“Evanđelje po Udbi”

udba-0702Mnoštvo pitanja, a premalo odgovora. Rekao je svojevremeno legendarni Voltaire da „ima istina koje nisu za sve ljude niti za sva vremena“.

Piše: Toni Begović/HSPF.info

Nosi isto prezime kao naš najpoznatiji pjevač domoljubne glazbe. Ime mu je jedno od najčešćih u Hrvatskoj. Dijeli ga s pokojnim jugoslavenskim predsjednikom, a i prvim hrvatskim ministrom unutarnjih poslova. Od njegovih iskaza tresu se gaće i Pantovčaku i Banskim dvorima. Tolika je faca da hrvatska Vlada zbog njega tri dana prije službenog pristupanja Europskoj uniji mijenja odredbu europskog uhidbenog naloga kojom odlučuje da će RH izručivati samo one osobe koje se terete za zločine počinjene na području drugih članica Unije poslije 7. kolovoza 2002. godine. Zadnjih tjedana toliko se govori o njemu da je vjerojatno po popularnosti nadmašio navodno najpopularnijeg političara u Hrvatskoj, predsjednika Josipovića. O njemu zbori Bruxelles, a vjerojatno i Washington. Po nekim pričama, on je bio taj koji je uručio putovnicu Franji Tuđmanu za odlazak u Kanadu 1987. godine. Također po nekima, odigrao je veliku ulogu u formiranju hrvatske obavještajne zajednice

Pretpostavljate o kome je riječ? Da, da. Radi se o Josipu Perkoviću, bivšem pripadniku jugoslavenskih, ali i hrvatskih tajnih službi. Ono po čemu je medijski zanimljiv jest činjenica da ga njemačko pravosuđe tereti za umiješanost u ubojstvo bivšeg direktora INA-e Stjepana Đurekovića  u Münchenu 1983. godine.

Taj sijedi stariji gospodin sa skoro 70 ljeta na plećima i naoko nevinim crtama lica, od običnog operativca, preko načelnika II. odjela osječke Udbe i šefa II. odjela republičke Udbe, napredovao je sredinom 80-tih do prvog čovjeka cjelokupne hrvatske Udbe.

U cijelom slučaju značajno je još jedno ime. To je Zdravko Mustač koji je u jugoslavenskoj obavještajnoj hijerarhiji kotirao više od Perkovića, a bio je pak šefom savezne Udbe. Međutim, zanimljivo je da spomenuti ni približno ne muti vodu kao akter naše priče. Zašto je tome tako, osobno ne bih znao.

U hrvatskoj političkoj, ali i društvenoj memoriji riječ „Udba“ budi različite konotacije. Jednima je to obična tajna služba koja se ni po čemu ne razlikuje od američke CIA-e, britanskog MI6 ili izraelskog Mossad-a. Drugima je to pak podsjetnik na olovne emigrantske godine i neprestana Udbina prisluškivanja, nadziranja, otmice i likvidacije.

Nije naodmet istaknuti da je ista od 1946. do 1989. godine diljem svijeta ubila 69 hrvatskih iseljenika, osmorica su nestala, a izvršena su 24 neuspjela atentata na emigrante. Vjerojatno najpoznatiji Udbin zločin likvidacija je Brune Bušića 1978. u Parizu. Za navedena zlodjela do danas nitko nije odgovarao!

Ovdje se može povući i pitanje ne samo neriješenih udbaških ubojstava, već i masovnih zločina nakon završetka Drugoga svjetskog rata na prostoru bivše SFR Jugoslavije kada su na različite načine živote izgubili deseci tisuća ljudi.

Mnogima će sada na pamet pasti jedan zanimljiv i često korišten pojam, a to je lustracija. Potječe iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. U novije vrijeme pod lustracijom se misli na postupak sprječavanja bivših komunističkih dužnosnika da obnašaju visoke funkcije u demokratskih strukturama vlasti. Mnoge europske zemlje koje su živjele pod jednostranačkim komunističkim sustavom na ovaj ili onaj način provele su lustraciju, čak i jedna Makedonija. Što li je s Lijepom Našom?!

