Iluzija o velikom povratku

mile-lasic-660x330-615x307Ako je češko-francuskog književnika Milana Kunderu s razlogom decenijama pratio image „glasa Centralne Europe“, kako se zove i čuvena Porterova knjiga o njemu („Milan Kundera – A voice of Central Europe“, 1981.), najkasnije s romanom “Neznanje” (Paris, 2000.) zaslužio je i titulu “glas apatrida” iz cijeloga svijeta. Kako sam već pokazao u mojemu prijevodu njegova znamenitoga eseja „Ne zaboraviti jedinstvo Europe“, Milan Kundera se i osobno osjećao glasom „Centralne Europe“, koju strogo razlikuje od pojma „Srednje Europe“. I u kulturološkom i u političkom pogledu je Kunderin omiljeni pojam puniji, dok je u zemljopisnom vidu širi.

Tijekom dugoga života „između azila i egzila“, kako je apatridski procijep nenadmašno formulirao ugledni Mostarac Predrag Matvejević, i za mene je Milan Kundera postao jednim od najreferentnijih glasova apatridstva, osjećaja nepripadanja bilo kojemu režimu, zemlji ili svjetonazoru, o vjerozakonu ne bih, jer je riječ o osobnim opredjeljenjima svakog čovjeka. Milan Kundera je nama “apatridima” iz bivše Jugoslavije bio i  dodatno važan, jer je i on prošao dugi put od mladalačkog idealizma, kada se iz čistih uvjerenja angažirao za „komunističku stvar“, poput milijuna mladih i naivnih ljudi u bivšim socijalističkim zemljama, do gubljenja iluzija o “socijalizmu s ljudskim likom”, to jest bilo kojem totalitarizmu, desnom ili lijevom, u konačnici svejedno je. Istina je, oni se u ponečemu  međusobno i razlikuju, ali im je zajedničko što su “neprijatelji otvorenog društva”, kako  R. Dahrendorf smisleno koristi Popperovu formulaciju. Ovdje se ne možemo baviti time što se poslije ružnog skončavanja tobožnjeg komunizma, brojni ljudi i dalje bezrazložno stide svoje benigne pripadnosti jednoj velikoj iluziji, dok desničarske kulturološke i političke hijene likuju i nediferencirano govore i o tzv. komunizmu i fašizmu.

Kunderinu apatridstvu je prethodilo, dakako, disidenstvo, ono i onakvo kada mu je primjerice u periodu od 1970. do 1975. godine bila uskraćena i katedra u Pragu, pa je poslije napuštanja Praga i dolaska u Paris trebalo mnogo truda do sticanja statusa priznatog svjetskog umjetnika u Francuskoj, nekoga tko srećom, i jezikom i kulturološki pripada i jednom i drugom svijetu, ostajući ipak na neki čudan način „razapet između svjetova“. Od toga je profitirala, srećom, njegova književnost, posebice u romanu „Neznanje“, u kojemu je Kunderi uspjelo kao nikomu prije njega pretočiti u uzbudljivu književnost fenomen nepripadanja i razapetosti između svjetova, te iluziju o velikom povratku.

I

Kunderinom romanu „Neznanje“ je danas 15 godina. U monetu kad se pojavio bio je snažan „apatridski krik“ vječitog, prisilnog pa dragovoljnog, emigranta, razapetog Prometeja, ili Odiseja, koji više ne zna tko je i što je, napisao sam u osvrtu na njegov roman povodom pojavljivanja na njemačkom jeziku. U Neznanju“ je, naime, u tipičnoj „Kunderinoj maniri“ – kombinaciji pripovijedanja i samorefleksija – ispričana između ostalog tužna emigrantska priča dvoje českih emigranata: Irene koja se nakon „praškog proljeća“ našla u Parisu i Josefa koji je egzil provodio u Kopenhagenu. Njih dvoje se nakon dvije decenije po prvi put i zakratko u vrijeme “plišane revolucije” vraćaju u domovinu i ubrzo postaju svjesni iluzije o tzv. velikom povratku. I Irena je svjesna da njezin život nije više ovdje nego u Parisu, da je prisilni izgon ispao najboljom odlukom u životu, dok Josef, čak, s puno prezira prema sebi samome od nekoć shvaća da je Češka postala samo njegovo sjećanje. Ma koliko jesu ili nisu postali Francuskinja i Skandinavac, Irena i Josef su, dakle, prestali biti ono što su bili nekada. I time njihova drama biva univerzalnom pričom o ljudima razapetim između kultura i svjetova, drama koju žive milijuni useljenika u zapadna postkolonijalna useljenička društva, drama koja je ovih dana ponovo podgrijana terorističkim činom u Parisu, atentatom na uredništvo satiričkog magazine Charlie Hebdo, čije su glavne žrtve, dakkao, umjereni muslimani i drugi useljenici u zapadna društva …

„Kako to da si još uvijek ovdje“, pita Kunderinu junakinju Irenu njezina najbolja pariška prijateljica Sylvie, nakon izvedene spomenute “plišane revolucije” u Českoj 1989. godine. Sirota Irena shvata da je i njezina najbolja prijateljica i dalje drži za „emigranta“, ma koliko ona sama vjerovala da je pronašla novu domovinu i da su proteklih 20 godina bile „njezin stvaran život“. Potom i u Pragu, gdje slučajno sreće svoju staru ljubav Josefa (koji se nje i ne sjeća više) shvata da je samo „povratnica“, da Češka (Prag) nije više njezina domovina, kao što to nikada neće postati u potpunosti ni Francuska (Paris) u kojoj živi. Nema povratka, izgubljene godine se ne mogu nadoknaditi, ostaju samo snovi i čeznja, vječita potraga za izgubljenim pejsažima, bićima i stvarima koje su nekada činile život.

Milan Kundera je u romanu „Neznanje“ ispričao, dakako, ne samo priču Irene i Josefa, nego i milijuna migranata. I samom Kunderi je Česka, čak i nakon „plišane revolucije“, ostala strana i tuđa. Ma koliko se ni u Francuskoj, unatoč svim mogućim priznanjima, ne osjećao „kod kuće“, nije se vratio u Prag. Uostalom, treba li se vratiti? I komu se vratiti? Može li se uopće vratiti u nešto što je prošlo i nestalo? Nije li od Heraklita naovamo poznato da se u istu vodu ne može dva puta ugaziti istom nogom? I tako ni Kunderi – kao i milijunima onih koji nemaju njegov „Božiji dar“ – ne preostaje ništa drugo nego čeznja ili krik ranjene duše kojoj su ukrali normalan život. Naravno, i nostalgija i iluzije o velikom povratku. Kundera je u svakom slučaju romanom „Neznanje“ zatvorio krug svojih pripovijedačkih interesa, u rasponu od „bijega iz totalitarizma“ do simboličnog pokušaja vraćanja tamo gdje je sve započelo, kako bi potom ostao bez iluzija, svjestan njihove ispraznosti, te otišao zauvijek…

II

Milan Kundera je književnu karijeru započeo s lirikom, ali su ga česko-slovačka politička previranja i gruba „istočno-blokovska“ stvarnost odveli ka dramama, pripovijetkama i romanima, u kojima se isprepleću ljubav, erotika i neizbježna politika. Romani na českom jeziku „Šala“, „Život je negdje drugdje“, „Oproštajni valcer“, „Knjiga smijeha i zaborava“ i „Nepodnošljiva lakoća postojanja“ su doživjeli širom svijeta veliki uspjeh i nebrojena izdanja. Svi su oni napisani na češkom, pa je roman „Neznanje“, pisan na francuskom, u neku ruku i veoma uspjela replike spomenutim Kunderinim ranijim knjigama iz vremena totalitarizma poslije svih iskustva slobode u emigraciji, života u apatridstvu, odnosno nagomilanih iluzija i čežnja za zavičajem. Inače, iako ga je poznavao, tek nakon desetak godina boravka u Francuskoj, sredinom osamdestih godina prošloga stoljeća, Kundera se odlučio za pisanje na francuskom jeziku, pa su mu se u ovom periodu pojavile sljedeće knjige: „Umjetnost romana“ (1986.), „Besmrtnost“ (1990.), „Izdani zapisi“ (1993.), „Sporost“ (1994.), „Identitet“ (1997.), „Neznanje“ (2000.), „Zavjesa“ (2005.). Ovoj niski treba dodati da se ovih dana očekuje i prvo pojavljivanje njegova novoga romana „Festival beznačajnosti“, poslije devetogodišnje pauze.

Vijest o tomu je i bila odlučujući poticaj za doradu mojega staroga osvrta na roman „Neznanje“, koji me se ticao svojom mudrošću dok sam bio u „egzilu“ i još me se više tiče poslije povratka u Zemlju i Regiju, jer sam još jače u stalnom propitivanju Kunderine sumnje o ispraznosti tzv. velikog povratka. Dakako, i svako od navedenih djela iz Kunderine „francuske faze“ je doživjelo hitne prijevode i izuzetne kritike u kulturama i jezicima koje imalo drže do sebe. U pravilu su knjige doživljavale ponovljena izdanja, a neke od njih su zadobile u međuvremenu i tzv. kultni status kakve su već imale knjige iz Kunderine „češke faze“. I Kunderina „francuska faza“ je ocijenjena jednako maestralnom kao i ona „česka“, što je i razumljivo pri pažljivom čitanju, jer se u obje faze radi o uspjelom povezivanju „žalosnog s komičnim“, o majstorskoj umjetnosti točno komponiranih i visoko stiliziranih životnih situacija koje smo više manje i sami doživjeli, ali o kojima se ne znamo tako virtuozno izraziti. Izuzetno pozitivne kritike su, posebno popratile na njemačkom jeziku Kunderin roman „Besmrtnost“, u kojem se autor – slično kao i u „Sporosti“ i „Identitetu“ – bavi toposom i identitetom, ljubavnim i političkim iluzijama, odnosno izgubljenošću modernog čovjeka u vremenu i prostoru. Samo ilustracije radi, „Identitet“ je u njemačkom konzervativnom tjedniku „Welt am Sonntag“ propraćen komentarom o jednom od „najljepših ljubavnih romana koji su napisani u ovom milenijumu“, dok je u liberalnom tjedniku „Die Zeitu“ konstatirano da je „Identitet“ poslije „Šale“ vjerojatno „najbolja Kunderina knjiga“.

I na kraju, preporuku za prijevod Kunderina „Neznanja“, prije mnogo godina, sam napravio ne na posljednjem mjestu zbog nesreće koja je BiH i susjedne zemlje zadesila u posljednjoj deceniji 20. stoljeća. Vjerujte vi potpisniku ovih redova, napisao sam bez krzmanja, ti milijuni ljudi s Balkana i nisu ništa drugo do Kunderini junaci kojima je vlastita domovina iz poznatih razloga postala strana, a zemlje u kojima borave nisu im još ili nisu dovoljno postale domovinom. U „ostatku zemlje“ su ostali njihovi živi ili mrtvi rođaci i prijatelji i „vlastiti jezik“. A nema emigranta koji ne sanja o „velikom povratku”, što se u pravilu pokazuje velikom iluzijom ako se na takvo što i odluče. Kao da je ljepše sanjati iz daljine o rodnoj kući, staroj majci, zvonjavi crkvenog tornja, ili mujezinovu zovu? Pa ipak, ne prezirite, molim, one koji su otišli, niti im, pak, zavidite. Ne podsmjevajte im se kada ih tijekom ljetnih dana susretnete na ulici, ma koliko bili smiješni u njihovoj izgubljenosti. Jer, oni jednostavno ne pripadanju više niti jednom od njihovih svjetova, njihov je život uvijek “negdje drugdje”. U društvima obilja, u njihovim novim svjetovima, za njih su u pravilu rezervirane „doline suza“, pa bili to češki ili bosansko-hercegovački migranti, ili neki treći, a lagano počinju razumjevati da su izmješteni i iz porvotne domovine. O tomu nam je govorio nekadašnji „glas Centralne Europe“ u priči o Ireni i Josefu u romanu “Neznanje”, sjajni pisac koji je u međuvremenu avanzirao i u „glas apatrida” cijeloga svijeta. Glas čežnje!

U B., povodom prijevoda romana  “Neznanje” na njemački,
dorađeno u Mostaru, 23. siječnja 2015. godine

Izvor: milelasic.com

Komentari

komentara