnci su niža vrsta, iako ih ja smještam više od Srba» [Dežulović&Lucić, 1999:65].

Sažimajući  istup Tefka Saračevića na jednom skupu o Bosni u proljeće 1993. B. Matan piše: «Uzmete li tekstove koji se danas u Hrvatskoj javno izjavljuju o Muslimanima, izvadite li iz njih riječ ‘Musliman’ i zamijenite je riječju ‘Židov’ ili ‘crnac’, te zatim date te tekstove na ekspertizu ljudima koji se bave  pitanjima antisemitizma i rasizma, dobit ćete od svih potvrdne odgovore – da, to su antisemitski iskazi, da riječ je o rasizmu»[Matan, 1998: 138-139].  Svatko gleda u prvome redu sebe:  ne treba  samo pogledati  tekstove o Muslimanima, nego i tekstove o Srbima, a slično važi i za klasifikaciju većinskih stavova prema manjinama i u drugim krajevima nekadašnje Jugoslavije. Mržnja prema Židovima i stigmatizacija Srba u Hrvatskoj pokazuju pored zajedničkih crta svojstvenih antisemitizmu i rasismu i razlike. O rasizmu ovdje teško može biti riječi jer je rani pokušaj Šime Džodana da diskriminaciju utemelji na rasnom načelu šiljastih glava bio unaprijed osuđen na propast. No kako  kompleksnija obrada ovoga problema izlazi van okvira ovoga spisa, ja ću ovdje ostati samo na nekoliko napomena.

Antisemitizam svakako služi kao povijesni «model» diskriminacije utemeljene na vjeri, naciji, rasi, ovisno od toga na koji aspekt antisemitizma stavimo naglasak. Ali se u sva tri slučaja radi o tribalnoj stigmi. Jedino je to  nedvosmisleno zajednička karakteristika. Iako je mutljag podignut sa povijesnog dna  na svjetlo dana osigurao  gnojivo na kojem je uzorito procvjetao svaki zamislivi cvijet zla iz (novije) evropske povijesti pa tako i «antisemitizam bez Židova», čija  se «teoretska» podloga i potvrda traži u ponovnom nekažnjenom tiskanju ozloglašenih antisemitskih spisa, moderni etnički nacionalizam na Balkanu je veću važnost pridavao konkretnom neprijatelju i konkurentu za teritorij kao uzročniku narodnih nevolja i patnji. Funkcija stigme je bila da učini neprijatelja vidljivim,  lako prepoznatljivim krivcem za sve.  Radi se o lijevanju novoga vina u stare mjehove. Otuda potiče upadljiva sličnost između antisemitizma i sadašnje mržnje među zaraćenim blakanskim narodima. «Ako čovjek svaku ili samo dio vlastite nesreće, te nesreće koja su zadesile njegovu zemlju, pripisuje prisutnosti židovskog elementa u zajednici, ako kao lijek za to stanje stvari predlaže uskraćenje Židovima nekih njihovih prava, njihovo uklanjanje iz ekonomskih i socijalnih aktivnosti, njihovo istjerivanje iz zemlje ili njihovo potpuno zatiranje, onda», kako piše Sartr [Sartre, 1967: 7-8] «za takvu  osobu kažemo da ima antisemitsko mišljenje». Odmah zatim, u ovom eseju pisanom 1944., dodaje da  svrstavanje ovakvih uvjerenja pod katergoriju  «mišljenje» podrazumijeva da je imati takve ideje dopušteno, da je to kao ukus o čemu ne vrijedi raspravljati. Tako u ime demokratskih institucija, slobode mišljenja, antisemit ima pravo posvuda voditi antisemitski križarski rat. Poznato zvuči! Zato je zaštita javnog prostora od takvih mišljenja vrhunsko javno dobro.

No, mimo toga, u navod iz Sartra bi se zbilja moglo svuda  umjesto «Židov» staviti «Srbin», ili »Bošnjak», «Albanac», i td., a da se smisao ne promijeni. Na kraju krajeva, i sam Sartr u pomenutom eseju antisemitizam analizira kao manifestaciju novovijekovnog nacionalizma prvenstveno desničarske, ruralne i malograđanske Francuske koja Domovinu smatra nekretninom, neotuđivim mitskim posjedom, tlom natopljenim krvlju etnički homogenih predaka. A time se opet vraćamo na temu balkanskog etničkog nacionalizma i, konkretno, na stigmu srpstva. Viktor Ivančić konstatira da su u tuđmanovskoj Hrvatskoj Židovi i Romi kao žtrve NDH-holokausta bolje prolazili nego Srbi – izbjegava se priznati genocid prema Srbima (kao da to nešto mijenja na prirodi fašističke tvorevine!), a priznaje se prema Židovima i Romima, pa umjesno ističe da ove dvije etničke skupine za razliku od Srba nisu više «remetilački faktor» – «[…] oni svojom (ne)brojnošću i (ne)mogućnošću etničke destabilizacije sretne i homogene zajednice više nisu respekta i straha vrijedni Drugi;  ili točnije – njihova  Drugost više nije akutan društveni i državni problem, pa ne iziskuje ni samozaštitne mjere koje će, kakve god bile, sadržavati onaj turobni logor u pričuvi. Srbi su, naravno, nešto sasvim Drugo» (Ivančić, 2000: 301]. Zbilja i jesu! Globalna stigma srpstva koja je opasala čitavu zemaljsku kuglu, onemogućavala je da Srbima netko zaštitinički priskoči u pomoć, a razni međunarodni pustolovi, jurodive protuhe koje je čašćavao Milošević, nanosile su više štete nego koristi i samo još više produbljivale stigmu srpstva.

I,  konačno, još jedna politički i povijesno značajna paralela koja povezuje dvije stigme iz privatne duhovne bagaže Franje Tuđmama.  Marinko Čulić je oštroumno analizirao problematičan odnos na Najvišem Mjestu prema Židovima i Srbima, internacionalizmu i komunizmu: Tuđman «[…] problem masovnih stradanja vezuje isključivo uz izrazito ‘dijasporične’ narode, koji strše u stranim sredinama i provociraju ih. […] Za njega je židovstvo svojom internacionalnom ‘uzgrednošću’ i iskorijenjenošću, zapravo drugo, etničko lice komunističkog internacionalizma. Tako se njih dvoje javljaju u simbiozi žido-komunizma […] No, i u paru tih dviju anacionalnih tvorevina jasno je naznačeno tko čini lošiju polovicu. To je židovstvo – koje […] zna biti previše internacionalno čak i za komuniste – premda Tuđman inače komunizam smatra jednim od najgorih usuda svih naroda, posebno malih, u vrijeme kada se bore za nacionalno oslobođenje».

«Ovdje se», dalje će Čulić, «vrlo živo nameće usporedba s jednom drugom etničko-političkom kovanicom koju je smislio Tuđman, i kojom je sasvim sigurno bio zaokupljen i kada je pisao o ‘žido-komunizmu’. Riječ je o ‘srbo-komunizmu’, jezičnom bastardu hrvatskog novogovora, koji je skovan s namjerom da u najkraćem izrazi ‘đavolju dušu’ bivše, socijalističke Jugoslavije. U ‘srbo-komunizmu’ su sparena dva smrtna neprijatelja hrvatstva u ovom stoljeću, s tim da je i ovdje redoslijed njihove pogubnosti čvrst i jasan kao i kod ‘žido-komunizma’, ili čak i čvršći. Komunizam je unazadio Hrvatsku, jer ju je ovih nekoliko desetljeća ortgao od ozbiljenja sna o hrvatskoj državi. Ali, šteta od toga unekoliko je umanjena ponajprije time što je vođa jugoslavenskog komunističkog pokreta bio Hrvat Tito, te još i time što je komunistički Ustav tolerirao Hrvatsku kao republiku i tako joj ostavio neki rudimentarni oblik državnosti.

U slučaju srpstva tih olakotnih amortizera nije bilo. Ono je višestoljetnom ‘dijasporom’ u Hrvatskoj, te nametnutom ustavnom klauzulom o podijeljenom suverenitetu između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, prijetilo sasvim poremetiti i rastrojiti hrvatsko nacionalno biće. Osim toga, Srbi su, kao narod s daleko najvećim brojem stanovništva koje je živjelo izvan matične domovine, bili ‘najinternacionalniji’ narod bivše države, i zato i najveća smetnja u njenom demontiranju i stvaranju nacionalnih država. Ukratko, Srbi su bili u jugoslavenskim okvirima otprilike ona i onakva vrsta ‘uzgrednika’ kakvu su u svjetskim razmjerima činili Židovi. Zato u svim dijelovima Bespuća gdje Tuđman govori o Židovima, čitalac može uz minimalne preinake konotirati i Srbe, a onoliko koliko odbijaju da se etnički ranžiraju u Hrvate, i Muslimane. Uostalom, Tuđman je i simbolički ‘vjenčao’ odbojnost prema Židovima i Srbima poznatom predizbornom izjavom iz 1990. da mu supruga ‘srećom nije ni Židovka ni Srpkinja’» [Čulić, 1999: 51-52]. I mrtvom Tuđmanu je moglo zasmetati društvo također mrtvih Srba i Židova – kada se biralo mjesto za Tuđmanov ukop, procurilo je da je  jedna od opcija bila i obiteljska grobnica na Mirogoju koju je Tuđman svojedobno kupio i u nju iz Zagorja posmrtno preselio roditelje. No, ta ideja je odbačena među ostalim jer je mjesto suviše blizu srpske i židovske sekcije Mirogoja!

«Nacionalna forma mišljenja», neizbježna u etnički mješovitim društvima, skorila se u Hrvatskoj u stigmu i čvrsto se uzemljila u poklič «Svoj na svom». Kao što uočava Čulić, obrazac stigmatiziranja je pokupljen od antisemitizma, ali je  i sveden na lokalne prilike:   podobno tobožnjoj svetskoj židovskoj zavjeri, i Srbin, pripadnik ugnjetačke rase, povezan krvnim ili doušničkim sponama, hoće zavladati svijetom, čak i ako je taj svijet omeđen sa dva plota (svijet je na Balkanu doista bukvalno mali!). Ipak, stigma srpstva je višeslojna. Jedan njezin sloj je taj «povijesni», «rasističko-antisemitski»,  nakalemljen na  «konjunkturne» elemente, pseudoracionalno utemeljenje tribalne stigme  uz pomoć novije povijesti hrvatsko-srpskih odnosa u dvema državnim tvorevinama. U žarištu stigme srpstva susreće se i uzjamano pojačava nekoliko negativnim emocijama nabijenih obilježja iz novije povijesti: komunista, četnik, antifašist, policajac, žandar, oficir JNA, kosovac, udbaš; neka od njih su logički konzistentna, a neka – četnik&komunist – nisu. Ali, tko tu mari za logiku, radi se o izazivanju negativnih vibracija pa rogobatne kombinacije pojmova polučuju još ubitačniji efekt. O tome se radi, a ne o logici ili istini.

Ali i nepoćudni pripadnici hrvatske nacije nose stigmu. Neke od navedenih stigmatizirajućih obilježja – komunist, antifašist, policajac, žandar, oficir JNA, kosovac, udbaš –  mogu biti primijenljiva i na Hrvate, ali Hrvat ne može biti Srbin, već može biti otpadnik ili izrod pa  biti dodan  Srbima u formi «neprijatelji sviju boja». To je onaj ozloglašeni, nigdje dobrodošli «mangup u vlastitim redovima». No on se ipak mora zagaditi i srpskim atributima. Tu dobro dolazi još jedna značajka koju dijele Židovi i Srbi. Ivančić [2000: 251]: «Umberto Eco jednom je ustvrdio kako su Židovi obično najbolja meta, ‘pošto imaju tu prednost da u isto vrijeme budu i iznutra i izvana’». Isto važi i za Srbe.  «Zna se da više od osamdeset posto aktivistica ženskih i sličnih marginalnih udruga čine Srpkinje, a ostalo su manje-više Hrvatice iz jugoudbaških, jugomilicijskih i jugooficirskih političkoobiteljskih miljea», objašnjava već notorni Milan Ivkošić nemile pojave u hrvatskom organizmu koje ga ili ruže ili mu groze [Dežulović&Lucić, 1999: 254]. Drugim se dijelom stigmatizacija Hrvata duguje  načelnom stigmatiziranju sljedbenika političkih orijentacija koje odstupaju od glavnog toka – dakle, opet se radi o outsiderima,  konkretnoj   manjini koja se racionalnim argumentima protivi teroru, strahu  ili ravnodušnosti većine. U Hrvatskoj se sve to prelama  u odnosu stigmatiziranih skupina prema hrvatskoj državnosti: za Srbe je već znano da su ili otežavali stvaranje hrvatske države, ili Hrvate tlačili u Jugoslaviji sklepanoj po receptu srpskih hegemonista. Ali, presudno je, čini mi se, da se u biti radi o upitnosti stigmatizacije koju diskordantni glasovi zastupaju izlažući sumnji njezinu samorazumljivost čak i u vrijeme akutne potrebe za nacionalnom jednodušnosti koja ne pita za cijenu. U situacijama poput ove stvari se postavljaju naglavce: biti devijantan  postaje normalno, a biti normalan smatra se biološki utemeljenom – naravno, od svuda prisutnih  Srba dodirnutom i zagađenom  – devijantnošću.

«U svome zanosnom govoru dr. Franjo Tuđman je jasno  i glasno uzviknuo o genetskim neprijateljima protiv suverene Hrvatske. To je zaista bilo i politički, a i biološki na mjestu. Razni Puhovski, Čičci, Gotovci i drugi koji uzvitlaše ‘rasističku’ prašinu očito su se našli pogođenima jer im nešto u genima smrdi. Tko ne vjeruje neka se malo raspita, tko je i kakav bio otac Puhovskog, Čička, Gotovca i da ih ne nabrajam. Sve su to jugo-pasmine u genima, žandari od jugo-žandara» piše Mate Ćavar [Dežulović&Lucić, 1999: 178].  Ali i tu postoji još jedan dublji sloj: čistota totalnog pripadanja, etnička jednodušnost koja ne dopušta dvoumljenje ili zadnje misli, etnička čistota, etničko čišćenje, etnički čista država koja se besprizivno smatra najvišim dobrom: «Što je to multikulturalnost? Multikulturalnost je osnovica za sukob. Polje pšenice s kukoljem i cijećem izgleda ljepše, ali je bolje kad je sama pšenica» veli Ivan Milas na sjednici Predsjedničkog vijeća u svibnju 1996. [Dežlović&Lucić, 1999: 333].

 

  1. Interpersonalni aspekti: Kako se žigosani nosi sa stigmom?

Mada su žigosani Srbi u Hrvatskoj glavni subjekt moje priče, stigma se, kako smo vidjeli,   otire i prenosi i na one koji sa Srbima nekako povezani. Tako netko uleti u kuću gdje žive lojani hrvatski Srbi i poubija ženu i muža, ali i susjedu Hrvaticu koja sa njima mirno sjedi i pije kavu!  Najgore su, naravno, bračne  veze jer proizvode krvno nečisto potomstvo: «Mesić kaže da mu je Hrvatska u srcu, a što mu je u krevetu?», pita se Petar Petrušić na predizbornom skupu  Ante Ledića u Zadru [Feral Tribune, 750: 31. 1. 2000]. A takvih je bilo puno, pa su dobili problem. Tako su se i Štefica i Stevo zavoljeli i oženili negdje baš početkom sedamdesetih. Njezin pregrijani nacionalni osjećaj i potreba da poništi stigmu koju je nosila u trbuhu dovela je originalnog rješenja: dijete koje su rodili postalo je ženski Hrvoje, odnosno Hrvojka[1]. Slučaj posve suprotan, ali u biti isti: hrvatska cura, koja malo drži do svojega nacionalnog identiteta, nešto pred ovaj zadnji rat dala je sinu ime Nemanja – zato što misli da lijepo zvuči. Ona se zbog toga ubrzo našla u velikoj neprilici. I tako obilježeni ljudi moraju tražiti načina da nevolju skinu s glave i riješe se nezgodnih asocijacija, pa  u tome cilju ponekad pribjegavaju i neukusnom samoponižavanju. Sve je lakše i podnošljivije nego biti Srbin. Poznajem osobu koja je etnički posve čista, besprijekornog pedigrea, ali ima nezgodu da joj prezime glasi kao srpsko-srbijansko ime. Zato joj najviše odgovara da joj se prezime izgovora sa pogrešnim naglaskom, drukčije, «domaće, bezopasno» zvuči. Čuvaš glavu, nikad ne znaš hoće li te netko ni kriva ni dužna proglasiti Srbinom jer je to ravno društvenoj smrti. Biti stigmatiziran, znači biti nepoželjan.

Matan piše: «Na Vjesnikovoj stranici s pismima čitatelja javlja se Marija Budiša, majka Dražena. Kaže za sina: ‘Ja ne znam poštenijeg čovjeka i većeg Hrvata od njega’. Netko je, naime, bio napisao da je sin Dražen potencijalni lider ‘kninskih kameleona’, dakle današnjih ‘pobunjenih Srba’, a da je predestiniran za tu ulogu zbog toga što  mu je ‘majka Srpkinja’. I sada ‘majka Srpkinja’ odgovara tome nekome, tko se sasvim primjereno preziva Krvavica, odgovara tako da brani sebe i svojega sina, od kojega nema ‘većeg Hrvata’, tako da piše rečenice poput ovih: ‘Gospodine, ja potječem iz hrvatsko-srpskog braka, osjećam se Hrvaticom, a vjere sam katoličke; ako Vas to zanima, na prvim sam izborima glasovala za HDZ u strahu da ne pobjede komunisti; odavna sam jasnih hrvatskih osjećaja i pogleda; moj sin nikada nije bio kameleon; šaljem Vam njegovu svjedodžbu iz  4. razreda pučke škole u kojoj je u rubrici ‘narodnost’ ispisano Hrvat»[1998: 243-244]. Ovdje imamo sve na hrpi: i srpsko porijeklo koje je bilo zatajeno a Krvavica ga je iskopao, i asocijaciju sa kninskim pobunjenicima, i distanciranje od komunizma, i izjašnjavanje za državotvornu stranku, i svjesnog Hrvata u kratkim hlačama koji je samo rastao, rastao, pa toliki narastao da od njega  većeg nema, i raskuženje navođenjem hrvatskog opredijeljenja i katoličke vjere. Treba jako puno deterdženta da se opere ljaga koja tjera na srozavanje i obranu u komunikaciji sa gorim od sebe. Ovdje bi bilo pametnije šutati, ali nevolja je sigurno bila velika.

«’Kako zamišljate svoj rad u nekom predstavništvu Hrvatske, kad vam je supruga Srpkinja’, Ovo je pitanje, u kolovozu 1991., bilo postavljeno Zvonimiru Jurakoviću, Hrvatu, djelatniku  bivše yu-diplomacije. Pitanje je postavljeno iz vrha hrvatske diplomacije, a to znači i iz vrha države. Sve se ovo zbiva prije srpskih razaranja i zločina. Treba li uopće pitati kakva je sudbina Srba, kada se diskriminiraju Hrvati zato što im je supruga Srpkinja, a djeca, horribile dictu, polu-Srbi! Ovaj se bivši diplomata, i  kako kaže demokrata, ne pita kakva je to država koja mu postavlja takvo pitanje, već i dalje moljaka da ga primi pod svoje skute! On čak moli kardinala da urgira kod državnih organa da ga prime, saslušaju i zaposle! On se čudi što se ‘ovako postupa s jednim Hrvatom’, ne znajući da se svaki ekstremizam i rasizam obija o glavu prije svega njegovim privrženicima. On cvili da je žrtvovao obitelj za državu, a država za tu žrtvu nema razumijevanja» [Mirić, 1999: 115]. I sam se Tuđman bio dotaknut vonjem Beograda, komunizma i njegove vojne sile zbog dugotrajnog boravka u Zagađenom Gradu; on se, doduše nije morao rastaviti od žene, ali se je bio obiljžen drugim dimenzijama stigme koje se nisu mogle sakriti. Dugotrajno članstvo u KPJ (iz koje nije svojom voljom istupio, nego je po vlastitom svjedočenju iz nje  izbačen [Baletić, 1990: 206]), vjerna služba u JNA: dakle, dvije dimenzije složene stigme koja pogađa Srbe, pogađale su i njega, a etnička kontaminacija u obitelji dodaje tome još malo čari i izvor je bila mnogobrojnih zgoda za zločesto ruganje. U ovim stvarima moraš biti potpuno čist hoćeš li biti potpuno vjerodostojan. Inače se izlažeš riziku hipokrizije i blamažu nejednakog tretmana,  a kod nekih ljudi izazivaš i umjesno pitanje: kad može On, zašto ne mogu i ja?   Kako napominje Čulić [1999: 50] Tuđmanov prijevod riječi outsider je «uzgrednik». Tu je Tuđman nešto pobrkao: valjda je mislio da prevodi outsider, a preveo je fellow traveler. Ipak  i od toga imamo nekakve koristi: Tuđman je diletantski slučajno natrapao na jednu važnu struju u sociologiji devijantnosti, prema kojoj se pojedincima koji pripadaju određenoj skupini lijepi etiketa  odstupanja od normalnog, a kad etiketu dobiju oni postaju stigmatizirani outsideri [Becker, 1973], «zanemarljenici» ili «izbačenici». Praktično to znači: kad je kažem da si ti Srbin sa svim posljedicama koje iz toga slijede, onda ti to jesi; naprotiv, kad ja kažem da ti nisi Srbin sa svim posljedicama koje iz toga slijede, ti nisi Srbin. Kako to lijepo veli Sartr: «Židov je onaj kojeg drugi ljudi smatraju Židovom […] antisemit stvara Židova» [Sartre, 1967: 69]. Ili: «Rasist je onaj koji stvara sebi inferiornog» [Fanon, 1967: 93].

Bez obzira na stradanja kroz koja je masa ovako obilježenih  ljudi prolazila ponašajući se u tome manje ili više časno ili otmeno, njihova se situacija možda ne razlikuje u patnji i strahu, ali se razlikuje po nekim drugim značajkama od stigme koju nosi Srbin. Gofman svoju knjigu o stigmi otvara sa navodom iz jedne novele Nathanaela Westa[2]. U njoj glavni junak vodi u novinama rubriku za «usamljena srca». Otuda sljedeće pismo: «Šesnaest mi je godina i ne znam što da radim i voljela bih da mi kažete što da radim. Kad sam bila mala curica nije bilo tako loše jer sam se bila naviknula na zadirkivanja djece iz moje ulice a sada bih htjela imati dečka kao i druge cure i izlaziti nedjeljom na večer s njim, ali me  nijedan momak neće jer sam rođena bez nosa – mada sam dobra plesačica i imam zgodno tijelo, a i otac mi kupuje  lijepe haljine.

Ja po cijeli dan sjedim, gledam u sebe i plačem. Na sred lica imam veliku rupu koja plaši ljude, a plaši i mene, pa ne mogu kriviti dečke što neće samnom izlaziti. Moja me mati voli, ali i ona strašno plače kad me pogleda.

Šta sam uradila da zaslužim tako strašnu sudbinu? Čak ako sam nešto loše učinila, to nije bilo prije nego što sam imala godinu dana, a rođena sam ovakva. Pitala sam tatu, ali on kaže da ne zna, a možda sam ja uradila nešto u drugome svijetu prije rođenja ili sam možda  kažnjena za njegove grijehe. Ali to ne vjerujem jer je on vrlo krasan čovjek. Trebam li se ubiti? Očajna»  [Goffman, 1968].

Živiš u Zagrebu, zoveš se Veljko Korać[3], rodom si sa Korduna, prvoborac si NOB-a, umirovljeni oficr JNA, stanuješ u ghetto-u koje čine vojne zgrade, bio si po uvjerenju i prirodi stvari član KPJ/SKH,  imaš rodbinu na okupiranom području i u Zagađenoj Zemlji: gusta koncentracija stigmatizirajućih ljaga: kao da imaš veliku rupu nasred lica, tamo gdje obično stoji nos.

Ali nisu svi slučajevi takvi. Stigma se više ne utiskuje užarenim željezom na tijelo pojedinca, neki ljudi o kojima  govorim imaju sve dijelove tijela na broju, a nemaju ni šiljaste glave koje je Šime Džodan svojedobno htjeo uvesti za kriterij razdvajanja žita i kukolja, zanemarujući da šiljastih,  ćelavih i okruglih glava ima na sve strane, a ponajviše ih svuda ima glupih i praznih.  U vremenima odvajanja kukolja od žita  nedostatak jasnih kriterija može u međuljudske kontakte unijeti zabune, nesigurnost i opasnost pogrešnog tretmana.  «Kad u kavani sjedim s nekim Srbinom, pitanje je neizbježno: otkud ja znam da je on Srbin, a on pak da sam ja Hrvat»?  opravdano se pita Milan Ivkošić [Dežulović& Lucić, 1999: 64]. Ne znam zašto to Ivkošića konkretno interesira i što bi mu uradio da znade da sjedi sa Srbinom. Ipak, bolje bi bilo da znade, nego da mu se dogodi ono što se dogodilo londonskom emigrantskom listu «Nova Hrvatska» Jakše Kušana: sredinom sedamdesetih sam redovito čitala taj list, pa sam jednom prigodom naletila na zadovoljan komentar da je konačno jedan Hrvat imenovan na visoku dužnost u JNA. Pritom nije smetalo što je taj postao Bič Božji u Organizaciji SKJ u JNA, i kao takav član CK SKJ!  Bio je to general pukovnik Dane Ćuić, Srbin iz Ćuić Krčevine kraj Plitvica. Ispričala sam mu tu priču koja nas je oboje vrlo nasmijala.  Dakle, nomen nije uvijek omen i pa se mogu se opržiti i  profesionalni lovci na Srbe. No, važnije je da se ovdje radi o jednoj važnoj karakteristici stigme: postoje stigmatizirajuća obilježja koja se mogu sakriti i bar privremeno zatajiti od nekad «čistih», a bogami, nekad i «nečistih», vrlo aktivnih detektiva. Drugim riječima, postoje i prijeteće rupe koje mogu odjednom zazjapiti u glavi.

Znadem osobu koja ima sve atribute Hrvatice: ime, prezime, mjesto rođenja, jezik i nepomućenu nacionalnu reputaciju. Smeta samo jedna sitnica: ona je Srpkinja, a to se samo može privremeno zatajiti: ima li što gore nego da ti se otac zove Lazar, a mati Milica, a po rodnom listu koji se povremeno mora pokazati, ona je kćer Lazara i Milice. Time se «javni identitet» može u jednom hipu srušiti kao kula od karata, pa ga nekako treba unaprijed pokrpati.  Bila sam nazočna u multietničkom društvu u kojem se ta žena raspitivala da li netko od nas ima u krugu znanaca katoličkog svećenika koji bi bio spreman prevesti je u katoličku vjeru (mada nije ni prije toga bila, niti je nakon toga mislila postati religiozna).  Ona se htjela nekako dokopati hrvatske putovnice jer je u Njemačkoj, gdje živi, bila okužena srpskim pasošem, a u Hrvatskoj bi joj Lazara i Milicu neutraliziralo na brzinu prihvaćeno katoličanstvo. Nadala se da ćemo joj mi pronaći svećenika koji razumije i poštuje njezine motive i  izbrisati mrlju sa biografije.

Ljudi koji nose neki potencijalno stigmatizirajuće obilježje mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine: oni čiji se žig jasno vidi i koji zato – čim se steknu poželjni uvjeti –  brzo i lako, pogotovu ako imaju malu moć, budu stigmatizirani, te oni čije se kompromitantno obilježje još nije ispoljilo u punome sjaju, koji zbog toga strahuju i nastoje ga zatajiti, izmijeniti, minimalizirati i tako izbjeći stigmatizaciju. Ipak, stvar nije tako jednostavna: postoje i slučajevi gdje je atribucija otežana dvosmislenošću obilježja, koji se nalaze u sivoj zoni. Moj primjer Dane Ćuića je lijepa ilustracija toga.

Oni koji jasno nose rupu na licu na to mogu reagirati na više načina: prihvatiti činjenice kakve jesu i, polazeći od toga, svoj život ponovno organizirati. Tako će se moj Veljko Korać sa Korduna, sav oblijepljen etiketama, početi čudno ponašati: stimatizacija je potpuna kada se poklope vanjska i unutarnja, kad čovjeka ne stigmatizira samo okolina, nego i on samog sebe. Nesigurnost stvorena odbojnošću koju izaziva kod ljudi koji su mu, mislio je Veljko, prijatelji, pokušat će ublažiti  traženjem oslonca u izvjesnosti koje mu nude vlastite novootkrivene nacionalne koordinate: počet će, što nikad nije radio, čitati Prosvjetu, počet će, iako nije baš obožavao Stipu Šuvara, čitati Hrvatsku ljevicu. Ali najgore tek dolazi: počet će idealizirati Miloševićevu Srbiju jer misli da je svuda bolje nego u situaciji u kojoj se nalazi on. A Milošević je Srbin. Kao uostalom i Karadžić i Mladić! Oni su izolirani kao i on, progonjeni kao zvjeri, pa se sa njima može lako identificirati. Tako će, dakle, naš Veljko iskopčati sve svoje racionalne sposobnosti  i slijepu vjeru pokloniti srpskoj propagandi iz Bosne!! On sumnja u istinistost hrvatskih medija, a najviše sumnja u njih tamo gdje su ovi zapravo još najobjektivniji, kada pišu o zbivanjima u Srbiji. Stvarnost u Srbiji je bila još gora nego što su je i neprijateljski nastrojeni mediji mogli opisati. Ali je Veljku, koji u Srbiju niti je zalazio, niti  zalazi, to nemoguće dočarati čak ni uz pomoć tuđeg iskustva iz prve ruke. On hoće i mora vjerovati u suprotno da bi nekako postavio život na nove čvrste temelje, a time zapravo potvrđuje sve one objede koje dolaze is arsenala hrvatskih šovinista, mada  bi se jako bunio kad bi mu se predbacilo da je skoro postao četnik vapeći za osvetom nedužnog  srpstva koje nikom ništa nažao nije učinilo. Sve je neprijateljska propaganda!

U literaturi se slučaj poput Veljkovog smatra potpunom kongruencijom stigmatizacije i autostigmatizacije: kada je žig socijalno razoran, vrlo je vjerojatno da će voditi autostigmatizaciji – kada socijalna interakcija postane otežana, žig će u ličnosti poprimiti pretjerane proporcije jer ona ima problema s uspostavom kontakata s drugima i korišćenje tih kontakata kao izvore i mjerila socijalne usporedbe, nužnog uvjeta za uravnoteženu ličnost. Stigmatizirano-autostigmatizirani će pokazati i sklonost da se druži samo sa sebi sličnima jer se na taj način izbjegava da stigma ometa društveni kontakt. Društvena izolacija tako postaje potpuna [Jones et al., 1984: 126].

Kako lojalnost stigmatiziranog nije sama po sebi razumljiva već je upitna, ona se mora stalno dokazivati. Lojalnost je u krvi, a ako ti krv ne valja, ne valjaš ni ti, a još si i potencijalni izdajnik. Tako će neki svoju srpsku ljagu pokušati skinuti  pretjerivanjem, ako je moguće još više nego neki Hrvati, u svima onim stvarima,  koje, kako bi rekao Sartr, podižu nacionalnu vrućicu: još više domoljublja, još više lojalnosti, još više mržnje prema stigmatiziranoj (vlastitoj) skupini, još više hvale za novi poredak. Ovi mogu konvertirati i u religijskom smislu. Vjera je  duboko individualna pojava i može biti i akt slobode (mada Srbi i Hrvati misle da su to urođene kolektivne, plemenske, nacionalne stvari pa se izlažu riziku da  se njihove vjere smatra filetističkom jeresi). Što je onda prirodnije nego da netko odjednom počne slobodno ići u katoličku crkvu i revnosno se moliti Bogu? Naravno, ništa prirodnijeg od toga, ali jedino zbunjuje prilična rupa na licu toga čovjeka i timing. Naročito timing. Zašto baš sad? I zašto ne u pravoslavnu crkvu ili u džamiju? Jer, kako veli moj prijatelj fra Marko Oršolić, Bog je Jedan. No, ovdje nije u pitanju vjera, nego pokušaj da se izbjegne društveno izopćenje i degradacija. Za razliku od njih, postoje stigmatizirani pojedinci koji, na primjer,  zbog očuvanja službe neće puno «talasati», neće se – ustrašeni nošenjem kužnog biljega – previše isticati, osim, dakako, kad je šef u blizini pa lojalnost treba osobito istaknuti stigmatizirajući već stigmatizirane. Tko bi takvima oportunistima  to zamjerio da u obiteljskom krugu,  kad nitko ne vidi, ne «srbuju», a da to nikada ranije nisu radili? Takvi će grmiti protiv «Šiptara» koji se previše razmnožavaju, ne shvaćajući da po istoj logici prebrojavanja glava i suvišnog stanovništva ekstremni Hrvati žele smanjiti broj Srba u Hrvatskoj.

U sljedeću skupinu spadaju oni koji su se šćućurili iza svojega «hrvatski zvučećeg imena», u vječitom strahu da će biti otkriveni, čekajući da prođu gadna vremena u nadi da će im sramota otkrića prije toga biti uskraćena i da će sačuvati službu, a možda i čast. To su oni ljudi koji podsjećaju na junake uzete iz života koje opisuje i analizira karipski crnac – po građanskoj koncepciji državljanstva Francuz – Frantz Fanon u svojoj sjajnoj knjizi čiji je već naslov dovoljno rječit: Crna koža, bijele maske [Fanon, 1967]. Naravno, biti crnac u jednoj rasističkoj zemlji je posve druga stvar nego biti bijelac među bijelcima, ali ipak potencijalno crn kao inkarnacija zla po općevažećem društvenom konsenzusu. Bijelac u takvim uvjetima, za razliku od crnca, nije nesposoban za asimilaciju, niti ga je nemoguće  ne primijetiti [Fanon, 1967: 65], ali mu maska može slučajno spasti ili je netko može zderati. Takve su situacije, pokazuje literatura o stigmi, krajnje neugodne i za onog koji nešto krije i za onog koji do njezinog raskrinkavanja vjeruje u laž. Povjerenje i ugled teško stradaju i ponekad ih je  nemoguće povratiti, a gubitak ugleda je dvostruk: zato što ljaga ipak izlazi na vidjelo i zbog iznevjerenog povjerenja prevarene strane [Jones et al., 1984: 205]. Osim toga,  rizik demaskiranja može voditi  izbjegavanju socijalnih kontakata i napetost i nervozu ako do njih dođe.

Kao posebnu skupinu spomenula bih onih  koji su se uvijek smatrali Srbima – dakle, i prije erupcije stigmatizairanja, i nakon nje –  pridajući toj činjenici manje ili više značaja. Tu bi spadali oni  koji u etničkom identitetu traže nekakav ekonomski probitak i društveni ugled. Stigma im postane, kako bi ekonomisti rekli, komparativna prednost.  Njihova cijela ličnost je u funkciji toga jednoga aspekta: oni službeno moraju dan i noć biti Srbi. Imajući u vidu pogubnost i razornost stigme po društveni i ljudski život i psihu, ona u ovoj formi nedvojbeno pokazuje i svoju ograničenu korist: ne samo za stigmatiziranog osobno, već i za stigmatizatore jer im pruža alibi. To je, razumljivo,  malobrojna skupina, nema toliko raspoloživih društvenih funkcija, a kad bi ih bilo, onda bi stigma sama po sebi nestala. Ali je daleko brojnija (malobrojna) skupina onih koji su se u svojoj jednostavnosti uvijek smatrali samo Srbima jer im društveni položaj nije omogućio da razviju mnoštvo identiteta. Gubitkom svega ostaloga u prošlome ratu, ostalo im je još samo to: ljaga. Ali, mala vajda i slaba utjeha: u zadnjih pola godine sam po prvi puta nakon početka i kraja rata putovala vlakom na relaciji Zagreb-Beograd. Naslušala sam se silnih priča nesretnika koji putuju tuda i zapanjila me je njihova pomirenost sa sudbinom, nekakav tupi fatalizam bez volje da se nešto poduzme.

