Europski kulturni identitet? Stvar dijaloga.

umberto-ecoLjudi koji se bave mojom profesijom ulažu divovske napore da izbjegnu kongrese, simpozije i intervjue o opsesivnoj temi europskog identiteta. Ovo pitanje nije novo, ali je postalo goruće posljednjih godina, u vrijeme čestog poricanja postojanja ovog identiteta. Mnogi od onih koji odbacuju europski identitet uglavnom su neopterećeni kulturnim bagažom, osim gotovo urođene ksenofobije koja bi željela vidjeti kontinent podijeljen na krpež sićušnih domovina. Oni nisu svjesni da je to identitet koji je nastajao od osnivanja Sveučilišta u Bologni (1088.) i „lutajućih svećenika“ svih fela, koji su tumarali kontinentom od sveučilišta do sveučilišta – iz Uppsale u Švedskoj do Salerna u Italiji – komunicirajući na jedinom zajedničkom jeziku koji su znali, latinskom. Europski identitet, kako se čini, vide samo obrazovani ljudi. To je žalosno, ali i to je neki početak.

Piše: Umberto Eco / Presseurop

S tim u vezi, želio bih citirati nekoliko pasusa iz Proustovog Pronađenog vremena. Scena se odvija u Parizu u vrijeme Prvog svjetskog rata. Noću, grad je u strahu od cepelina koji lebde nad krovovima. Ljudi krive mrske Švabe za razne strahote. Pa ipak, ove Proustove stranice odišu germanofilskim duhom koji se provlači kroz razgovor protagonista.

Charlus je germanofil, iako njegovo divljenje za Nijemce po svemu sudeći nema toliko veze s kulturnim afinitetima koliko sa njegovim seksualnim sklonostima: „’Naše divljenje za Francuze ne znači da trebamo omalovažavati svoje protivnike; tako vrijeđamo sebe. Vi ne znate kakav je vojnik njemački vojnik, vi koji ga niste vidjeli kao ja, dok maršira na paradi.’ Vraćajući se na ideal muškosti o kojem mi je govorio u Balbecu… rekao mi je: ‘Vidite, vrhunski je i stamen momak taj švapski vojnik, snažno, zdravo biće, koji misli samo na slavu svoje zemlje, Deutschland über alles.’“

Ostavimo Charlusa i književne reminiscencije iz njegovog pronjemačkog govora i prijeđimo na Saint-Loupa, hrabrog vojnika koji kasnije gine u borbi. „Saint-Loup, pokušavajući mi predočiti određene suprotnosti svjetlosti i sjenke koje su bile ‘čarolije njegovog jutra’… nije prezao od aluzija na neku stranicu Romaina Rolladna, ili čak Nietszchea, s neovisnošću kakva se sreće kod ljudi koji su bili u rovovima, i koji se, za razliku od onih koji su ostali u pozadini, nikada nisu nimalo plašili izgovoriti neko njemačko ime… Saint-Loup mi je pričao o nekoj melodiji Schumanna, dao mi je naslov samo na njemačkom i odmah mi rekao, bez ustezanja, da je u zoru kada je začuo prvi cvrkut ptice s ruba šume, bio oduševljen kao da mu je ova ptica govorila o onom ‘veličanstvenom Siegfriedu’ kojega se nadao da će slušati poslije rata.“

Ili: „Saznao sam da je Robert de Saint-Loup ubijen dva dana po povratku na frontu, štiteći povlačenje svojih ljudi. Nije bilo čovjeka koji se manje od njega hranio mržnjom čitavog naroda… Posljednje riječi koje sam čuo iz njegovih usta, šest dana prije toga, bile su one s početka Schumannove pjesme, koju mi je pjevušio na stepeništu, na njemačkom, ali sam ga zbog susjeda morao ušutkati.“

I Proust užurbano dodaje da ni tada u francuskoj kulturi ništa nije zabranjivalo proučavanje njemačke kulture, koja se mogla pratiti uz malo predostrožnosti: „Jedan profesor je napisao izvanrednu knjigu o Schilleru, i o tome su pisale novine. Ali prije nego što je progovorio o autoru knjige, recenzent je napisao, kao da je to dozvola za objavljivanje, da je bio na Marni, u Verdunu, da ima pet odlikovanja i da su mu poginula dva sina. Poslije toga je pohvalio jasan stil i dubinu knjige o Schilleru, koji se mogao opisati kao ‘veliki’ samo ako umjesto ‘taj veliki Nijemac’ napišete ‘taj veliki Švabo’.“

To je ono što čini osnovu europskog kulturnog identiteta: trajni dijalog između literatura, filozofija, glazbenog i kazališnog stvaralaštva. To nije nešto što jedan rat može izbrisati. I upravo je taj identitet temelj zajednice koja se opire najvećim barijerama, onim jezičnim.

Izvor: Peščanik

 

Komentari

komentara