Ivan Crnjac: Polog – 24 godine poslije

jna-tenkovi-600x404Nedavno, čitao sam neku povijesnu literaturu iz novije hrvatske povijesti. Zanimljiva knjiga, zanimljiv autor i opsežno opisani pojedini pojmovi, događaji, osobe i sve ostalo.

Knjiga je zamišljena kao zabavno štivo, iako se pojedini djelovi mogu koristiti za stručna predavanja i tsl.U knjizi se između ostalog govori i o Pologu i JNA tenkovima. Nakon kraja čitanja nekako sam zaboravio na Polog, iako kroz isti prođem dva puta dnevno, otprilike. Imam osjećaj da smo mi Hrvati, kao narod u globalu pomalo zaboravljivi, bez obzira na to koliko nam je izražena ili neizražena ta domoljubna, patriotska crta.

Piše: Ivan Crnjac

Tako se o petom kolovozu, odnosno danu Domovinske zahvalnosti govori tek početkom kolovoza, o Vukovaru tek o Svim svetima, i tako o kojim god godišnjicama se radilo. Tako i kad je o Pologu riječ, taj datum je nekako umanjenog značaja, iako mi nije jasno zašto. Prije 24 godine na današnji dan u Pologu, malom naselju između Širokog Brijega i Mostara izašli su ljudi goloruki pred, toliko im mrske tenkove JNA, one iste JNA za koju Zoran Milanović danas kaže da je bila jedina hrvatska vojska u drugom svjetskom ratu – ali, to je srećom samo njegovo mišljenje. Ljudi su hrabri, poput pravih, istinskih vitezova zaustavili tenkove golih ruku i zapriječili im put prema Širokom Brijegu, Posušju, Imotskom, i dalje prema samom srcu Europe. Sam Bog zna gdje bi taj sumanuti tenkovski mimohod završio da se, poput nekih svetaca ne ukazaše pojedini hrabri Hercegovci. Goloruki. Ta riječ ima neku posebnu težinu i značaj.

Zariskiraše ti ljudi tako i svoje živote, sigurnost obitelji i sve ono što su u životu bili ostvarili. Sva životna smisao bila je usmjerena na samo jednu stvar – zaustavljanje neprijatelja! Njihova hrabrost me podsjeća na Leonidu i njegovih tristo hrabrih Spartanaca koji nisu htjeli umrijeti kao robovi, boreći se protiv mnogo jačih Perzijanaca. Za slobodu. Oni su za razliku od ljudi s Pologa imali oružje… 24 godine nakon, vjerujem svi bi sudionici isto ponovili, ali se vjerojatno pojedinci sada isto tako pitaju zbog čega su to učinili. Zbog nefunkcionalne BiH? Zbog Hrvatske koja nam nerijetko okreće leđa? Zbog smrti Herceg-Bosne i marginaliziranja Hrvata u Federaciji ili možda zbog tog nekog, tako nepristupačnog trećeg entiteta, koji lebdi nekako nad nama, negdje visoko, a u predizborno vrijeme se približi zemlji. Na spomen “famoznog trećeg” pojedini dužnosnici političke vrhuške u BiH ponašaju se kao da je riječ o Trećem Reichu! Hecegovci redovito ispadaju nekakvi separatistički smutljivci, ili fašisti.

Danas će biti održan, kao i svake godine mini-maraton od Pologa do Širokog Brijega i to je više-manje to iduće godine. Paradoks je i to što hrvatska kinematografija nije napravila ni jedan film koji bi opisao događaje vezane za ovo na Pologu, odnosno spriječavanje proboja tenkova u samo srce Hrvatske, a i Europe, jer tko zna gdje bi pohod završio. Mnogi su vjerovali i da će Hitler biti zadovoljan nakon pripajanja Češke i Slovačke, pa su se prevarili. Tako i ovo. Fašizam je uvijek isti. Siguran sam da bi na našem mjestu američka kinematografija obrnula milijarde dolara za takav film u kojem su eto, u nekom pograničnom američkom gradiću zaustavili proboj tenkova iz Meksika ili nekog drugog susjeda. Ti hrabri Širokobriježani sudjelovali su i u mnogim drugim akcijama u Domovinskom ratu i nije to jedini put da su pokazali slogu i zajedništvo. Nisu to sigurno činili nadajući se svim događajima koji su zadesili i Hrvatsku i BiH. Nisu to činili svakako ni iz gore nvedenih razloga.

Hrvatski filmaši (još) nisu napravili film koji bi na jednom mjestu prikazao sve ono važno što se dogodilo na današnji dan prije 24 godine. Ali sudionici su vjerujem zadovoljni, jer se redovito snimi film u kojem, recimo, svećenik buši kondome. Danas više nema tenkova ni straha od tenkova, ljudi su pred drugim problemima i bore se s drugom vrstom agresora. Te agresije više se golih ruku ne mogu zaustaviti. To su agresije besperspektivnosti, nezaposlenosti i besparice, prisilnog iseljavanja i odlaska u inozemstvo “trbuhom za kruhom”. Kao i mnogo puta do sad Hrvati su se znali odhrvati svim vrstama agresija i agresora, ali danas to djeluje preteško. Možda smo se i umorili, mada u to ne vjerujem…

Jak narod su ti Hrvati, uvijek bili i uvijek će biti.

HSPF.info / Kamenjar.com

Komentari

komentara