Esej na knjigu: “Globalizacija bijede i novi svjetski poredak”

 

Za potrebe kolegija “Političke doktrine i idelogije” na II. godini Politologije na Filozofskom fakultetu u Mostaru, trebalo je dati kratak kritički osvrt (esej) na slobodno odabrano i pročitano politološko štivo. Autor ovog eseja, Goran Kutle je odabrao knjigu “Globalizacija bijede i novi svjetski poredak”, autora Michela Chossudovsky-og, te je dao kratak osvrt na pojedina poglavlja ove knjige, koja možete pročitati u nastavku.

 

Piše: Goran Kutle/HSPF.info


 

 

UVOD

 

Knjiga „Globalizacija bijede i novi svjetski poredak“ autora Michela Chossudovsky-og na najbolji način razotkriva sve licemjerje Zapada i njegove politike, ali i međunarodnih financijskih organizacija (MMF, Svjetska banka, WTO i dr.).

 

Autor navodi kako se kapital uvlači u razne dijelove svijeta, pa potom ovlada pojedinim državama, koje ionako nisu imale ekonomsku niti političku moć, odnosno koje su dugo vremena bile posjedi kolonijalnih sila, ili koje su bile pod totalitarnim režimima. Kapital je ovladao tim zemljama u postkolonijalnom stilu, dovevši te zemlje u bezizlaznu situaciju, da moraju ovisiti o „zapadnim gospodarima“.

 

Uz posredovanje uvođenja demokracije, i demokratskih principa na jednoj strani, s druge strane interesi kapitala su pljačkali sva dobra iz tih zemalja, uništavali socijalne države i nacionalna gospodarstva, zatvarali industrijska i poljoprivredna postrojenja, a istovremeno otvarali postrojenja koji donese profit multinacionalnim kompanijama.  Na jednoj manjinskoj strani se gomilalo bogatstvo, a na drugoj većinskoj je sve očitije i teže siromaštvo. Zanimljivo je, kako su svjetske velesile podupirale kriminal, državne udare, poticale etničke sukobe a u svojim načelima pozivaju se na pravednost i demokraciju, sve kako bi mogli ostvariti vlastite interese, odnosno kako bi naveli ionako nemoćne zemlje „Žedne preko vode“, odveli ih u beskonačno vraćanje dugova na (po njima) pravedne kredite.

 

MMF i Svjetska banka ponašali su se, a i još uvijek se ponašaju, poput nekih globalnih kamatara i zelenaša, postavljajući uvjete tim manjim, a sada sve više i nekad bogatijim zemljama, te ucjenjivanjem da ako se ti uvjeti ne ispune, neće im se pisati dobro. No, kako god, tim zemljama se nije pisalo dobro, istina dobro je bilo vladajućim elitama ako se ispune postavljeni uvjeti. Ova knjiga se sastoji od 6 dijelova, a od svih krajeva svijeta i ekonomskih područja koje je autor obradio, ja sam u ovom radu najviše posvetio pozornost na 5. dio u kojem se spominju SSSR, SFR Jugoslavija i Albanija, kako u su njima djelovali interesi kapitala, te što je dovelo do njihovog raspada, to su glavna pitanja.

 

Zapad se bojao, ne više socijalizma (komunizma), koliko uspjeha Rusije i drugih bivših sovjetskih država u kapitalizmu. Jugoslavija je bila ekonomski stabilna država, sa besplatnim socijalnim uslugama, a od početka 80ih ulazi u zaduživanja, i poticane su etničke netrpeljivosti, što je dovelo i do rata, koji je samo zamaglio utjecaj interesa stranog kapitala. U postkomunističkoj Albaniji uspostavljena je mafijaška država. O svemu više u idućim redcima.