Vratimo se mi našemu Josipu. Je li on svojevrsna Pandorina kutija prepuna mračnih tajni i nezgodnih detalja o mnogim tadašnjim, ali i recentnim političkim akterima hrvatske društvene scene? Što zna o švercu oružja za vrijeme naoružavanja države? Kako gleda na konverziju i inauguraciju starih kadrova u strukture demokratske vlasti? Je li istina kako neki smatraju da je Udba stvorila Hrvatsku? Ili pak zna kako bakice sa zagrebačke tržnice poturaju propalo povrće svojim kupcima? A možda sirota čovjeka nepravedno optužujemo i nehumano mu podmećemo? Mnoštvo pitanja, a premalo odgovora. Rekao je svojevremeno legendarni Voltaire da „ima istina koje nisu za sve ljude niti za sva vremena“.

Perkovićev „magnum crimen“ brutalno je ubojstvo pokojnog hrvatskog emigranta i jednog od direktora u INA-i Stjepana Đurekovića.

Đureković je bio uspješan direktor INA-Marketinga. Problemi su nastali kada je navodno otkrio malverzacije s naftom koje je radio Vanja Špiljak, sin komunističkog moćnika Mike Špiljka. Vinko Sindičić, kontroverzni obavještajac i poznati Udbin egzekutor svjedočio je na suđenju Krunoslavu Pratesu (inače Đurekovićevu pomagaču u tiskanju knjiga i osobi od povjerenja, a 2008. osuđenom na doživotni zatvor zbog uloge u ubojstvu), kako je Vanja pronevjerio veliki iznos koji je ubirao po tržištima nafte. Takva inkriminacija predstavljala je opasnost ne samo za Špiljka mlađeg, već i za Miku Špiljka koji je dva mjeseca prije Đurekovićeve egzekucije postao predsjednikom Predsjedništva SFRJ. Prema Sindičićevu svjedočenju preko jedne moćne osobe iz CK SKH te tadašnjeg šefa Službe državne sigurnosti (izvorno: Ured za državnu bezbednost) Zdravka Mustača i njegova podređenog Josipa Perkovića, Mika je pokrenuo akciju likvidacije. Iz tog dijela priče proizlazi i navodna Perkovićeva i Mustačeva odgovornost. U vrijeme istrage ministra unutarnjih poslova SR Hrvatske Pavla Gažija, nije bilo dovoljno dokaza pa Vanja Špiljak nikad nije procesuiran.

Pod brojim partijskim pritiscima i lažnim optužbama da je pronevjerio tankere pune nafte, Đureković je iznenada napustio Jugoslaviju, s čijim se režimom sve više razilazio u mnogim stvarima. U Njemačkoj se bavio izdavaštvom i pisao rukopise izazivačkih naslova „Komunizam, obična prijevara“ i „Crveni menadžeri“ što je u komunističkom establišmentu značilo izdaju.

Po teorijama istraživačkog novinara Željka Peratovića, rabota se navodno odigrala na sljedeći način. Ubojstvo je naručio spomenuti Mika Špiljak, a operacionalizirali Mustač i Perković. Krunoslav Prates, kao Perkovićev čovjek kojeg je držao na vezi dao je ovome ključ garaže Đurekovićeve münchenske tiskare i informacije o njegovom kretanju. Perković je ključ i informacije proslijedio Stanku Čolaku, načelniku II. odjela savezne Udbe, a on ih je predao ubojicama. Postoje razne špekulacije tko su bili ubojice. Navodno se barata i imenom ratnog zločinca i kriminalca Željka Ražnatovića-Arkana, kao i nekim drugim imenima bivše jugoslavenske mafije. Đureković je na prepad ubijen u svojoj tiskari tako što je u njega ispaljeno pet metaka iz dva pištolja, a zatim su ga jakim udarcem, vjerojatno sjekirom ili bejzbolskom palicom udarili po glavi i razbili mu lubanju.

Perković je uhićen na Novu godinu nakon što su stupile na snagu zakonske izmjene, po kojima se europski uhidbeni nalog primjenjuje i na kaznena djela počinjena prije kolovoza 2002. Priveden je županijskom državnom odvjetniku u Zagrebu koji mu je odredio istražni zatvor, ispitao ga i upitao pristaje li na izručenje. Odgovorio je niječno. Isti je dan i uhićen nekadašnji njegov nadređeni Zdravko Mustač. Kasnije je Izvanraspravno vijeće zagrebačkog županijskog suda odlučilo da se Perkovića pusti iz pritvora, ali oduzete su mu putovnica i osobna iskaznica, te nije smio napuštati prebivalište.

Odlukom Županijskog suda u Zagrebu od 8. siječnja utvrđeno da će biti izručen Njemačkoj na što je njegov odvjetnik, inače poznati špekulant i bivši javni tužitelj u SFRJ, Anto Nobilo, uložio žalbu Vrhovnom sudu. U utorak je isti odbacio Nobilovu žalbu tvrdeći da nema dokaza, već da je iznio samo osobno mišljenje. Međutim, Nobilo nije stao na tome. Žalio se i Ustavnom sudu, no najviši sud u državi odbio je njegovu žalbu.

HRT, jutros, izvještava kako je započeo proces izručenja! Perković je sproveden u prostorije PU zagrebačke, odakle će biti prebačen u jedan od Lutfhansinih zrakoplova na redovnoj liniji Zagreb-München.

Mustaču su kao i sudrugu mu Perkoviću određene iste mjere oko osobnih dokumenata i nenapuštanja prebivališta. Paradoks odluke velikogoričkog suda koje je nadležno za Mustača leži u tome da je prihvatilo žalbu njegove odvjetnice o navodnoj zastari koja je nastupila za njezina klijenta. Logika nam govori da su dva županijska suda donijela različite odluke o istome slučaju?! Sapienti sat!

Čitajući mnoge „underground“ izvore i proučavajući materijale nezavisnih istraživača o tadašnjoj društvenoj moći koju su imali udbaški glavešine, njihovom „talasanju“ političkim tokovima, sofisticiranim špijunskim akcijama, propagandnome radu, umreženim vezama, silnim informacijama kojima su obilovali i nezapamćenoj konspiraciji prema kojoj su djelovali, čovjeku se najblaže rečeno sledi krv u žilama. Koncem 80-tih godina iole razumnoj osobi, a kamoli odlično organiziranim i hijerarhijski ustrojenim obavještajnim elitama diljem još velikim dijelom komunističke Europe, bilo je jasno da će doći do sloma sustava kojeg je davnih dana dvojac Marx-Engels zamišljao kao savršeno besklasno društvo oslobođeno kapitalističkih okova. Konkretno na prostoru Hrvatske i bivše Jugoslavije, Udba ili službeno Služba državne sigurnosti, lukavo je promatrala političku i društveno-ekonomsku transformaciju koju su doživljavali narodi Titove Juge. Nisu htjeli sebi dopustiti luksuz da samo zbog propasti jedne države, bace u vodu sav kompleksno formiran i sistematski razrađen obavještajni sustav počevši od Ozne, preko Udbe, KOS-a do SDS-a. Zato su željeli „mekano“ prijeći u demokratske strukture novoizabrane vlasti. Međutim, trebalo je naći pogodnu političku figuru koja bi ih inkorporirala u nove društvene tokove, a oni bi se stavili na raspolaganje pridošloj političkoj eliti. Očito se Franjo Tuđman, bivši general JNA, kasniji „komunistički otpadnik“, osoba koja je programski govorila o pomirenju svih do tada zaraćenih hrvatskih tabora, čovjek različit od radikalno-bukačkih stavova jednog Dobroslava Parage ili pjesničkog zanjesenjaka Vlade Gotovca, pokazao kao najpogodnija osoba koju bi podržala ne baš bespomoćna (para)obavještajna ekipa. Neki će se pitati zašto dovodim „udbašiju“ u vezu s pokojnim predsjednikom. Pa zato što mislim da nikada Francek ne bi osvojio vlast da nije dobio blagoslov udbaške oligarhije. Da nikada međunarodni politički moćnici ne bi dopustili spomenutog Paragu koji je galamio o granici na Drini i prizivao doba NDH. Mislim da je temeljni kočničar ka raščišćavanju komunističkog nasljeđa bio upravo Franjo Tuđman. Prvenstveno zato što je njegov HDZ uhljebio po nekim procjenama 97.000 bivših članova SKH. Što je „zbrinuo“ kojekakvu špijunsko-kosovsko-udbašku klatež. S druge strane, „inkorporirana obavještajna kompanija“ koja je imala dobre odnose sa susjednim tajnim službama, svoje odlične doušnike i operativce, te praktički mogla dilati putovnicama kako je htjela, nije opstruirala nesmetan ulazak i svakojakih polusvijetova i nacionalističkih marginalaca iz emigracije koji su s ovim prvima, ušli u redove Hrvatske demokratske zajednice.

E sad. Istina je da sebi u predvečerje srbijanske oružane agresije nismo mogli dopustiti svojevrstan građanski rat između „crne“ i „crvene“ Hrvatske. Slažem se da su nam trebali vojni, policijski i obavještajni kadrovi u borbi protiv jednog neprijatelja. Dobrim dijelom, nekadašnji visoki vojni časnici poput uspješnog generala Petra Stipetića ili Antuna Tusa pokazali su spremnost da pomognu hrvatskoj državi u teškim trenucima. Uglavnom, jer su poznavali vojnu i stratešku doktrinu jugoslavenske armije. Međutim, kad je rat završio i kad je prestala ratna opasnost, 1995., pa i godinama iza, nije postojala politička volja za u najblažu ruku „umirovljenjem“ starih kadrova. Zanimljiv paradoks bio je da je naš Perkan osim što je jedno vrijeme bio čelnik cro Udbe, u konstelaciji novih odnosa, postadoše prvi čovjek Sigurnosno informativne službe (SIS) i pomoćnik bivšeg emigranta i ministra obrane Gojka Šuška! Među dotične kadrove naravno spada i glavni junak ovoga teksta, a koji je postao državni kamen spoticanja zbog kojega bi cijela zemlja morala biti taocem, samo zato što možda zna mnogo toga o mnogima?!

Kako će se dalje razvijati famozni slučaj Perković, hoće li pritisci Europske unije izgrađene na demokratskom antifašizmu i zapadnom antitotalitarizmu uroditi plodom prema malenoj Hrvatskoj i dalje inficiranoj propalim i prožvakanim paradigmama, hoće li eventualno u budućnosti doći do smjene generacija i formiranja novih društvenih narativa, ostaje vidjeti.

Za kraj, pišući o ovoj tematici, pada mi na pamet jedan stariji hrvatski film u izvanrednoj glumačkoj postavi: Ivo Gregurević i Mustafa Nadarević. Zove se „Priča iz Hrvatske“.

Gregurević igra prohrvatski orijentiranog čovjeka čiji sin zbog političkih uvjerenja bježi u inozemstvo gdje kasnije biva ubijen. Njegov mlađi sin zaljubljen je u kćerku komunističkog dužnosnika kojeg igra Nadarević. Potonji zabranjuje kćerki da se viđa s Gregurevićevim sinom. Godine odmiču, dolazi do stvaranja Hrvatske, zaljubljeni par sada su odrasli tinejdžeri, a Gregurević želi nadležnoj osobi prijaviti Nadarevića za kojeg misli da je umiješan u ubojstvo njegova sina. Ulazi u ured kad tamo zabezeknut susreće udobno zavaljenog Nadarevića koji mu govori vrlo simboličnu rečenicu: „E moj Luka, ništa ti ne razumiješ. Mene treba svaka vlast. Ja samo radim svoj posao…“

Stavovi iznešeni u ovom tekstu, nisu nužno stavovi Udruge!

Komentari

komentara