Hannah Arendt iliti „smisao politike je sloboda“

hannah-arendtHannah Arendt je rođena 1906. godine u Hannoveru,  djetinjstvo je provela u Königsbergu (današnjem Kalinjingradu), nakon mature upisuje studij teologije na Sveučilištu u Marburgu, gdje biva opčinjena Heideggerom,  potom iz poznatih prozaičnih razloga napušta Njemačku 1933. godine, prvo bijegom u Francusku a potom, 1940. godine, u SAD. Temeljno njemačko filozofsko obrazovanje i njezino židovsko podrijetlo su odredili i njezinu sudbinu.  Odmah nakon napuštanja Hitlerove Njemačke pomaže cioniste, analizira ogavnu antisemitsku propagandu, govori u ime nepostojeće „židovske armije“, nada se da će poslije rata Židovi i Arapi moći živjeti zajedno.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info             

Godine 1951. postaje američka državljanka i pojavljuje se njezino kapitalno djelo „Elementi i podrijetlo totalitarne vladavine“, dopunjeno sedam godina poslije s dva poglavlja, u svijetlu tragičnih mađarskih iskustava. Potom biva i angažirani publicist, urednik brojnih časopisa, profesor u Chicagu i u New Yorku, gdje je i umrla 1975. godine. Njezin život je obilježen „pronalazačkim duhom“ i ljubavima i prijateljstvima, kažu njezini biografi. Tako bi  u par riječi i rečenica mogao glasiti životopis jedne neobične žene  koja je u međuvremenu postala sinonimom  istraživanja totalitarizma i jedna od najvažnijih filozofa i političkih teoretičara prošloga stoljeća. O njoj se, maltene, sve zna, njezine  brojne knjige i rasprave se  iščitavaju i studiraju među akademskim svijetom, i u Europi i u Americi, njoj su posvećeni dijelovi Library of Congress u Washingtonu, gdje se i čuvaju njezini manuskripti, pod njezinim imenom se vodi i Institut za istraživanje totalitarizma u Dresdenu. U međuvremenu je ustanovljena i nagrada s njezinim imenom, čiji je moto – „smisao politike je sloboda“!

******

Već desetljećima se o Hannah Arendt objavljuje godišnje u prosjeku desetak monografija, pa ipak tek s pojavom njezinog „Dnevnika mišljenja“ („Denktagebuch  1950-1973“; Piper Verlag, München/Zürich 2002,  2 toma, 1231 stranica), neobične knjige u neobičnoj formi, namijenjene knjiškim i filozofskim sladokuscima, otvoren je prozorčić u „intelektualnu intimu“ Hannah Arendt. Tko, pak, u dva sveska sa više od 1.200 stranica bude tražio uobičajen dnevnik grdno će se razočarati. Jer, u  ovim se knjigama radi o očajničkom naporu jedne intelektualke da u vremenima nakon sloma tradicija pronađe primjeren način mišljenja i pisanja, objašnjavaju Ursula Ludz i Ingeborg Nordmann,  priređivačice i izdavačice, vrsne poznavateljice  sveukupnog djela Hannah Arendt. Njihov je pogovor ustvari svojevrsna „knjiga u knjizi“, kojega se treba uzeti s respektom.

„Dnevnik mišljenja“ Hananh Arendt ne nosi čak niti precizne datume kada su nastajali pojedini zapisi. Ukupno 28  zabilješki, datirani samo mjesecom kada su nastajale u periodu između 1950. i  1970. (1973.) godine, te k tomu jedna “svaštara” u kojoj ima i poezije i filozofije, i muke i radosti, i boli i  ljepote. „Dnevnik  mišljenja“ je ustvari posve odgovarajući naslov za „mjesečne izvještaje“ Hannah Arendt,  u kojima pokušava „u prostoru osamljenosti“ razmišljati o velikim metafizičkim i svjetovnim temama, ali u prvom redu  kako misliti „bezvremensko misleće JA (Ich), jer „za iskustvo mišljenja ne postoji vrijeme“. Drugim riječima, upravo poznavatelji kultnih knjiga Hannah Arendt („Elementi i podrijetlo totalitarne vladavine“,  „O revoluciji“, „Vita activa ili o djelatnom životu“, “Rahel Varnhagen – život jedne židovske žene”, „Eichmann u Jerusalemu – Izvještaj o banalnosti zla“, „O životu duha“,  kao i njezinih brojnih angažiranih političkih tekstova ) mogli bi biti prijatno iznenađeni, to jest “doći po svoje”. Jer, u “Denktagebuchu” se samo na osobniji i «usamljeniji način» govori o tomu – kako nakon užasnih katastrofa u 20. stoljeću politički misliti i djelati. I ovdje se  nudi zaključak da samo „djelatnost mišljenja“, to jest  da se samo putem „djelatnog mišljenja“ može  izbjeći zlo, ili se od njega suzdržati.

U  „mjesečnim dnevnicima“ Hannah Arendt pažljivi čitatelj otkrit će, između ostalog, i s kim i kako ona vodi komunikacija, tko su „partneri“ Hannah Arendt, iz prošlosti, od Platona i Aristotela, preko Cicerona i kasnije Montesquiea, do Kanta i Hegela, Marxa i Nietzschea… Neće ostati skriveni ni njezini komplicirani ljudski i filozofski odnosi  s Martinom Heideggerom (njezinim „alter ego“ ), ili Karlom Jaspersom, s kojim je  imala također višedecenijski i stručni i ljudski odnos i prepisku (o čemu i svjedoči knjiga H.A., K.J. „Briefwechsel 1926 –1969“). Dakako, Hannah Arendt se u  „Dnevniku mišljenja“ ne bavi njihovim ljubavnim odnosom u nastavcima, nego atraktivnošću Heideggerova mišljenja, koje ona vidi baš u napuštenosti, pa se često mogu naći i rečenice poput „Ovo je greška Sein und Zeit“ (Heideggerova glavnog djela), ili „Heidegger nema pravo“. A što se Jaspersa tiče, Hannah Arendt se  često pita: „Postoji li mišljenje koje nije tiransko?“. Za odgovorom na to pitanje je njezin prijatelj filozof-psihoanalitičar tragao cijeli život. O ljubavnim odnosima Hananh Arendt s njezinim mentorima, ljubavnicima, prijateljima – Heidegerom, Jaspersom i Blücherom napisane su mnoge studije i u njima je najlošije prošao njezin oficijelni muž Heinrich Blücher. “Dnevnik mišljenja” se završava upravo s bilješkom od 25. studenoga 1970. godine o smrti Heinricha Blüchera,  nekadašnjeg člana „Spartacusa“ Rose Luxemburg, kojeg je do smrti bio glas da je “neobrazovan i komunist”. Poslije slijede pokušaji s još jednom sveskom pod nazivom “Bez Heinricha”, ali su unutra sadržani putopisi koji jedva da korespondiraju sa strukturom i sadržajem dotadašnjih “dnevnika mišljenja”.

*****

Ako „ljubav“ u uobičajenom značenju tog pojma i nije tema „mjesečnih dnevnika“ Hannah Arendt, stotine stranica se vrte u krugu pitanja usamljenosti, napuštenosti, refleksija o prijateljstvu ili braku, koji su ustvari u uskoj povezanosti s centralnim filozofskim temama Hannah Arendt, jer su stanovnici carstva demokracije upućeni na prijateljstvo. Bili moćnici koji potrebuju prijatelje da im ukažu kada i gdje povrjeđuju principe, tako i svi drugi trebaju prijatelje da bi zajedno s njima kontrolirali da li se bitni principi poštuju ili ne. U  “Dnevniku mišljenja” mogu se naći  snažni i inspirativni metafizički, poetski pasaži o ljubavi, koja je  zajedno s radom i mišljenjem ono što je ljudsko, veli Hannah Arendt, bez čega se ne može.  “Mi se razumijevamo uobičajeno” – piše Hannah Arendt – “samo u jednom ‘između’, i to putem svijeta i uz  njegovu pomoć. Ali, ako se razumijemo direktno, bez posredovanja, bez obaziranja na ono zajedničko što leži među nama, mi ljubimo”! Ljubav sprži prosto ono „između“ i zato je ona ono „ljudsko“. Tko nikada nije doživio ovu silu i ne pripada živućima. No, kada se ljubav institucionalizira i razumije samo kao osjećaj, pa – kao u Americi – svede na obitelj kao na “uniformu ljudsko-političke zajednice” – omogućava se s time čitavi đavolski spektakl, započet u “ljubavno-obiteljskim odnosima” i uzdignut u “perverziju političkih odnosa”. (Ovo kao da je pisano danas i povodom suvišnog i iznuđenog referenduma u Republici Hrvatskoj, koji je završio kako je završio!) Čuvena Nietzscheova rečenica “Pustinja raste” time dobiva svoju definitivnu potvrdu. Ili, drugim riječima – “mi runiramo oaze”, upozorava nas uzaludno Hannah Arendt!

Posebno apsurdno, barem na prvi pogled, izgleda i  zarobljenost Hananh Arendt temama totalitarizma i njezina privatna privrženost jednom velikom umu, sklonom nacistima,  ili pak drugomu – par exellence ljevičaru, ili i  trećemu – ”neobrazovanom komunistu”. No, upravo takav je bio njezin život. Između faze idiličnog djetinjstva u Kantovom Königsbergu, u kojem ne postoji “anti-semitistička sjećanja”, njezinih marburskih dana s Heideggerom, i egzila u Francuskoj i starosti u Americi protežu se “crvene niti” traganja za slobodom, odnosno razumijevanja korijena i uzroka totalitarizma. Njezini poznati “nalazi” o “radikalizmu zla” iz kultne knjige o “totalitarnoj vladavini” su inače  u prvi mah ocjenjeni “površnima”. Slično se dogodilo i s kontroverznim “Izvještajem iz Jeruzalema…”, sa suđenja  Eichmannu, u kojem je odslikan portret birokrate zločinca, da bi prosto genijalno umjesto “radikalizma zla” bila ponuđena slika “banalnosti zla”. Zlo je, danas znamo sa sigurnošću, i iz svojih iskustava, uvijek puka banalnost.

Hannah Arendt dugujemo zapravo čistu zahvalnost za spoznaju da je svaki totalitarizam zlo, bio nacionalni, fašistički i nacistički, ili tobože internacionalni, boljševički, svejedno, da je  zlo u suštini puka banalnost, iza koje se i ne skriva ništa drugo do  “banalna banalnost”! Možda zato i mora da bude  „smisao politike – sloboda”, kako glasi jedna od njezinih najvažnijih poruka. Isti bi trebao biti i smisao svakog intelektualnog angažmana, zar ne!? Inače, ostajemo za sva vremena u začaranom krugu  “totalitarne vladavine” i “banalnosti zla”! Čitajte Hannah Arendt ponovno, ili po prvi put, trebat će vam…

Komentari

komentara