Frano Krišto: Događa li se Hladni rat i u 21. stoljeću?

frano

Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od rušenja Berlinskog zida, moskovskih demonstracija, Gorbačovljeve ostavke i raspada SSSR-a, te konačnog završetka Hladnog rata, da bi svijet ponovno gledao krvave slike prosvjednika s Kijevskog trga Majdan i do zuba naoružane specijalce na Krimu.
Početkom ožujka 2014. Rusija na teritorij Krima šalje preko 20 tisuća specijalaca, bez ikakvih vojnih oznaka, nedugo nakon čega Krim proglašava svoju neovisnost od Ukrajine. 11. ožujka Vrhovno vijeće Autonomne Republike Krim i Gradsko Vijeće Sevastopolja, sastaju se na izvanrednom zasjedanju i usvajaju Deklaraciju o nezavisnosti Krima. Samo pet dana nakon usvajanja ove deklaracije na Krimu je održan referendum o pripojenju Rusiji za koji se odlučilo nevjerojatnih 96,7 % glasača. Referendum je, zna se, prenapuhan, referendumski listići su u autima stizali iz Rusije sa već unaprijed zaokruženim odgovorom. Ubrzo nakon pripojenja Krim dobiva poseban status u Ruskoj Federaciji, a uvedeni su rusko računanje vremena, registarske oznake, pa čak i rubalj kao valuta. Ukrajina, kao i Zapadne sile na čelu s SAD-om i EU nisu priznale ovaj čin pripojenja jer smatraju da je time grubo narušeno međunarodno pravo, te ukrajinski suverenitet i ustav. Putin se nije previše obazirao na kritike i upozorenja Zapada, pravdajući se provedenim referendumom o pristupanju i naglašavajući kako je to strateški interes Rusije.
No, bivši načelnik Glavnog stožera HV-a, geostrateški analitičar admiral Davor Domazet-Lošo ističe kako se situacija u Ukrajini mora gledati šire. U izjavi za portal.braniteljski-forum.com Lošo govori: „Još 2008. godine Putin je u govoru jasno naznačio bez ikakve dvojbe da će odgovoriti na svaku američku asimetriju, na svaki američki postupak tamo gdje su ruski interesi. U ovom slučaju to je promjena vlade u Ukrajini koja se nalazi u području ruskih strateških interesa. S druge strane, te iste 2008. sastali su se ruski stratezi u Munchenu i razradili doktrinu kako se Rusija vraća na svjetsku političku scenu kao ozbiljan igrač, svemirska i nuklearna velesila, a energetska da se ne govori. Sastavili su doktrinu nastupanja koja ima mnogo točaka, a izdvojio bih dvije. Prva točka u toj doktrini je da u slučaju napada bilo koga na teritorij Ruske Federacije odmah slijedi nuklearni protuudar. Ova točka nije primjenjiva u ovom slučaju, ali jest druga točka u kojoj se govori da tamo gdje su ugroženi ruski interesi Rusija mora intervenirati i vojnom silom, ako drugi oblici djelovanja nisu učinkoviti. Podsjetio bih još na sastanak Busha mlađeg i Putina u Sočiju, kada je bio njegov drugi mandat, rečeno je da je prelaženje istočne obale Crnog mora granica na koju Rusija neće pristati niti pod cijenu velikog, u prijevodu nuklearnog rata. Zapad, a tu ne mislim posebno na EU, nego prije svega na SAD, trebao je razmišljati da se, budući da su stalnim opkoljavanjem Rusi izbačeni s Baltika, sada neće dati izbaciti s Crnog mora. To mora biti jasno jer bi Rusija tada bila potpuna zatvorena.“
Ne trebamo zaboraviti da su ionako napete odnose dviju zemalja dodatno narušile optužbe Bijele kuće upućene ruskom predsjedniku Putinu, a vezane za navodno testiranje nuklearnih projektila, čime direktno krši dogovor iz Hladnog rata potpisan 1987. godine. Prema ovim optužbama Rusija testira svoje atomsko naoružanje još od 2008. godine, a povodom ovih incidenata Barack Obama je uputio oštro pismo svom ruskom kolegi. Spomenimo još i to da je Bijela kuća također Putina dovela u izravnu vezu s rušenjem malezijskog zrakoplova u kojemu je poginulo gotovo 300 ljudi. Glasnogovornik Bijele kuće Josh Earnest na konferenciji za novinare najoštrije je kritizirao ruskog predsjednika izjavivši između ostalog: „Znamo da je zrakoplov Malaysia Airlinesa srušen projektilom ispaljenim sa zemlje. Ispaljen je sa područja koje kontroliraju separatisti i na kojemu Ukrajinci u to vrijeme nisu koristili protuzrakoplovno oružje. Tako smo zaključili da su Vladimir Putin i Rusi krivi za ovu tragediju!“
Iako Amerika konstantno proziva Rusiju, stjsad_rusijaeče se dojam da ne žele ili nemaju hrabrosti doći na Krim ili u Ukrajinu, jer bi vjerojatno za njih to postalo novi Afganistan ili njegova najgora verzija. U prilog tomu idu i Obamine izjave kako Amerika više ne želi biti svjetski policajac, kako ne žele kontrolirati Ukrajinu ni novu vladu i sl.
Još jedna zanimljiva izreka je i ona izgovorena u kulturnom centru Bozar u Bruxellesu: „Ovo nije novi Hladni rat, ali moramo snažno i odlučno odgovoriti na izazov našim idealima i samom međunarodnom poretku! (…) Prostor za promjenu je još uvijek otvoren, i Amerika i EU žele jaku, a ne slabu Rusiju. Želimo da Rusi žive u sigurnosti, prosperitetu i dignitetu kao i svi drugi, ponosni na svoju povijest,ali to ne znači da Rusija može bezobzirno pregaziti svoje susjede. Nikakva količina propagande ne može učiniti ispravnim nešto što čitav svijet zna da je krivo. Samo želimo da građani Ukrajine sami donesu odluke o svojoj budućnosti. Prosvjednici na Maidanu su odlučili uzeti svoju budućnost iz ruku vlade istrunule u korupciji. Ti Ukrajinci odbacili su vladu koja je potkradala svoje građane umjesto da im služi, i pokušavaju dostići ideale koji su nama omogućili da budemo ovdje danas!“ – istaknuo je Obama.

Američki europski partneri, prije svega Njemačka, pozivaju na mir i mudro promatraju situaciju, a govore samo ako za to ima potrebe. Njemačka kancelarka je svjesna pat-pozicije u kojoj se nalazi i pokušava ponešto izvući s obje strane, svjesna je također i gospodarske razmjene s Rusijom i potrebe za plinom, ne samo Njemačke, već u ovom slučaju čitave Europe.

Zanimljivo je i to da je Mihail Gorbačov, posljednji predsjednik SSSR-a, i čovjek za kojega se veže kraj Hladnog rata i pad Berlinskog zida nedavno kritizirao Zapad, govoreći kako nisu ispunili obećanja dana u Hladnom ratu, ali i poslije njega. Optužuje Amerikance da su se proglasili pobjednicima Hladnog rata i iskoristili slabost Rusije. Upozorava da je svijet na rubu novog Hladnog rata, a da neki kažu da je već počeo. Smatra kako su događanja posljednjih mjeseci rezultat kratkovidnih politika i ignoriranja interesa partnera. Kada ovako nešto izjavi čovjek za kojeg se veže sami kraj Hladnog rata, onda bi i jedna i druga strana to trebale ozbiljno razmotriti.

Međutim, u javnosti se stječe dojam kako Putina sve ovo baš i ne pogađa previše, on iz gotovo svake nastale situacije izlazi kao pobjednik, ako ništa barem za sebe i Rusiju. Prisjetimo se samo nekih situacija koje to dokazuju, a jedna od njih je potpisivanje plinskih ugovora s Kinom, koji imaju vrijednost nekoliko milijardi dolara, baš u trenutcima kada je Europa govorila o mogućem narušenom ruskom gospodarstvu zbog neisporuke plina zemljama EU. Ovim potezom je doslovno pokazao kako ga nije previše briga za europski novac, te da ima rezervnog kupca, koji je još k tomu, moćniji od same EU. Drugi primjer je njegov sastanak s bivšim talijanskim premijerom Silviom Berlusconijem u Milanu, koji u kućnom pritvoru služi kaznu za utaju poreza. Ovaj posjet je bio izvanprotokolarni, na inzistiranje samog Putina koji se u Milanu našao zbog summita europskih čelnika. Prije posjeta pustio je Angelu Merkel da ga čeka 4 sata. Ovdje je srušio tvrdnje da muškarci uvijek čekaju dame, ali ne i u njegovu slučaju. No, ovo nije prvi put da se poigrao s njemačkom kancelarkom, pa je jedne prilike, kada je uvidio da pregovori ne idu u smjeru koji je on zamislio, u salon pozvao svoga golemog psa labradora, znajući da se Merkel panično boji ovih životinja. Merkeličinu reakciju promatrao je s blagim osmjehom na licu, a samo desetak minuta poslije pregovori su završeni. Navodno je za njen strah od pasa saznao kao šef ureda KGB-a u Dresdenu, gdje je imao pristup špijunskim profilima i spisima o njemačkim političarima. Spomenutog psa pokazao je i Bushu mlađem, te mu rekao kao je brži, snažniji i veći od njegova.
Putina također pamtimo kao čovjeka koji se slika bez majice ponosno pokazujući svoje mišiće, s puškom u ruci, čovjeka koji jaše medvjeda i ubija tigra golim rukama, provocira NATO savez MiG-ovima u međunarodnim vodama blizu granica s Portugalom i VB, također i kao predsjednika s vlastitim kušačem hrane i golemom plovećom rezidencijom nazvanom „Čajka“ (galeb na ruskom jeziku), zatim po crnoj aktovci koja mu je uvijek u blizini, ma gdje išao, (navodno je u njoj kontrolni mehanizam balističkih projektila), itd. Sve ovo pokazuje da Putin misli ozbiljno i ne boji se pokazati zube, a ni mišiće kada god to zatreba. Čovjek je to koji voli sve imati u svojim rukama i pod svojom kontrolom, koji se ne pojavljuje često u medijima, no kad se pojavi izaziva strahopoštovanje, analizira se svaka njegova riječ, govor tijela, pokreti, pa čak i lažne suze.

Amerika i Zapad su svjesni da je Putinova Rusija mnogo zrelija i stabilnija država od bivšeg komunističkog SSSR-a i da zaslužuje mnogo veće poštovanje. Rusija je potrebna Europi, a s ovim se slaže i Mihail Gorbačov. Hladni rat u 21. stoljeću je itekako moguć, no treba stvoriti okruženje da do njega ne dođe ni u kom slučaju

 

Frano Krišto

Komentari

komentara