 

Ruska Federacija postaje „Treći svijet“

 

Još od raspada SSSR-a početkom 90ih, inozemni kreditori su onemogućavali razvoj nacionalnog ruskog kapitalizma koji bio pod kontrolom ruske poduzetniče klase. Reformama i jako dobro smišljenom manipulacijom tržišnih sila, razrađeno je kojim će se sektorima u gospodarstvu dopustiti preživljavanje. Željeli su ukrotiti rusko znanje, tehnologiju, talent i znanost, ali i podčiniti Rusku Federaciju pod kapital najbogatijih. Ruski ekonomski stručnjaci nisu imali iskustva sa MMF-om, i njegovim stilom poslovanja sa državama dužnicima, kao ni saznanja o posljedicama nametnutih reformi u raznim dijelovima svijeta. Potaknuta je dolarizacija cijena, odnosno prilagođavanje cijena cijenama na Zapadu, a istovremeno je oslabljivana ruska nacionalna valuta rubalj.  Da provedu ovakve reforme, ustanove iz Bretton Woodsa (MMF, Svjetska banka), imale su jakog saveznika u ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu.

 

Cijene namirnica, goriva i svih kućanskih potrepština su značajno porasle, a plaće u državnom sektoru su opale do razine kakva je prisutna u Trećem (siromašnom) svijetu, primjerice sveučilišni profesor zarađivao je, od reformi 1992., samo 8 američkih dolara na mjesec, što je samo po sebi apsurdno, a kasnije je ta plaća bila još manja. „Takvo urušavanje životnog standarda, izazvano mjerama makroekonomske politike nije zabilježeno u ruskoj povijesti: „Više smo hrane imali za Drugog svjetskog rata.““  Te reforme omogućile su razvoj kriminalnih djelatnosti, prodaju ruske nacionalne imovine u bescjenje, te gotovo neograničeno bogaćenje pojedinaca. Kriminalni aparat se uvukao u same pore ruskog društva, ali i vladajućih političkih elita.

 

 

Omalovažavana je vrijednost ruske državne imovine, i sirovina kojima je Rusija obitavala, i omogućeno je povoljno kupovanje, kako svjetskim multinacionalnim kompanijama, pa tako i ruskim skorojevićima, koji su ih  kasnije prodavali u višestruko većim cijenama. Preuzet je ruski bankarski sustav, a ruska tehnologija, naročito vojna, koja je imala i priznanje i na Zapadu, pokušala se uništiti ili podrediti kapitalu. Boris Jeljcin, nakon što je u oporbi dobio jake protivnike reformi i zagovarače ruskog nacionalnog kapitalizma, raspustio je parlament. A, da će to učiniti, naznačio je 2 dana prije čelnicima MMF-a, SAD-a i drugim zapadnim faktorima. A kad je to učinio, dan poslije je dobio podršku sa Zapada. Rusija je trebala ispuniti još neke i uvjete, i ponovno je odobren kredit od MMF-a, nakon blokade parlamenta, no Rusi su dobili puno manje novca, a vraćali su puno više, Rusija se tako našla u „Luđačkoj košulji“ servisiranja dugova. A danas vidimo da se Rusija polako vraća na globalnu scenu.

 

Rastavljanje bivše Jugoslavije i ponovna kolonizacija BiH

 

U ovom dijelu autor iznosi neke činjenice o ratu u bivšoj Jugoslaviji, za koje osobno nikad nisam pretpostavljao da su ključne za početak rata, a one su vezane uz ekonomsko-socijalne utjecaje, a ipak, znao sam da je Jugoslavija prije raspada bila pred ekonomskim krahom.

 

Jedino što mi je zasmetalo u ovom poglavlju je što autor često koristi pojam „Jugoslaven“ i „jugoslavenstvo“, kao i što državu Bosnu i Hercegovinu zove samo Bosna, a njene državljane „Bosancima“, no nažalost, izgleda da nas na Zapadu tako doživljavaju kao da smo svi isti i da smo svi jedno.

 

U globalnim medijima preferiralo se da je rat na Balkanu posljedica agresivnog nacionalizma, dok su ekonomski i socijalni uzroci ostali zagubljeni u mnoštvu stravičnih i krvavih slika iz rata koje su same po sebi svrha takvog sukoba.

 

Nije se spominjala dugo ukorijenjena gospodarska kriza, koja je prethodila ratu, niti strategijski interesi Njemačke i SAD-a, nije spominjana uloga vanjskih kreditora i međunarodnih financijskih  institucija.

 

No, krenimo redom od povijesne pozadine. 60ih i 70ih  godina prošlog stoljeća, iako je bila totalitarna država, Jugoslavija je bila ekonomski stabilna zemlja, s visokom stopom proizvodnje, besplatnom zdravstvenom i socijalnom skrbi, visokom stopom pismenosti, te visokom stopom zaposlenosti. Ali nakon desetljeća zapadne ekonomske skrbi, desetljeća raspada i rata, gospodarstva bivših republika su se našla na koljenima. Još oko smrti Josipa Broza, počela su dolaziti do izražaja američka nastojanja prema gospodarstvu Jugoslavije. MMF i Svjetska banka su periodično određivali gospodarske mjere koje se trebaju poduzeti.

 

 

Tako se gomilao vanjski dug, kupovna moć i standard stanovništva su počeli opadati. MMF-ovi programi ubrzali su i pospješili raspad jugoslavenskog industrijskog sektora. Do kraja 80ih ljudi iz MMF-a su polako preuzimali stvarnu kontrolu nad jugoslavenskom Narodnom bankom, i onemogućili su zemlji da sama financira svoje socijalne i gospodarske programe.

 

Prihodi središnje države, koji su se prije doznačavali republikama, sad se doznačavaju u Beograd za servisiranje inozemnih dugova, što je naravno izazvalo nezadovoljstvo među republikama, jer su ostale prepuštene same sebi. Na brzinu su usvajani zakoni, po savjetima zapadnjačkih stručnjaka, a cijeli bankarski sustav do 1990. godine se raspao, i na razini države i na razini republika i autonomnih pokrajina. Sva industrijska poduzeća su svrstavane u kategorije, krediti MMF-a za industrijski sektor su zamrznuti dok se ne ubrzaju stečajevi.

 

Poduzećima je dan rok isplate za potraživanja za kredite, a ukoliko ga ne ispune, domaće i strane banke, mogle su oduzeti njihovi imovinu, i ta su poduzeća prešla u postupak stečaja ili postupak likvidacije. U dvije godine (1989-1990), 1,137 tvrtki je natjerano u stečaj ili je likvidirano, a 614,000 radnika u industrijskom sektoru je otpušteno bez otpremnine. Neka poduzeća su pokušala izbjeći stečaj neisplaćivanjem plaća, pa je zbog toga još pola milijuna ljudi bilo bez plaće.  No svjetska je banka procijenila da treba još velik broj poduzeća ugasiti, jer su stvarala gubitke, a ovi podaci su samo djelomična slika, jer je ovaj trend otpuštanja radnika i gašenja poduzeća nastavljen i nakon potpisivanja Daytona. Radnici su pružali otpor, no ekonomska bitka je podigla, ionako, već visoke napetosti u odnosima republika i Beograda, i odnosima među narodima i republikama. No osobno mislim, da su etničke napetosti bile prisutne i prije, samo što nisu toliko došle do izražaja. Sjetimo se „Hrvatskog proljeća“ i težnji o hrvatskom nacionalnom pitanju. Nacionalno pitanje je puno kompleksnija stvar.

 

 

Vjerojatno je točno da bi se etnički sukobi izbjegli, da nije bilo takvo socijalno stanje u državi, no možda bi došlo do raspada Jugoslavije na miran način.

 

Zapadne sile su raspravljale je li potrebno razbijanje Jugoslavije, ili njeno očuvanje. Njemačka je zagovarala secesiju, i među prvima je priznala Hrvatsku, no moguće je da su se u tome krili njihovi interesi o gospodarskoj dominaciji u Srednjoj Europi. SAD su ispočetka isticale veću sklonost očuvanju Jugoslavije. Neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, vanjski dug bivše države, raspoređen je na sada samostalne republike. Zemlje koje je zahvatio rat, nisu mogle usmjeravati inozemne kredite u obnovu svoje zemlje, već su ušle u začarani krug vraćanja dugova, novim zajmovima vraćani su stari. U tim je zemljama provođen, a i dan danas se provodi nepravedan postupak privatizacije.