Najrjeđe i divljenja nadostojnije su ipak žene i muškarci koji svoj biljeg porijekla nose sa samorazumljivošću, dostojanstvom i ponosom iako im prilično zagađuje život. Kako bi rekao Sartr, oni «[…] crpu svoj ponos iz svojega poniženja» [Sartre, 1967: 137].   Etnički identitet takvih ljudi je samo jedan aspekt njihove kompleksne i snažne ličnosti, a nikako nije središnji. Oni će, ako im se na osnovu drugih obilježja pripiše pogrešna čistokrvnost, ljubazno ispraviti pogrešku i stvari staviti na svoje mjesto, dovesti ih u red. Nije lako nositi se s nesporazumima, znati da ti se svašta šuška iza leđa, biti napušten od prijatelja, biti svjestan društvenih rizika iskrenosti, a pritom ne dopustiti da ti stigma zavlada cijelim bićem, da ti netko drugi nameće identitet po vlastitoj mjeri i volji; da te zato tjera na svakodnevno njegovanje laži u sebi i iluzija i prema vani i prema unutra: nikad, naravno, ne možeš postati «pravi Hrvat», «Hrvatina», bez obzira koliko se trudio, možeš samo uništiti  vlastite kreativne potencijale (ako ih imaš), a da nemaš garanciju da će to zavrijediti svoju cijenu: uvijek se znade da si Srbin, a iza leđa ti se sigurno smiju i oni zbog kojih to radiš, i oni čijeg si se identiteta odrekao.

Ovaj ću pregled, bez pretenzije na iscrpnost, završiti jednim konkretnim primjerom još jedne  reakcije na stigmu koja se pominje u literaturi [Jones et al., 123]:  stigmatizator stigmatizira, a stigmatizirani poriče ili ignorira žig. Sjajan primjer za to je knjiga Vesne Bige Autobusni ljudi [1999]. Knjiga na praktično svakoj stranici donosi detaljne podatke o etničkom porijeklu čitave galerije osoba, nadopunjene nizom intimnih detalja iz njihova života i preciznim inicijalima. Samo što nije priložena i vizitkarta. Prepoznala sam sigurno 90% tih ljudi koje i sama godinama znadem.   Doduše, mora se priznati, Bigu grize i savjest: «Osjećam pomalo nelagodu zbog tako ‘bestidnog’ bacanja tim podatkom, no on je očito nezaobilazan, barem tu, u Brežicama»[Biga, 1999: 7]. Ne znam zašto navodnici oko «bestidan»?  I nije samo «u Brežicama». Za Silvu Mežnarić čisto iznebuha, bez ikakve potrebe za tim podatkom, veli: «Inače, [potcrtala M.B.] otac joj je Slovenac, majka Hrvatica – svaki put pri pisanju ovog podatka o nekome primjećujem osjećaj nalik nelagodi, izvinjenju samoj sebi i, naravno, čitaocu»[345-346].  A izvinjenje pogođenima?

Tema knjige-dnevnika  – autobusi kojima se po teritoriju nekadašnje Jugoslavije taljigaju svakojakim nevoljama natjerani  ljudi –   moglo bi se reći  vapi za takvim podacima:  »Smatrala sam i onda, kao i sad, da je zapravo nepristojno pitati nekoga za nacionalnost, odnosno da taj podatak pripada području intime, i to, naravno, nisam nikada ni činila, (no valjda potaknuti zbivanjima, mnogi ljudi su naprosto sami hrlili da se izjasne. U ovom ratu i na ovim prostorima to je praktički postala gotovo neizbježna informacija, a u ovom dnevniku – podatak koji često osvjetljava neki iskaz, odnosno objašnjava događaj koji je njime upravo i bio izazvan, pa se, dakle, i pojavljuje kao relevantan za mnoge ljude) [364]» objašnjava Biga razbacivanje tuđom intimom. Da je Milan Ivkošić znao za informativnu moć i spremnost Vesne Bige, nije morao toliko da se muči nad pitanjem: «Kad u kavani sjedim s nekim Srbinom, pitanje je neizbježno: otkud ja znam da je on Srbin, a on pak da sam ja Hrvat»?  Mogao je pitati Vesnu Bigu.

Imajući u vidu toliku informativnost Biginog štiva kad je pitanju nacionalna pripadnost brojnih ljudi, čovjek se opravdano pita da li će u knjizi naići i na podatak  o Biginoj etničkoj pripadnosti. To interesira i mnoge Bigine sugovornike koji figuriraju u knjizi, ali ona odbija ili ignorira pitanje [Biga, 1999: 150, 364]. Za razliku od svoje brbljavosti kad su drugi u pitanju, Vesna Biga nikom neće rećida je Srpkinja. Stigma je muči, mora je biti svjesna, jer njome,  mada je ne naziva tim imenom,  sve vrijeme barata, ali kad se dođe do nje osobno, počinje izvlačenje: «Jedino kad izgovorim svoje prezime, gotovo obavezno priupitaju, ‘Kako?’. Prezime zvuči strano, pomalo je neobično, kao što reče profesor Katičić, kad sam kod njega polagala ispit iz teorije informacije. ‘Vaše prezime je vrlo informativno, kolegice, vrlo informativno’» [23]. Otvaram svoj «Rečnik srpsko-hrvatskog književnog  i narodnog jezika» [Srpska akademija nauka, Beograd 1959, I, 541] pokušavajući da odgonetnem informaciju koju Vesna tako pomno krije i nalazim da «biga» znači  «komadić mesa koji se obično peče na žaru». Samo to. Bit će da je nekakav čvarak, recepta nema. Što je profesor Katičić htjeo reći ostat će valjda jasno samo Vesni i njemu.

Izvlačenje, vrdanje, prikrivanje, vidjeli smo, predstavlja čest, jadan, ali razumljiv odgovor na opasnost od diskriminacije i izopćenja. Ako odaš nacionalnu pripadnost, kola kreću  nizbrdo, tj.  druga pitanja, a takvih je pitanja, odgovora, ili, ako odgovora nema, nagađanja bilo koliko hoćeš u proteklome ratu. Bolje je to zaustaviti prije nego što krene. Vesna Biga je zato napisala jednu neiskrenu knjigu i uskratila čitaocu (ili sapatnicima) vrijedne uvide u osjećaje nekoga tko se našao u svima nama dobro poznatim situacijama. Zato Vesna Biga ne vidi nikakvu protivurječnost između svojega ponašanja  i ponašanja  jedne od svojih žrtava: «V.B. je svojevremeno za moje prezime izjavila da je ‘tipično hrvatsko’… Za svakog o kome govori napominje što je po nacionalnosti ili iznosi dilemu oko njegove nacionalnosti… Danas priča da  Šešelj ne pokazuje krštenicu, ‘Časna reč, neće da pokaže’» [145]. Da li je «V. B.» – inicijali se podudaraju – iskreni  alter ego Vesne Bige koji je podsjeća da vidi trun u tuđem oku, a ne vidi trupac u svojem?

 

  1. Stigma i ja

Imala sam nos na licu, ali je to bilo kao da nisam: ja sam u Hrvatskoj u jeku rata govorila srpski! Srećom, kako je sa svojim osjećajem za humor potcrtavao  moj zet Ivica, ne zovem se još i Dušanka. To je bar bilo nešto za početak. Moja zadnje, sve manje bezbrižno, ljetovanje u Hrvatskoj bilo je 1990. Sljedeće sam godine, kad je već počeo kratkotrajni slovenački rat, krenula iz Amsterdama u Liku u bezazlenoj vjeri da će rat  – ipak je to suviše ozbiljna stvar, mislila sam ja naivno – stati  dok budem putovala svojoj ličkoj kući. Ali sam se prevarila, pa umjesto u Liku otišla kod prijatelja u jedno selo 50 km južno od Beograda nadajući se da ću se ipak za koji dan dokopati Like. Nažalost, vratila sam se u Amsterdam. Sljedeće godine  nisam zbog okupacije mogla u Liku, nisam htjela u Srbiju, pa sam otišla blizu vatre, u Bugarsku,  kako bih na meni razumljivom jeziku mogla pratiti dramatična zbivanja u susjedstvu. Cilj ovoga uvoda je da ukažem na otuđenost od lokalnih prilika kad sam 1993. opet otišla u Hrvatsku, na Brijune, koji su me još najviše podsjećali na Liku u koju nisam mogla ići. Odlazila sam tamo prije rata na zimovanje, poznavala i voljela to mjesto. Ali  sam 1993. došla «mečki na rupu». Ponašala sam se kao prije rata, nisam shvaćala koliko se toga promijenilo. Polazila sam od starih navika neprimjerenih novom socijalnom okruženju:  nije mi odmah postalo jasno da sam ja sad za puno ljudi postala zapravo prvenstveno Srpkinja.

Norbert Viner [Wiener, 1953] dojmljivo opisuje suočavanje s dotad zanemarenim aspektom vlastitog identiteta. Kao dječak, odrastao u židovskoj obitelji koja je od djece skrivala da su Židovi, u kombinaciji sa žestokim antisemitizmom majke i nesnošljivosti  prema drugim diskriminiranim skupinama poput Iraca i crnaca, u dramatičnoj konfrontaciji sa sobom, Viner otkriva istinu: «[…] kada sam postao svjestan svojega židovskoga porijekla, bio sam šokiran. […] Židov sam. A ako su Židovi obilježeni onim crtama koje je moja mati toliko mrzila, zašto ih moram  i sam imati i dijeliti sa svima onima koji su mi dragi? Pogledao sam se u ogledalo i greške nije bilo: izbuljene kratkovidne oči, malo izbačene nosnice, tamna valovita kosa, debele usne. Sve je bilo tu […]. Pogledao sam sliku svoje sestre i mada je ona u mojim očima bila lijepa curica, ipak je sigurno izgledala kao lijepa židovska curica. Njezine crte se nisu razlikovale od crta židovskog dječaka koji mi je bio cimer-kolega u đačkom domu […]. On je pripadao obitelji skorašnjih useljenika i izgledao je vrlo strano u usporedbi sa anglo-saksonskim kolegama u razredu. Moj me je snobizam spriječavao da ga u potpunosti prihvatim kao prijatelja, a značenje toga mi je postalo jasno: nisam mogao prihvatiti sebe kao osobu koja bilo što vrijedi» [148].

Moj slučaj i, vjerujem slučaj mnogih drugih u to vrijeme, koji zaspu čisti a probude se okuženi, nije bio tako dramatičan kao Vinerov, ali je imao slične posljedice: trebalo je naučiti živjeti sa novom realnošću stalno pri svijesti. Moram odmah potcrtati da ja do srpstva držim koliko do lanjskoga snijega. Mene zanima stigma u  Nizozemskoj, Hrvatskoj, Srbiji, nacističkoj Njemačkoj i rasističkim SAD. Ja neću reći da je okupacija Hrvatske u redu, a da okupacija Bosne i Hercegovine ne valja, ili bar da okupacija Hercegovine ne valja, a da je okupacija Bosne u redu, da su «RSK» i «RS» u redu, a da «Herceg-Bosna» to nije. Meni je do univerzalnih mjerila. I po tim univerzalnim mjerima ja sam ličnost sa imenom i prezimenom, prilično alergična na bilo koji kolektiv od kojeg bih zajmila samo djelić vlastitog identiteta, sa vrlo kritičkim stavom prema pogubnoj politici bez obzira na to tko je vodi. I sad, odjednom, ja postajem «četnik» zato što mi piše na čelu, odnosno čim zinem čuje se da govorim srpski. Naravno, bilo je puno ljudi kojima to nije smetalo, niti su me smatrali «četnikom». Sjećam se jednog muzičara na Brijunima te 1993. godine koji je mislio da sam strankinja i pitao  govorim li engleski, francuski, njemački, a ja sam rekla «srpski»: čovjek se skoro onesvijestio. Nakon toga smo imali jako ugodan razgovor, mislio je da sam došla drito iz Srbije i htjeo je čuti friške novosti. Toliko je svjež bio moj srpski.

Kad sam shvatila da me ljudi drže za Srpkinju, počela sam se u raznim situacijama pitati: «Da li se vidi, čuje? Da li znaju?» U autobusu, u avionu, po dućanima, na ulici.  Zbilja Čovjek iz Podruma ima pravo: kad znadeš da potpadaš pod tu rubriku, postaneš nervozan, čak paranoičan. Stigma ti postane referentna točka. Ali  potom brzo shvatiš da postoji razlika o kojoj se pišu debele knjige o stigmi, naime da se površni i dugotrajni kontakti razlikuju u pogledu reakcija na stigmu i u pogledu njezine «karijere».  Tako sam postala vlastiti pokusni kunić, a iz pokusa sam mogla otići kad hoću. Mislim da je u ovim stvarima nužno biti do krajnosti otvoren i bez sustezanja staviti i vlastitu glavu na panj. Međutim, to ne znači da ja suosjećam sa patnjama samo jedne stigmatizirane skupine. Moj je položaj u svemu ovome prilično marginalan i luksuzan. Da parafraziram Ivu Banca koji je rekao da može pričati štogod misli jer ga žrtve njegove kritike ne plaćaju, pa ga ne mogu ucijeniti otpuštanjem, niti ima sestru koju bi onda  iz osvete mogli istjerati s posla. Ja ne živim stalno u Hrvatskoj, također nemam sestru i sama plaćam vlastite račune. Kad mi je dosta ugodnoga boravka, slobodno biram avion za let u Amsterdam. Hoću reći da ja tribalnu stigmu osjećam samo u prolazu, u blagoj formi, a ni to ne uvijek. To ipak ne znači da me ne pogađa i osobno ne boli ljaga koju nosim.

A ta je ljaga značila da sam odjednom postala egzemplar «pasmine» (izgleda da su šovinisti koji su ponovno uveli ovu riječ u svakodnevni diskurs, to učinili zbog njezinoga animalnoga prizvuka  – pas, pasmina, psina, «Bjež’te psine preko Drine!»: pretpostavljam da nisu znali da je «pasmina» bila u 19. stoljeću normalna riječ za «vrstu» (species), kao što isti takvi mudrijaši misle da se Utopija tako zove jer tamo nitko ne zna plivati), postala sam, dakle,  predstavnik «ciganske pasmine», pripadnica, kako veli Joško Čelan,  «naroda brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova». Svi su oni isti, pa je svejedno kojeg ćeš dohvatiti ili kojem ćeš «raskužiti kuću». To je kao kad tamaniš komarce: nećeš svakoga posebno pitati da li te baš on ujeo.

Moji su se napori u životu sa stigmom  prvenstveno usmjerili na ono najvidljivije, ono što najprije pada u oči, odnosno ulazi u uši  u površnim kontaktima sa svijetom «normalnih». Počela sam popravljati svoj jezik. To mi nije bilo teško: doma se kod nas uvijek govorio ijekavski, uvijek sam bila pretplaćena na neki list koji izlazi u Hrvatskoj, stalno sam išla u Hrvatsku i bila u živom kontaktu sa jezikom. Taj sam problem riješila, ali sam sebi navalila na vrat drugi: moji prijatelji u Srbiji, gdje, kad odem, a zadnjih godina sve rjeđe, mi se smiju iza leđa i u lice i rugaju na razne načine. Oni misle da ja hoću svom silom postati Hrvatica, iako znadu da se nikad nisam osjećala nacionalno definiranom. Svi moji prijatelji srpskog porijekla koji žive u Hrvatskoj, kao i moji hrvatski prijatelji, govore hrvatski. Zašto ne bih i ja?  Pogotovu što mi to olakšava  društvene kontakte, ne odbija ljude prije nego što druge stvari mogu doći na red. A kad te druge stvari dođu na red,  postane ti važno dokazivati da stereotipi ne počivaju na razumu, da grupni identitet koji se silom utemeljuje na predrasudama zapravo ne postoji. A pošto su posljedice takve «kolektivne egzekucije» i sumnja u tvoju lojalnost i osjećaj krivnje što te pripisuju kolektivu navodno sposobnom za svako zlo, stalno se osjećaš na probi i pod pritiskom da ne učiniš neki pogrešan potez. Sjećam se nelagode koja me je obuzela kad sam prvi put stajala na vratima SKD «Prosvjeta» u Berislavićevoj 10 i, čekajući da mi se ovore vrata, brinula hoće li me netko vidjeti da ulazim u okuženu zgradu. To jedan aspekt života sa plemenskom stigmom. A kako sam u zadnjih desetak godina u Hrvatskoj komunicirala sa najrazličitijim ljudima, često sam nailazila na radoznlace koji su htjeli znati moju etničku pripadnost. Iskreno sam im davala osnovne podatke – srpsko porijeklo, godine života u Beogradu kako bih objasnila svoje «jezičko skretanje», i privrženost hrvatskome zavičaju ali i  univerzalističkom svjetonazoru. Uz to sam, kad su u pitanju bili ljudi s povišenom nacionalnom vrućicom, naglašavala da živjeti u Beogradu i nije tako strašno, a dokaz je da je i naš Predsjednik tamo dugo živio.  Nekada sam satima morala objašnjavati da je posve moguće biti nacionalno neopredijeljen, jer je to moj osnovni. Mnogi to nisu mogli shvatiti i uvjeravali su me da je nemoguće tako živjeti i da sam negdje u dubini duše ipak opredijeljena za «jednu ili drugu stranu». Nisam se predavala, niti se predajem: pripadam sama sebi. Svoj osobni osjećaj ne kanim, niti mogu mijenjati, a ako me netko drži Srpkinjom, onda je to njegov problem. Samo neka me ostavi na miru.

To je, međutim, samo jedan dio stigme sa kojom ja živim. Bila sam (i još sam), pored tribalne stigme obilježena i svojim devijantnim pogledom na međunacionalne i političke odnose nakon raspada bivše Jugoslavije. I dok je moja stigma koja se prenosi rodoslovom nešto za što ja nisam sama zaslužna, već oni koji mi je iz njima znanih i prihvatljivih motiva lijepe, moja «politička stigma» je nešto za što sam ja isključivo osobno odgovorna. Ona je potvrda moje slobode.*

 

Citirana literatura:

 

Baletić, Milovan (urednik), (1990). Ljudi iz 1971.- Prekinuta šutnja, Zagreb:Vijesnik.

Becker, Howard S. (1973). Outsiders: Studies in the Sociology of Deviance, New York& London: The Free Press.

Biga, Vesna (1999). Autobusni ljudi, Zagreb: Durieux.

Čulić, Marinko (1999). Tuđman – Anatomija neprosvijećenog apsolutizma, Split: Feral Tribune.

Fanon, Frantz (1967). Black Skins, White Masks, New York: Grove Press.

Feral Tribune (2001). Činjenica je da smo ratovali u Bosni, Feral tribune, Broj 808, God. XVIII, Split, 10. ožujka 2001.

Goffman, Erving (1968). Stigma: Notes on the Management of Spoiled Identity, Harmondsworth: Penguin Books.

Ivančić, Viktor (2000). Točka na U, Split: Feral Tribune.

Jones E., Edward, Amerigo Farina, Albert H. Hastorf, Dale T., Miller, Robert A., Scott, Rita de S. French (1984). Social Stigma: The Psychology of Marked Relatonships,  New York: W.H. Freeman.

Maliqi, Shkelzen (1999). Interview za B2-92, 8.9. 1999, http://www.freeb92.

Matan, Branko (1998). Domovina je teško pitanje – Fragmenti dnevnika 1991-1993, Zagreb:  Press Data.

Mirić, Jovan (1999). Demokracija i ekskomunikacija,  Zagreb: Prosvjeta.

Pekić, Borislav (1984). Vreme čuda, Beograd: Parizanska knjiga.

Stoelting, Erhard (1995). Die Verinnerlichung einer Denkform. Gemeinsamheiten und Differenzen des Nationalismus in Osteuropa u Hellmut Wollmann, Helmut Wiesenthal, Frank Boenker (Hrsg): Transformation sozialistischer Gesellschaften: Am Ende des Anfangs, Leviathan: Zeitschrift fuer Sozialwissenschaft, Sonderheft 15/1995, Opladen:

Westdeutscher Verlag.

Sartre, Jean-Paul (1967). Anti – Semite and Jew, New York: Schocken Books.

Šiber, Ivan (1998). Povijesni i etnički rascjepi u hrvatskom društvu u Mirjana Kasapović, Ivan Šiber i Nenad Zakošek:  Birači i demokracija, Zagreb: Alinea.

Stipetić, Petar (2001). Činjenica je da smo ratovali u Bosni, Feral Tribune, Broj 808, God. XVIII, Split, 10. ožujka 2001.

Tasić, Živorad (1999). Narod na ivici normalnog svijeta, Republika, Broj 227, Beograd.

Vasić, Biljana (2000). Zvaću se Petar Petrović, Vreme, Br. 470, Beograd, 8. januar 2000.

Visković, Nikola: Sustav etničkog terora, Feral Tribune, Broj 659, Godina XV, Split, 4. svibnja 1998.

Vukosav, Rade (1999). Zagorčavanje gorkog života, Helsinška povelja, God. IV,  No. 20-21 – septembar-oktobar, Beograd.

Wiener, Norbert (1953). Ex-Prodigy: My Childhood and Youth, Cambridge, Mass.:  M.I.T. Press.



[1] Imena su izmišljena, osim Hrvojke.

[2] Glavni junak zapravo ne samo da bira  pisma prispjela za objavljivanje,  nego ih i piše. Inače,  Nathanael West  (1903-1940) je i sam bio Židov i ljevičar, nosilac dvije američke stigme. Treća je biti crnac. Novela o kojoj je riječ nosi naslov Miss Lonelyhearts (razna izdanja).

[3]Ime Veljko Korać posudila sam iz knjige Čedomira Višnjića Kordunaški proces, Prosvjeta, Zagreb 1997. Veljko Korać (1918-1944) bi možda bio baš ovakav da je preživio rat i dočekao ovaj zadnji!

Objavljeno u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva   PROSVJETA, Zagreb, 6/2001.

Komentari

komentara