Helmut Schmidt: O ethosu političara

«Najprije se želim Vama zahvaliti, dragi Hans Küng. Poziv sam rado prihvatio, jer pratim od početka 1990. godine s velikim simpatijama ’Projekt Weltethos’. Riječ «svjetski ethos» se može nekome učiniti isuviše ambicioznim, ali i zadatci koji se moraju činjenično i neodgodivo rješavati su zahtjevni.


Možda smijem ovdje uplesti da je niz ranijih šefova država ili vlada sa svih pet kontinenata, pod imenom InterAction Council, već 1987. godine postavio pred sebe usporediv cilj, ali naš je rad rezultirao do sada svakako u samo relativno malom uspjehu. Nasuprot tomu strši doprinos Hansa Künga i njegovih prijatelja.
Osobno zahvaljujem prve poticaje da razmislim o zajedničkim moralnim zapovijedima u svim religijama jednom vjerujućem muslimanu. Prošlo je  više od četvrt stoljeća od kada mi je tadašnji egipatski predsjednik Anwar al Sadat objasnio zajedničke korijene tri abrahamske religije, kao i brojna suglasja i posebno međusuglasne moralne zapovijedi. On je znao za zajedničku zapovijed o miru, primjerice u psalmima židovskog Starog testamenta, kao i u kršćanskoj Propovijedi na brdu ili u četvrtoj suri muslimanskog Kurana. Kada bi, pak, samo još i narodi imali saznanja o ovoj suglasnosti, kada bi, u najmanju ruku, političke vođe ovih naroda bile svjesne etičke suglasnosti njihovih religija, tada bi i bio moguć trajni mir. Ovo je bilo njegovo najdublje uvjerenje. Par godina poslije povukao je  kao predsjednik države političke konzekvence iz njegova uvjerenja i posjetio glavni grad i parlament države Izrael, koja je bila njegov neprijatelj u četiri rata, kako bi ponudio i zaključio mir.

U mojoj dubokoj starosti doživio sam smrt mojih vlastitih roditelja i braće i sestara i mnogih prijatelja, ali ubojstvo Sadata od strane religioznih fanatika me je potreslo dublje od drugih gubitaka. Moj prijatelj Sadat je ubijen jer je slijedio mirovnu zapovijed. Vratit ću se odmah na nju, no prije toga jedna ograda: jedno jedino predavanje, pri tome ograničeno na manje od sat vremena, ne može niti izdaleka iscrpiti temu ethosa političara. Zbog toga se moram danas koncentrirati na nekolike primjedbe – na odnos politike i religije, potom na ulogu razuma i savjesti u politici, zatim na neophodnost kompromisa, i zbog toga neizbježnog gubitka specifičnosti, i konzekvence.

I.  –  «Zlatno pravilo» o miru kao vrhunskom dobru!

Dakle, nazad ka mirovnoj zapovijedi. Maksima mira je bezuvjetni dio etike ili morala, koja se mora zahtijevati od jednog političara. Ovo vrijedi podjednako za unutarnju politiku jedne države i njezinog društva kao i za politiku prema vani. Odmah su tu potom i daljnje zapovijedi i maksime. Tome pripada, samorazumljivo, i u svim religijama učeno i zahtijevano  «zlatno pravilo» („Goldene Regel“), koje je Immanuel Kant u njegovom kategoričkom imperativu jedino iznova formulirao, a njemačka usmena predaja spjevala u pamtljiv stih: «što ne voliš da se Tebi čini, ne nanesi nikome drugome» („Was Du nicht willst, das man Dir tu, das füg’ auch keinem anderen zu.“). Zlatno pravilo vrijedi za svakoga. Ne vjerujem da za političare vrijede druga moralna temeljna pravila nego za svakog drugoga. Ispod postojane jezgre općevažećeg morala postoje, svakako, i brojne specijalne verzije za specifične pozive ili situacije. Pomislite, primjerice, na časnu hipokratsku liječničku prisegu, na profesionalnu sudačku etiku, ili, pomislite na posebna etička pravila koja se zahtijevaju od trgovaca, lihvara ili bankara, koja se moraju zahtijevati od poslodavaca ili vojnika u ratu. Obzirom da nisam niti filozof niti teolog, neću vam niti pokušati iznositi i obrazlažem kompendij ili kodeks specifične političke etike i tako konkuriram Platonu i Aristotelu ili Konfuciju. Već više od dvije i pol tisuće godina skupljaju veliki autori mnoštvo elemenata političke etike, svakako dijelom s kontroverznim rezultatima. To dopire u europsko novo vrijeme do Machiavellija ili Carla Schmitta, do  Hugo de Groota ili Maxa Webera, ili Karl Poppera. Ja se – nasuprot tome – moram ograničiti da vam obrazložim neka uvjerenja koja sam zadobio tijekom mojeg života kao političar i kao politički publicist – najvećim dijelom u domovini i drugim dijelom u ophođenju s našim bližim i, također, s našim dalekim susjedima. Već na ovom mjestu želim uputiti na iskustvo kako o Bogu ili kršćanstvu, doduše u njemačkoj unutarnjoj politici, ni u kojem slučaju nije rijetko bilo govora, ali ne i u razgovoru ili pregovorima s drugim državama i njihovim političarima. Kada je nedavno u Francuskoj i u Nizozemskoj bilo na redu izjašnjavanje naroda o nacrtu ustava za Europsku uniju, nekim je ljudima tamo odlučujući motiv za njegovo odbijanje bilo odsutnost spominjanja Boga u ustavnom tekstu. Političari su većinski odustali od spominjanja Boga u ustavnom tekstu. U njemačkom ustavu Bog se pojavljuje u preambuli: «U svijesti svoje odgovornosti pred Bogom…», i nešto kasnije, po drugi put, u članku 56, u tekstu službene prisege, u kojem se na kraju kaže: «Tako mi Bog pomogao». Ali, neposredno u nastavku Ustav kaže: «Prisega se može položiti, također,  i bez religioznog očitovanja». U oba dijela teksta prepušta se građaninu misli li on pri tome na Boga katolika ili protestanata ili na Boga Židova ili muslimana. I prigodom usvajanja njemačkog ustava 1948./1949. godine je, također, većina političara formulirala ovaj tekst. U pravno-državnom demokratskom poretku imaju upravo političari i njihov razum ustavno-političku odlučujuću ulogu, a ne specifično religiozna objava ili njezini učitelji. Nedavno smo doživjeli kako je Sveta stolica konačno ukinula – nakon stoljeća oklijevanja – moćno političku presudu protiv Galileovog razuma. Danas svakodnevno doživljavamo kako se religiozne i političke snage na Srednjem istoku bore za vlast preko duša ljudi, pri čemu upravo ratio, svim ljudima podareni razum, ponajčešće biva gubitnik. Kada su 2001. godine neki religiozni fanatici, u svijesti da služe njihovom Bogu, ubili u New Yorku tri tisuće ljudi, i istovremeno sebe, bilo je od smrtne presude Sokratu  – zbog bezbožništva – upravo prošlo dvije i pol tisuće godina. Očigledno je trajni konflikt između religije i politike i razuma sastavni dio conditio humana.

II. –  Prokletstvo Rimskog pisma: «Priklonite se vlasti»!

Možda smijem ovdje uplesti u igru i osobno iskustvo. Ja sam odrastao tijekom nacističkog vremena, početkom 1933. godine imao sam tek 14 godina. Tijekom mojih osam godina u kojima sam vođen kao vojni obveznik moje sam nade polagao – nakon očekivane katastrofe – u kršćanske crkve. Ali, nakon 1945. godine sam doživio da crkve nisu mogle pružiti doprinos niti novom zasnivanju morala, niti novom zasnivanju demokracije i pravne države. Moja vlastita crkva (Evangelička, EKD, prim. M.L.) koprcala se u odredbama Paulusovog Rimskog pisma: «Priklonite se vlasti». Umjesto od njih je novi početak došao u odlučujućoj mjeri i prvo od nekih iskusnih političara weimarskog vremena, od Adenauera, Schumachera i Heussa i drugih. Ali nisu tada na početcima Savezne republike bili odlučujući stari weimarci, nego su mnogo više zapanjujući ekonomski uspjeh Ludwiga Erharta i američka pomoć putem Marshallovog plana bili ono što je Nijemce pridobilo za slobodu i demokraciju i pravnu državu. Ova istina ne znači nikakvu sramotu. Jer, već od Karl Marxa se zna da ekonomski bitak određuje političku svijest. Doduše, ova ocjena sadrži samo djelić istine. Ali, ostaje točno: svaka demokracija je ugrožena ako oni koji vladaju ne mogu održati gospodarstvo i rad u prihvatljivom poretku. U krajnjem, ja  sam i moralno i, također, politički i ekonomski ostao razočaran mogućnostima crkvenog djelovanja. U vremenu od četvrt stoljeća poslije mojeg uredovanja sam o tome mnogo čitao i ponešto još doučio. Pri tome sam naučio ponešto i  o drugim religijama i malčice i o meni do tada nedostupnim filozofijama. Ovo obogaćenje je pojačalo moju religioznu toleranciju, ali istovremeno povećalo moju distancu prema kršćanstvu. Pa, ipak, imenujem se kršćaninom i ostajem u crkvi, jer ona nudi protutežu moralnom rasulu i utočište mnogim ljudima.

III. – Glasovi razuma teško dopiru do slušatelja!

Ono što me do danas uvijek iznova smeta pri pozivanju na kršćanskog Boga, kako od nekih crkvenih ljudi, tako i od političara, je tendencija isključivosti, koju susrećemo i u kršćanstvu i isto tako u drugim religioznim pravcima – ti nisi u pravu, a ja jesam, moja su uvjerenja i moji ciljevi bogodopadljiviji. Već odavno mi je postalo jasno da nas naše različite religije i pogledi na svijet ne moraju sprječavati u tome da surađujemo što najbolje možemo, jer su naše moralne vrijednosti i činjenično bliske jedne drugima. Mir među nama je moguć, ali u svakom slučaju mir moramo uvijek iznova uspostavljati i «poticati», kako je kazao Kant. Cilju mira ne služi ako vjernici i svećenici jedne religije pokušavaju preobratiti ili misionirati vjernike druge religije. Zbog toga sam duboko skeptičan prema samim  temeljima ideje misioniranja. U tome igra ulogu, posebno, i moje povijesno znanje, mislim na okolnost što su kako kršćanstvo tako i islam stoljećima šireni putem mača, putem osvajanja i potčinjavanja, a ne putem svjedočanstava, uvjerenja i uviđavnosti. Političari Srednjeg vijeka, dakle vojvode i kraljevi, kalifi i pape, su smatrali zgodnim, pa su prisvojili za sebe, religiozne misijske misli, potom ih instrumentalizirali u svrhu proširenja svoje moći, dok se tisuće i stotine tisuća vjernika dalo u ove igre voljno instrumentalizirati. Iz mojeg kuta gledanja, tako su, na primjer, križarski ratovi u ime Krista, sa Biblijom u lijevoj, a mačem u desnoj ruci, i činjenično bili osvajački ratovi. Kada su u novo doba Španjolci i Portugalci, Englezi, Nizozemci ili Francuzi, a na kraju, također, i Nijemci, svatko sa silom, prisvajali za sebe velike dijelove Amerike, Afrike i Azije, to se,doduše, zvalo kolonizacijom  stranih kontinenata i događalo se uz svijest vlastite moralne i religijske nadmoćnosti. Pa, ipak, osnivanje kolonijalnih carstva ima veoma malo veze s kršćanstvom, a mnogo se više radilo pri tome o moći i egocentričnim interesima. Ili, uzmite za ilustraciju ono što se zove reconquista  na Iberskom poluotoku: nije se radilo samo o pobjedi kršćanstva, nego se radilo, u biti, o moći katoličkih kraljeva Ferdinanda i Isabelle. Kada se danas na indijskom tlu međusobno bore Hindusi i muslimani, ili na Srednjem istoku sunitski i šiitski muslimani, opet se iznova i u biti radi o moći i prevlasti. Religije i njihovi svećenici se koriste pri tomu, jer oni mogu utjecati na ljudske mase, a one se daju za to iskoristiti. Danas me vrlo uznemiruje upravo to što je diljem svijeta i na početku 21. stoljeća opasnost od religijski motiviranog i, također, ukrašenog  «clash of civilizations» postala realnom. U mnogim mjestima današnjeg svijeta miješaju se religiozno okićeni vladarski motivi s ogorčenjem zbog bijede i zavidnošću blagostanjem drugih. Religiozno odaslani motivi miješaju se sa ekscesivnim vladarskim motivima. Odmjereni i umjereni glasovi razuma teško nalaze tamo put  do slušatelja. U egzaltirano uzbuđenoj ljudskoj masi ne može se uopće čuti poziv na razum pojedinca. Slično vrijedi i tamo gdje se vojnom silom pokušava, i sa skoro religioznom strastvenošću, oktroirati nesumnjivo vrijedna pozornosti zapadna ideologija i učenje o demokraciji i ljudskim pravima, ali u sasvim drugačiju iskustvenu kulturu.

IV. – Ne vjeruj političaru koji miješa religiju i politiku!

Iz svih ovih iskustava  sam, za sebe, izvukao jasan zaključak – ne vjeruj onom političaru, onom šefu države ili vlade koji svoju religiju čini instrumentom svoje težnje za vlašću. Drži odstojanje od takvih političara koji pomiješaju jednu s drugom – svoju onostranu, ka zagrobnom životu orijentiranu religiju, i njihovu ovostranu politiku. Ova opomena vrijedi podjednako  i za vanjsku i za unutarnju politiku. Ona vrijedi podjednako i za građane i za političare. Od političara, pak, moramo zahtijevati respekt i toleranciju prema vjernicima drugih religija. Tko kao politički vođa nije sposoban za to, mora se vidjeti kao opasnost za mir – za mir u unutrašnjosti države i za mir prema vani.Tragedija je što na svim stranama ima rabina, svećenika, pastora i biskupa, mulla i ajatollaha, koji nama laicima uskraćuju svako važno znanje drugih religija. Oni su nas, nasuprot, raznoliko podučavali da o drugim religijama mislimo odbijajući i, čak, nepovoljno. Ali, tko želi mir među religijama taj bi trebao propovijedati toleranciju i respekt. Poštovanje drugih pretpostavlja makar minimum spoznaja drugoga. Već sam dugo vremena uvjeren da ne samo tri abrahamske religije, nego isto tako i hinduizam, budhizam ili shintoizam s pravom zahtijevaju jednaki respekt i jednaku toleranciju. Zbog ovog uvjerenja sam i pozdravio ne samo kao poželjnu, nego i kao hitnu i neophodnu «čikašku izjavu o svjetskom ethosu» Parlamenta svjetskih religija. U osnovi je jednakog držanja i «InterAction Council», forum nekadašnjih šefova država i vlada, koji je još prije 10 godina proslijedio generalnom tajniku Ujedinjenih naroda nacrt „Universal Declaration of Human Responsibilities“, kojeg smo izradili na inicijativu Japanca Takeo Fukude. Naš tekst, pisan uz pomoć predstavnika svih velikih religija, sadržava fundamentalna načela humanosti. Na ovom mjestu želim posebice zahvaliti Hans Küngu za njegovu suradnju. Istovremeno se sa zahvalnošću sjećam i priloga umrlog bečkog kardinala Franza Königa.

V. – Dostignuća su moguća i uz pozivanje samo na razum!

U svakom slučaju ja sam, također, razumio da već prije 2.500 godina neki od najznačajnijih učitelja čovječanstva, Sokrat i Aristotel ili  Konfucije i Mencius, nisu imali potrebe za religijom, ako su je – iz oportunih razloga, više na rubu njihova rada – i spomenuli. Po svemu što mi o njima znamo, Sokrat je njegovu filozofiju, a Konfucije njegovu etiku utemeljio naprezanjem uma, cijelo njihovo učenje nema religiju za osnovu.  Pa, ipak, obojica su do današnjeg dana ostali svjetionicima milijuna ljudi. Bez Sokrata nema Platona, a možda niti Immanuela Kanta niti Karl Poppera. Bez  Konfucija i konfucionizma je teško zamisliva, u svjetskoj povijesti jedinstvena dugovječnost i vitalnost kineske kulture i  carstvo sredine. Pada mi na um, sada i ovdje, i jedno važno iskustvo: očigledno su prvorazredne spoznaje, znanstvena dostignuća, svakako i etička i politička učenja, i tada moguća kada njihovi začetnici nisu naslonjeni na jednog Boga, na jednog Proroka, na jedno Sveto pismo ili na jednu određenu religiju, nego se jedino osjećaju obveznima svojem razumu. Ovo vrijedi jednako i za social-ekonomska i politička dostignuća. Svakako, europsko-sjeverno-američko prosvjetiteljstvo je koštalo više stoljeća naprezanja i borbe kako bi se ovom iskustvu omogućio proboj u našem dijelu svijeta. Pri tome je riječ «proboj» opravdana u odnosu na znanost, tehnologiju i privredu. Nasuprot tome, u odnosu na politiku vrijedi, na žalost, pojam «proboj» prosvjetiteljstva samo u ograničenoj mjeri. Jer, bilo da se, primjerice, Wilhelm Drugi sam interpretirao monarhom «od Božje milosti», bilo da se jedan američki predsjednik pozivao na Boga, ili se i danas kršćanski političari s njihovom politikom pozivaju na kršćanske vrijednosti, oni se osjećaju religiozno kršćanima. Neki se osjećaju jasno i izričito kao oni koji imaju kršćansko-religioznu odgovornost, dok drugi  osjećaju ovu odgovornost samo relativno nejasno, kakav je slučaj danas s većinom Nijemaca. Jer su se, u međuvremenu, mnogi Nijemci odvojili od kršćanstva, mnogi su napustili crkve, neki su se odvojili i od Boga, ali su i potom ostali dobri ljudi i dobri susjedi.

VI. – Razum i savjest!

Ogromna većina Nijemaca dijeli danas neka važna, za njih obvezujuća temeljna uvjerenja. Mislim prije svega na neotuđivost ljudskih prava i na načelo demokracije. Ova unutarnja veza je, očigledno, neovisna od vlastite vjere ili nevjere, također neovisna i od toga što oba načela nisu sadržana u kršćanskim objavama. Ne samo kršćanstvo, nego i druge svjetske religije i njihove svete knjige su vjernicima pretežito naložili zapovijedi i obveze, dok prava pojedinih osoba jedva da se spominju u svetim knjigama. Naš ustav, nasuprot tome, govori u svojih prvih 20 paragrafa skoro isključivo o ustavno-obvezujućim pravima građanina-pojedinca, dok se njegova odgovornost i obveze jedva spominju. Naš katalog ljudskih prava je bio zdrava reakcija na ekstremnu eliminaciju slobode pojedinca u vrijeme nacističke vladavine. Sve to nije izgrađeno na kršćanskim ili na nekim drugim religioznim učenjima, nego samo na jednoj temeljnoj vrijednosti – u našem ustavu posve jasno naglašenoj – «nedodirljivosti dostojanstva» čovjeka. U istom dahu i u istom paragrafu 1 su legislativa, egzekutiva i pravosuđe neposredno povezani s temeljnim pravom, kao neposredno vrijedećim pravom, što znači i obvezivanje svih političara, bili oni zakonodavci, vladali ili upravljali, bilo da su u organima federacije, pokrajinama ili komunama. Pri tome je političarima ostavljen  veliki prostor za igru, jer  Temeljni zakon dozvoljava podjednako i dobru ili uspješnu politiku, kao i onu mizernu i neuspješnu. Zbog toga i potrebujemo ne samo ustavnu poslušnost zakonodavaca ili vladajućih, ne samo njihovu drugu kontrolu putem Ustavnog suda, nego potrebujemo i treću, nju prije svega, kontrolu politike putem građana koji biraju i putem njihovog javnog mišljenja. Naravno, političari podliježu zabludama, i oni prave greške. Pa i oni su skloni istim ljudskim slabostima kao i svaki građanin i kao svako javno mnijenje. Katkad su političari prisiljeni na spontane odluke, iako ponajčešće imaju dovoljno vremena i pripadajuće mogućnosti da prikupe savjet sa više strana, da odvažu raspoložive alternative i njihove predvidljive posljedice, prije nego što donesu odluku.  Što se više  političar da rukovoditi jednom fiksiranom teorijom ili ideologijom, što se više vodi interesima moći njegove stranke, a što manje odvaže  u pojedinom slučaju sve spoznatljive faktore i posljedice odluke, to je veća opasnost od zablude, greške i promašaja. Pri spontano neophodnom zaključku je ovaj rizik posebno visok. U svakom slučaju njega pogađa odgovornost za posljedice, pri čemu ova odgovornost može značiti i potištenost. U mnogim slučajevima ne nalaze političari pomoć u donošenju odluka niti u Temeljnom zakonu, niti u njihovoj religiji, niti u filozofiji ili teoriji, nego su jedino upućeni na svoj razum i sposobnost prosuđivanja. Zbog toga je Max Weber – u njegovom još uvijek čitanja vrijednom predavanju iz 1919. godine o «Politici kao pozivu» – nešto preveć  paušalno govorio o «mjeri od oka» („Augenmaß“) kod političara. On je tome dodao da bi  političari morali «jamčiti za posljedice njihove radnje». Činjenično, tako mislim ja, moraju biti uzete u obzir ne samo sasvim opće posljedice, nego, također, i neželjene, sporedne posljedice, te biti opravdane, kao što isto tako moraju biti etički opravdana i  sredstva. Pri neizbježivoj spontanoj odluci mora «mjera od oka» za to biti dovoljna. Ako je – nasuprot tome –  na raspolaganju vrijeme za odvaganje, tada je zapovjeđena pažljiva analiza i promišljanje. Ova maksima vrijedi ne samo za odluku u dramatično ekstremnom slučaju, nego isto tako i za normalno svakodnevno zakonodavstvo, primjerice u oblasti porezne ili radno-tržišne politike, ova maksima vrijedi isto tako i za odluku o novoj središnjici ili novoj autocesti. Ona vrijedi bez ograničenja. Drugim riječima, bez da je prvo napregnuo svoj razum ne može političar savjesno odgovarati za njegove radnje i njihove posljedice. Samo dobra namjera ili samo glasno uvjerenje ne može ga rasteretiti odgovornosti. Zbog toga sam uvijek smatrao važećom Weberovu misao o neophodnosti etike odgovornosti, u suprotnosti sa etikom uvjerenja. Ali, pri tome znamo da mnogi idu u politiku iz motiva njihova uvjerenja, a ne iz razloga razuma. Moramo, također, prihvatiti da neke unutar-političke, kao i vanjsko-političke odluke nastaju iz uvjerenja, a ne po osnovu racionalnog odvaganja. A nadamo se da se ne varamo u tome  kako veliki broj građana i građanki donose njihove izborne odluke u prvom redu iz motiva uvjerenja i po osnovu osjećaja, tj. njihova trenutnog psihičkog raspoloženja. Pa, ipak, zastupao sam desetljećima i riječju i pismom  uvjerenje o odlučujućem značenju za političke odluke dva elementa – razuma i savjesti.

VII. – Bez kompromisa nema konsenzusa!

Ali, moram dodati tome, tako jednostavno i tako nedvosmisleno, kako se ova činjenica da čuti i čitati, tako to jednostavno nije u demokratskoj stvarnosti. Jer, i u demokratsko-ustavnom državnom poretku je, de facto, izuzeće da neki pojedinac sam donosi političku odluku. U pretežitom broju slučajeva ne odlučuje jedna, nego mnogo više osoba. Ovo vrijedi bez izuzetka, na primjer, za svako zakonodavstvo. Da bi u parlamentu mogla biti oformljena zakonodavna većina, mora se ujediniti više stotina osoba na zajedničkom tekstu. Neka relativno nevažna materija može istodobno biti komplicirana ili teško prohodna. U takvim slučajevima oslanja se na priznate eksperte ili na priznate čelne ljude vlastite frakcije. Ali, ima i mnogo slučajeva, također, kao što ima i važnih materija, u kojima neki zastupnici u početku imaju po jednoj ili drugoj točci dobro utemeljeno mišljenje, drugačije od drugih. Da bi im se omogućilo da se suglase, mora im se izaći u susret. Drugim riječima, zakonodavstvo i odluke koje se donose putem parlamentarne većine pretpostavljaju kod mnogih pojedinaca sposobnost i volju za kompromisom. Bez kompromisa ne može biti postignut konsenzus većine. Tko načelno ne želi ili ne može postići kompromis, taj nije uporabljiv za demokratsko zakonodavstvo. Svakako da su sa kompromisom često povezani i gubitci specifičnosti i konzekvence političkog djelovanja. Takav gubitak mora voljno uzeti u obzir demokratski zastupnik.

VIII. – Nacionalni «sacro egoismo» vodi u rat!

Kompromisi su isto tako neophodni uvijek iznova i u vanjskoj politici, kako bi se očuvao mir među državama. Nacionalni sacro egoismo, kako ga upravo u ovo vrijeme njeguju SAD, ne može na dužu stazu funkcionirati miroljubivo. Svakako da je ideal mira tijekom tisuća godina – od Aleksandra do Cesara, od Džingis Khana, Pizzara ili Napoeleona pa do Hitlera i Staljina – igrao samo vrlo rijetko odlučujuću ulogu u praksi vanjske politike. I isto tako malo u teoretskoj državnoj etici ili u filozofskim probojima politike. Nasuprot tome, već tisućama godina i još od Machiavellija do Clausewitza važio je rat  kao quasi  samorazumljivi element politike. Tek su tijekom europskog prosvjetiteljstva nekolicina autora – na primjer Nizozemac Hugo de Groot ili Nijemac Immanuel Kant – uzvisili mir u napora vrijedan politički ideal. Ali, tijekom čitavog 19. stoljeća, te iznova u 20. stoljeću, je rat ostao za velike europske države nastavak politike drugim sredstvima. Tek je odurna bijeda oba svjetska rata konačno vodila tome da su vodeći političari na Zapadu i Istoku jedni drugima priopćili ono što se formiralo u svijesti narodnih masa o ratu, naime da je rat sprječavao kardinalno zlo čovječanstva. Iskušenje ženevske Lige naroda, kasnije osnivanje do danas djelujućih Ujedinjenih naroda, svjedoče o tome, jednako kao i ravnoteža ciljnih ugovora između SAD i SSSR-a o ograničavanju naoružanja, jednako kao i obrazloženje europskih integracija od početka 1950. godine. I bonnska istočna politika  prema Moskvi, Varšavi i Pragu bila je znamenit primjer za odlučujući element svake miroljubive politike – tko kao državnik želi služiti miru taj mora govoriti s državnikom na drugoj strani, što znači s mogućim neprijateljem, ali mora ga saslušati! Govoriti, slušati i ako je moguće sklopiti kompromis! Drugi je primjer bila završna izjava Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) 1975. godine u Helsinkiju, koja je bila kompromis u službi mira – SSSR je dobio potpise zapadnih državnika za potvrdu državnih granica u Istočnoj Europi, a Zapad je dobio potpise komunističkih šefova država  za ljudska prava (u formi potom  čuvene «treće korpe» KESS-a). Slom Sovjetskog saveza četvrt stoljeća kasnije nije bio posljedica vojne vanjske sile – Bogu budi hvala – nego mnogo više implozije u unutrašnjosti sustava, koji se raširio iznad njegovih snaga. Obrnuti, negativni primjer su uvijek novi, već desetljećima, ratovi i nasilna djela između  države Izrael i njenih palestinskih  i arapskih susjeda. Ako obje strane ne govore međusobno, ostaju kompromis i mir samo iluzionistička nada. Od 1945. godine zabranjuje međunarodno pravo u formi Statuta Ujedinjenih naroda svako nasilno miješanje izvana u unutarnje nadležnosti jedne države, samo Vijeće sigurnosti UN smije napraviti izuzetak od ovog temeljnog pravila. Meni se danas čini hitno neophodnim podsjetiti političare na ovu temeljnu odredbu. Jer, na primjer, vojna intervencija u Iraku, a još k tome obrazložena lažima, je jasan prijestup protiv načela nemiješanja, eklakatno kršenje odredbi Statuta Ujedinjenih naroda. Političari mnogi nacija nose sukrivicu za ovaj prijestup. Isto tako snose političari mnogih nacija (među njima i njemački) suodgovornost za intervencije iz humanitarnih razloga protivne međunarodnom pravu. Tako su, sad će već  skoro desetljeće, nasilni interesni konflikti na Balkanu na zapadnoj strani pokriveni humanitarnim mantilom (uključivo bombama na Beograd).

IX. Bez načela kompromisa nema načela demokracije!

Ali, ostavit  ću ova vanjsko-politička zastranjivanja i vratiti se unutar-političkim i parlamentarnim kompromisima. Mas-mediji, koji u našem otvorenom društvu opsežno oblikuju javno mnijenje, govore katkad o političkim kompromisima kao o «pijačnim dogovorima» („Kuhhandel“) ili «trulim» («faulen») kompromisima, a katkad se razgnjevljuju zbog, navodno, nemoralne frakcijske discipline. Doduše, s jedne strane je dobro i korisno ako mediji proces oblikovanja mišljenja uvijek iznova kritički osvjetljavaju. Pa, ipak, ostaje ispravnom  rečenica o demokratskoj neophodnosti kompromisa. Jer, jedno zakonodavno tijelo, u kojem svaki pojedinačni član bezuvjetno ustrajava na njegovom individualnom mišljenju, odvelo bi državu u kaos. Slično bi i jedna vlada bila nesposobnom za upravljanje kada bi njezin svaki član bezuvjetno ustrajavao na njegovoj osobnoj ocjeni. To zna, također, svaki ministar jedne vlade ili svaki član jedne parlamentarne frakcije. Svaki demokratski političar zna – moram se upustiti u kompromise. Bez načela kompromisa nije moguće načelo demokracije. Ali, činjenično postoje, također, i zli kompromisi, primjerice na teret trećeg ili na teret potonje budućnosti. Postoje i nedostatni kompromisi, koji postojeći problem ne rješavaju, nego samo proizvode utisak kao da ga rješavaju. Tako izgleda, dakle, neophodna vrlina nasuprot iskušenju čistog oportunizma. Izazov oportunističkog kompromisa, pak, javnim mnijenjem ili dijelovima javnog mnijenja, vraća se svakodnevno iznova. Zbog toga ostaje, također, i za kompromise voljni političar upućen na svoju osobnu savjest. Postoje i kompromisi koje političar ne smije učiniti, jer proturječe njegovoj savjesti. U takvom slučaju ostaje mu samo otvoreni podsmijeh, a u ponekim slučajevima preostaje mu samo ostavka ili gubitak mandata. Povreda vlastite savjesti potkopava ugled i moral, a i povjerenje drugih u vlastiti integritet. Postoje, također, i zablude savjesti. Vlastiti ratio može pogriješiti, a tako griješi i vlastita savjest. U takvom slučaju nije opravdana moralna primjedba, pa ako iz toga nastane i velika šteta. Ako u takvom slučaju političar kasnije spozna svoju zabludu, susreće se s pitanjem treba li priznati pogrešku i kazati istinu. U takvoj situaciji se većina političara ponaša slično ostalim ljudima, kao i svatko u ovoj dvorani – nama svima pada posebice teško priznati zabludu savjesti, a  i istinu o nama javno saslušati.

X.  – Moderna demokracija nije idealna, ali nema ništa bolje

Pitanje o istini može se sa strašću kontrastirati sa Weberovim pitanjem o jednom od tri prvorazredna svojstva političara. Pitanje o istini može se, također, s neophodnom retoričkom sposobnošću kontrastirati i s pitanjem o tome kako je politika već prije dvije i pol tisuće godina u demokratski ustrojenoj Ateni bila promatrana kao jedna od najvažnijih umjetnosti, a koja je današnjem televizijskom društvu postala još značajnija. Tko hoće biti biran taj mora biračima iznijeti svoje namjere, svoj program. Pri tome je u opasnosti obećati više nego što kasnije može ispuniti, osobito ako poželi televizijskoj publici učiniti se simpatičnim. Svaki izborni natjecatelj je izložen iskušenju pretjerivanja. Borba za ugled, prije svega za simpatije televizijske publike, pojačala  je ovo iskušenje  u usporedbi sa ranijim novinsko-čitateljskim društvom. Moderna demokracija masa je, kako je nešto slično kazao i Winston Churchill, doduše i činjenično za nas najbolja forma vladavine – uspoređena sa svim ranijim, koje smo doživjeli –  ali nije, ni u kojem slučaju idealna. Ona je prisilno povezana s velikim iskušenjima, sa zabludama i deficitima. Odlučujuće ostaje, ipak, ono pozitivno, a to je da oni kojima se upravlja mogu izmijeniti svoje vlade bez nasilja i prolijevanja krvi, te da  zbog toga oni koji vladaju i njihove parlamentarne većine moraju odgovarati pred onima kojima su vladali.

XI. – Savjest je «svijest unutarnjeg suda u čovjeku»

Pored strasti i odmjeravanja od oka je svijest o odgovornosti treća važna osobina političara, tako je mislio Max Weber. Ostaje pitanje: odgovornost prema kome? Za mene nije izborni narod posljednja instanca pred kojom jedan političar mora odgovarati. Jer, birači donose samo vrlo paušalnu tendencioznu odluku, a često odlučuju  i prema osjećaju i talasanju. Pa, ipak, mora njihova većinska odluka značiti poslušnost političara. Za mene ostaje vlastita savjest vrhovnom instancom. Pri tomu znam, o savjesti postoje raznolika teološka i filozofijska mišljenja. Riječ se pojavila već kod Grka i Rimljana. Kasnije su Paulus i drugi teolozi mislili time svijest čovjeka od Boga  i od Boga željeni red, te  istodobno svijest o grešnosti svake povrede ovog poretka. Neki kršćani  govore o «Božjem glasu u čovjeku». Kod mog prijatelja Richarda Schrödera sam čitao da je naše razumijevanje savjesti proizišlo iz susreta biblijskog mišljenja sa svijetom helenizma. Immanuel Kant je, svakako, razmišljao cijeli život o temeljnim vrijednostima njegove savjesti, bez da je u tome religija igrala neku ulogu. Kant je označio savjest kao «svijest unutarnjeg suda u čovjeku». Ali, bilo da se savjest izvodi iz čovjekova razuma ili iz Boga, u svakom slučaju ima malo sumnji u činjenicu postojanja čovjekove savjesti. Bio kršćanin ili musliman ili Židov, bio agnostik ili slobodni mislilac, odrastao čovjek ima savjest. Nešto ću potiše dodati tome – svi  smo mi više nego jedanput postupili protiv naše savjesti, svi smo mi već sa «lošom savješću» morali nastaviti živjeti. Naravno da je ova tako ljudska slabost jednako svojstvena i političaru.

XII. – Ustrajavati na demokraciji!

Pokušao sam vam omogućiti makar neke uvide u tri desetljeća iskustva jednog profesionalnog političara. Naravno, bili su to vrlo ograničeni izvodi iz složene stvarnosti. Na kraju, na srcu mi je dvostruko uvjerenje: prvo, naime,  da su naše otvoreno društvo i naša demokracija opterećeni mnogim nepotpunostima i deficitima i da su političari preveć označeni svim ljudskim slabostima. Bila bi, pak, opasna zabluda uzdići realno egzistirajuću demokraciju u čisti ideal. Ali, drugo, mi Nijemci moramo, ipak, već zbog naše katastrofalne povijesti, ustrajavati argumentom i ustrajnošću na demokraciji, nju uvijek iznova obnavljati i uvijek iznova se hrabro suprotstavljati njezinim neprijateljima. Samo ako smo u tome jedinstveni zadržava naša nacionalna himna o «jedinstvu i pravu i slobodi» („Einigkeit und Recht und Freiheit“) svoje opravdanje. Lijepa hvala za vašu pozornost.«

*) Izlaganje bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schimdta u Zakladi Hansa Künga «Weltethos», u Tübingenu 2007. godine. S njemačkog preveo dr. sc. Mile Lasić

Komentari

komentara