 

Od Bosne i Hercegovine je napravljena međunarodna lakrdija. „Dok su topovi NATO saveza bdjeli nad prvim danima bosanske mirovne tragedije, Zapad je potkraj 1995. godine obznanio program „obnove“, koji je toj napaćenoj zemlji porekao i oduzeo suverenitet do stupnja kakav  nije u Europi zabilježen još od kraja Drugog svjetskog rata.“  Od BiH je napravljena kolonijalna uprava na čijem su čelu postavljani visoki međunarodni predstavnici, a prvi od njih je bio Carl Bildt. Visoki predstavnik je dobio najveće izvršne ovlasti, pa tako i kad je u pitanju tumačenje mirovnog sporazuma. BiH je dobila nametnuti ustav, kojeg još parlament nije prihvatio. Kontrolirana je središnja banka BiH, na čijem je čelu bio strani državljanin. BiH je odobreno nešto novca za poratnu obnovu, ali ne koliko bi joj trebalo. Također postavljene su međunarodne vojne i mirovne snage.

 

Etničke netrpeljivosti su i dan danas prisutne u BiH, zbog nepravednog i nefunkcionalnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu. A dok se obnova žrtvovala za vraćanje dugova, Svjetske velesile i korporacije pokazale su zanimanje za prirodne resurse diljem BiH.

 

Ali nastojali su da za njih ne sazna lokalno stanovništvo. Danas te iste međunarodne snage koje su možda i glavi krivci za trenutno stanje u BiH, ironično ne žele se previše miješati u unutarnje uređenje BiH, i nastoje odbaciti svoju krivnju. Tako da se BiH nalazi u kompliciranoj situaciji, u teškoj socijalnoj i ekonomskoj, ali i situaciji gdje sva 3 naroda nisu u jednakopravnoj poziciji.

 

Financijski slom Albanije pod pokroviteljstvom MMF-a

 

Nakon što se raspao komunistički režim u Albaniji 1991., to je za njene žitelje značilo kraj jedne ere, ali i simbol mogućeg bolje života , koji se na njihovu žalost samo pogoršao. Od tada njihovo nacionalno gospodarstvo je temeljito preustrojavano, glavna poduzeća su srljala  u propast, a sve veća je bila nezaposlenost i siromaštvo. Albanija je danas po svom standardu, jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi, unatoč svojim mogućnostima. Reforme koje su se od tada provodile, omogućile su pripadnicima bivše komunističke garniture, enormno bogaćenje. Formirale su stranke, ali članovi tih stranaka, proistekli su iz bivšeg režima. Nakon burnog razdoblja u prvo vrijeme demokracije, na izborima 1992. pobijedio je Sali Berisha, sa svojom Demokratskom strankom. Ne treba ni napominjati da je imao snažnu potporu Zapada.

 

Za njegovo vrijeme, počinju se usvajati reforme, po nalozima MMF-a i Svjetske banke, koje su dovele do industrijskog, bankarskog i poljoprivrednog kraha. „Prevarantski investicijski fondovi uključeni u „piramide“ koje su se poput gljiva poslije kiše širile u doba Berishine vladavine, stavili su lokot na svoja vrata.“  Oko trećine stanovništva je preko njih bilo izvarano, pa su mnogi Albanci morali prodati svoju zemlju i kuće. Mafijaške organizacije iz Italije su iskoristile te fondove za pranje novca. Reforme za provedbu slobodnog tržišta, omogućile su ilegalnu trgovinu oružjem, drogama, pa i ljudima. Na izborima 1996. Berisha je ponovno pobijedio, ali koristeći se prijevarom. A iako su zapadne tajne službe znale za navodne veze državničkog aparata sa mafijom, ipak sa Zapada su dolazile poruke potpore Berishi i njegovoj vladi, u smislu da je on omogućio provođenje demokracije.

