Ivan Crnjac: “Krivi su”

Croatia138Neki dan sam na društvenim mrežama pročitao jednu šalu koja je bila, pa može se reći i smiješna, za nekog tko to čita, a da su mu određene stvari u životu i političkoj zajednici sređene. Šala je o jednom načelniku općine u BiH i kaže da je on najbolji BiH načelnik, jer je ove godine zaposlio 2 tisuće ljudi (u Njemačkoj).

Naša stara poslovica se ovdje u potpunosti može primijeniti – da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ovakve stvari i odlazak ljudi – a nerijetko i cijelih obitelji, nisu nikakva novost. Matematiku baš i ne volim, kao ni brojke, pa ne bih o tome koliki je broj i postotak onih koji odlaze, koliki god da je, velik je. Postotci su ljudima dosadili, jer kad je o postotcima riječ, uglavnom ih ljudi spominju u kontekstu povećanja rate kredita ili smanjenja plaće, što uvijek nekako dolazi jedno uz drugo. Činjenica je da ljudi napuštaju BiH. Mene posebno brinu Hrvati koji je napuštaju, da se razumijemo – nije meni drago ni da idu Bošnjaci i Srbi, pa čak ni Ostali, (mada je lako za Ostale, snađu se oni nekako, u svim prilikama i sustavima). Nas Hrvata je nekako najmanje, ugroženi smo samim time jer nas je malo, ali eto, ljudi opet idu. Idu jer moraju.

Naši djedovi i roditelji su također odlazili, ali osim zbog ekonomskih i zbog političkih razloga. Mi tih problema nemamo. Ne idemo zbog političkih razloga. Imamo mnogo partija i stranaka, pa ako se politički ne slažemo s jednom, zadovoljstvo možemo potražiti u promjeni stranačke majice i tako 19 puta, jer je, čini mi se toliko stranaka sa hrvatskim predznakom. Bože moj, koji paradoks, 40 godina nakon što je neki momak koji eto, Jugoslaviju nije volio prebjegao u Njemačku, SAD ili Australiju, danas smo u situaciji da njegov unuk ide zbog ekonomskih razloga. Konstantno, već dugi niz godina taj crni scenarij se nastavlja. Ljudi koji odu nekako prebole zavičaj i rodni kraj, jer novac koji dobivaju u zamjenu za nostalgiju uglavnom dobro zadovolji sve potrebe, emotivne i životne, bez obzira što je mizeran za zapadno-europske prilike, a i krvavo zarađen. U odlascima i zdravim migracijama nema ništa loše, kad npr. John ili Stewart iz Blackburna idu raditi u Bochum, a Gerttrude iz Bochuma u Blackburn ili London. No, kad kod nas Livnjak ili Širokobriježanin Ante napusti kuću, malo nakon njega idu za njim i žena i djeca, jer se ne može drugačije, unatoč svoj tehnologiji. Umjesto Ante ne dolazi nitko, a eventualni povratak je čest poput pomrčine Sunca.

Krivac za ovaj negativni trend su (uz standardne “krivce” masone, marsovce i udbu) sve političke elite u zadnjih dvadesetak godina. Krivi su zbog konstantnog zanemarivanja interesa ljudi i nerješavanja elementarnih problema. Krivi su zbog nedostatka volje za dogovor i konsenzus oko najbanalnijih stvari. Krivi su i jer guranje problema pod tepih često nazivaju zaštitom nacionalnih interesa. Krivi su jer su izabrani voljom naroda, a narodu vraćaju tako da mu ne vraćaju. BiH npr. uopće nema – što je za zdravu ekonomiju nekakav preduvjet, zajedničku makroekonomsku strategiju, ali, unatoč tome sva tri člana predsjedništva imaju savjetnike za makroekonomiju. Krivi su i jer su uništili socijal-demokraciju. Krivi su jer su smetali malim i srednjim poduzetnicima da se razvijaju, tako što ih nisu poticali, krivi su zbog manjka volje za provedbu kakve-takve lustracije i zbog divlje pretvorbe i privatizacije. Krivi su i jer su pojedine resore i ministarstva pretvarali u privatne tvrtke, boreći se tako za vlastiti boljitak i radeći po načelu: “Isisavaj dok ima”. Krivi su i jer su stranke pretvorili u svojevrsne tečajeve za razvitak vlastitoga članstva i djelovanje po principu “Ako si naš, bit će nešto od tebe, ako nisi naš, protiv nas si”. Krivi su za mnogo toga, ali strah me je da ćemo mi za par desetljeća o njima govoriti kao o lučonošama ideja, uzimajući u obzir to kako će ova zemlja i elite tada izgledati.

Vrijeme je da se probudi vladajuća garnitura, jer ovo izgleda kao “zadnji voz”. Da se probudi jednom zauvijek i da nikada više ne utone u san. U protivnom, za par godina će Hrvati tražiti svoju konstitutivnost i ravnopravnost u Njemačkoj ili Švicarskoj, jer će nas više biti tamo, nego ovdje. Sreća u nesreći je to jer su dokumenti koje posjedujemo, koliko-toliko vrijedni, pa nećemo putovati “na crno” i skončati potopljeni, poput nesretnih imigranata koji bolji svijet i obećanu zemlju dočekaše tek na onome svijetu. Mi još uvijek imamo priliku svoju obećanu zemlju izgraditi ovdje.

Točna je ona da budala živi gdje je navikao, a pametan gdje mu je bolje, no, prostora za bolje imamo, samo je volja upitna, s razlogom, naravno…

Ivan Crnjac / Hspf.info

Komentari

komentara