Filozofske i politološke teme – društvo u kojem živimo

tisikrivKrešimir Tabak asistent je na Studiju filozofije i politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. U razgovoru s njim dotakli smo se filozofskih i politoloških tema, primjenjujući ih na vrijeme i društvo u kojem živimo.

Za početak, kakva je zadaća političke filozofije u demokratskom društvu?

Ukupan se filozofski sadržaj i zadaća filozofije može svesti na tri, odnosno četiri pitanja koja je postavio Kant: što mogu znati, čemu se mogu nadati, što trebam činiti, odnosno što je čovjek. Klasična politička filozofija, često u svezi s drugim filozofskim disciplinama, od nastanka zapadne civilizacije naovamo, pomaže čovjeku u neprestanom traganju i pronalaženju odgovora na najbitnija pitanja ljudske egzistencije. Filozofija ljudskih stvari, kako je političku filozofiju nazvao Aristotel, ukazuje čovjeku na bit njegova postojanja, na uvjete njegova opstanka te pokazuje put kojim čovjek treba poći i koje osobine treba razvijati da bi se samoostvario kao političko biće. Njezina je narav praktična. Ona se ne zadovoljava samo spoznajom fenomena, nego motivira čovjeka da djeluje. Sokrat je možda najbolji primjer političke filozofije koji je vlastiti život definirao kao misiju trajnog podbadanja atenske demokracije, želeći je tako zaštititi od inertnosti i stranputice. Uvjerenja sam da je to i danas zadaća političke filozofije, a intelektualni divovi poput Sokrata, Platona, Aristotela i Kanta itekako nam mogu biti sugovornici u rješavanju naših problema i unapređenja ne nominalne, nego istinske demokracije i interesa cijelog ljudskog roda.

Američki filozof John Rawls, jedan od zaslužnih za oživljavanje političke filozofije, progovorio je o vrijednostima, odnosno o onome kakav društveni poredak treba biti da bi bio pravedan. Na kojim načelima počiva taj poredak? Egzistiraju li ta načela u našem vremenu i prostoru?

John Rawls jedan je od najzaslužnijih političkih teoretičara XX. stoljeća za spas političke filozofije iz ralja scijentizma i logičkog pozitivizma. Ta dva antifilozofska pravca kao predmet vrijedan proučavanja uzimaju samo one fenomene koji se empirijski mogu provjeriti. Takva će paradigma, iz koje brojni znanstvenici ni danas nisu izišli, svesti čovjeka na jednu dimenziju, što će rezultirati brojnim posljedicama, a glavna je od njih dominacija utilitarizma kao jedne drugorazredne teorije morala, koja će čovjeka instrumentalizirati i učiniti apsolutnim sredstvom u službi ekonomskih odnosa. U takvoj situaciji, gdje osim uspjeha nema nikakvog kriterija vrijednosti i gdje se hranjenje vatre krematorija smatra jednakim pomaganju bolesnima, zlo će dobiti povlašteno mjesto, a čovjek će se kao moralni djelatnik naći pred zidom. Ta će naočigled bezizlazna situacija motivirati Rawlsa da u kontesktu modernih okolnosti probudi niz etičkih kategorija koje su u ovom razdoblju pale u zaborav. Rawls razvija ideju pravednog, slobodnog, solidarnog i istinski tolerantnog društva u kojemu će jaki pojedinci i jake države nositi slabosti slabih i pomoći im da se izgrađuju. Da bi načela Rawlsove teorije zaživjela u našoj stvarnosti, bila bi nam potrebna ili korjenita reforma ili revolucija.

Svakodnevno se susrećemo s pojmom legitimnosti. Habermas tvrdi da legitimnost predstavlja postojanje dobrih argumenata za priznanje političkog poretka kao ispravnog i pravednog. Legitimnost označava kao zasluženost političkog poretka da bude prihvaćen. Kako biste Vi pojam legitimnosti približili široj javnosti?

S tim ste pitanjem dirnuli u osinjak, jer je razmatranje legitimiteta jedno od središnjih pitanja ne samo filozofsko-političke teorije nego i naše političke svakodnevice. Svjedoci smo njegove zvučnosti u proteklih osam godina. Riječ je o pojmu ili načelu koje u različitim kontekstima ima različite dosege. U političkoj se filozofiji od njezinih početaka legitimnim smatra onaj društveni i pravni poredak koji članovi političke zajednice prihvaćaju kao valjan i opravdan. U modernom vremenu legitimitet je postao jedno od temeljnih svojstava predstavničke demokracije i parlamentarizma prema kojima izabrana vlast svoju opravdanost crpi iz političkih izbora, na kojima državljani glasovanjem izabiru svoje predstavnike. Ukoliko predstavnik bude netko koga nisu izabrali oni koji su imali pravo na izbor, takvog predstavnika nazivamo nevaljanim, neopravdanim, odnosno nelegitimnim. Habermasovim riječima, takav predstavnik ne zaslužuje biti prihvaćen.

Kada govorimo o odnosu političara i filozofsko-političkih teoretičara zanimljivo je spomenuti Kantovu tvrdnju da država nije dužna dati prednost načelima filozofa, već ih samo pustiti da govore. U kontekstu sadašnjeg vremena i našega društva: Je li političkim filozofima dopušteno govoriti i uzimaju li ih političari u obzir prilikom svojega djelovanja?

Jedan od prvih pokušaja ujedinjenja filozofskog umijeća i političke moći dogodio se u staroj Grčkoj, kada je Platon tri puta pokušao pridobiti sirakuške tirane. Završilo je neuspješno. Prijateljstvo najvećeg filozofa (Aristotela) i najvećeg državnika (Aleksandra), također nije završilo slavno. To, kao i niz drugih povijesnih iskustava, naveli su Kanta na zaključak koji se razilazi s Platonovim. Slažući se s Kantom i u duhu Weberove filozofije, dodao bih da zbog specifičnih zakonitosti politike kao poziva, nije ni moguće da filozofi budu vladari. To pak ne znači da je uloga filozofa u političkoj sferi minorizirana. Razboriti će vlastodršci znati koristiti sve resurse pa i one najdragocjenije – ljude uopće, a filozofe posebno. Pri tom ne će od njih tražiti da im budu političari, nego da ponude realan plan koji se može izvesti u praksi.

Zadržat ćemo se na Kantu koji kaže da prirodi (u kontekstu sekularizirane verzije Boga) nije stalo do toga da čovjek dobro živi, nego da svojim trudom dospije dotle da ga njegovo ponašanje učini dostojnim života i blagostanja. Na istom je tragu Freud koji objašnjava da plan stvaranja svijeta nije sadržao namjeru da čovjeku udijeli sreću. Možete li se složiti s ovim tvrdnjama?

Zanimljivo je da ste u isti kontekst stavili Kantov i Freudov stav. To potvrđuje da i dijametralno suprotne teorije imaju zajedničkih točaka. Već je Aristotel kazao kako je savršenstvo u mirovanju, a čovjek, budući da nije savršen, primoran je kretati se i tragati za srećom i savršenstvom. Na tom su tragu mislima koje ste naveli i Kant i Freud. Te su tvrdnje nepobitne. Čovjek je kontingentno biće, uvijek u pokretu i potrazi za smislom i srećom. Na tom je putu niz prepreka, u našem vremenu više nego u prethodnim epohama. Ipak, uz sve nelagodnosti i pregršt apsurdnih situacija s kojima se čovjek današnjice susreće, on jamačno može biti i sretan.

Razgovarala: Jelena Čevra

hspf.info/treci.ba

Komentari

komentara