 

 

Velik broj poduzeća otišao je u stečaj, ili je prodan stranom kapitalu. Pojedini obiteljski i plemenski povezivali su se sa talijanskom mafijom. Zgrtanje bogatstva u rukama pojedinaca, izazvalo je potražnju za luksuzom (automobili, nakit…), a to je pospješilo dotok prljavog novca. Glavna i jedina sredstva preko kojih je Albanija vraćala svoje dugove, bila su preko kriminalnih organizacija, i preko doznaka od albanskih iseljenika. Uvedeni su zakoni o bankarskom sustavu koji, su uništili državne banke, ali omogućili čuvenim „piramidama“ da budu dio bankarskog sustava, preko njih su se izvršile brojne financijske prijevare. A dok je bankarski sustav krahirao, nastojalo se doći na što jednostavniji i ilegalniji način do albanske državne imovine. Organizirani kriminal je počeo ulagati i u legalna postrojenja. Albansko selo je propalo, nije više uzgajalo tradicionalne agrokulture, već one koje donose profit. Pa se tako u albanskim poljima počela uzgajati i marihuana u većim količinama.

 

ZAKLJUČAK

 

Iako bi se u ovim poglavljima moglo iznijeti još dosta stavki, nikako manje bitnih,  pokušao sam u kratkim crtama prikazati svoje viđenje dijelova knjige u ovom osvrtu, ali i djelovanje međunarodnog kapitala u pojedinim državama. Iako se radi o različitim područjima svijeta, princip djelovanja MMF-a, Svjetske banke i drugih sličnih organizacija u pojedinim dijelovima je prilično sličan. Zavladati nacionalnim bogatstvima, državnom imovinom, uništiti bankarski sustav, naći podobnu vlast u pojedinoj zemlji, te dovesti pojedine zemlje u ovisnost o njima, kreditorima, to su glavni ciljevi, interesa krupnog kapitala.

 

5. dio knjige „Globalizacija bijede i novi svjetski poredak“ govori o politici Zapada i njegovih instrumenata, međunarodnih financijskih institucija, prema tranzicijskim zemljama.

 

U Rusiji smo mogli vidjeti, kako su reforme koje su provedene u makroekonomskoj politici, utjecale na željeno uništavanje ruskog gospodarstva, industrije i socijalnog sustava.

 

No s druge strane omogućile su bogaćenja pojedinaca ruskih „biznjesmana.“ Ta bogaćenja izazvala su pomamu za luksuzom, pa su ruski bogataši primjerice uvozili originalnu rusku votku, ali pazite iz SAD-a, koja košta  otprilike 300-400 dolara. Ruska Federacija, bila je nakon kraha komunizma, sama po sebi prijetnja i moguća konkurencija zapadnim kapitalistima, pa je stoga valjalo spriječiti njen kapitalistički razvoj, i pokušati je dovesti na razinu „Trećeg svijeta“. No Rusi se danas  ipak ponovno uzdižu, i unatoč što je u njihovoj zemlji bijeda među stanovništvom i dalje velika, oni danas postaju važan svjetski igrač koji će imati važnu ulogu u donošenju svih globalnih odluka.

 

Raspadu Jugoslavije prethodila je velika gospodarska kriza, nezaposlenost i neimaština, prouzročene „gorkim pilulama“, po želji zapadnih interesa, sa svim mjerama štednje, i programima za oporavak gospodarstva. U globalnim medijima, kao glavni uzrok rata navođen je samo agresivni nacionalizam, a sve što je prethodilo tom sukobu se guralo pod tepih.

 

U Albaniji, „pravedni“ Zapad je pod sredstvom demokracije, podržavao rast kriminala, utjecaj mafije, samo da oni ostvare svoje interese, i da se dugovanja države Albanije uredno isplaćuju. Potaknuli su rasprodaju glavnih poduzeća stranom kapitalu, a ostala poduzeća koja su smatrali nelikvidnima, uništili su preko svojih posrednika.

 

Vidljivo je da ovakav svjetski poredak neće moći vječno opstati, i mu mora doći jednom kraj, jer situacija u kojoj oko 15% svjetske populacije kontrolira preko 80% svjetskih prihoda, a gdje je 80% svjetskog stanovništva u siromaštvu ili teškoj neimaštini, ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Stoga će morati doći do promjene u svjetskom poretku.

 

Mostar, veljača 2011.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara