Homoseksualnost i tolerancija

homoseksualciPovodom prvog izbora Klausa Wowereita za predsjednika berlinskog Senata, kako se zove vlada u glavnom gradu SR Njemačke, prije ravno 12 godina napisao sam komentar ”Homoseksualnost i tolerancija”, koji iz aktualnoga povoda, dakle, najezde ”desnila” u našim društvima – nudim na (ponovni) uvid mojim čitateljima. Tadašnji i sadašnji berlinski gradonačelnik mi je, zapravo, nedovoljno zanimljiv i kao čovjek i političar, koliko je zanimljivo da je i prvi i svaki potonji put biran nakon što je imao hrabrosti izreći sada već znamenitu rečenicu: ”Homoseksualac sam i dobro je što je to tako”.

Piše: dr. sc. Mile Lasić / HSPF.info

Kod nas se u regiji jugoistoka Europe tek rijetki usuđuju ”outirati” i danas, pa čestitke zaslužuju oni koji su to učinili za neupitnu civilnu kuražu. Primjerice, skoro s nevjericom čitam u jednom dnevnom listu iz Republike Hrvatske (24. 11. o. g.) kako jedan socijaldemokratski hrvatski političar u velikom intervju za ”Jutarnji list” izjavljuje: ”Hrvat sam i katolik, a bio bih i svećenik da nisam gay”! I dok kod nas u BiH ne možete ovakvo to ni zamisliti, i u Hrvatskoj je ovo moguće tek ukoliko ste spremni izložiti se riziku anateme, to jest pomami ”desnila”, zamalo ne rekoh ”bjesnila”, koje su organizirale desničarske udruge u sprezi s dijelovima Katoličke crkve. Brak je, doista, temeljna stanica svakoga društva, koja uključuje i rađanje djece, ali nije ovdje uopće o njemu riječ. I u Švicarskoj je u tijeku sličan referendum kao u Hrvatskoj glede braka, ali nije u tijeku organizirana hajka protiv manjinskih skupina, bile one nacionalne, jezične, rodne ili seksualne. Hrvatska se ne bruka, dakle, time što propituje instituciju braka u svojem zakonodavstvu, nego što sebi dozvoljava luksuz da ignorira ”pravnu stečevinu”, koju je tek nedavno preuzela u svoje zakonodavstvo, a koje podrazumijeva respekt svih ljudskih prava, bilo individualnih ili kolektivnih, skupnih. Što se tiče same institucije braka, bilo bi racionalnije i opravdanije ugledati se na iskustva drugih, dakle onih zemalja i društava koji ne poistovjećuju istospolne bračne zajednice s heteroseksualnim, čak ni etimološki, ali ih izjednačavaju kao zajednicu dvoje građana pred zakonom u mnoštvu životno delikatnih i značajnih pitanja.

BiH je kao i u svemu ”priča za sebe”.  U Mostaru, u kojem živim i radim, usudio se ”outirati” tek jedan mladić, homoseksualaca dakle nema. Zato je u zemlji ”zarobljenog uma” kulturoloških i političkih ”pedera” na svakom koraku, politički kleptomani glumataju bajne demokrate i uzorite ljude, uzorne muževe i očeve obitelji, koji očekivano ružno, ili s visine govore o svim manjinama, seksualnim i posebice. U Hrvatskoj su do jučer bili na ulicama homoseksualce, u Srbiji i Crnoj Gori to rade i dalje, pa je logično što je prvi ”outirani Crnogorac” zatražio i dobio azil u Kanadi…

*****

Do prije dvadesetak godina javno opetovanje o svojoj seksualnoj orijentaciji bi i u jednoj Njemačkoj istovremeno predstavljalo i kraj političke karijere, ili pak zabranu nastupanja na televiziji ili radiju, dok je prije sedamdesetak godina podrazumijevalo i odvođenje u koncentracijski logor. Dakako, SR Njemačka  nije ni nakon ozdravljenja od smeđekošuljaških iluzija potpuno ”zdravo društvo”, pa neonacisti tu i tamo i dalje nemilosrdno nasrću baš na homoseksualce, po uzoru na dragu im praksu starog, ”dobrog” brata Adolfa. Usput kazano, kada bi netko poput političko-kulturološkoga nedonoščeta po imenu Joe Šimunić urlikao na stadionu ili na pristojnom javnom mjestu ”Sieg Heil” ili ”Heil Hitler”, taj više ne bi nikada imao mogućnost reprezentirati svoju zemlju ili nazočiti u javnosti, u pristojnim medijima. To je Nijemcima donijela njihova ”kritička kultura sjećanja”, odnosno ”kritičko nadvladavanje prošlosti”, s čime se na prostorima država-slijednica bivše Jugoslavije nije ni započelo …

Istini za volju, i u Njemačkoj se vodi relativno uzdržana diskusija o tomu da seksualne sklonosti ne smiju biti ni smetnja, ni prednost za političare i druge javne ličnosti. Takvom dijalogu doprinijele su ponajviše stotine javnih ličnosti koje su se u posljednje dvije decenije deklarirale homoseksualcima. Primjerice, i bivši predsjednik  Genscherovog FDP-a (”slobodnih liberala”) i aktualni njemački MIP Guido Westerwelle je jedan od njih.

Za poboljšan odnos šire javnosti prema ”schwulama” i ”lesbosima” zaslužni su u prvom redu oni sami, jer su se – ne obazirući se na latentnu anatemu – odlučili ne prikrivati svoju prirodu, jer su se odlučili boriti i izboriti za svoj ravnopravan položaj u društvu. Pri tomu su naišli na odgovarajuću rezonancu i aktepancu kod ”Zelenih” i  SPD-a, te u medijima, koji su shvatili da je pitanje diskriminacije homoseksualaca pitanje ljudskih prava i time  prvorazredno pitanje demokracije. A radi se i o velikoj populaciji, često veoma obrazovanoj i dobro situiranoj. Ako je vjerovati Brockhausovoj enciklopediji, broj homoseksualaca među muškarcima je oko 4% ukupne muške, a lezbijki oko 2% ukupne ženske populacije. Ovo su po mišljenju nekih stručnjaka, zastarjeli i suviše oprezno izloženi podaci, broj homoseksualaca se kreće iznad 10% i kod žena i kod muškaraca. K tomu, empirijska istraživanja govore da je skoro trećina muškaraca u životu imala makar jednom neka homoseksualna iskustva. Pri tomu, već dugo u demokratskom svijetu homoseksualizam se ne tretira bolešću, nego tek  jednim od vidova seksualnosti.

Posebno mjesto u procesu samoemancipacije homoseksualaca na njemačkom tlu pripada manifestacijama pod imenom ”Christopher Street Day”, koje su započele kao ”parade ljudi s ivice društva”, a u međuvremenu su postale ”narodne svetkovine” i u Hamburgu, i u Koelnu i u Berlinu i drugdje. U suštini, ove svečanosti su isto što i ”Parada ljubavi” (”Love Parade”) u Berlinu, koja je u međuvremenu imala među mladima, ne samo iz Njemačke, kultni status, da bi morala biti izmještena u Ruhrsku oblast, u kojoj se na jednoj od njih dogodila velika ljudska tragedija što je i samu ”Love Parade” dovela u pitanje.

”Prvoborci” među javnim radnicima s njihovim ”outingom” nisu, naravno, ni u Njemačkoj prolazili bez ogrebotina. Ugledni komičar Hape Kerkeling nije se ”outirao”, nego je ”provaljen” 1991. godine kao ”homoseksualac”, na vrhuncu popularnosti. Danas kaže da bi bila katastrofa da se to dogodilo na početku njegove karijere. Popularni pjevač šlagera Juergen Marcus, koji od 1995. godine živi zajedno s njegovim menadžerom Nikolausom Fischerom, kaže da je nakon ”outinga” imao niz otkazanih koncerata, odnosno da  prihvatljivost homoseksualaca u društvu nije ni danas tako visoka kako se uobičajeno misli. Marcusov kolega s pjevačke scene Patrick Lindner se ”otkrio” tek nakon što je adoptirao jednu bebu iz inozemstva, pa je morao obznaniti da već dugo živi s njegovim menadžerom Michaelom Linkom. Kaže da su mu neki obožavatelji okrenuli leđa, ali da može živjeti s tim da ne mora od svih biti voljen. Kada je 1993. godine ”provaljen” ugledni talkmaster Alfred Biolek (66) kazao je: ”Da, ja sam homoseksualac.  To zna svatko. Ali, ja ne želim moj privatni život sa svima dijeliti”. U međuvremenu je postao institucija kao moderator, a kao tv-kuhar je popularan kao nekoć Stevo Karapandža na jugoslavenskoj televiziji.

Među mnogim uglednim ženama koje su javno očitovale svoje lezbijstvo je i Mirjam Muentefering, kćerka bivšega predsjednika i generalnog tajnika SPD-a Franza Muenteferinga. Ona  je u kolovozu 2000. godine  u feminističkom časopisu ”Emma” obznanila: ”Moja prijateljica Astrid i ja se želimo vjenčati”.  Nakon toga je javnim angažmanom doprinijela da se u SR Njemačkoj legitimiraju homoseksualni brakovi, sto je oficijelno i urađeno u Bundestagu  10. studenoga 2000. godine kada je usvojen Zakon o homoseksualnim brakovima, popularno nazvan ”Homo-Ehe”. A nedavno je kazala kako joj otac ”nikada nije dao ni naslutiti da treba imati obzira prema njegovoj karijeri”.

*****

Podsijecanja radi, Zakonom ”Homo-Ehe” je ”homoseksualni brak” skoro u potpunosti izjednačen s ”normalnim brakom”, čime su homoseksualci prestali biti ”ljudi druge klase”. Time su ”Zeleni” ispunili jedno od svojih važnih predizbornih obećanja, a SPD-u može biti na čast što je sudjelovao u zakonskoj proceduri kojom je velikom broju njemačkih građana osigurano dostojanstvo pred zakonom i u javnosti. Doduše, restrikcije za ”unesena bračna partnerstva” (eingetragene Lebenspartnerschaften), iliti ”homoseksualne brakove” su ostale u nekim oblastima, primjerice u pogledu mogućnosti adopcije djece. Uz to, neke njemačke savezne pokrajine, u kojima su konzervativci na vlasti, su se usprotivile pružiti porezne olakšice ”schwulama” i ”lesbosima”, i nakon zaključenog odnosno unesenoga ”bračnog partnerstva” u matičnim uredima. Bavarska je u prvi mah, čak, najavila tužbu pred Saveznim ustavnim sudom, ukoliko tadašnji njemački predsjednik Johannes Rau svojim potpisom ukine ovu diskriminaciju. Od tada  je prošlo mnogo vremena, Njemačka se sljedbom opisane logike i prakse dodatno demokratizirala i uljudila. O homoseksualcima se nitko više ne usuđuje ružno govoriti, barem ne u javnosti. A i zašto bi? Oni su po svemu drugome, izuzev homoseksualnim sklonostima, jednaki heteroseksualnima. U Njemačkoj i zapadnom svijetu se, dakle, potvrdilo da je odnos prema homoseksualcima ‘lakmus demokracije”. U, predplemenskim društvima i zemljama, nažalost, histerija, hipokrizija i licemjerje i dalje caruju.

I za kraj, podsjećanje za razmišljanje, homoseksualci su bili, između ostalih, i Lukrecije, i Ovidije, i Vergilije, i Plutarch, i Oscar Wilde, i Andre Gidens, i Marcel Proust, i Frederico Garcia Lorca, i Klaus Mann,  i Pasolini i Visconti, listi nema kraja. Zato se, prije svake izgovorene pogrde, zapitajmo barem – ima li  među homoseksualcima i netko od naših bližnjih, ili netko od koga smo puno naučili i koga puno volimo? Za početak mukotrpnog procesa učenja tolerancije bilo bi i toliko sasvim dovoljno.  Potom bismo lakše razumjeli onu tezu o odnosu prema homoseksualcima kao čvrstom indikatoru demokracijskog zrenja, odnosno ozdravljenja jednog društva, de facto ”lakmusu demokracije”! O uvažavanju ”drugoga” i ”drugosti” je riječ, o toleranciji…

Komentari

komentara