Intelektualni dometi i djelovanje Henryja Kissingera

kissinger19750429Alfred Heinz Kissinger je američki intelektualac XX. stoljeća, podrijetlom Europljanin. Rođen je 1923. godine u Njemačkoj, u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Pred nacističkim progonom pobjegao je u Sjedinjene Američke Države 1938. godine. Zapažen je prije svega po svojim kritikama na račun američke vanjske politike. Obnašao je funkcije savjetnika predsjednika za nacionalnu sigurnost te državnog tajnika za vrijeme predsjednika Nixona i Forda.

Piše: Jelena Čevra/HSPF.info

Nakon završetka svoje službene karijere ostao je utjecajan intelektualac te je putem kolumni u vodećim tiskanim medijima i uloge komentatora na televiziji postao jedan od vodećih „opinion makera“ unutar američkog društva. Tvorac je koncepta realpolitike koji u drugi plan stavlja američki idealizam i moralne vrijednosti. Prije svega je bio diplomat i svojim sposobnostima je utjecao na rješavanje mnogih aktualnih međunarodnih problema. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir 1973. godine. Također je imao značajan utjecaj na povratak pojma „geopolitike“ na scenu političkog diskursa, nakon što je ova disciplina diskreditirana zbog svoje tijesne veze sa njemačkim generalom, geografom i geopolitičarom Karlom Ernestom Haushoferom, a samim time i s nacizmom, što se nakon određenog vremenskog razdoblja i nakon analiza ove tematike pokazalo djelomično neistinitim. Iako je u hladnoratovsko doba geopolitiku upotrebljavao u drugačijem kontekstu, prije svega kao potrebu ravnoteže snaga, on je zaslužan za njezin ponovni povratak , ali i njezino daljnje znanstveno produbljivanje. Zahvaljujući njemu geopolitika je djelomično prekinula vezu sa stigmom koja joj je nametnuta i otvorila put za daljnje proučavanje i analiziranje.

Politički uspon i koncept realpolitike

Nikada se prije u američkoj povijesti nije dogodilo da netko sličan Henryju Kissingeru bude tvorac američke vanjske politike. Njegovu specifičnost uvjetovalo je europsko podrijetlo, osjetljivost na tradiciju i povijest te stavljanje u drugi plan američkog idealizma i shvaćanja moralnih vrijednost, kao i činjenica da je on produkt Weimarske republike i žrtva nacizma što mu je formiralo potpuno pesimistički pogled na svijet. Tvorac je realpolitike uvjetovane silom što znači da je smatrao da država može samo na osnovi sile ostvariti svoje interese. Realpolitičara čine osobine zanemarivanja idealističke vizije, moralnosti ili pravde, cilj mu je stabilnost, a ona se može postići samo pažljivom ravnotežom snaga i nesentimentalnim savezima. Geopolitička realnost i dugoročni strateški interes bili su mu mjerila kojima je određivao prioritete američke vanjske politike. Posjedovao je veliki intelektualni kapital koji je produkt njegovog akademskog rada i istraživanja te ga je maksimalno iskoristio u korist kreiranja američke vanjske politike. Javnost se susrela s njim putem njegovih kritika na tadašnju vladajuću političku elitu. Nije bio naklonjen liberalnom idealizmu Woodrowa Wilsona koji su bili prihvatili mnogi demokrati, kao niti izolacionističkom konzervativizmu koji je bio poprilično zastupljen unutar Republikanske stranke. Zbog takvih neuklapanja u općeprihvaćene sustave te zbog vlastitog kritičkog stava koji je bio kvalitetno argumentiran postao je zapažen unutar američke javnosti te je dobio i prvu političku funkciju. Za vrijeme kampanje Nelsona A. Rockefellera za osvajanje republikanske predsjedničke kandidature  pripala mu je funkcija njegovog vanjskopolitičkog savjetnika. Istovremeno, njegovim savjetničkim uslugama koristio se i Savjetodavni odbor Demokratske stranke. Nakon što je Rockefeller izgubio utrku za predsjedničkom kandidaturom novoizabrani predsjednik Nixon ga je postavio novim šefom Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ovakva Nixonova odluka bila je veliko iznenađenje jer je Kissinger bio njegov veliki kritičar, a i radio je za suprotnu stranku, međutim, Nixon je procijenio da će imati koristi od njegovog potencijala, što se ispostavilo kao točna procjena i pametna odluka. Nixon i Kissinger bili su zanimljiva kombinacija čije su velike unutarnje sličnosti nadvladale njihove vanjske razlike. Kissingerov pristup vanjskoj politici bio je analitički, a Nixonov intuitivni, međutim obojica su bili realpolitičari koji su politiku temeljili na snazi, a ne na osjećajima. O ljudima su uvijek mislili sve najgore te su s tom tezom pristupali kako u privatnim odnosima tako i na području međunarodnih odnosa. Malo je razdoblja u američkoj povijesti bilo toliko podložno komentarima kao razdoblje kada je Kissinger boravio u Bijeloj kući. Funkciju šefa Vijeća za nacionalnu sigurnost obnašao je od 1969. – 1975. godine, a 1973. je postavljen na mjesto državnog tajnika Sjedinjenih Američkih Država. Tim potezom je prvi put u povijesti ta uloga pripala jednome neamerikancu, usto židovu. Kissingerov utjecaj kao i njegova postignuća u američkoj vanjskoj politici ostali su tema kontroverzi i rasprava unutar akademskih krugova. Imao je veliki utjecaj u popuštanju napetosti u odnosima supersila i otvaranju prema Kini, a Nobelovu nagradu je dobio zbog svoje uloge prilikom pregovora koji su doveli do završetka Vijetnamskog rata. Ostao je poznat po dosljednosti svojih političkih stavova, a smatrao je da su ona uvjerenja koja političari formiraju prije preuzimanja svojih političkih dužnosti zapravo intelektualni kapital koji će biti podložan trošenju sve dok su na vlasti.

Povijesni i filozofski koncept djelovanja

U knjizi Diplomatska teorija od Machiavellija do Kissingera autori Berridge, Keens i Otte (2001) vode analizu njegove osobe kroz dva koncepta: povijesni i filozofski. Povijesni se temelji na shvaćanju prošlosti kao neumoljive sile, čije je najistaknutije obilježje nemilosrdnost s kojom smo primorani živjeti. Smatrao je da samu srž državnosti tvore osjećaj identiteta i pamćenje, jer društva postoje više u vremenu nego u prostoru. Povijest je za njega bila memorija države, a svoj identitet država ostvaruje upravo putem svijesti o zajedničkoj povijesti. Za Kissingera je politika fluidna zbog toga što se povijest neprestano razvija i iako je izvedena iz povijesti ona nije apsolutno predodređena prošlošću. Po njemu je najznačajnije načelo povijesti kretanje koje kao posljedicu ima promjene struktura unutar države. Primjećuje kako ni jedna država nije zadržala jednu strukturu nego je ta struktura podložna promjenama. Da bi se razumjelo vanjsku politiku potrebno je razumijevati povijesni kontekst, smatra Kissinger.

„Prema međunarodnim odnosima nije se moguće odnositi apstraktno. Oni nisu podložni pretpostavkama političkog izbora oslobođenoga svih spona. Planirati politiku na pretpostavkama jednake mogućnosti za sve okolnosti znači zamijeniti državništvo matematikom“ (Berridge, Knees, Otte, 2001: 196).

Filozofski koncept Kissingerova djelovanja temelji se na tragediji koja proizlazi iz potrebe da se političar treba pomiriti sa vanjskim okolnostima. Međutim, ta tragedija se može nadvladati sredstvima kreativnog djelovanja. Upravo ovim razmišljanjima dolazi na vidjelo njegov unutarnji pesimizam, naime on smatra kako kreativno djelovanje može nadvladati tragediju, ali ono sije sjeme buduće tragedije. Imao je izraženu svijest o činjenici da je svaka civilizacija koje je postojala i propala. U tim tragičnim shvaćanjima postoji i element nade koji se očituje u izjavi da je propast civilizacije moguće pratiti na osnovi gubitka kreativnosti i nadahnuća i na taj način ona se može izbjeći. Na temelju svega rečenoga upravo je svrha državničkog umijeća održavati stvaralački tempo i nadahnuće.

Shvaćanje idealnog državnika

Kissinger se jako puno bavio promišljanjima o idealnom državniku. Po njegovom mišljenju kvaliteta državnika se mjeri po njegovoj sposobnošću da se suoči sa stvarnošću, a važna je i strategijska vizija i intuicija. „Kvalitetan državnik je darovit, karizmatičan, postojan, sposoban staloženo analizirati i intuitivno shvaćati određene situacije i silnice koje unutar nje postoje“ (Berridge, Knees, Otte, 2001: 198). Jedino takvog državnika povijest ne može pobijediti nego će se prilagoditi njegovoj kreativnosti. Državnik treba posjedovati skromnost, ali i hrabrost i drskost kako bi bio sposoban modelirati stvarnost spoznajom o ograničenjima. Povijesna ličnost koja zadovoljava visoko postavljene Kissingerove kriterije je revolucionarni konzervativac Otto von Bismarck.

Države smatra nositeljicama događanja, a njihove akcije mogu se objasniti brigom za njihovu nacionalnu sigurnost. Kada njegovu teoriju postavimo u hladnoratovski kontekst dolazimo do spoznaje da hladnoratovski međunarodni sustav nije imalo legitiman okvir, nego je bio revolucionarno razdoblje. Jednom međunarodnom poretku legitimnost može nedostajati zbog političkih ili ideoloških razloga. Relativnu sigurnost doživljavao je kao temelj stabilnog poretka, jer su unutar relativne sigurnosti sve države podjednako nezadovoljne poretkom, ali ga prihvaćaju. Kada bi se dogodio scenarij u kojem je jedna država apsolutno zadovoljna to bi automatizmom značio da su ostale države apsolutno nezadovoljne i tada bi došlo do sukoba. Ovom teorijom objašnjava nastanak Prvog i Drugog svjetskog rata. Zbog toga je cilj osigurati relativnu sigurnost temeljenu na ravnoteži snaga. Ravnoteža snaga je važan pojam kada govorimo o Kissingerovom djelovanju. Ona je zapravo psihološki fenomen. Države moraju imati svijest da se nalaze u ravnoteži snaga, bez obzira koliko je ona stvarna, to je u biti formula klasičnog političkog razuma.

Hladnoratovsko razdoblje

Kissinger je odigrao važnu ulogu za vrijeme Hladnoga rata. Načelo „povezivanja“ bilo je ključno za Nixon – Kissingerov geopolitički i strategijski pristup vanjskoj politici. „Kissinger je imao izuzetanosjećaj za geopolitičku realnost, ali ne i za idealističke vrijednosti SAD-a. Smatrao je daidealizam i želja za moralnom perfekcijom dovodi do osciliranja američke vanjskepolitike, od ekscesnog izolacionizma do intervencionizma, i natrag. Kako bi se ublažiloovo osciliranje, po Kissingeru, sve odluke moraju se donositi u skladu s trajnijimkonceptima, kao što je nacionalni interes. Smatrao je da su narodi koji se ponašaju uskladu sa svojim nacionalnim interesom, manje opasni od onih koji vode križarskeratove utemeljene na ideologiji i vlastitim percepcijama moralne pravde“ (Kos-Stanišić, 1999: 126).

Pregovori sa Sovjetskim savezom za njih nisu bili znak slabosti nego sredstvo poboljšavanja američkog strategijskog položaja. Detant je sadržavao vrlo važne elemente zadržavanja, odnosno kombinirao je čvrstinu sa fleksibilnošću. Održavanje ravnoteže snaga za njih je bio permanentan proces, a ne potez koji ima dogledan kraj.

„Kad je završio Hladni rat, ovadoza realizma pomogla je SAD-u u stvaranju novoga globalnog okruženja, baziranomna ravnoteži više centara sila. Ali, Kissingerov realizam okrenut sili i fokusiranje nanacionalni interes zapeo je, jer je previše odudarao od idealizma i morala Amerike.Kissingerova realpolitika nije odgovarala otvorenom i demokratskom društvu, u kojem cilj ne opravdava sredstvo“ (Kos – Stanišić, 1999: 128).

U suštini, glavni cilj Kissingerove vanjske politike bio je osigurati stabilni međunarodni poredak sa SAD-om na čelu, a geopolitička realnost bila mu je mjerilo pomoću kojega je određivao američke nacionalne interese.

Oživljavanje geopolitike

Odigrao je važnu ulogu i pri oživljavanju pojma geopolitike, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio tabu tema unutar intelektualnih krugova. Termin geopolitika je nastao 1899. godine, a proizvod je švedskog profesora Rudolfa Kjellena. Shvaćan je kao realističniji pristup međunarodnoj politici s posebnim naglaskom na geografski položaj države i na njezine resurse. Ova novonastala znanost pretpostavljala je zakone koji povezuju faktore geografije i resursa sa politikom pojedine države. Geopolitika kao znanost u nastajanju koja je bila  potpuna novina privukla je pažnju mnogih znanstvenika. Stigmatizacija geopolitike u godinama nakon Drugog svjetskog rata dogodila se upravo zbog njezine povezanosti sa nacizmom. Ovako jednostavno sročeno objašnjenje nije ni približno dovoljno da bi se shvatilo kakve veze je zapravo geopolitika imala sa nacizmom, stoga ću to malo kompleksnije objasniti. Ideja životnog prostora i države kao nadorganizma bila je jedna od vodećih njemačkih misli prigodom začetka Drugog svjetskog rata. Koncept „životnog prostora“ značio je da država u svakom trenutku mora imati pripravnu jaku vojsku i da mora biti konstantno pripremljena za novo osvajanje svoga životnog prostora, samim time mora biti u sukobu sa drugim državama. Ukoliko ne želi stagnirati, tj. ukoliko želi rasti i razvijati se mora osiguravati sve veći životni prostor. Kritike o povezanosti geopolitike sa nacizmom zasnovane su na asocijativnoj krivici, odnosno intelektualnoj, ali i osobnoj vezi geografa i nacista. Tu se u prvom planu nalaze,  na strani geografa profesor Karl Haushofer,[1]a na strani nacista Rudolf Hess, pa i sam Adolf Hitler. Iako su na prvi pogled Hitlerovi stavovi vrlo slični sa Haushoferovim stavovima među njima postoje i mnoge razlike. Haushofer je bio zaokupljen prostornim odnosima i organskom državom, dok je Hitler u prvi plan stavljao narod (arijevska rasa). Hitlerova mržnja prema Židovima ne može se ni na koji način povezati sa Haushoferovim teorijama, niti je mogla u njima pronaći nadahnuće. Međutim, zbog djelomične povezanosti koju sam upravo objasnila kao i zbog osobnog poznanstva Haushofera, Hitlera i Hessa, geopolitika je nakon drugog svjetskog rata poprimila ogromnu stigmu te je smatrana znanošću koja je nadahnula Drugi svjetski rat. Termin geopolitike je izbjegavan u širokom luku u okviru znanstvenika, intelektualaca kao i cjelokupne javnosti. Izgubljeni ugled geopolitika je vratila upravo sa Henryjem Kissingerom. On je taj termin upotrebljavao mnogo manje formalno, odnosno njegova upotreba termina geopolitika bila je pokušaj suočavanja sa novim strategijskim izazovima. Sjedinjene Američke Države su se upustile u sukob u Vijetnamu, a Kissinger je sa tim terminom nastojao ukazati na značaj globalne ravnoteže i stalnih nacionalnih interesa unutar svijeta u kojemu vlada ravnoteža snaga.

„Mada su Kissingerovu upotrebu termina ‘geopolitika’ označavali nejasnom i neodređeno, ona je, ipak, po nekim teoretičarima, ponovno popularizirala taj termin unutar američke političke kulture i dovela do obnove formalno i znanstvenog razmišljanja o globalnoj strategiji“ (Dodds, 2009: 39).

Na taj način geopolitika je ponovno postala popularna i našla se u raspravama  o politici hladnog rata povezujući globalna i regionalna pitanja. Mnogi autori nisu bili ni svjesni nesretne povijesti ovoga termina, nego su ga počeli upotrebljavati za isticanje značaja geografskih faktora u političkom i vojnom razvoju. Jedna od izravnih posljedica oživljavanja geopolitike jest i osnivanje Komiteta za aktualnu opasnost.

„Sredinom osamdesetih godina, na geopolitičke rasprave u SAD-u najviše je utjecala grupa teoretičara realističkog političkog usmjerenja, kao i želja da se sačuva američka moć u jeku takozvanog drugog hladnog rata do kojeg je došlo nakon propasti detanta. ‘Geopolitika’ je opet postala kratka oznaka za suparništvo velikih sila i ukazivala je na važnost činjenice da su SAD u anarhičnom svijetu okrenute vlastitim interesima“ (Dodds, 2009: 41).

Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je djelovanje Henryja Kissingera zanimljiva tematika za proučavanje onima koji analiziraju diplomaciju, američku vanjskopolitičku povijest, koncept realpolitike ili pak geopolitiku, za čije je ponovno oživljavanje zaslužan. Jedan je od najznačajnijih američkih intelektualaca koji je u pojedinim trenucima američke povijesti bio glavni donositelj odluka i na taj način donekle kreirao i međunarodne  odnose.

Kritika Kissingerovog djelovanja

Švicarski teolog i filozof Hans Kung u svome djelu „Svjetski ethos za svjetsku politiku“ (2007)  kritički se osvrće na Kissingerov koncept realpolitike. Iako je imao dovoljno oštroumlja, sposobnosti i hrabrosti da ostane dosljedan svojim stavovima i iako je postigao mnoge uspjehe na području američke vanjske politike Kung smatra da su svi ti uspjesi bili kratkoročni, kao i sve ono što se temelji na sustavu vrijednosti koji u sebi ne sadrži moralna načela. Djelomično se mogu složiti s ovakvim razmišljanjem. Koliko god Wilsonov idealizam gubio vezu sa realnošču unutar međunarodnih odnosa toliko je pogrešno i izbaciti moralna načela iz tako važne sfere djelovanja, koja implicitno utječe na živote svih ljudi, čije su države uključene u određene procese. Posljedice Kissingerove realpolitike bili su sve češći prosvjedi međunarodne i američke javnosti, neviđena zloporaba moći i kriminalne energije u Bijeloj kući. Bio je i  upleten u intrige oko svojih predsjednika. Njegov realizam usmjeren prema moći i njegova posvećenost nacionalnim interesima, propala je jer je ”premalo cijenio snagu morala”, navodi Kung.  Kroz Kissingerovo djelovanje prožima se ideja o tome kako glavni cilj vanjske politike ne može biti mir i pravednost. Na taj način svoj koncept realpolitike postavlja u suprotnost sa etičkim djelovanjem. To što je nacionalni interes bio postavljen iznad svih moralnih načela proizvelo je konstantno natjecanje među državama, a ne suradnju. Mehanika moći, prijevare, manipulacije, zavjere i izdaje za njega su bile sasvim normalne i prihvatljive pojave, a unutar svih ovih navedenih pojmova ne pronalazi se puno mjesta za moral. Kissingerova ‘politika moći’ svoje pristaše je smatrala pametnima i uspješnima, a one koji su promicali suprotnu ideju ‘američkog idealizma’ slabima, glupima i bezuspješnima. Kad bih se našla unutar vremena i prostora u kojem bih morala birati jedan od ta dva ponuđena koncepta vjerujem da se ni jedan ne bi u potpunosti složio sa mojim uvjerenjima. Potrebno je pronaći sredinu između ove dvije krajnosti, ne gledati međunarodne odnose kroz ružičaste naočale, niti potpuno izbaciti moralna načela iz ove važne sfere djelovanja.

HSPF.info

Komentari

komentara