„Germanofobija“ iliti (ne)opravdan strah od „Četvrtog Rajha“?

 

Polako s tim tvojim naglašenim optimizmom u vezi s Europskom unijom i Nijemcima, upozorio me je nedavno jedan moj sarajevski prijatelj, čiju erudiciju i sposobnost nijansiranog prosuđivanja poštujem iznad svega. Vjerojatno mu se učinilo suspektnom moje blanco povjerenje u europejstvo ovovremenih Nijemaca?

 

Piše: Dr. sc. Mile Lasić/Vidiportal.ba


 

 

Potom za vrijeme božićno-novogodišnjih blagdana, kod obitelji u Njemačkoj, čitam analitički prilog Reinharda Mohra u magazinu za političku kulturu „Cicero“ pod nazivom „Novi strah od Njemačke“ (Die neue Angst vor Deutschland, Cicero, 1/2012).

 

U njemu se već u podnaslovu konstatira: „Sve do jučer smo važili kao sjajan uzor za naše susjede, ali što se euro-kriza više zaoštravala, utoliko su brže rasli stari resantimani u inozemstvu.“ To je, doista, u pravilu tako, čim su Nijemci u nečemu prvi, pa ako i u „europejstvu“ i ako na taj način pomažu i drugima, loši političari i još lošiji mediji u Europi i Svijetu počinju svoje stupidne priče o „Četvrtom Rajhu“ (Viertes Reich)“, odnosno obnovi „Trećeg Rajha“ (Drittes Reich) putem Europske unije, i tsl.

 

 

I

 

 

Na Balkanu, posebice u Srbiji, se hitno i s radošću prenose i „produbljuju“ takve objede. Tko bi uostalom drugi – uz Vatikan –  uopće mogao biti kriv za raspad Jugoslavije i za probleme Srbije u odnosima sa Svijetom i Europskom unijom, do Nijemci, suština je srpske verzije „germanofobije“.

 

I u BiH se  mnogi utrkuju u stupidnim objašnjenjima vlastite mizerije uz pomoć „njemačke krivnje“, pri čemu rame uz rame nastupaju zaparloženi SANU i BANU-akademici, sve dokazane patriote, ne znade se tko dalje dobacuje s omrazama ili Njemačke ili Zapada u cijelosti. Pri tomu se zaboravlja  koliko je SR Njemačka gospodarski i kulturološki važna za sve naše nacije i države, da u ovoj zemlji ima i pola milijuna Srba ili tko je primio prije 20 godina više od 350.000 bh. sirotinje,  prognanika  i izbjeglica, ne pitajući ih za vjeru i naciju, pa ih nahranio i smjestio kao najrođenije.

 

Ali, ako bi se priznale ove neupitne istine, pale bi u vodu šuplje priče raznih  „ćosića“ i „tunja“, ljudi bez obraza, o tzv. zapadnoj anti-srpskoj zavjeri  ili anti-islamskoj histeriji na Zapadu. Prosto je žalosno kako se u Srbiji i u BiH govori i danas o odgovornosti EZ odnosno EU za sudbinu Jugoslavije i BiH. U vrijeme početka raspada, to i ptice na grani znaju, EZ/EU uopće nema vanjsko-sigurnosnu politiku kao zajedničku politiku, nego će ona biti po prvi put ugovorno regulirana tek Ugovorom o EU iz Maastrichta, i to u „drugom stupu“ u kojem se odlučuje uz pravo uporabe veta. No, takve sitnice su „akademicima“,  ogrezlima u samosažaljenju i okrivljavanju svih drugih za nesreću izuzev svojih „vođa“, suvišne. Oni više i ne umiju drugačije, jer su povjerovali u svoje laži i dvojbene konstrukcije,  kojima drže u stanju opijenosti i sebe i  svoje sljedbenike.

 

Otkud tolika i tako silna „germanofobija“ i kod nas i u Svijetu? Mora li samo SR Njemačka dok je ima okajavati grijehe svojih suludih predaka koji su krenuli za slijepim i zlim „Vođom“ i počinili velike zločine? Ne bi li svi mogli izgubiti ukoliko se SR Njemačka pravi danas manjom nego što jeste, pita se i u Cicero-analizi aktualnih anti-njemačkih resantimana u inozemstvu. Ovi resantimani, očigledno, jesu velikim dijelom uzrokovani teškim njemačkim grijesima u prošlosti, ali griješili su i drugi pa se samo od Nijemaca uvijek traži da budu samozatajni. Uostalom, teške grijehe u prošlosti nisu skrivili uljuđeni i obzirni Nijemci. I još k tomu, o čemu se tu radi ako se u enormnim proeuropskim naprezanjima njemačke kancelarke Angele Merkel, usmjerenim na spas eura i Eurozone, pa s time i EU, u pravilu gleda kao u camera obscura, te vidi nešto loše i ružno i kada je dobro i lijepo? Treba se uostalom samo prisjetiti katastrofičkih mudrijašenja proteklih mjeseci o skoroj propasti valute eura i Eurozne, dakako i EU, pa vidjeti koliko je bilo malo svjesnih i angažiranih intelektualaca i političara u obrani europske ideje ujedinjenja i  s time neponovljivog eksperimenta zvanog Europska unija.

 

 

II

 

 

Ovdje ćemo se prvo podsjetiti – uz pomoć Cicero-analize –  kako je baš u anketi britanskog BBC-ija, SR Njemačka još u ožujku 2011.  zauzela prvo mjesto „kao najomiljenija zemlja“ u Svijetu, i to ispred Velike Britanije. Dodat ću tomu kako to nije bio prvi put da britanski građani izražavaju poštovanje novoj njemačkoj samosvijesti oličenoj u uzoritoj političkoj kulturi.

 

I to, unatoč tomu što se tabloidi kakvi su „Sun“ ili „Daily Mail“ neprestano podsjećaju Britance da su i modenri Nijemci samo „Hitlerovi potomci“. Tako to rade i kulturološki i politički „daltonisti“ na Balkanu. U većini kultura se piše, srećom, o Nijemcima i Njemačkoj poštenije i objektivnije najkasnije od vremena fantastično posredovane medijske slike o modernoj Njemačkoj tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. u ovoj zemlji. I sam sam o ovom fenomenu ostavio niz zapisa, a ovdje ću prizvati u pomoć vlastitiu radio-crticu, izgovorenu 29. lipnja 2006. na valovima WDR-a (Westdeutscher Rundfunk), dakle u vrijeme trajanja WM-a (Weltmeisterschaft). I ova crtica korespondira s onim što je SR Njemačka bila i što je danas, usprkos aktualnim objedama. “Četvrti Rajh” postoji, dakle, samo u betonskim glavama onih koji ne žele otvoriti oči i dušu za mnogo toga lijepoga u SR Njemačkoj…

 

Njemačko-francuski politolog Alfred Grosser je ovih dana s pravom progovorio o “povratku osmijeha u zemlju koja se, inače, rijetko smije”, izgovorio sam u ovoj mojoj WDR-crtici.  Nijemce je uistinu  sve do jučer bio glas da su namćorasti, da “žive kako bi radili”,  a da je Njemačka zemlja  u grču. Otuda je iznenađenje posjetitelja “Mundijala” veće. Njemačka slavi opušteno i samouvjereno, kao nikad do sada. Opuštenost i razdraganost su, doduše, ovdje zamjetljivi već dugo vremena, otkud   se i rodila sociološka sintagma “društvo razonode”, pa ipak ovaj put se nadmašilo sve do sada viđeno.

 

Kao da je Njemačka eksplodirala od desetljećima potiskivanih osjećanja. Književni kritičar dr. Helmut Karasek ocjenjuje, inače, njemački  “nogometni patriotizam”  zamjenom  za uobičajeni patriotizam kod drugih naroda. Tako je bilo i prvi put poslije rata, 1954. godine, kada se Nijemcima posrećilo “čudo iz Berna”,  kada su neočekivano postali svjetski nogometni prvaci po prvi put. Pobjedom u finalu nad ekipom Mađarske cijela je Njemačka povratila dijelić ponosa, kojeg je izgubila u ludilu nacističke avanture. “Nogometni patriotizam” je od tada pa sve do ujedinjenja zemlje  bio “jedini dozvoljeni patriotizam”, tvrdi dr. Karasek.

 

Koliko god je lijepo što se ovih dana  bezazleno euforično slavilo u Njemačkoj, kazao sam prije pet i pol godina, još je ljepše  što je svijet konačno razumio modernu Njemačku, prema kojoj se ( i dalje) njeguju predrasude u mnogim zemljama. U stvari se nerijetko potajno divi njenoj privrednoj i inovativnoj snazi, njenoj “posrećenoj demokraciji” i političkoj kulturi, ali manipulira se i dalje klišejima i stereotipima. U tomu prednjače Britanci, pa je time i njihovo iznenađenje veće. I Francuzi su ovih dana konačno uvidjeli da i njihov moćni susjed umije da slavi, maltene kao oni sami.

 

“Le Monde” je  zato i poručio da se Nijemci “ne moraju više gnjaviti sa osjećajem kolektivne krivnje…, osjećajem s kojim su odrasli”. A portugalski list  “Diário de Notícias” je ustvrdio: “Svjetsko prvenstvo postaje najboljom grupnom terapijom za Nijemce…” Zajedno sa Nijemcima u euforiji učestvuju i doseljenici u Njemačku, potvrđujući tezu da im je Njemačka postala “drugom domovinom”, i kada misle da nije, pa i usprkos tomu što se prema njima nerijetko odnosila kao maćeha. Nema Turske na Mundijalu, kažu razdragani mladi Turci u Berlinu sa njemačkim zastavama u rukama, pa bodrimo Njemačku. Tako je ili nekako slično i među drugim doseljeničkim zajednicama i u drugim njemačkim gradovima …

 

Gosti “Mundijala” su u svakom slučaju doživjeli  neku drugu Njemačku i oduševljeni su onim što su  doživjeli. Takav image se  ne može platiti, odnosno  postići promidžbenim spotovima, ma koliko bili dobri. Oko 11 milijuna ljudi je slavilo samo u osam njemačkih gradova u kojima se održavalo svjetsko prvenstvo, a čak  milijun posjetitelja je došlo u Njemačku u vrijeme “Mundijala”. Dočekala ih zemlja, kao iz slikovnice, povrh svega nasmiješena, kakvu ni sami Nijemci nisu poznavali. Za svakoga se ovdje našlo ponešto i za tijelo i za dušu. Za one koji maju visoke kulturne zahtijeve pripremljeni su specijalni kulturni programi – više od 50 izložbi, putujućih teatarskih predstava i igrokaza, mjuzikala, uličnih zabava, pa je Njemačka uistinu u ovo vrijeme svojevrsni “karneval kultura”. Kuratoru sveukupnih popratnih kulturnih programa uz “mundijal” Andre Helleru je na raspolaganje stavljeno više od 30 milijuna eura za organizaciju i provođenje  programa, koji su već u predvečerje “Mundijala” krenuli “poprečno kroz Njemačku”  i još traju.

 

Brazilijanski književnik Ze Do Rock je napisao tih dana u “Die Zeitu”:  “Ja, koji sam ovu zemlju do sada često kritizirao zbog njene turobnosti, ne mogu je sada kritizirati što je postalo tako  lijepo šarena”. Po njegovom mišljenju, sada su Nijemci i činjenično “učitelji Svijetu što se tiče slavljenja”. Da, svijet je ovih dana uistinu bio “u gostima kod prijatelja”, kako glasi slogan “Mundijala”. I upoznao i razumio modernu Njemačku, koja je  – smije se zaključiti –  konačno otvorila Svijetu svoju potisnutu dušu…

 

 

III

 

 

Ilustrirat ću novu njemačku normalnost i crticom o načinu obilježavanja 50. rođendana Europske unije u Njemačkoj.  Ovim povodom su mnoge članice EU u potaji svodile bilancu svojega članstva u EU, samo se SR Njemačka odlučila za suprotno, objavljujući javnu listu od deset koristi od članstva u Europskoj uniji. Pri tomu se na portalu njemačke savezne vlade nije ni jednom riječi spomenulo da je upravo SR Njemačka najveći neto-platiša u proračun EU. Ovakvo svođenje bilance imalo je, očigledno, promidžbenu funkciju, ali i koristi su daleko veće od izdataka. Uostalom, neke se dobiti i ne mogu izraziti brojevima i novcem.

 

Prva od deset koristi za SR Njemačku od članstva u EU ogleda se u većem izvozu za njemačku privredu. Uostalom, EU nije slučajno najveće jedinstveno tržište industrijskog svijeta. U 2005. godini, primjerice,  njemačka su poduzeća isporučila na unutarnje europsko tržište robu u vrijednosti od 500 milijardi eura, što znači da dvije trećine njemačkog izvoza ide u druge članice EU. Upravo «unutarnje tržište» i «euro» i osiguravaju njemačkoj privredi izuzetne pogodnosti, bez ikakvog krzmanja kazali su PR-stručnjaci njemačke vlade. Druga je korist u tomu što Europska unija podrazumijeva više konkurencije, veću raznolikost proizvoda i povoljnije cijene.

 

Bilo da se radi o telefonskom ili zračnom prometu mnoge su usluge za građane i građanke Europe postale znatno povoljnije nakon ukidanja nacionalnih monopola. Treća se korist ogleda u tomu što Europska unija osigurava ljudima demokraciju, stabilnost i blagostanje i u vlastitoj zemlji. Četvrta se korist ogleda u jačanju sigurnosti i mira, jer EU prosto nudi model mirnog zajedničkog življenja naroda sukladno zajedničkim osnovama za ljudska prava, demokraciju, socijalne sveze i jednakost u šansama. Zajedničko je, također, i odbijanje ekstremizma, mržnje i nasilja. Sve u svemu, upravo Europska unija omogućuje očuvanje europskih vrijednosti u globaliziranom svijetu.

 

Peta se korist ogleda u tomu što Europska unija prosto podrazumijeva više razmjene. EU otvara, naime, mogućnosti i života u inozemstvu, mogućnosti da se zajedno radi i uči, zajedno istražuje i razvijaju nove ideje. Pri tomu Njemačka kao zemlja bez zemnih bogatstava, a zemlja ideja, i posebice profitira od razmjene s drugim europskim državama. Šesta se korist za SR Njemačku od Europske unije ogleda u povišenoj međusobnoj solidarnosti.

 

EU nudi stabilna prijateljstva među narodima, a jedino tako je i bilo moguće ostvariti ponovno njemačko ujedinjenje. Za Njemačku ova solidarnost ima, također, i financijsku pozitivnu dimenziju, jer i nove savezne zemlje (pokrajine u bivšem DDR-u) primaju obimnu financijsku pomoć od EU. Sedma se korist ogleda u tomu  što zajednički život u EU donosi i povišenu unutarnju sigurnosti. EU, naime, nudi strogu kontrolu na vanjskim granicama i zajednička pravila po pitanju viza, azila i politike doseljavanja.

 

EU je, u krajnjem, ključ za efikasnu borbu protivu prekograničnog kriminala. Osma se korist ogleda u «više zajedničke vanjske politike», jer EU nudi i šansu da se mjere za stvaranje i očuvanje mira zajedno provedu i s većom uvjerljivošću. Deveta je korist od više slobode putovanja, pri čemu nijedna nacija ne profitira više od Europe bez granica od Njemačke, jer su Nijemci svjetski šampioni glede putovanja u inozemstvo. Deseta se korist za SR Njemačku, i svaku članicu EU, ostvaruje putem zajedničke  zaštite klime, jer EU podrazumijeva i prekograničnu zaštitu klime.

 

Tako su, dakle, sami Nijemci vidjeli koristi od članstva u EU. U osnovi vrlo pošteno i samosvjesno. Je li onim već spominjanim „betonskim glavama“ i ovo argument za njihove odurne resantimane iliti „germanofobiju“? Pritisnut krizom, vrlo zavidni svijet kao da je zaboravio ono čime se oduševljavao jučer, ili što bi morao cijeniti danas kod modernih Nijemaca. Kao da bi mnogi u Europi i s druge strane Atlantika željeli da s  „germanofobijom“ nije zauvijek gotovo, jer se  od raspirivanja „starih resantimana“ prema Nijemcima može još uvijek profitirati kod vlastite lakovjerne javnosti. No, to su zamajavanja, nema razloga za strah od ove Njemačke i od Nijemaca koji odgovarajuće mjesto posve opravdano traže i unutar EU  i na svjetskoj političkoj sceni.

 

 

IV

 

 

Nikada Njemačka nije bila opuštenija nego danas, ocijenjuje i ugledni „Neue Zürcher Zeitung“, mada bauci prošlosti, nacionalizam i posljedice podjele nacije nisu posve isčezli, ili im se kraci protežu i u sadašnjost. No, gospodarska i financijska kriza, pa potom kriza eura, enormno visoki dugovi pojedinih zemalja Eurozone su doveli do zavisti prema Nijemcima, jer im ide malo bolje no drugima, pa se prestalo govoriti o uspješnom „njemačkom modelu“, tako da se i „Le Monde“ zapitao: „Postoji li novi val germanofobije u Europi?“ I u britanskim ozbiljnim  listovima se već dugo govori o navodnoj njemačkoj „vladavini u Europi“, a tabloidsko blebetanje u Velikoj Britaniji podrazumijeva i obligatorne paralele moderne Njemačke s „Trećim Rajhom“, odnosno opasan govor o „Četvrtom Rajhu“. Zapravo, već je dovoljno opasno ako londonski „Times“  tvrdi što tvrdi: „Ako je Clausewitz bio u pravu da je rat nastavak politike drugim sredstvima, tada je Njemačka ponovno u ratu s Europom…, čiji je cilj pokoravanje stranih naroda“?

 

I u Italiji, uneređenoj tijekom Berlusconijeve duge demokraturske vladavine, se radije govori o „ružnim Nijemcima“ kako se ne bi zagledalo u vlastito zrcalo. Berlusconijeve novine diskvalificiraju  europsku politiku Angele Merkel jeftinim sloganima poput „Deutschland über alles“, a „La Stampa“ zove Angelu Merkel podrugljivo „caricom Europske unije“, piše „Cicero“. U ovoj interpretaciji je njezin otpor „Euro obveznicima“  uvjetovan zlim namjerama. I u Francuskoj se govori ponovno o „njemačkoj opasnosti“, a socijalistički prvak ¬Arnaud Montebourg i o potrebi „konfrontacije s njemačkim nacionalizmom“  ili njemačkom „bismarkističkom politikom“. A još jedan iz reda socijalista, po imenu Jean-Marie Le Guen, se ne libi  usporediti susrete Sarkozy-Merkel s ponašanjem i sudbinom „Daladier à Munich“, dakle kapitulacijom tadašnjeg francuskog premijera Daladiera pred Hitlerom u Münchenu 1938. godine.

 

U vezi sa svim ovim sumnjičenjima iznijet ću hipotezu, tj. tvrdnju kako oni koji postavljaju pitanja poput a) postaje li Europa „njemački protektorat“, ili b) slijedi li Angela Merkel velikonjemački imperijalni „Drang nach Osten“, ne govore toliko o današnjoj Njemačkoj koliko o svojem razumijevanju EU i geopolitike, u krajnjem o svojim traumama ili podsvijesti! Pa ipak, već ova vrsta pitanja ulijeva strah u kosti, jer  govori o povratku nacionalizama i u unutar-europske odnose, o tomu da se takvo što ne smije isključiti ni u životu Europske unije. I „Cicero“ u tom pogledu ne radi drugo do upozorava na mogući „povratak u nacionalizam i arhaične resantimane“.

 

U zaključnoj formi iskazano, i po mojem razumijevanju, navedene objede su izraz anksioznosti u spomenutim zemljama uslijed političke i gospodarske krize s kojim se suočila EU. Jer, svakomu upućenijem je jasno da bi propast Eurozone otvorila na dramatičan način pitanja europskog ujedinjenja, pa i samog opstanka EU. Po svoj prilici, nedavno prihvaćene od skoro sviju (izuzev Velike Britanije) mjere i politike proračunske samodiscipline odlučit će u kojem pravcu ide EU u budućnosti. Jasno je samo kako je proklamirana „Unija spasa“ ili „Fiskalna unija“ ponovno otvorila pitanje takvog političkog cilja kakav je „politička unija“, inače proklamiranog i zapisanog u Ugovoru o EU iz Maastrichta. Nitko ne zna što će od svega toga biti, ali nitko više ne iključuje ni opasnost „povratka u prošlost“.

 

 

V

 

 

Sve do ponovnog ujedinjenja, 1990. godine, SR Njemačka se bila uživjela u njezinu udobnu  „duplu ulogu“ – gospodarskog džina i političkog patuljka, pri čemu je – s obzirom na nacističke zločine – ova „nova svjetskopolitička skromnost kultivirana“, odnosno  podrazumijevala stalno davanje prednosti zapadnim svjetskim silama, primjećuje „Cicero“. SR Njemačka nije, logično, nikada imala vlastito atomsko oružje, bila je (i ostala) vjeran partner NATO-u i SAD-u. Iako je u međuvremenu postala vodeća svjetska izvozna sila, dakle prva po izvoznoj snazi i unutar EU, SR Njemačka se u EU desetljećima držala vrlo uzdržano. Razvijena je svojevrsna filozofija, po kojoj je, ako je to ikako moguće, nužno se držati izvan ili po strani, odnosno mir stvarati bez oružja, unatoč lukrativnih izvoznih poslova s oružjem. Na unutarnjem planu se stidljivo pa sve otvorenije i odlučnije  započinjalo s bezskurpuloznim bavljenjem samim sobom, s onim što podrazumijeva pojam „prevladavanje prošlosti“ („Vergangenheitsbewältigung“).

 

U svakom slučaju, samopovjerenje Nijemaca u njihovu prilično mladu demokraciju raslo je sporo. Djelomično su studentski protesti 1968. godine  i potonja „njemačka jesen“ (tzv. lijevi, „RAF-ov terorizam“) ubrzali unutarnje zrenje, ali je sve do 1990. „zemlji nedostajalo volje i predodžbe djelovati globalno“, primjećuje i „Neue Zürcher Zeitung“. I poslije ponovnog ujedinjenja se s mukom  razvijala „nova normalnost“. SR Njemačka se, naime, tek sudjelovanjem u ogorčenim razmiricama u ex-Jugoslaviji, Afganistanu i Sjevernoj Africi našla „na putu u novu svjetsko-političku realnost“.

 

Danas se Nijemci sa sjetom prisjećaju tog proturječnog mjesta i uloge bivše  Zapadne Njemačke. Njezinu ulogu je determinirala, na jednoj strani, želja za većom ulogom u europskim i svjetskim poslovima, ali, na drugoj, strah od položaja Njemačke među svjetskim silama. Radilo se o dijalektici jakosti i slabosti, zaključuje „Cicero“, o procijepu između samopercepcije i percepcije drugih, proturječnosti koja je obilježila „Drugu njemačku republiku“, pod čim se misli na „Bonnsku republiku“ (1949-1990), koju će zamijeniti posve nova unutarnja i izvanjska stvarnost „Berlinske republike“. Upravo te 1991. godine, kada se i formalno Bundestag iz idiličnog Bonna premješta u zgradu berlinskog „Reichstaga“ (što sam imao prilike pratiti kao jugoslavenski diplomata iz neposredne blizine), u Maastrichtu započinju pregovori o novom temeljenom ugovoru (Ugovoru o EU, stupio na snagu 01.11.1993.).

 

Podsjećanja radi, u Maastrichtu je proklamirana i gospodarsko-monetarna i politička unija. Prva je podrazumijevala i euro i Eurozonu i postala je stvarnost u narednim godinama, a za  „političku uniju“ se nije imalo dovoljno smjelosti. Naprotiv, SR Njemačka je svoju ulogu u EU shvatila vrlo ozbiljno, pa danas stoji, govoreći Cicero-jezikom, “skoro kao jedan soliter tu: sasvim naprijed na bini, vrlo uspješna, ali prilično usamljena.“ Druge članice EU, odnosno Eurozone se i nisu baš pridržavale maastrichtskih kriterija pa su dospjele na rub ponora. Otuda im i ne preostaje drugo do da saniraju vlastite financije ili raspiruju „germanofobiju“, kako bi naglasli njemačke a prikrili svoje slabosti. Ovo je drugo neusporedivo jednostavnije izvesti…

 

 

VI

 

 

Najintrigantnije pitanje  u Cicero-analizi, koja je poslužila kao podtekst za moj tekst, bilo je: nije li Njemačka u Europi postala „nova Amerika“? Nije, odgovorio bih odmah i izrijekom, ako se misli na njemačku zasebnu ulogu u EU, jer takvo što EU ne trpi po unutarnjoj logici, strukturi i sustavu odlučivanja. Nije, uostalom, uopće moguće preuzeti u Europi od strane bilo koga ulogu koju su SAD imale poslije Drugog svjetskog rata u Europi..

 

Ali, Europska unija se u cijelosti lagano oslobađa američkog tutorstva i pri tomu Nijemci imaju važnu ili vodeću ulogu. Konkretnije govoreći,  predvodničku ulogu unutar Eurozone, Nijemci ne mogu više izbjeći ni kad bi željeli. Jer, potrebno je i u vlastitom i europskom interesu spasiti i Eurozonu i EU, a to je u krajnjem pitanje rata i mira u Europi i u Svijetu. Ovo bi bilo krajnje vrijeme shvatiti i na Balkanu, posebice u BiH, pa ne graditi strategiju diplomatske intervencije za spas BiH uz oslonac na SAD-u i Tursku, nego spas zemlje vezati za pristup EU uz ispunjavanje poznatih kriterija i standarda.

 

Njemačka je, u stvari, s velikim oklijevanjem i vrlo uzdržano prihvatila ulogu djelomičnog garanta za ostale prezadužene članice Eurozone, jer je i sama prezadužena (circa dva bilijuna eura). U ovom momentu bi Njemačka mogla, uostalom, garantirati za dužničke promašaje drugih članica Eurozone s ukupno 600 milijardi eura, što je podnošljivo. Međutim, u slučaju oživotovorenja „političke unije“, o čemu se ponovno pojačano govori među njemačkim socijaldemokratama, morao bi važiti neograničeni princip solidarnosti bogatijih sa siromašnijim zemljama, poreskih obveznika i građana Njemačke sa svim drugim građanima EU.

 

Za to nisu ni Nijemci potpuno spremni. I zbog toga se s velikom neizvjesnošću ide u susret Uniji spasa ili Fiskalnoj uniji. Postavlja se pitanje: nije li se EU još jednom odlučila da tekuću krizu rješava iznuđenim „bijegom naprijed“, ovaj put u „političku uniju“, za koje nema ni volje ni svih pretpostavki, ma koliko neodoljivo zvučale ideje o „europskoj federaciji“ ili  „ustavno oblikovanom svjetskom društvu“, kako bi to zavodljivo formulirao Jürgen Habermas. Dakako, u osnovi ambicioznih europskih integracija i stoji tendencijski tzv. transnacionalna demokracija, ali je put do nje popločan brojnim opasnostima, kako od probuđenih europskih etnonacionalizama, tako  i od autoritarne, tzv. ekspertokratske „Super Europe“.  Utoliko je i Habermasovo upozorenje na mjestu, ono o opasnosti prevelike koncentracije ovlasti u rukama manjeg broja šefova država ili vlada, ili Europskog vijeća u cijelosti. Pri takvom bi se raspletu moglo implicite, ali definitivno odustati od demokratizacije Europske unije, odnosno „građanskog društva slobodnih Europljana“.

 

Iako je primarna zadaća ovog eseja bila objasniti ambijente i ograničene horizonte „germanofobije“, ne smije ostaviti neodgovoreno ključno pitanje: da li je moderna Njemačka dorasla vodećoj ulozi u EU. kakva se od nje, eventualno, očekuje? I dvadest godina poslije ponovnog ujedinjenja, upozorava zabrinuti glas bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, Njemačka mora voditi obzirnu politiku zbog svoje nacističke prošlosti. S tom se obzirnošću njemačka politička klasa naučila godinama i decenijama živjeti, primijetio bih, ali je mnogima danas teško prihvatiti Schmidtovu procjenu kako Njemačka „neće ni u dogledno vrijeme biti normalnom zemljom“.

 

Koliko još trebamo dugo da bismo postali „normalni“ i tko određuje takvo što, pita se i „Cicero“. Po ovom pristupu, Drugi svjetski rat je konačno završen onda  kada su se bivši njemački kancelar Gerhard Schröder i tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac 6. lipnja 2004. zagrlili na svečanosti u Francuskoj kojom se obilježila 60. obljetnica iskrcavanja saveznika u Normandiju. Njemački kancelar je na tu savezničku svečanost bio tada pozvan po prvi put. Otada je svaki kancelar tamo redoviti gost, kao i na sličnim svečanostima u Moskvi. Ma koliko se, dakle, u pojedinim kutovima u Europi i Svijetu gledalo i dalje kroz dvostruku dioptriju na Njemačku, ona bi morala čim prije shvatiti da je odrasla i da je obvezna potvrditi se kao odlučujuća snaga u izvlačenju Europe iz njezine duboke egzistencijalne krize. Usudio bih ustvrditi kako  je demokratska Njemačka takvo što i dužna Europi upravo zbog grijeha zlih i autoritarnih  njemačkih struktura u prošlosti!

 

Uostalom, „tko se pravi manjim nego što jeste“ – poručuje i „Cicero“ –  „ne ponaša se ponizno i skromno, nego je oportunistički licemjer koji ne želi preuzeti odgovornost“ i „kojemu s pravom nitko ne vjeruje“! Zaključio bih, dakle, ovu kolumnu porukom kako Njemačka i Nijemci  i nemaju drugog izbora, nego biti najbolji Europljani. Na drugima je da im se pridruže u tom plemenitom poduhvatu, ili da makar ne raspiruju „germanofobiju“, odnosno „eurofobiju“, jer je to dvoje u osnovi jedno te isto…

 

14. siječnja 2012. godine.

 

hspf.info

 

Komentari

komentara