Dražen Barbarić: Pomirenje najsloženija ljudska djelatnost

drazen-barbaric1_1Na nedavno održanoj konferenciji o kritičkoj kulturi sjećanja u Mostaru, kojom se htjelo propitati prokletstvo kulture selektivnog sjećanja u BiH, iznaći načine kako prestati sa (samo) viktimizacijom i transagresijom, te odrediti ulogu medija u suočavanju s prošlošću, zanimljivo izlaganje imao je politolog mr. Dražen Barbarić, tajnik studija Politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Mladi znanstvenik je izlagao na temu „Nemogućnost izgradnje pomirenja: paradoks kolektivnog sjećanja“.

Sjećanje i identitet

– Kolektivno pamćenje ne dopušta relativnost, kontingentnost ili skepsu. Ono nalaže izvjesnost, stabilnost, dogmu i ritualizaciju. Vrijeme u ovom slučaju nije razdoblje mogućnosti prosvjetiteljskog propitivanja pamćenja ili eventualno znanstvene verifikacije, naprotiv, vrijeme kao da vlastitim protokom izbljeđuje naslage skepse i neplauzibilnosti, ono ulijeva esenciju vječnosti i prirodnosti u kolektivna pamćenja, rekao je Barbarić u razgovoru za Dnevnik.ba i dodao kako svaki oblik kolektivnoga pamćenja posjeduje iskru fundamentalizma, bez koje bi kolektivni identitet zajednice kojoj pamćenje pripada izgubio temelj vlastitoga postojanja.

Barbarić dalje napominje kako kolektivno sjećanje ima ključnu ulogu u formiranju kolektivnih identiteta, u bh. slučaju nacionalnih, te da ga je nemoguće analizirati odvojeno od fenomena nacije. Važnu ulogu u svemu imaju mitološki aspekti vlastitoga identiteta.

– Mit o porijeklu je fundamentalni destilat jezgre kolektivnoga pamćenja. On je prva karika mitološkog lanca i referenca za sve daljnje konstruktivne pothvate. Takvi mitovi najčešće sadrže snažne moralne obveze, izvorne moralne kvalitete naroda i nerijetko njegovo mesijansko poslanje, ističe Barbarić.

Tako, zaključuje Barbarić, kolektivno pamćenje (p)ostaje nezaobilazan rezervoar simbolike nacionalnih identiteta i njihovo materijalno ostvarenje kroz kanonizaciju, institucionalizaciju i ritualizaciju može biti nepremostiva prepreka napretku određenih društava, njihovog suočavanja s traumatičnom prošlošću i eventualnom pomirenju.

Za Barbarića su kolektivna pamćenja u postkonfliktnim i podijeljenim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko, najveći kameni oko vrata pomirenju i prevladavanju povijesnih lomova.

– Pomirenje nije trenutna katarzična prijelomnica koja poništava sve dotadašnje društvene balaste i omogućava izgradnju prosperitetnije i homogenije zajednice, dapače, pomirenje je zaista mukotrpan proces s vlastitim silnicama i preduvjetima uspjeha, mišljenja je Barbarić.

Pomirenje na deklarativnoj razini, sama privrženost građana ideji pomirenja i konstrukcija zajedničkog viđenja proteklog rata za ovog mladog znanstvenika nisu dostatni za proces pomirenja, već obratno.

Kultura nasilja

– Tek onda kada se otvori mogućnost sintetičke ili pak jedinstvene neutralne interpretacije prošloga sukoba možemo govoriti o poodmaklom procesu konsolidacije podijeljenoga društva, prevladanim ratnim traumama i društveno-političkom okviru koji takvu interpretaciju može kanonizirati i institucionalizirati. Pojednostavljeno, možemo govoriti o pomirenom društvu, ističe Barbarić.

Za njega je proces pomirenja uvelike blokiran kulturom nasilja koja se u bosanskohercegovačkom društvu etablirala putem obrazovnih i drugih javnih sustava, koji neprestano produciraju obrazac zatvorenosti kolektivnih sjećanja i obavljaju tri paralelna interpelacijska procesa, pa u takvoj ideološkoj konstelaciji stvarno pomirenje ima vrlo slabe izglede.

– Ključan problem predstavlja svojevrsni paradoks kolektivnog sjećanja, naime, ukoliko se u ime procesa pomirenja nacionalnim zajednicama koje baštine ta sjećanja budu nametala importirane sintetičke istine, one će zauzeti defenzivnu poziciju jer se radi o obliku kulturnoga nasilja nad njihovim identitetom. S druge strane, upravo hermetičnost kolektivnih pamćenja, stereotipizacija drugih, samoviktimizacija, negiranje vlastitih zlodjela i sl. i nemogućnost kritičkog suočavanja s navedenim elementima predstavlja ključnu zapreku da proces pomirenja uopće i započne, ističe ovaj mladi znanstvenik i dodaje kako je proces pomirenja uistinu kompleksna djelatnost.

– Proces pomirenja zasigurno je najkompleksnija ljudska djelatnost koja se pojavljuje nakon prestanka otvorenih sukoba. No, ne možemo se oteti pesimističnoj prognozi daljnjeg gušenja i sprječavanja procesa pomirenja i to baš zbog važnih elemenata strukture kolektivnog pamćenja koja ne trpe kritičku refleksiju, teže naturalizaciji i odbijaju dijaloški karakter interpretacije prošlosti. Znači, sve dok nacionalne zajednice ne prihvate kritički odnos prema vlastitom kolektivnom sjećanju pomirenje će ostati floskula ispražnjena od iskonskoga sadržaja i ostati mehanizam dominacije i zamrzavanja statusa quo, tj. podjele društva. Stoga, ne dijalog, već unutarnji kritički monolog je preduvjet pomirenju i uvjet bilo kakvih mogućnosti iskrenoga dijaloga i stvarnoga pomirenja, zaključuje Barbarić na koncu našeg razgovora.

Ivan Kraljević/Dnevnik.ba

HSPF.info

Komentari

komentara