Isplati li se biti slijep pokraj vlastitih očiju?

Iza kršćana su veliki dani. Najprije smo se spomenuli muke i smrti Isusa Krista, da bi nakon toga proslavili i najveću tajnu vjere – uskrsnuće! Isus je uzašao na nebo, iako to nitko od nas ne može dokazati. Upravo zbog toga se i nazivamo vjernicima jer vjerujemo u nešto za što ne postoje materijalni dokazi.

Piše: Vedran Kožul


 

“Blago onima koji ne vidješe, a povjerovaše!”, kaza Isus. 

Hoće li i građanima Bosne i Hercegovine nakon muke i tame zasjati svijetlo? Niti za takvo nešto nemamo materijalnih dokaza, a budimo realni i u neki brzi napredak teško je povjerovati. Dok većina mladih razmišlja o tome kako prvom prilikom pobjeći u svijet, ili u malo lošijem slučaju u susjedstvo, dotle se od Orašja do Neuma ne čini previše da bi se te ljude zadržalo na njihovim ognjištima. Više puta ponavljana teza da bez rješenja nacionalnog pitanja na red ne mogu doći ni oni gorući socijalni, ekonomski i gospodarski pokazuje se točnom. Iz pitanja nedvojbeno proizlazi i odgovor da oni koji koče poštivanje osnovnih prava svih naroda i građana BiH koče i njen razvoj i put prema zemljama modernoga svijeta. Zanimljivo, provoditelji takve politike imaju potporu od dobroga dijela predstavnika zemalja toga svijeta, pa se ovdje s pravom pitam da li je pamet rekla konačno zbogom nad ovim dijelom brdovitog Balkana?

Narod je razočaran i to jako! Izvarao ih je tko je god stigao, a to ljude opeče pa čestu pušu i na hladno. Ponekada se većina i trgne iz te neke šutnje većine, to se obično dogodi u najtežim situacijama, iako je i ova sadašnja svakakva samo ne laka. Imao sam čast i priliku sudjelovati i na Hrvatskom narodnom saboru Bosne i Hercegovine. Solidno odrađena stvar, s Rezolucijom kakva se u ovom trenutku i mogla donijeti s obzirom na cjelokupnu situaciju. Neki su očekivali više pa su ostali i razočarani, no činjenica je da je samo pokretanje Sabora veliki korak naprijed. Ako se stavke donesene u Rezoluciji pretvore iz riječi u djela, to bi značilo ostvarivanje hrvatske ravnopravnosti u BiH. No, mukotrpan je put do toga. Posebno me se dojmila izjava jednoga od govornika koji je poručio da nisu najveći problem oni koji su izdali, već da su to oni koji će tek izdati. Bude li takvih znatan broj, onda svoj križni put nećemo završiti tako skoro.

O hrvatskim generalima ovih dana smo se nagledali i načitali. Tko je kriv, glavno je pitanje u Hrvatskoj? Između ostaloga kriv je narod. Oni koji su dva mandata zaredom izabrali Stjepana Mesića za Predsjednika Republike Hrvatske nisu ništa drugo nego li hranitelji ega zlikovca koji blago rečeno ne obožava narod iz kojeg potječe. Čitava ta priča svodi se na isto kao kada bi izabrali ptice da nam čuvaju zrnje.

Ako vam se učinilo da sam od ovoga teksta napravio pravi „bosanski lonac“ onda vam za kraj moram reći da je za sve teme koje sam dotaknuo poruka ista, a ona bi glasila da je pravo vrijeme da otvorimo oči, jer nema smisla biti slijep pored takvog dara koji nam je dragi Bog podario.

 

Komentari

komentara