«End of a era» u razvoju globalne kapitalističke ekonomije

 

Prije nepune četiri godine stalni suradnik našeg portala profesor  Mile Lasić napisao je mini politološki esej za Plave strane beogradskog Danasa povodom dodjele „Bochumske povijesne nagrade“ Ericu Hobsbowmu. Prenosimo ga tužnim povodom u cijelosti.


 

 

Piše: doc. dr. Mile Lasić

Kada se u mojoj starosti pojavljuje pred studentima ne može se biti sigurno da se neće biti percipirano i kao muzejski objekt, bila je prva, očaravajuća rečenica 91. godišnjeg Erica Hobsbawma iz Londona, kojom se 28. studenoga 2008. godine obratio nazočnima u Kući povijesti Ruhrske oblasti (Haus der Geschichte des Ruhrgebiets) u Bochumu. U tom prijepodnevnom susretu s malobrojnim studentima, profesorima i novinarima led je time bio i probijen, pa je stari gospodin mogao demonstrirati zamašnu duhovnu vitalnost i u poodmakloj životnoj dobi. U večernjim satima istog dana uručena mu je Bochumska povijesna nagrada, dotirana s 25.000 eura…

 

Deseti festival Zadužbine biblioteka Ruhrske oblasti (X. Stiftungsfest der Stiftung Bibliothek des Ruhrgebiets), kako se službeno zvala svečanost na kojoj je Hobsbawmu uručena  «Bochumer Historikerpreis», otvorili su u 18.30 sati prošloga petka gradonačelnik Bochuma i ministar inovacija, istraživanja i tehnologije Sjeverne Rheine-Westfalije (Nord-Rhein Westfalen) dr. Andreas Pinkwart. Laudatio u Hobsbawmovu čast, pod naslovom «Eric Hobsbawm  – povjesničar u eri ekstrema» održao je potom profesor dr. Thomas Welskopp, stručnjak za noviju povijest sa sveučilišta u Bielefeldu i Berlinu.

 

U stručnim krugovima se Hobsbawmov boravak u Njemačkoj tretirao nesvakidašnjim događajem, ali samo se u dijelu ovdašnjih medija ovom događaju posvetila pažnja koju zaslužuje. Razlog tomu je Hobsbawmov marksizam, kojeg se ne odriče, nego ga godinama i desetljećima demonstrira u knjigama i javnim istupima. Vrijeme u kojem živimo je upravo ono vrijeme u razvoju kapitalizma o kojem je kritički govorio Marx, Hobsbawmova je poruka stara već 10 godina, koja se, logično, ne dopada moćnima i najmoćnijima, onima koji pokušavaju kontrolirati sveukupni život i u demokratskim društvima, takvo što nije omiljeni sport moćnih u demokraturama balkanskog tipa.

 

Erica Hobsbawma se, ipak, ne može ignorirati, jer on je «personality», čuveni  «star», netko tko je «zvijezda»  i među najuglednijim intelektualcima, u krajnjem on je «leteći profesor», koji je od studija u Cambridgeu pa do danas držao seminare i predavanje u 23 zemlje svijeta. Njegova  «Povijest 20. stoljeća» je, pak, prevedena  na 37 jezika, a i u svezi s tim je Hobsbawm zbijao šale u Bochumu. Prvo sam bio povjesničarom 19. stoljeća, zbog «Povijesti 19. stoljeća», ali tada  me se napravilo «suvremenim povjesničarom». O tomu smo već pisali, pa ovdje tek ponovimo da Eric Hobsbawm u djelima «Era revolucija» (The Age of Revolution) iz 1962. godine i  «Eri kapitala» (The Age of Capital), iz 1975.g., opisuje pobjedu građanskih društvenih poredaka nad tradicionalnim  starim režimima (ancien regimes). Potom u djelu «Era carstva» (The Age of Empire), iz 1987. opisuje procvat imperija, ali i početak njihova kraja, da bi u djelu «Era ekstrema» (The Age of Extremes), iz 1994. godine, pokušao objasniti  «zašto su socijalističke sustavne alternative morale propasti». Prve tri  spomenute  Hobsbawmove knjige čine, dakle, «dugu povijest» 19. stoljeća (1789-1914), a četvrta, veoma obimna knjižurina od 700 stranica «kratku povijest» 20. stoljeća (1914-1989). U biti se, dakle, radi o jedinstvenoj povijesti 19. i 20. stoljeća i nezaobilaznom intelektualnom štivu.

 

«Suvremenim povjesničarom» me je vrijeme napravilo, objasnio je u Bochumu Hobsbawm, rođen 1917. u egipatskoj Alexandriji, odrastao u Beču, odakle se preselio 1931. godine kod rođaka u Berlin, nakon što su mu umrli roditelji. Te dvije berlinske godine, od 1931. do 1933. godine, prije nego što će preseliti u Veliku Britaniju zauvijek, bile su za njega odlučujuće, rekao je Hobsbawm u Bochumu, «one su označile moj život  i napravile me povjesničarom» i «britanskim marksistom».

 

Uzroci sloma su u «free market theology»

 

Najvažnije je, ipak, što je Hobsbawm u svezi aktualne svjetske financijske krize u Bochumu kazao: «Mi smo sada u situaciji u kojoj tako kao do sad više ne može ići. Povratak ka svjetskom gospodarstvu je isključen. Radi se o ponovnom otkriću države». Potom je obrazložio: «Slobodno i nekontrolirano tržište bila je neka vrsta laboratorijskog eksperimenta, koji je i vodio u apsurd…, a to vodi prisilno sada i do ponovnog otkrića države. Samo države mogu sada prigušiti krizu».

 

Navedimo ovdje, također, kako je Hobsbawm u mail-intervjuu za britanski magazin «MSN Money» (online izdanje od  07. studenog o.g.) govorio, također, o tomu da je globalna financijska krizna označila «kraj jedne ere» (end of a era) i povratak «vladinoj intervenciji» (government intervention). Hobsbawm je za «MSN Money» doslovce kazao: «Sadašnja kriza je izvjesno kraj ere u razvoju globalne kapitalističke ekonomije koja je započela oko 1973. godine…» (“… the present crisis is certainly the end of the era in the development of the global capitalist economy which began around 1973.”).

 

U ovom “mail-interview” Hobsbawm je precizirao, također, da se uzroci za  globalnu krizu  moraju tražiti u «teologiji slobodnog tržišta» (free market theology) odnosnoj slijepoj vjeri u kapitalizam. Ove su njegove izjave promptno  prokomentirane kao ortodoksno marksistička interpretacija aktualnih događanja u svijetu, uostalom s pravom. Ali, doista,  treba samo pogledati oko sebe i uvidjeti da je riječ  barem o privremenom kraju neo-liberalističkih iluzija u svjetskoj ekonomiji, nažalost tek poslije pustoši koja je ostala iza njih, te, posljedično, neočekivanom i iznuđenom povratku intervencionističke uloge države, kapitalističke, dakako. O  tomu i govore američki spasilački intervencionistički državni paketi od 700 milijardi dolara, ili, pak, sličan paket na razini Europske unije od par stotina milijardi eura, kao i brojne, manje senzacionalne državne intervencionističke mjere na razini nacionalnih država, kako onih koje su članicama EU  (Velika Britanija, Francuska…) tako i onih koje to nisu. Srlja li se, pak, tim putom u neke druge iluzije ostaje vidjeti se.

 

Marx aktualniji nego nekada

 

Među onim medijima koji su se potrudili da Hobsbawmovu boravku u Njemačkoj pridaju odgovarajuću pažnju izdvojio se Sueddeutsche Zeitung (SZ) iz Muenchena, najtiražniji nadregionalni njemački dnevni list, i jedan od najliberalnijih, koji je svojim čitateljima  omogućio uvide upravo u ono što se kod drugih željelo prešutjeti. Nije riječ o Hobsbawmovoj načelnoj vjernosti marksističkoj ideji, nego o Hobsbawmovoj reaktualizaciji Marxove i marksističke metode mišljenja. U pozadini svega toga, pak, radi se ne toliko o strahovima od marksizma koliko od novog bauka koji bi mogao uskoro početi kružiti svijetom, naime masovnijih prosvjeda protiv tzv. socijalizacije krize, prebacivanje njezinih troškova s bogatih na siromašne zemlje, te s bogatih u bogatim i siromašnim zemljama na njihove porezne obveznike.

 

U  SZ-u od 26. studenoga o.g. je Franziska Augstein, kćerka pokojnog osnivača magazina «Der Spiegel» Rudolfa Augsteina, već u naslovu ustvrdila: «Karl Marx je aktualan: on opisuje društvo u kojem mi danas živimo – uključujući i sadašnju financijsku krizu» («Karl Marx ist aktuell: Er beschrieb die Gesellschaft, in der wir heute leben – die jetzige Finanzkrise eingeschlossen.). Već prije izbijanja svjetske financijske krize bili su spisi Karla Marxa u Njemačkoj vrlo traženi, piše F. Augstein, prosto jer Fukuyamina teorija o definitivnoj pobjedi svijeta kapitalizma i parlamentarne demokracije ne daje (više) ljudima bilo kakve iluzije, a pogotovo ne dostatne odgovore na strahove koje imaju. Zato se, kao i u ranijim godinama, ponovno u malim čitateljskim krugovima pokušavaju prodiskutirati i razumjeti Marxove  društvene analize. U ranijim stoljećima su se ljudi u sličnim kriznim vremenima okretali religiji, a danas čitaju «Kapital», tvrdi Franziska Augstein. U Njemačkoj se sada čak i savezni ministar financija Peer Steinbrück zna povremeno pozvati na Marxa odnosno ustvrditi da njegove teorije krize i nisu posve pogrešne. Zato sada i dolaze svi oni na svoje koji su uvijek govorili da Marx ne pripada smetlištu povijesti.

 

Ali, što je točno, što bi od Marxovih analiza moglo biti još i danas važeće? Povjesničar Eric Hobsbawm je 1998. godine u predgovoru novog izdanja «Komunističkog manifesta» obrazložio zašto je Marx tek na kraju 20. stoljeća stvarno aktualan. U 19. stoljeću nije bilo svjetsko gospodarstvo još posebno razvijeno, pa su nacionalne ekonomije mogle svoju računicu praviti i bez obaziranja na inozemstvo. Tek je revolucioniranje transporta i prometa  poslije Drugog svjetskog rata učinilo mogućim tzv. kozmopolitsko oblikovanje gospodarstva, ustvrdio je Hobsbawm. Odlučujuće je, dakle, što putem kapitalizma promijenjeni svijet, kojeg Marx 1848. godine «opisuje s mračnom, lakonskom elokvencijom, postaje 150 godina kasnije nepredvidljivo svijet u kojem živimo». No, proteklih 10 godina ovako što nije htio nitko slušati, jer su u glavama ljudi vladale još uvijek neoliberalne teorije. Samo rijetki poput Oskara Negta, sociologa iz Hannovera, bili su potpuno svjesni važnosti Hobsbawmovih reaktualizacija Marxa, pa su i sami tvrdili da «kapital po prvi put funkcionira točno onako kako ga je Marx nekoć u njegovom Kapitalu i opisao». Tako doslovce O. Negt u Oproštajnom pismu (Abschiedsbrief) iz 2003. godine.

 

Toga su, dakako, bili svjesni i neki  drugi znanstvenici-usamljenici poput politologa Elmar Altvatera, dugogodišnjeg «ordinariusa» na Otto-Suhr-Institutu Slobodnog sveučilišta u Berlinu (Freie Universität Berlin), koji je godinama ukazivao da Marx nije ostavio iza sebe samo analitičku metodu, nego da je čitateljima dao u ruke i teoretsku alatku kojom se može promijeniti svijet. Početkom ove godine je Altvater u klasičnoj marksističkoj maniri progovorio i o svjetskoj financijskoj krizi. «Značenje globalnih financijskih tržišta u usporedbi s vremenima Karla Marxa je poraslo, tako da je danas riječ o financijski pokretanom kapitalizmu (finanzgetriebenen Kapitalismus)», ustanovio je Altvater, sluteći skori krah. Vrijednost novca počiva, doduše, na proizvodnji robe i trgovini, ali se akteri na svjetskim financijskim tržištima ponašaju kao da je novac vrijednost po sebi. Prividno odvajanje financijskih tržišta od proizvodnje je, pak, navelo već Marxa da novac označi «fetišom», dok je za aktivnosti financijskih žonglera (Finanzjoungler) ustvrdio da neizbježno moraju odvesti u krizu.

 

Nažalost, poentirala je F. Augstein, Marx analitičar je bio i ostao neusporedivo bolji od Marxa  (političkog) savjetodavca. Marx nije, uostalom, razriješio pitanje kako bi komunizam trebao funkcionirati. A gospodarski povjesničar Gareth Stedman Jones je ustvrdio kako prvi dio Kapitala – jedini dio kojeg je Marx i dovršio – upućuje na to da će kapitalizam biti zamijenjen nekim pred-tržišno-gospodarskim formama.Bornirana raksa «realnog socijalizma» u bivšoj zoni sovjetskih utjecaja je potom i pokazala o kakvoj se formi nepravednih društvenih poredaka radilo u takvom slučaju. Zato se i ne bi smjelo zaboraviti na duhovitost jednog poljskog ekonomiste po imenu Michael Kalecki, koji je u odgovoru na pitanje o poljskom prijelazu od kapitalizma ka socijalizmu kazao: «Da, kapitalizam smo ukinuli, još samo da ukinemo i feudalizam»!

 

Zato se mnogi danas i pitaju je li jedini Marxov odgovor na krizu – revolucija?

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara