Herceg-Bosno, sretan ti 18. rođendan!

Herceg-Bosno, sretan ti 18. rođendan! Proslavljeni hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi Moj dom davno opjeva najljepši stih: „Slobode koji nema, taj o slobodi sanja.

 

Piše: Ivan Kraljević/pogled.ba


 

Ah, ponajljepši san“. Vođeni ovim stihom iz Kranjčevićeve pjesme hrvatski narod se već od početka sukoba u Bosni i Hercegovini odlučuje na samoorganizaciju u borbi protiv jednoumlja, komunizma, socijalizma i srpskog agresora, pogotovo nakon što se službena bosanska vlast na čelu s tadašnjim predsjednikom Alijom Izetbegovićem oglušila na rušenje i stradavanje Hrvata u Ravnom.

Nakon prvih međunacionalnih sukoba u republikama bivše Jugoslavije, Sloveniji i Hrvatskoj, došlo je i do rata na području Bosne i Hercegovine. Os srpskoga agresora napadnuto je Ravno, mjesto nastanjeno Hrvatima. U rušilačkim pohodima Srbi su osvajali mnoga područja koja su ujedinili u srpsku autonomnu oblast – SAO. Srbi su od samoga početka ustrajavali u svojoj želji za velikom Srbijom, pa stoga nisu htjeli odustati o Bosne i Hercegovine. U njihovoj želji i nadzorom nad BiH pred njih staju ostala dva naroda, Hrvati i Bošnjaci, koji referendumom proglašavaju BiH neovisnom i suverenom. Premda su se tada ta dva naroda i programski i ideološki međusobno razlikovali odlučili su slomiti srpski otpor, ali i samu ideologiju komunizma. Zasigurno, u svim nastojanjima za obranu teritorija BiH velike zasluge pripadaju Hrvatskoj zajednici, odnosno Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni. Hrvati su uvidjeli da im ne preostaje ništa drugo nego se međusobno samoorganizirati okupljajući svoja područja pod okrilje jedne velike zajednice. Iako se danas čini nezamislivim upravo su Hrvati dali najveći doprinos očuvanju BiH.

Mnogi zlonamjerni proučavatelji rata u Bosni i Hercegovini zatvaraju oči pred činjenicom da je ovakva zajednica u određenoj i velikoj mjeri spasila BiH. Stoga joj nerijetko spočitavaju separatističke ideje. “Zahvaljujući” većini analitičara i povjesničara danas je rasprostranjena jedna od najlošijih teorija zavjere svih vremena. Nerijetko se može čuti kako je HR Herceg-Bosna bila filijala Republike Hrvatske u BiH, koja je trebala osigurati podjelu BiH, koju su na mitskom sastanku u Karađorđevu isplanirali tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i tadašnji srpski predsjednik Slobodan Milošević. Bilo je priča da postoji službeni dokaz o podjeli BiH i agresiji Hrvatske na BiH i da će taj dokaz doći na ICTY u Haag, no taj dokaz još nitko nije vidio. Stoga, sastanak u Karađorđevu ostaje mit. No jedno je sigurno – kako je moguće da je Hrvatska predvođena Tuđmanom željela podjelu BiH i oduzimanje njezinih dijelova kada se i sam Tuđman na svakom sastanku Međunarodne zajednice zalagao za cjelovitu BiH. Počevši od Cutillierovog plana, pa preko Vance-Owenova, Owen-Stoltenbergova, Washingtonskog sporazuma  i sve do Daytona, Hrvatska je uvijek rekla DA za cjelovitu BiH, pa je čak i prva priznala neovisnost i poslala prve veleposlanike u Bosnu i Hercegovinu. Stoga priča o Hrvatskoj agresiji baš i ne pije vode. Unatoč svemu, mora se biti racionalan i priznati da je bilo zločina i s hrvatske strane, i u HR HB, ali ni blizu ni slično onome što su radili Srbi želeći Veliku Srbiju, ili pak što su radili mudžahedini želeći unitarnu centralističku Bosnu i Hercegovinu, kakvu, čini se danas i dobivaju.

Čini se da se taj mit prelio s priča i pričica u Hašku optužnicu protiv šestorice Hrvata HR HB, čijom bi osudom bio “ratificiran” zločinački pothvat Hrvatske na BiH, kako to neki vole reći. Taj proces je jedan od najdužih u haškoj povijesti, a u Hrvatskoj je valjda od nekog straha prikriven velom tajne. Bivši premijer HR HB Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, ministar unutrašnjih poslova i čelnik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, te bivši predstojnik Ureda za zamjenu i predsjednik Povjerenstva za zatvore i logore Berislav Pušić terete se za “udruženi zločinački pothvat političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja Bošnjaka i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike BiH za koje se tvrdilo da pripadaju ‘Herceg-Bosni'”, kao dijelu “Velike Hrvatske”. Ta osuda, kako sam general Praljak kaže jeste alogična akrobacija koja je nezamisliva. Nitko nije lud da naoružava i pomaže onome koga će napasti, kao što se tvrdilo za Hrvatsku i HR HB.

O HR HB različita su mišljenja i između samih Hrvata u BiH. Za hercegovačke Hrvate ona je pojam hrvatstva u BiH, dok manji broj Hrvata (o ničijem hrvatstvu nije mi suditi) iz Bosne, na čelu s fra Petrom Jelečom kaže kako je HR HB donijela nesagledive posljedice bosanskim Hrvatima. Kakogod i što god tko mislio, Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je jedina vlast koja je štitila interese hrvatskog naroda, ali i interese ostalih naroda u ratnim zbivanjima. Koliko je za hrvatski narod u BiH značila Hrvatska Republika Herceg-Bosna svjedoče i riječi koje je jednom prigodom bivši premijer HR HB Jadranko Prlić rekao tadašnjem hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu:

“Gospodine predsjedniče, dolje se ljudi i rađaju i umiru sa Hrvatskom Republikom “Herceg-Bosnom”. I rodni list, i osmrtnica, i zastava pod kojom se sahranjuju i to je ušlo u sve pore dolje “.

Danas sedamnaest godina nakon ukidanja HR HB, odnosno šesnaest godina nakon Daytona vidi se koliko je ova samoorganizacija značila za hrvatski narod u BiH. Danas se Hrvati svode na razinu nacionalne manjine i udaljavaju od konstitutivnosti. Uspijevaju koliko toliko participirati u vlasti, a na ruku im ne ide ni nesklonost Međunarodne zajednice, pa i sama podjela među Hrvatima u BiH. Kakogod, potrebna je jedna nova Herceg-Bosna, novi entitet ili federalna jedinica koja će pokušati održati Hrvate sa statusom konstitutivnog naroda s Bošnjacima i Srbima u BiH. Kakogod, preostaje grčevita borba. A tebi Herceg-Bosno, neka je sretan 18. rođendan…

Ulomak iz pismenog rada kod prof. Zdravka Tomca na temu „Teritorijalna organizacija Hrvata u ratu (1991. – 1995.)“

 

hspf.info

Komentari

komentara