Heinrich Böll – povratak „moralnog apostola“

Heinrich-BöllOsvrt na literature i život Heinricha Bölla napisao sam – iz aktualna povoda – prije nešto više od 10 godina, u trenutku kada mi se učinilo da je u Njemačkoj ponovno sazrjelo vrijeme za Böllove teme i dileme. Zemlja je na prijelazu iz milenija u milenij prosto vapila za “moralnim apostolima”, pa je  izdavačka kuća “Kiepenheuer & Witsch” mudro najavila objavljivanje Böllovih sveukupnih djela u 27 tomova, od kojih su se već u tom momentu mogli držati u rukama  drugi, 11. i 14. svezak, što je literarnog kritičara “Die Zeita” navelo na pomisao da se radi o “posthumnom državnom pogrebu”, maltene o “svečanom državnom aktu”, kojim se “neugodni kritičar moći i vlasti” i definitivno “preparira za ormare i regale”. Jer, Böllove knjige se u ovomu “državnom” projektu tiskaju u tvrdom omotu i na skupom papiru, unutra je i traka za obilježavanje stranica, opremljene su i s bezbroj primjedbi i napomena, sve je drugačije no što je nekoć bilo.

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Heinrich Böll se, naime, godinama čitao putem jeftinih izdanja, tzv. džepnih knjiga i to je malo komu smetalo. Dapače, odgovaralo je i čitateljima i samoj prirodi autora. Dodat ću, kako i osobno, u vlastitom prtljagu na duže putovanje, ili duži boravak, pa čak i kraći u bolnicu, primjerice, ponesem neku Böllovu “džepnu knjigu”, primjerice Böllov “Irisches Tagebuch” iz 1957. godine, pomoću kojeg zavolite i Bölla i Irsku. Ne smeta vam ni  tadašnje irsko siromaštvo ni Böllovo bogomoljstvo, a zavolite i irski i Böllov cinizam. O ovomu sam progovorio i u velikom intervjuu za BH Radio, koji se treba emitirati u subotu, 02. studenoga o.g. u 9,00 sati, pod znakovitom egidom “Ovo je moja zemlja”. Na pitanje Emila Karamatića što sam čitao u ratu kad su me istjerivali iz bh. Ambasade iz Bonna, i kad sam završio na “baušteli”, ali se nikomu pokorio nisam, odgovorio sam – Andrića, Grassa i Bölla, ali zaboravio sam spomenuti i Krležu i Kiša i…, koje  vučem sobom, ma gdje živio…

******

Inače, između 1977. i 1979. godine, doduše, pojavila su se već  “Djela” (“Werke”) Heinricha Bölla u 10 izabranih tomova, čime se ukazala pripadajuća čast dobitniku Nobelove nagrade za literaturu za 1972. godinu. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, uostalom, je Böll (rođen 1917. godine u Kölnu) na vrhuncu slave i ugleda – predsjedavajući je njemačkog PEN-a i  Međunarodnog PEN kluba, nositelj Büchnerove i Nobelove nagrade za literaturu. Širom svijeta se slušalo što poručuje Böll, koji istupa često i principijelno u zaštitu ugroženih i povrijeđenih, ma tko oni bili. No, kako to već često biva, poslije njegove smrti (1985.) jenjava  interes za Böllovu literaturu i osobnost. Doduše, zaklada, fondacija njemačkih “Zelenih” nosi njegovo ime, što im služi na čast, na germanističkim katedrama zanesenjaci kopaju po njegovim knjigama, ali u samoj Njemačkoj kao da Böllove teme više nisu držale korak s  vremenom i  ubrzanom transformacijom njemačkog društva (ujedinjenje, etc.). Ukupan bolan dojam o Böllovoj odsutnosti je samo djelomično korigiran posthumnim objavljivanje, i to po prvi put,  knjige “Anđeo je zašutio” (“Der Engel schwieg”, 1992.), nastale  odmah poslije rata, u kojoj je opisana spaljena i razorena Njemačka. Knjiga je potresno umjetničko svjedočanstvo “savezničkog bezumlja” i upravo zato nije ni bila pravovremeno objavljena.

Ima, dakle, neke dirljive ljepote i implicitne isprike u grandioznom projektu izdavačke kuće “Kiepenheuer & Witsch”, kojim se “moralnom apostolu” i “najznačajnijem predstavniku njemačke poslijeratne literature”, kako je Bölla decenijama bio glas i u zemlji i u inozemstvu, ukazala posebna pažnja, cijelih 30 godina nakon dobivanja Nobelove nagrade i skoro 20 godina poslije njegove smrti. Jer, Böllove knjige mogu se ponovo čitati, ili po prvi put čitati. Iz estetskih, nostalgičnih, ili etičkih potreba, posve svejedno. Mnogi se danas u Njemačkoj, naime, sa sjetom i tugom prisjećaju poslijeratne Njemačke, one podijeljene i unižene, koje više nema, koje ima samo u Böllovim preciznim opisima stanja duha, ambijenta i pejzaža, po čemu je Böll i “najreprezentativniji književnik stare republike”. A tomu treba dodati da kriza po sebi vapi za „moralnim apostolima“, pa je sreća ako neka kultura „posjeduje“ duhovne veličine kao što su Böll ili Grass, primjerice. O odnosu dvojice velikana njemačke i svjetske literature dalo bi se, inače, napisati inspirativnih stranica, no ovdje navedimo samo Böllovo čuđenje kada su mu 1972. godine priopćili da je dobio Nobelovu nagradu: “Zašto baš ja, a zašto ne Grass?”!  No, i  Grass je – kao što je znano – došao na red  četvrt stoljeća kasnije. Ni Böll ne bi imao ništa protiv, pretpostavljam da se bi se radovao, kazao je Grass u Stockholmu 1999. godine.

*****

U drugom svezku  Böllovih “Djela” (“Werke”) u 27 tomova objavljeni su  po prvi put  njegovi rani spisi iz 1945/6 godine, među kojima je i pripovijest „General je stajao na brežuljku“ („Der General stand auf einem Hügel“), koja podsjeća na  početne stranice romana „Gdje si bio Adame“ (“Wo warst du Adam?”), inače prve Böllove knjige koja je u cijelosti prevedena u nekadašnjoj Jugoslaviji (u izdanju BIGZ-a, 1975., i otada je dio i mojega “prtljaga”). Objavljeni tom 11 iz ovog projekta, inače, sadrži roman  iz 1959. godine „Bilijar u pola deset“ (“Billard um halb zehn”), u kojem se vidi jedan od prvih kompleksnih Böllovih pokušaja da uhvati sliku i duh cijele epohe. U njemu je, između ostalog,  kroz povijest  familije Fähmel od wilhemističkih vremena do vremena SR Njemačke, obuhvaćena novija njemačka povijest. Uključivo i duh aktualnoga vremena, elementi “privrednog čuda”, s jedne, te duhovne nevolje poslijeratne Njemačke, s druge strane, što mu je i donijelo ugled  prvorazrednog realističkog pripovjedača. Svezak 14 se odnosi, pak, na Böllovo stvaranje u periodu između 1963. i 1965. godine i sadrži pisma iz Böllova Rheinskog zavičaja („Briefe aus dem Rheinland“). U 14. svesku su objavljena i Böllova  „frankfurtska predavanja“ („Frankfurter Vorlesungen“) u kojima je i skiciran Böllov znameniti „literarni program“.

Böll  razumijeva  literaturu kao „pisanje povijesti odozdo“, pri čemu je moguće “stanje društva” objasniti upravo njegovom svakodnevnicom. Njemački intelektualni otklon spram provincijalizma, spram svakodnevnice, koja ustvari u sebi sadrži društveno i ljudsko, je upravo provincijalan, piše Böll u svom “literarnom programu”, jer upravo su provincije mjesta svjetske literature, ako im je jezik dorastao i ako im se preda u potpunosti. U slučaju Bölla, koji posvuda, pa i u provinciji, vidi što drugi jedva zamjećuju, može se svakako prihvatiti navedena tvrdnja. Pogotovo njegova argumentacija da se humanost jedne zemlje može raspoznati u tomu što završava na njezinom otpadu, uključivo i poeziju, što se  u svakodnevnici od još uporabljivog uništava kao bezvrijedno.                         

Ova  Böllova radikalna pozicija determinirana je zapravo gorkim dugogodišnjim ratnim iskustvom, egzistencijalnim i moralnim krizama i propitivanjima, svime onim što se samo  “nepokolebljivim ethosom” moglo podnijeti i izdržati. A njegova katolička askeza, u krajnjem je priča o “preživljavanju putem religioznosti”. Prvi potez Heinricha Bölla, prigodom posjeta bilo kojem gradu na svijetu je poslije rata uvijek bio otići svako jutro u katedralu na molitvu, o čemu svjedoči i on sam i nedavno preminuli književni kritičar Marcel Reich-Ranicki, koji je 1986. godine objavio o Böllu zapaženu  knjigu “Više no pjesnik” (“Mehr als ein Dichter”). No, Böllova naglašena religioznost nije uvijek i posvuda  primana s razumijevanjem, pa se mora pojasniti da Böllovi religiozni rituali  prevladavaju puko i uobičajeno vršenje molitvenih obreda. Uostalom, dodat ću ovdje već rečenomu, nakon šest godina u rovovima, nakon svih viđenih užasa, jezera krvi i raskomadanih tjelesa možda je “preživljavanje i moguće samo putem religioznih osjećanja”, posve svejedno kako se koji Bog zove i kako mu se moli.

Vjerojatno se u ovom kontekstu može razumjeti i ključni pojam Böllove antiratne literature, a to je nemoć prema zadanoj situaciji u ratu, u rovu, u lokvama punim krvi, nemoć u odnosu na pretpostavljene, i osjećanje da preostaje samo  vjera. “Ako vam je ikako moguće, molite malčice. Bog je jedini koji može pomoći nama vojnicima; ja vam kažem, niti jedan čovjek nama ne može pomoći”, upozorava književnik Böll u potresnim slikama užasa od prije sedam desetljeća. Sličnosti s Krležinim slikama užasa, i porukama, primjerice, iz “Hrvatskog boga  Marsa” su velike, bez obzira što se ne radi o istom, nego o Prvom i Drugom svjetskom ratu. Dometnut ću, Eric Hobsbowm bi rekao da se svakako i radi o jednom radu, s pauzama između.

Njemačkim čitateljima, pretpostaviti je, bilo je posebno zanimljivo po prvi put se sresti s Böllovim romanom “Križ bez ljubavi” (Kreuz ohne Liebe”), u kojem je ispričana povijest  braće Hansa i Chrisopha Bachema, u periodu između 1932. i 1946. godine, dakle upravo u vrijeme nacističke diktature u Njemačkoj. Prvi je brat “uvjereni nacist”, a na kraju daje vlastiti život u zamjenu za život svog brata, koji je kao “radikalni kršćanin” prošao vojnički pakao. Ovdje se radi o rijetko nijansiranom portretu jednog “uvjerenog nacista”, kojeg je Böll napravio odmah nakon povratka s fronta, te kontrapoziciji “nemoćnoga”, njegova brata, koji u religiji traži oslonac, koji ide u rat s nadom da će rat biti izgubljen. Böll je, inače, ovaj roman napisao za natječaj jednog njemačkog poslijeratnog kršćanskog časopisa i propao je na njemu, pa potom roman “Križ bez ljubavi” nije više  ni pokušao ponuditi izdavačima.

*****

Glede Böllove sveukupne bibliografije treba dometnuti par riječi i o samim počecima. Nakon  prvih pojedinačno objavljivanih poratnih kratkih priča uslijedile su: prvo, zbirka kratkih priča “Vlak je stigao na vrijeme” (“Der Zug war pünltlich”, 1949.), pa potom i roman “Gdje si bio Adame?” (1951.), napisani gorkim, ironično-ciničnim, optužujućim stilom protiv besmisla ratovanja. Pa, potom slijede romani, eseji, radio drame, kratke priče o moralnom stanju nacije u vrijeme obnove i oskudice. Uzgred rečeno, Böll se do danas smatra jednim od najboljih stvaralaca “kratke priče” na njemačkom jeziku. U njima se osjećaju Böllove bliskosti i s  Camusom i Kafkom, ali nisu mu strane niti hemingvejski maniri. Uslijedile su potom knjige koje bolje od ijednih drugih oslikavaju traume vremena nakon kataklizme koja je pogodila zemlju i ljude, koje su Böllu i pribavile atribut “moralnog apostola”. Već 1953. godine pojavljuje se “Ne reče ni jednu riječ” (“Und sagte kein einziges Wort”), pa godinu dana poslije “Kuća bez čuvara “ (“Haus ohne Hüter”), potom  četiri godina poslije “Sabrana šutnja dr. Murkea” (“Doktor Murkes gesammeltes Schweigens”), te još godinu potom već spominjani “Bilijar u pola deset” . Sve navedene, kao i potonje, poput romana “Mišljenja jednog klowna” (“Ansichten eines Clowns”, iz 1963.) i “Grupni portret s damom” (“Gruppenbild mit Dame” iz 1971.), ili čuvenog romana/filma “Izgubljena čast Katharine Blum” (“Die verlorene Ehre der Katharine Blum”, iz 1974.) imaju izraziti kritički uklon prema ideologiji blagostanja i konformističkom mišljenju i ponašanju. Zajedničkom im je skoro svima da su ubrzo po objavljivanju prevođene na brojne jezike, pribavljajući autoru s pravom oreol “najznačajnijeg predstavnika njemačke poslijeratne literature”. 

U nekadašnjoj Jugoslaviji se još 1975. godine o  Böllu pisalo kao jednom od najistaknutijih predstavnika  “napredne njemačke inteligencije koja se snažno suprotstavila tradicionalnom militarizmu svoje zemlje i svemu što u njoj još uvijek predstavlja tvrđavu reakcije i revanšizma”. Tako je, naime, napisano na koricama BIGZ-ova prijevoda “Gdje si bio Adame”. U međuvremenu je Njemačka ozdravila, zahvaljujući i ljudima i umjetnicima poput Bölla i Grassa, a Srbija je potonula u neizlječivu bolest zahvaljujući, možda, ili upravo takvima koji su pisali na koricama o Böllu kako su pisali. I u Srbiji i i regiji jugoistoka Europe živi se, nažalost, ne-kultura viktimizacije, ne-kultura, odnosno prokletstvo selektivnog sjećanja i nepostojanje institucionalne memorije…

I na samom kraju, ukazujemo kako je u svim Böllovim djelima – uključujući i njegova dva posljednja romana, koja su svojevremeno naišla na podijeljene ocjene književnih kritičara: “Brižna opsada” (“Fürsorgliche Belagerung, iz 1979.) i  “Žene pred rijernim krajolikom” (“Frauen vor Flusslandschaft” iz 1985.) – opisana njemačka “povijest odozdo”, pri čemu  autor u pravilu njeguje naglašenu simpatiju za obične, jednostavne ljude, ma koliko i među njima ponekad cvijeta nemoral, te oštro kritizira gornje slojeve, koje u pravilu propovijedaju moral za siromašne, a žive u nemoralu. Heinrich Böll je, privedimo ovu priču o njemu i njegovom djelu  kraju, jedne prilike kazao o velikom Honoreu de Balzacu: “Kod njega je veliko i ono što izgleda i da nije djelomično uspjelo”. Književni kritičar “Die Zeita” misli da se navedena ocjena može u potpunosti primijeniti i na samog Bölla, čemu se pridružujemo. Hoće li, pak, čitateljske generacije u budućnosti i kod Bölla tražiti odgovore na izazove svoje epohe, kao što su je tražile i još uvijek traže kod velikog Francuza, ostaje tek da se vidi. Za sada se jedino može sa sigurnošću ustvrditi kako je „potraga za izgubljenim vremenom“ već započela!

Komentari

komentara