Edward Said: Sukob definicija*

 

Edward Wadie Said se rodio 01. studenoga 1935. godine u Jeruzalemu u anglikanskoj obitelji, a potom će živjeti u Kairu dok ne odseli u SAD, gdje je više desetljeća djelovao kao svojevrsni “palestinski veleposlanik”. Zvali su ga i “newyorški Palestinac”, jer je svojevremeno bio i članom Palestinskog nacionalnog vijeća, ali se razišao s Arafatom nakon njegova potpisivanja “formule iz Osla” za rješenje palestinsko-izraelskog sukoba.


 

 

On je jednostavno vjerovao da je Arafat time prodao prava na povratak Palestinaca u Izrael. Bio je profesorom i na Yale i Harvard University, a umro je – nakon duže borbe s leukemijom – 24. rujna 2003. godine kao profesor engleske i komparativne književnosti na Columbia University u New Yorku. Govorio je tečno arapski, engleski i francuski jezik, te skoro isto tako dobro španjolski, njemački, talijanski i latinski. Ubraja se ne samo u red najznačajnijih literarnih znalaca, nego i intelektualaca prošloga stoljeća, pri čemu se posebno uvažava njegova knjiga iz 1978. godine “Orientalism”, u kojoj govori o eurocentričnim predrasudama o arapsko-islamskoj kulturi.

 

“Proveo sam veliki dio mojega života u proteklih 35 godina braneći prava Palestinaca na samoopredjeljenje, ali sam uvijek pokušavao punu pozornost pokloniti i realnosti izraelskih ljudi, svemu što su pretrpjeli u progonima i genocidima”, bit je Saidovog pristupa palestinsko-židovskom problemu, variranim posebice u njegovim knjigama “The Question of Palestina” (1979.) i “The Politics of Dispossession” (1994.). Pisao je, između ostalih i za londonski “Guardian”, pariški “Le Monde diplomatique”, kairski “Al Ahram”. Razumio se izuzetno i u ozbiljnu glazbu. Pisao je glazbene kritike, a 1999. godine je osnovao s argentinskim Izraelcem Daniel Barenboimom  „West-East Divan-Orchestra“, u kojem sviraju mladi izraelski i arapski glazbenici. Barenboimu i Saidu je 2002. godine uručena i ugledna Prince of Asturies Award za « poboljšanje razumijevanja među nacijama ». Osim spomenutih, izuzetno su mu respektirana i djela “Covering Islam”, “Culture and Imperialism”, “Literature and Society”, “Nationalism, Colonialism and Literature”, “Musical Elaborations”, “Representation of the Intelectual”  i, naravno, “Reflections on Exile”, iz kojeg je i preveden  esej “The Clash of Definitionen”.

 

***************

 

“… Definirati određenu kulturu, dakle označiti što ona znači ljudima, koji njoj pripadaju, je stalno eminentno važan demokratski proces objašnjenja, pa čak i u nedemokratskim društvima. U ovom procesu se istražuju kanonizirani autoriteti, uvijek se sve iznova propituje i dovodi u pitanje, iznova se etablira ili odbacuje. U tomu igraju i poimanja Dobra i Zla  ulogu, o pripadnosti i nepripadnosti (o vlastitosti i stranosti), o vrijednosnoj hijerarhiji, koja se razlaže u pojedinosti, raspravlja, i ponovno tumači, pa se na kraju preuzima ili ne.

 

Izvan toga definira svaka kultura, također, i svoje neprijatelje: ono, dakle, što izvan nje egzistira i nju ugrožava. Za Grke je – od vremena Herodota – svatko onaj tko nije govorio grčki jezik bio per se barabarin, netko drugi, koga se prezire i protiv koga se bori. U njegovoj prvorazrednoj knjizi “”Herodotovo ogledalo” (“Le Miroir d’Herodote”, “Poche”, Paris, 2001.) pokazuje francuski staro-povjesničar Francois Hartog kako je svjesno i akribijski Herodot radio na tomu da konstruira za Skythe – još više nego za Perzijce – image barbarskog Drugačijeg.

 

Službena kultura je svećeničko lice akademija i države. Lojalnost i granice, u najkraćem i prije svega ono što se misli pod pojmom ‘pripadnosti”. Ova oficijelna kultura govori u ime cjeline, odnosno pokušava izraziti opću volju, zajednički ethos i zajednički svijet ideja; ona vlada službenim predstavama prošlosti, predstavama o ‘ocima domovine” i prvotnim tekstovima, vlada ‘pantheonima’ heroja i zlikovaca, te sortira što joj je u prošlosti strano, drugačije ili nepoželjno. Ova službena kultura definira što se može kazati, a što se ne bi trebalo kazati, sve zabrane i propise bez kojih kultura ne može učiniti važećim vlastiti autoritet. Ali, istina je, također, da dodatno glavnim strujanjima službene ili kanonizirane kulture postoje i odudarajuće ili alternativne, neortodoksne odnosno heterodoksne kulture, koje nose  mnoge anti-atoritarne crte, s kojima konkuriraju službenoj kulturi. Ove kulture se mogu označiti i protu-kulturom, pod čim se podrazumijeva  sveukupnost ispoljavanja i aktivnosti raznih i različitih outsiderskih skupina: siromašnih, imigranata, boema, pobunjenika, društvenih outsidera, umjetnika.

 

Iz ove protu-kulture i dolazi kritika autoriteta, dolaze napadi na ono što je službeno i ortodoksno (pravovjerno). Veliki suvremeni arapski pjesnik Adonis je u jednom sveobuhvatnom obrazloženju opisao odnos ortodoksnih i heterodoksnih trenutaka u arapskoj kulturi, tj. istražio stalnu dijalektičku napetost između njih. Ne može se razumjeti jednu kulturu bez senzora za ovaj uvijek prisutni kreativni izazov službene od strane neslužbene kulture. Ne uzme li se u obzir  ovo stanje nemanja mira unutar jedne kulture, podmetne li se  bezostatno jedinstvo kulture i identiteta, ostaje se izvan mogućnosti raspoznavanja  plodnoga i vitalnoga u kulturi.

 

U Sjedinjenim Američkim Državama je rasprava o pitanju što je ‘američko’ doživjela brojne transformacije, a katkada, također, i dramatična odbacivanja. Tako su u vremenima moje mladosti u western-filmovima američki domoroci predstavljani još uvijek kao ‘zli vragovi’, koji su morali biti ili uništeni ili stjerani u rezervate. Zvalo ih se ‘crvenokošci’ i ako su uopće imali neku funkciju u kulturi bila je to uloga kontrastne folije za  pobjedonosno napredovanje bijele civilizacije. A to nije važilo samo za western-filmove, nego podjednako dobro i za akademsko pisanje povijesti. Danas je to potpuno drugačije. Američki prastanovnici nisu više zlikovci, nego žrtve napretka zapadnih boja. Čak se i na povijesno značenje Christophera Columba danas gleda drugačije. Još dramatičnije se izmijenila predstava o Afro-amerikancima  i ženama.

 

Toni Morrison je ukazala na  činjenicu da u klasičnoj američkoj literaturi  egzistira opsesija ‘biti bijelim’, o čemu je ostavljeno snažno svjedočanstvo u Melvillovom ‘Moby Dicku’ i Poovom ‘Arthur Gordon Pymu’. Ona ukazuje istovremeno da su  se najznačajniji muški i bijeli književnici 19. i 20. stoljeća – koji su oblikovali nama dostupni kanon američke literature – poslužili  u njihovim djelima  upravo ovim “biti bijel” kao instrumentom kako bi previdjeli prisutstvo Afrikanaca usred našeg društva, kako bi ga izblijedjeli i učinili nevidljivim.

 

Gola činjenica da je Toni Morrison danas tako uspješna i da piše briljantne romane i eseje potcrtava silnu promjenu koja se odigrala od vremena Melvillea i Hemingwaya. U svezi sa svijetom W.E. Dubois, James  Baldwin, Langston Hughes i Toni Morrison postavlja se pitanje koja je (ispravna) vizija stvarne Amerike i tko je ima pravo reprezentirati i definirati. Na ovo kompleksno i iznad svega zanimljivo pitanje ne može se naći odgovor ako se čitava stvar reducira samo na par klišeja.

 

U njegovoj maloj knjizi “The Disuniting of America – Reflections on a Multiculrutal Society” (W.W. Norton & Company Ltd., New York 1988.) obrazložio je povjesničar Arthur M. Schlesinger koje teškoće sobom nosi proces kulturnih razmirica oko definicije jedne civilizacije. ‘Mainstream-povjesničara’ Schlesingera uznemirava pri tomu činjenica  da doseljeničke skupine i njihove rastuće zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama  sumnjaju u službenu, standardnu verziju američke povijesti, koja je zadana od velikih, klasičnih povjesničara kao što su Bankcroft, Henry Adams ili u novije vrijeme Richard Hofstadter. Ove skupine žele da se u pisanju povijesti ne ogleda samo ona Amerika koja je stvorena od patricija i velikih zemljoposjednika, koji su njome i upravljali, nego, također, i Amerika u kojoj su značajnu i do sada nepriznatu ulogu imali robovi, posluga, radnici i siromašni doseljenici. Pripovijedanje povijesti od strane ovih ljudi još nije ni počelo, jer su oni zanijemjeli od velikog diskursa, čiji se izvori nalaze u Washingtonu  i kod investment-banaka u New Yorku, na sveučilištima Istočne obale ili kod velikih industrijskih bogatuna  američkog Srednjeg Zapada. Pa, ipak, počinje napredovati ovo pripovijedanje i uzdrmavati bit službene, (navodno) pojašnjene povijesti. Postavljaju se pitanja koja u sebi uključuju iskustva socijalno zakinutih i koja formuliraju zahtjeve ‘manje jednakih’ – žena, Amerikanaca azijatskog ili afričkog podrijetla, drugih etničkih ili seksualno definiranih manjina.

 

Neovisno složiti se ili ne sa Schlesingerovim tužbalicama, ne može se suprotstaviti njegovoj temeljnoj tezi – pisanje povijesti je kraljevski put ka definiciji jedne zemlje; identitet jednog društva je jako determiniran funkcijom povijesne interpretacije, koja se obrazuje u razračunavanjima spornih pozicija. Ova razračunavanja su u Sjedinjenim Američkim Državama tek počela…”

__________________________________

*) Iz knjige Edwarda Saida  “Reflections on Exile and other Essays”, Harward Universitty Preš, 2000. godine. S engleskog preveo: dr. sc. Mile Lasić

 

Komentari

komentara