Epizoda iz (tragi)komične svakodnevice

 

Ne znam postoji li cijena vidjeti Mostar kako postaje olimpijski bazen s prvom kišom. Nisam siguran ni za druge gradove u BiH koji imaju sreću doživjeti čuda prirode uživo.

 

Piše: Branimir Krtalić/Dnevno.ba


 

 

Mislim da se u svemu tome krije neka reklama za Mastercard, sa nasmiješenim političarom koji u svom terencu naleti na lokvu i poprska nekog radnika, samo da bi mu kroz prozor mahnuo sa svojom kreditnom karticom i poželio ugodan dan s krilaticom: „Neke stvari se ne mogu kupiti novcem“.

 

Nakon promidžbenog bloka, nastavlja se svakodnevica običnog čovjeka u BiH koji izražava nezadovoljstvo stanjem u državi. I on je time sasvim zadovoljan. Kritički će upirati prstom u „one druge“ da su krivi za situaciju kakva jest, o političarima će pričati samo najgore, kukat će nad svojom okolinom, tražeći pravdu. Riječi su riječi, a realnost je da će i „oni drugi“ krivit njega za situaciju, da će glasati opet i opet za te iste političare, i da neće mrdnuti prstom da nešto popravi.

 

Kao uvjerljivo najnepopularnija skupina ljudi u državi, političari uživaju puno povjerenje svojih glasača, znajući da za glasove trebaju samo organizirati poneku roštiljadu. Njihova kampanja neće biti temeljena na programu stranke, na konkretnim idejama za napredak države i napaćenog naroda. Ne, dovoljan je inspirativan slogan, koji ne nudi ništa osim potvrde da će mandat tih istih političara proteći u bitci za fotelje i vlastite džepove, na što sama pomisao natjera normalnog čovjeka da problijedi. U državi s većinski religioznim stanovništvom, vladajući se trude raditi sve u suprotnosti s načelima tih religija, poturajući masi pod nos govor mržnje, prakticirajući grandiozno ispiranje mozgova. Kako nekom neutralnom promatraču npr. objasniti da je netko kupovao glasove od sirotinje, da je ta osoba na samom vrhu Vlade danas, i što je najtužnije da je čak uspjela prevariti te ljude za obećani novac? To je sve dio jedne velike predstave, u kojoj je scenografija natopljena nepotizmom i korupcijom, u kojoj vukovi glume ljude, a ovce sjede u prvim redovima i plješću.

 

Ali na kraju krajeva, svi će biti zadovoljni vlastitim nezadovoljstvom. U čitavoj farsi nekako najviše ispašta mladi čovjek. To je mladi čovjek koji nije jamio kad se jamljalo, i kojem su povampireni megalomani utjerali strah u kosti. Koliko nade polažem da će se pojaviti nova struja mladih, sposobnih i hrabrih ljudi, čije obrazovanje nadilazi osnovnu školu za razliku od dobrog dijela političara, i koji će smjeti ustati protiv nepravde i ponuditi alternativu ljudima! Koliko se nadam da će oni biti tako inspirativni, da će uspjeti narod prosvijetliti i natjerati ih da skinu pijavice sa svojih izmučenih tijela i prestanu mazohistički vjerovati onima koji su ih toliko puta razočarali! A tek mladi koji će širiti ljubav i poruku da će nas rad i suradnja maknuti s mjesta… eh koji bi to bio happy end.

 

Zato, hvala Bogu, postoji dosta onih koji su, ako ništa, izoštrili svoju retoriku koju su pokupili iz najgorih izvora „znanja“. Još jedna komedija, Dundo Maroje, sadrži famoznu mudrost, da opstaje onaj koji se umije akomodati, iliti prilagoditi. I tako, linijom manjeg otpora, neki će umjesto motikom, kruh (bijesno auto) htjeti zaraditi sasipanjem drvlja i kamenje na državnog neprijatelja, na onog koji nam priječi put ka sreći, na uljeza u ovoj državi. Time započinje kolo mržnje i optužbi, iživljavanje zatupljenim generalizacijama i stereotipima, „To nisu Hrvati, to su bosanski katolici. Bošnjaci nisu nikad postojali. Srbi su ovakvi i onakvi, jadna nam majka s njima“. Ni pet ni šest, Davor iz Hercegovine koji je agnostik, postade katolik iz Bosne. Emiru se zanijekalo temeljno ljudsko pravo na nacionalnu pripadnost. Dragana koja radi u pučkoj kuhinji je postala zločinac, ni kriva ni dužna. Dodajte jednu skupinicu koja odgovara kontrageneralizacijom, i odjednom imamo punu državu ustaša, vehabija i četnika. Nitko nas neće ocrniti, kao mi sami sebe. Bravo mi!

 

Novi blok reklama, ovaj put telekomunikacije nisu štedile za marketing.

 

„Osoba X je nezaposlena i živi u bijedi, ali ako nabavi internet bilo kojeg od tri telekoma, i dalje će živjeti u BiH, ali sa superbrzim internetom!“

 

„Za 50 km mjesečno, dobit ćete zdravstvenu iskaznicu, za još 15 km dobit ćete markicu u tu iskaznicu, a kad se razbolite, morat ćete i plastične čaše i wc papir nositi sa sobom  u bolnicu. Štima? Štima svima!“

 

I naravno, neslužbeni moto s vrha države: „I ovce i novce!“

 

Ja se volim svrstati u klasu optimist, pa volim vjerovati da će se situacija promijeniti nabolje. Poznajem toliko dobrih i sposobnih ljudi za koje se nadam da će vratiti dostojanstvo ljudima u BiH, vjerujem da će se oni boriti protiv teške mašinerije nepravde, jer duboko u sebi znam da ono što ne valja istrune, a nešto dobro ga zamijeni.

 

Ipak će vrijeme pokazati da će sporedni glumci svrgnuti glavne s pozornice, da će zapjevati ariju u stilu Jalte, Jalte, i izmamiti osmijehe svih nas koji želimo da dođe kraj mukama koji potresaju ove prostore već toliko vremena. Grci su sretan kraj forsirali principom deus ex machina, a sad je vrijeme da i mi iskonsku sreću postignemo radom svojih ruku, i nepatvorenom čovječnošću. (Dnevno.ba)

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara