Inspirativna iskustva elektronskih medija u SR Njemačkoj

 

Možda da nije bilo državne televizije i drugih ozbiljnih medija, SR Njemačka nikada ne bi postala demokratska zemlja. Jer, već na „ranoj“ njemačkoj državnoj televiziji urađen je „denacifikacijski test“, na njoj su prikazani vlastiti zločini u Drugom svjetskom ratu po tisuću puta. Samo zbog toga bi priča o njemačkim elektronskim medijima bila višestruko važna za zemlje nastale raspadom nekadašnje Jugoslavije.


 

 

Piše: dr. sc. Mile Lasić

 

Pogotovo ona o ujedinjavanju javnih televizija u jednu „radnu zajednicu“. A ne samo njemačka iskustva govore da bez jedinstvene televizije i radija, odnosno bez „radne zajednice“ javnih servisa u jednoj državi ne može biti oformljeno ni približno jedinstveno javno mnijenje.

 

A pogotovo bi javnim servisima u zemljama slijednicama bivše Jugoslavije mogla koristiti njemačka iskustva izlaska iz nacističke klopke, kada bi netko kod nas bio uopće svjestan potrebe za takvim čim. Jer, za obračun sa samoobmanama u vlastitom dvorištu nema pogodnijeg medija od radio-televizije. Kad-tad morao bi biti, dakle, uveden „denacifikacijski test“ i u BiH i na cijelom prostoru Balkana. Spomenuti „test“ načelno znači i denacifikaciju  suradnika „javne televizije“ i političkog i kulturološkog okoliša, tj. svih onih koji su u proteklom ratu okrvavili ruke i dušu.

 

Iskustva velikih javnih radio-tv sustava ne samo u Njemačkoj govore u prilog osnivanja „radne zajednice“ u koju bi se udružile sve radio i televizijske kuće u javnom vlasništvu na istim profesionalnim i etičkim kriterijima. Ovo vrijedi i za jednonacionalne i višenacionalne zemlje, u kojima se doduše dodatno moraju poštivati i neki drugi kriteriji …


Iskustva  „nultog sata“

 

U SR Njemačkoj je poslije oslobađanja od nacističke diktature formirano devet zemaljskih radio i tv postaja, koje su se udružile u „radnu zajednicu javnih i pravnih radio i tv ustanova Njemačke“ („ARD“), kako bi zajedno pravile tzv. prvi televizijski program za cijelu zemlju, a svaka od njih je emitirala i mnoštvo radio programa. Primjerice, najveća članica „ARD-a“ – „WDR“ iz Kölna ima desetinu slušanih radio programa, diferenciranog političkog, glazbenog i umjetničkog ukusa. Već šezdesetih godina osnovan je i tzv. Drugi državni program („ZDF“), koji je – kao i „Prvi“ – počivao na državnim ugovorima „starih“ njemačkih pokrajina, te „treći programi“, lokalnog karaktera, vezani za zbivanja u pojedinim njemačkim zemljama-pokrajinama.

 

Prije petnaestak godina su zabilježeni i početci „privatne televizije“, na čijem početku su stajali „RTL“ i „SAT 1“, koji su i dan danas vodeći mediji među privatnim tv-postajama. Ugledni magazin „Der Spiegel“ tvrdi, čak, da su „privatne tv postaje oslobodile Nijemce obrazovne diktature“, odnosno da su „Nijemci s radošću doživjeli slom ove diktature“. Može biti, ali u međuvremenu je zavladala „diktatura infotainmenta“ desetine privatnih tv  kanala, koji su sobom donijeli bogatstvo ponude u sferi „industrije zabave“, ali i mnoštvo neukusa, jeftinih i problematičnih sadržaja. (O privatnim tv-postajama pišemo odvojeno.) U svakom slučaju, u SR Njemačkoj, kao i u Americi, neće čovjek umrijeti od dosade ako dugo boravi pred privatnim televizijama, ali neće biti niti puno pametniji.

 

Početkom osamdesetih godina rodile su  se i satelitske i kablovske zajedničke tv-ponude Njemačke, Austrije i Švicarske (čuveni kanal za kulturu „3 SAT“), a nešto kasnije i „europski kulturni kanal“, zapravo francusko-njemački kultni kanal „Arte“, omiljen među obrazovanim i umjetnički nastrojenim svijetom. U ovoj kratkoj skici nekadašnje njemačke elektronske mreže ne smiju se propustiti spomenuti  ni radio postaje „Deutschlandfunk“ i „Deutsche Welle“, koje imaju specijalne zadatke u promicanju njemačke kulture, odnosno koje još uvijek na desetine stranih jezika svakog dana posreduju informacije i poruke od značaja za image SR Njemačke u svijetu.

 

Zapravo, regionalne radio i tv-postaje u SR Njemačkoj, udružene u spominjanu „radnu zajednicu“, emitiraju od 1954. godine „zajednički televizijski program“ ili „prvi njemački program“, zadržavajući visoki stupanj autonomije na lokalnoj razini. Pravna, profesionalna, tehnička i financijska pitanja regulirana su ne samo Statutom ARD-a, nego i  državnim ugovorima njemačkih pokrajina, u kojima su precizirana i pitanja obvezne tv pretplate, te tzv. financijskog izglađivanja na kraju svake tekuće godine. Jer, ogromna je razlika među pojedinim članicama „ARD-a“, u prvom redu glede financijskih i tehničkih mogućnosti, od čega naravno i ovisi njihova participacija u ukupnom tv programu. U gremijima „ARD-a“ su zastupljene, dakako, sve pokrajine, nerijetko s aktualnim  predsjednikom vlade. Jer, televizija, pogotovo ona „sve-njemačka“, ali i „lokalna“, jeste i ovdje prvorazredno političko pitanje. (O ovomu u svoj financijsko-političkoj kompleksnosti bi, dakako, morali voditi računa i oni koji se protive i oni koji zagovaraju kanal na hrvatskom jeziku u sustavu bh. javnih servisa.)

 

Nakon ponovnog ujedinjenja zemlje  su se osnivačima „ARD-a“ – a to su bili Bayerischer Rundfunk, Hessiser Rundfunk, Norddeutscher Rundfunk, Radio Bremen, Saarländischer Rundfunk, Sender Freies Berlin, Süddeutscher Rundfunk, Südwestfunk, Westdeutscher Rundfunk i Deutschlandfunk, sa specijalnim statusom RIAS-a Berlin – priključile reformirane velike radio i tv kuće iz bivšeg DDR-a, kao sto su ORB, MDR i dr. No, to je skopčano i s izvjesnim problemima. Primjerice, oko 2.000 suradnika „MDR-a“ iz Leipziga stoje pod sumnjom da su bili prikriveni, neformalni suradnici istočno-njemačke obavještajne službe, zloglasnog Stasija.

 

Drugi njemački program („ZDF“) je osnovan – po istom načelu kao i  „ARD“ – državnim ugovorom njemačkih pokrajina 1961. godine, koji će ostati izvan snage nakon ujedinjenja zemlje, jer se ukupna problematika „državnih“ radio i tv postaja, sa svojstvima javnog i pravnog poduzeća regulirala „novim državnim ugovorom“. „ZDF“ je počeo emitiranje iz Mainza tek 1963. godine, gdje mu je sjedište i danas, za razliku od „ARD-a“ koji ima promjenjivo sjedište odnosno središte. „ZDF“ je nikao iz potrebe konkurencije „Prvom kanalu“, kako bi se pojačala kvaliteta, a u međuvremenu je izrastao u respektabilnu kuću, jednu od najmoćnijih „javnih televizija u svijetu“. Zapravo je „ZDF“ od 1984. pojam i za „nadregionalnu suradnju“ kojom se Njemačka otvarala prema susjedstvu. Prvi takav satelitski i kablovski program bio je već spomenuti „3 SAT“, u kojeg su prodrle europske teme – „Europa-magazini“ i tsl. Kasnije će se „ZDF“ uključiti i u „Arte“, a od 1994. godine, zajedno sa ARD-om, stoji i iza nacionalne radio postaje „Deutschlandradio“.

 

S izvjesnim modifikacijama koncept „javne televizije“, u čijim temeljima su „ARD“, odnosno njegove zemaljske članice, te „ZDF“, s njegovim specijalnim programima i koprodukcijama, se u osnovi potvrdio i čini i danas osnovu „televizijskog života“ u SR Njemačkoj, što znači ozbiljnog i profesionalnog programa iz svih oblasti društvenog života. Informativne emisije i politički magazini su na visokim etičkim i profesionalnim načelima, kao da još uvijek „saveznički povjerenik“ kontrolira svaku izgovorenu riječ. A za divno čudo, urednike i novinare nitko ne kontrolira, oni bespoštedno kritiziraju i vladu i oporbu, onoliko koliko su zaslužili.

 

Neminovni razvoj je vodio i do formiranja više regionalnih programa u okviru jednog regionalnog centra, primjerice u Bayernu do zapaženog kanala za kulturu „Alfa“, ili, pak, do  specijalističkih programa – dječjeg kanala na razini zemlje „Kika“  ili dokumentacijskog kanala „Pfoenix“, na kojem se može nadoknaditi „propušteno iz povijesti“, te pratiti mnoštvo izravnih prijenosa iz Bundestaga i s drugih političkih i znanstvenih skupova u Njemačkoj ili u Europi. Posve uzgred, „ARD“ i „ZDF“ ulažu ogroman novac i u znanstvene i umjetničke programe. „ARD“ je, ilustracije radi, godinama sufinancirao i njemačku filmsku industriju u prosjeku s 60 milijuna DM.


„Amerikanizacija“  medijskog pejzaža

 

Konkurencija „javnoj“ u obliku „privatne televizije“, zapravo dvadesetak privatnih tv postaja, kojima su vlasnici  bili „nevidljivi kapital“ ili medijski moguli poput u dugovima preminulog Lea Kircha iz Münchena („Pro Sieben“, „SAT 1“, „Vox“, „Kabel 1“, „TM“ i dr), ili najveće medijsko poduzeće u Europi „Bertelsmann“ („RTL Group“) prisiljavaju „državnu televiziju“ na bespoštednu „tržišnu utakmicu“, iako je načelo pretplate i dalje financijska osnova u funkcioniranju ARD-a i ZDF-a. Naime, u posljednjih deset godina zabilježeno je da „javna televizija“ sve više kopira „privatnu televiziju“, naravno u njezinim lošim osobinama. Prosto je postalo nepodnošljivo gledati u jutarnjim i poslijepodnevnim tv shemama potpuno iste sadržaje i kod javnih i kod privatnih, počevši od neatraktivnih kvizova, problematičnih tv talk-ova i show-a i tsl. Razlika se vidi jedino u večernjim programima, kada su, uzgred rečeno, na javnoj televiziji zabranjene reklame.

 

Možda ništa ne ilustrira tako dobro sunovrat privatne televizije kao tzv. reality -soaps, trend koji je započeo s besprizornim tv raspravama o onome čega se pametniji i pristojniji stide, a nastavio se sa tv showima tipa „Big Brother“, „House of Love“ ili „Girlscamp“, u kojima se nudi mogućnost (sado)mazohistima i voajerima svih vrsta zadovoljavanje njihovih neutoljenih potreba. Sljedeći korak mora biti – procjenjuju medijski kritičari – nešto povezano s krvlju i ubojstvima, jer će se aktualnim trendom i ponudom gledateljstvo brzo zasititi.

 

A tzv. gledateljske quote – precizni instrumentarij gledanosti jedne emisije, od  čega ovisi cijena reklamnog prostora – neočekivano svjedoče da jedan dobar film ponovo pobjeđuje u utakmici s gomilom nagog ljudskog tijela, „plavo-ofarbanih“ i obnaženih ljepotica koje se brčkaju u bazenima po cijeli dan i vode jako zanimljive igrice i razgovore. Prema najnovijim anketama čak je 87% gledateljstva zasićeno „container-soaps“ emisijama. Na poluidiotskom konceptu proizvođenja u što kraćem vremenu što više tzv. prominentnih ličnosti, koje mogu i pjevati i glumiti, iako su u pravilu poluobrazovani, su idejni tvorac koncepta De Moll i „RTL“ već do sada zaradili milijardske sume.

 

Kao što je već jasno, slabašan ukus i trendove „kreiraju“ tv moguli i njihovi „mozgovi“, ali dužinu trajanja emisije određuju već spomenute gledateljske quote. Riječ je o preciznim instrumentima koji mjere u sekundu točno koliko je gledana svaka emisija tijekom određenog razdoblja,  tako što se kod reprezentativnog uzorka ugrade precizni aparati koji emitiraju tražene podatke. To su ponajbolje osjetili mnogi kabaretisti i talk show-masteri, čija je slava upravo proporcionalna kratkoći emitiranja određene emisije. Preživjeli su kabaretisti poput Haralda Schmidta, izuzetno duhovitog „medijskog despota“ koji već godinama „obrazuje naciju“ u kasnim večernjim satima iz oblasti jezika i politike, kulture i povijesti, prosto jer mnogi žele biti „na Schmidtovom psihijatarskom couchu“. Pa, kada mu „quote“ i slete na samo 500.000 gledatelja što je šestina od njegovih „uobičajenih pacijenata“, Schmidt – za razliku od drugih – ne dobiva otkaz. No, nisu sve emisije kod privatnih tv postaja takve, niti su svi podjednako bezobzirni u utrci za novcem od reklama i profitom. Jer, među „privatnim“ se nalaze i ozbiljne kuće kao „NTV“ i „N 24“, koje 24 sata dnevno emitiraju vijesti i burzovne izvještaje, te dva ugledna sportska kanala i čitav niz glazbenih („Viva 1“ i „Viva 2“, „MTV“, „MTV 2“ i dr:). Prokletstvo leži u „zabavljačkoj funkciji“ privatnih stanica, koje „amerikaniziraju“ njemački i europski medijski prostor, ne birajući sredstva i sadržaje.

 

Ostaje tužna istina, pak, da vrhunske emisije iz kulture, primjerice na „3 SAT-u“ seriozno pripremljeni pregledi kulturnih događanja u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji, slično kao i na „ARTE-u“, dostižu „quote“ od tek  par stotina tisuća gledatelja ili oko 1%. Da se „3 SAT“ ne financira iz tv pretplate i proračuna bila bi i kultna  emisija „Vrijeme kulture“ (Kulturzeit) već ugašena… Ali, ne muči se samo „3 SAT“ i „Arte“, nego i glazbeni kanali „VIVA“ i  „MTV“, te druge manje tv postaje s „diktaturom qouta“. Slobodno se može reći da sve ono što miriše na kulturu i literaturu, znanost i tehnologiju egzistira na margini medijskog interesa. „Quote“ od  čak 20% imaju sportski prijenosi, šlagerske parade, prepotopske priredbe za starije, kojima se jedino približava kviz „Tko će biti milijunaš“, sa šarmantnim cinikom Güntherom Jauchom. Neki medijski kritičari predlažu da se ugasi tzv. kulturna televizija, odnosno da se prebaci na radio programe, gdje je, navodno, budućnost takve vrste emisija. Jer, gledateljstvo zeli sport i zabavu, tračeve iz svijeta politike, mode, filma itd.

 

U ovom kratkom pregledu elektronskog medijskog pejzaža u Njemačkoj nedostaje makar par riječi  i o tzv. pay tv, s mnoštvom programa, od sportskih do pornografskih, ali to je zasebna priča…

 

Komentari

komentara