Franjo Tuđman, hrvatsko pomirenje

 

Ideju hrvatskoga pomirenja razvija šezdesetih godina ustaški general Vjekoslav Luburić- Max. Ističe da mora doći do pomirenja ustaša i partizana te ustaških i partizanskih sinova jer je to jedini način na koji Hrvati mogu dobiti vlastitu državu. Kako bih što bolje približili ideju pomirenja preuzeti ćemo ulomak programskog teksta koji je objavljen u Luburićevom časopisu Drina.

 

Piše: Jozo Ćosić/HSPF.info


 

 

Evo ključnih dijelova toga programskoga teksta:

 

Govorim o tebi, kršni Istrijanče i Dalmatinče, koji si pred talijanskim zulumom pobjegao u partizane i doživio „oslobođenje“; o Tebi, koji i danas služiš Titovu vojsku, i koji se buniš što ne možeš napredovati i proslijediti školovanjem, dok Tvoji „drugovi“ s onu stranu Drine završavaju pomorske akademije, dolaze na Tvoje more, preuzimaju kapetanska mjesta, koja su vjekovima ponosno držali Tvoji djedovi, i tako Te guraju i istisnjuju iz Tvog položaja i kradu Tebi, i to u Tvojoj vlastitoj kući, Tvoj svakidašnji kruh.Govorim o Tebi, koji moraš slušati „časove“ o plivanju od onih koji mora nikada nisu ni vidjeli, i koji Ti sole pamet kako treba ploviti, Tebi, koji si srastao s morem i cijeli život na njemu ploviš.

Pogledaj oko sebe! Koliko je u vojnoj mornarici Istrana i Dalmatinaca među Tvojim predpostavljenima? Došlo je vrijeme, kada Te uvjeravaju da više ni ne znaš što je more! Pređi su ti bili umni morski orlovi; pogledaj u Pomorsku Enciklopediju: radi „bratstva i jedinstva“ to Tvoje more je postalo SRPSKIM! (…) Podsjećam Te Tvoje slave, Tvoga imena i Tvoga mora, kao i Dubrovačkog zvonca, koje je Srbima davalo do znanja, da moraju u predvečerje napustiti gradske miri (zidine).(…)

Opet Srbi „sve i svuda“! Opet moraš biti pokoran tuđincu! Zar su samo Srbijanci sposobni imati duplo veću plaću od tvoje, voziti se autom, imati vlastite vile, bolje zalogajnice, zubatiju ribu, širi pogled i čišći zrak? (…)

Ne misli , da Ti prigovaram, što si se borio za „bratstvo i jedinstvo“; svjestan sam da su Ti ga nametnuli, jer si se borio za svoju Istru i za svoju Dalmaciju, a ne za veliku Srbiju. Sada, kad nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela „U“ kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU.(…)

Bio sam se ustao protiv preko-drinskog uljeza, koji su za kraljevske Jugoslavije činili ono, što Tebi danas čine: da, bio sam ustao za Hrvatsku, kako i Ti danas ustaješ.

Kako vidiš idemo istim putem. Jedno smo, samo što ja živim u ilegalnosti, a Ti u legalnosti, što Ti je u rukama oružje, a ja sam praznih ruku. Čuvaj svoje mjesto, jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas, kada ćeš moći petokraku zamijeniti kockastim grbom i postati gospodarom našem moru i našoj Hrvatskoj! Od danas budimo samo jedno, samo borci za Hrvatsku!

 

Dr. Franjo Tuđman upoznao se s ovom idejom šezdesetih godina dok je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta (od 1961. do 1965. godine).

 

Ideju hrvatskoga pomirenja također zastupa i Ante Bruno Bušić, ali poseban doprinos realizaciji te ideje pripisuje se fra Dominiku Mandiću.

 

Konstatirali smo da je idejni tvorac ideje hrvatskoga pomirenja Vjekoslav Luburić  (Max) te da Tuđman upravo od njega preuzima ideju pomirenja. Ali, kakvu je ulogu u svemu tomu odigrao Ante Bruno Bušić?! Novinar Darko Hudelist smatra da se devedesetih godina Tuđmana povezivalo s Bušićem zato što Bušić nije nosio nikakav zločinački teret prošlosti (za razliku od Luburića)  te da je ideju pomirenja bolje pripisati borcu za slobodnu Hrvatsku, hrvatskom imigrantu Bušiću, nego Luburiću jer bi samim time i ideja pomirenja postala prihvatljivija hrvatskoj ljevici.

 

Fra Dominik Mandić bio je glavna poveznica Tuđmana s emigracijom, bio je poglavar Komesarijata hercegovačkih franjevaca u Chicagu.

 

Polovicom 1987. Tuđman je krenuo u realizaciju ideje povezivanja hrvatskoga naroda, Hrvata u matici i hrvatske dijaspore; no, to nije bilo jednostavno izvesti budući da je bio dvostruki politički zatvorenik, osuđivan 1972. i 1981. Ipak, zahvaljujući starim poznanstvima i sve liberalnijoj politici uspijeva dobiti putovnicu. Formalan razlog odlaska u Kanadu naveo  je predavanja na tamošnjim sveučilištima, naravno, pravi razlog ipak je zadržao za sebe. „Služba je, naravno, znala da je uspostavljenje „jedinstvene domovine i dijaspore“ u borbi za samostalnu hrvatsku državu „alfa i omega“ Tuđmanovoga cjelokupnoga političkoga angažmana.

 

O tome je on opširno pisao u pismu Bruni Bušiću davne 1977., kao i u brojnim drugim pismima što ih je slao politički aktivnim Hrvatima u zemljama zapadnoga svijeta. Pisma koja za službu nisu bila tajna.“ Putovanje u Kanadu, 1987.godine,  a zatim 1988. te 1989. godine imalo je jasan cilj, uspostavljanje kontakta, a zatim i konkretnih dogovora i angažmana s najjačom zajednicom hrvatskih iseljenika u svijetu, zajednicom hercegovačkih franjevaca. Tu zajednicu pedesetih i šezdesetih podiže na noge fra Dominik Mandić. Vjekoslav Max Luburić tu zajednicu naziva „hercegovačkim Vatikanom“.

 

S Mandićem je Tuđman bio suglasan u četiri bitne teze: Prvo, da su razlike između Hrvata i Srba uvjetovane njihovim pripadnostima posve različitim nespojivim civilizacijama (Istoku i Zapadu). Drugo, da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi. Treće, da su muslimani (s malim „m“ kao isključivo vjerska zajednica), sastavni dio hrvatskoga naroda. I četvrto, da na širem, jugoslavenskom prostoru, nakon raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih država, treba stvoriti etnički kompaktne i homogene nacionalne teritorije, uz pomoć  organiziranih preseljavanja velikih skupina stanovništva, odnosno dijelova pojedinih naroda. Mandić taj princip naziva „principom čistih nacionalnih teritorija“, a Tuđman „humanim preseljenjem“.

 

Bilo je jasno da povijesno pomirenje ne može realizirati ekstremni ljevičar, ili pak ekstremni desničar, stoga je Franjo Tuđman bio idealan za tu ulogu.  „Dakle, bez nacionalnog pokreta, bez nacionalnog pomirenja Hrvata, bez završetka ideoloških sukoba iz Drugoga svjetskoga rata, bez političkog udruživanja Hrvata od ljevice do desnice u nacionalni pokret za stvaranje hrvatske države i bez čvrstog zajedništva domovine i iseljene Hrvatske  i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, ponovno se ne bi ostvarile povoljne povijesne okolnosti za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske.

 

Potrebno je napomenuti da povezivati Tuđmana s Luburićem nije isto što i povezivanje Tuđmana s ustaškim pokretom, budući da nikada nije bio simpatizer istoga; štoviše, bio je istaknuti komunist. Istine radi, potrebno je reći da je uvijek bio hrvatski komunist koji se u danim uvjetima zalagao za ravnopravnost republika i naroda u jugoslavenskoj zajednici naroda. U komunizam se razočarao već pred kraj Drugoga svjetskoga rata (baš kao i njegov otac, inače istaknuti HSS-ovac) budući da je uvidio da se komunizam zaustavio samo na lijepim parolama.

 

Stoga, bilo bi pogrešno ne baviti se politikom u takvoj državi jer bi to podrazumijevalo kapitulaciju i nemogućnost provođenja vlastitoga cilja. Nego, sudjelovati u donošenju odluka i djelovanje u takvim uvjetima bio je hrabar čin jer se jedino na taj način moglo doprinijeti poboljšanju položaja vlastitoga naroda.

 

Napomena!

Stavovi izneseni u tekstu, izražavaju stavove pojedinca, a ne moraju biti nužno i stavovi Udruge

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara