Europska unija na Haaškom sudu

Čitava operacija Europske unije za nadzor brodskog prometa u južnom Sredozemlju sastoji se od četiri manja broda, dva helikoptera i dva aviona. To je sve što je čitav kontinent spreman pružiti kako bi spriječio masovno umiranje bjegunaca i ekonomskih migranata koji iz sjeverne Afrike bježe u Europu. Ovo je jedna od najneuspješnijih pomorskih i zračnih operacija svih vremena.

Piše: Ervin Hladnik Milharčič / dnevnik.si

Tehnike globalnog nadzora proizvode zanimljiv paradoks modernog svijeta. U Libiji su prošlog tjedna američki komandosi u kirurški preciznoj operaciji zarobili Abu Anasa al-Libija, jednog od vođa libijske franšize Al-Qaede, koji je osumnjičen za organiziranje niza paravojnih napada. Odveli su ga na ratni brod San Antonio, gdje ga saslušavaju. Iste noći, na drugom kraju Afrike komandosi su upali u kuću na somalijskoj obali gdje su tražili jednog od vođa somalijske paravojske shebaba. Bio je u kući, ali hvatanje nije uspjelo, shebabi su otkrili napad i otjerali napadače.

Svijet je potpuno transparentan, nigdje više nema čovjeka koga nije moguće pratiti preko signala mobilnog telefona, satelitske kamere, radara i svake druge tehnologije. Svi nadziru sve. Ako državne i špijunske službe ne znaju gdje je čovjek, na Googleu sigurno imaju zapisanu njegovu adresu, broj telefona, registracijske tablice i fotografiju kuće na Google mapama. I amateri mogu, uz malo dobre volje, dostupnu tehniku i božju pomoć nadzirati svoje okruženje. Organizirane institucije mogu nadzirati sve.

Iste noći kad su komandosi skočili sa svog broda i upali u Libiju, na drugoj strani obale Sredozemlja u moru su plivali leševi putnika broda koji je krenuo sa iste obale u Libiji na koju su pristali komandosi. Taj brod nitko nije opazio, iako je na njemu bilo 500 bjegunaca iz rata u Siriji i Somaliji, i iako je isplovio u vrijeme kada je libijska obala zbog planiranog napada bila pod pooštrenim nadzorom. U neposrednoj blizini otoka Lampeduse brod se zapalio i potonuo. Preživjelo je 150 ljudi, svi ostali su se udavili. Oko tristo.

Tristo mrtvih je broj koji daleko premašuje broj žrtava uobičajenog terorističkog napada, kakve je organizirao Al-libi. U spektakularnom napadu shebaba na tržni centar Westgate u Nairobiju ubijeno je 72 ljudi. Ukupan broj davljenika prije posljednjeg brodoloma kod Lampeduse je možda peterostruko veći. Svake godine u Sredozemlju se u sličnim brodolomima udavi oko 1.500 ljudi. Procjena broja bjegunaca i ekonomskih migranata koji su se u posljednjih deset godina udavili u Sredozemnom moru kreće se od deset do dvadeset tisuća. Petnaest tisuća je najkredibilnija procjena. Desetina ubijenih u građanskom ratu u Siriji. Pet jedanaestih rujana. Najpouzdanije u praćenju brodoloma i davljenja su nevladine organizacije kao što je Fortress Europe, koje podatke objavljuju na blogovima. Do preciznog broja se ne može doći, jer plovidbe brodova koji u Sredozemlju prijevoze bjegunce nije moguće precizno nadgledati. Stvarno?

Kretanje brodova na morima je jedan od najstarijih dokumentiranih birokratskih poslova na svijetu. Potreban je samo kapacitet. Obavljale su ga takve arhaične institucije kakva je bila Jugoslavenska vojna mornarica početkom osamdesetih. Ona je u Puli u nekadašnjem stožeru austrougarske mornarice imala u potkrovlju prostor gdje su se nasred sobe nalazile velike karte čitave obale na prozirnim plastičnim folijama. Mornari su morali naučiti pisati unazad kako bi oficiri mogli bez napora da prate kretanje prometa na čitavoj obali od Debelog rta do Ulcinja. Sustav obalnih radara, svjetionika, osmatračnica i patrolnih čamaca bilježio je sve brodove, od jedrilica do nosača aviona. Svaki položaj je bilo moguće ustanoviti pomoću primitivnih radara. Sva tehnologija je bila analogna i nepovezana sa satelitima. Na obali Istre svrha nadzora je bilo sprječavanje ribara iz talijanskog pristaništa Chioggije da love u jugoslavenskim teritorijalnim vodama. Problem je bio u tome što su ribarski brodovi bili brži od patrolnih čamaca, a često su imali i bolje radare. Međutim, njihova putanja je bila pedantno zabilježena od ulaska u teritorijalne vode do izlaska iz njih. I Sredozemno more je sigurno moguće nadzirati i saznati nalazi li se u njemu neki brod kome je potrebna pomoć.

Sredozemno more je zaista veliko. Maršrute bjegunaca i ekonomskih migranata s afričkog kontinenta su manje-više poznate. I nisu tako strašno dugačke. Talijanski otok Lampedusa je najčešće odredište krijumčarskih brodova koji isplovljavaju iz Libije. Rastojanje od Lampeduse do libijske obale je sedamdeset nautičkih milja. Jeftini Garmin radar za jahte ima domet 35 milja. Dvije manje jahte bi bez većih problema mogle nadgledati koridor preko koga dolazi najviše migranata s afričke obale i more gdje se najviše njih udavi. Za rješavanje problema brodolomaca, međutim, potrebne su veće stvari i bolje organizirane strukture. Vojni brodovi koji plove po Sredozemlju imaju ugrađene radare s dometom 250 kilometara i nadziru krug od 500 kilometara. Na moru je dovoljno tehnike da bi protok putnika morao biti potpuno transparentan. Njihov položaj otkriva svaki mobilni telefon.

Pa ipak, svaka nova katastrofa uvijek dolazi kao potpuno iznenađenje. Uz slike plastičnih vreća s leševima koje se slažu u skladište slušamo neke protokolarne političke izjave o nečuvenosti i nedopustivosti i prijetnji. Papa pada na koljena, moli za duše utopljenika i izražava ljubav za preživjele. Mnogo sućuti, ljubavi prema bližnjem i službenog naricanja. Na moru se već, dok nitko ne primjećuje, potapa još jedan brod, a s obale kreće novi. Ideja da o svemu tome ništa ne znamo i da se ništa ne može učiniti u današnje vrijeme zvuči neuvjerljivo. Poslije najnovije katastrofe u Lampedusi, u Europskoj komisiji su počeli govoriti kako bi se možda još nešto moglo učiniti i kupiti još neki brod.

Super bi bilo kad bi to uradili hitno i na veliko. Broj mrtvih se može usporediti s brojem ratnih žrtava. Spašavanje civila bi možda trebalo obavljati vojnim metodama. Zar zbog različitih interesa država EU nije moguće postići konsenzus? Hajdemo napraviti koaliciju voljnih i pozvati Amerikance da nam vrate uslugu iz Zaljevskog rata i Afganistana. Ili da svaki brodolom sa više od deset mrtvih smatramo terorističkim napadom na civile i pošaljemo specijalne jedinice da preživjele odnesu na brod na kojem Amerikanci sada saslušavaju al- Libija. Petnaest tisuća mrtvih su skoro dvije Srebrenice. Europa navlači sebi na vrat optužbu za zločin protiv čovječnosti.

Komentari

komentara