Izbori 2012.: Jesmo li i ovaj put uzalud krečili?

 

Svi su se u središnjicima velikih bh. političkih stranaka proglasili pobjednicima, izuzev Stranke za BiH, koja je priznala totalni debakl na lokalnim izborima 2012. godine. Da  su bili manje skloni manipulativnim govorima, politički debakl su morali priznati i SNSD i SDP BiH, ti lažni bh. socijaldemokrati.

 

Piše: Doc. dr. Mile Lasić/Vidiportal.ba


 

 

Ali, i mnogi drugi, primjerice Naša stranka, koja je već prokockala šansu biti alternativom u cijeloj BiH, a imala ju je. No, uzeli su za svog intelektualnog gurua jednog profesora s ugledom ustavnog stručnjaka u Njemačkoj, čiji prijedlozi bh. ustavnih rješenja negiraju višenacionalnost BiH, pa mi ih nije žao, kazao sam u izbornoj noći za BH radio, dobili su što su zaslužili.

 

Naravno, nisu izgubili zbog ovog nego zbog drugih razloga, jer unitarno poimanje BiH je omiljena zabava unutar bošnjačke mainstream vrijante i dominantnog sarajevskog akademskog i političkog narativa. Nitko ne želi ozbiljno prihvatiti upozorenje nas nekolicine preostalih neovisnih „naivnih bh. patriota“, kako je takvo što podjednako opasno po BiH kao i separatističke srpske i hrvatske inačice bošnjačkom i bosanskom unitarizmu.

 

Pokazalo se, dakle, i ovaj put kako u BiH nije sazrelo vrijeme za zrelu alternativu etnopolitičkoj podijeljenosti zemlje, a kada će sazrijeti – ne znade nitko. Umjesto priznanja različitosti, te mukotrpne izgradnje demosa od postojećih etnosa, SNSD i SDP BiH su se opredjelile i postale  ekskluzivno srpska i bošnjačka socijaldemokracija, ma koliko to eo ipso bilo nespojivo jedno s drugim. K tomu, te dvije ugušene alternative su u rukama njihovih sebeljubivih vođa postale primjerom autokracije u regiji, pa su i od toga profitirale nacionalne stranke kakve su SDA, SDS i HDZ, stvarni pobjednici ovih lokalnih izbora. Birači su, dakle, kaznili bh. bahate i osione kvazi socijaliste i „ljevičare“ honeckerovskog tipa, a nagradili tzv. narodne stranke, koje su se – istini za volju – djelomično oslobodile ratnih i poratnih huškačkih retorika, ma koliko i dalje ostale politički neodgovorne i nezrele.

 

Kažnjeni su, zapravo, na ovim bh. lokalnim izboirima svi oni koji su bili na vlasti u RS-u i Federaciji BiH, netko manje, netko više. To je, možda i mali znak političkog zrenja malodobnog i u pravilu nezrelog bh. političkog izbornog tijela. Pri tomu su na lokalnim razinama kažnjeni lokalni političari i za ono što su njihove stranke loše uradile na entitetskim i državnim razinama. Kažnjeni su, naime, tu i tamo lokalni moćnici i za političko nasilje „mudrih vođa“, za jednoumlje i za samovolju, za ne-kulturu nadbijanja i nametanja u zemlji koja vapi za konsenzualnom političkom kulturom. U BiH je na djelu, naime, sljedbenička demokracija, rijetki su političari koji traže dijalog, odnosno njeguju participativnu političku kulturu. Pojedinci na lokalnim razinama su kažnjeni, dakako, ne samo za prekopiranu bahatost s viših razina, nego i za opetovani nerad, za nepotizam, korupciju i tsl.

 

Lokalni izbori 2012. su, dakle, u biti označili povratak, ako ne već i trijumf nacionalnih stranaka: SDA, SDS i HDZ. Da li i u lošu prošlost, tek će se vidjeti. U svakom slučaju, izvršeno je temeljito preslaganje na bošnjačkoj i srpskoj političkoj sceni u korist tzv. narodnjačkih stranaka, dok su kod Hrvata profitirali oba HDZ, bez ikakvih velikih naprezanja. Svatko je u proteklom periodu radio za HDZ, kazao je u izbornoj noći u emisiji Otvoreni program BHT1 i FTV kolega dr. Nail Kurtić, profesor Tuzlanskog univerziteta. U ovoj emisiji sam bio s kolegom Kurtićem i gospođom Borkom Rudić, pa smo potom pojasnili da su HDZ-u pomagali upravo oni politički subjekti koji su posve nerazumno ignorirali izbornu političku volju hrvatskih ljudi na parlamentarnim izborima 2010. godine. U svakom slučaju, ovi izbori su bili snažan vjetar u leđa Sulejmanu Tihiću, Mladenu Bosiću i Draganu Čoviću, a više od opomene Zlatku Lagumdžiji (SDP) i njegovom potencijalnom partneru Fahrudinu Radončiću (SBB), te Miloradu Dodiku (SNSD).

 

Sve se ovo, dakako, moglo i očekivati. Ima i neke pravde u tomu što se glavnim proizvođačima krize u zemlji (a to jesu Lagumdžija i Dodik), njihova neupitna sklonost ka avanturizmu već razbija o glavu. BiH je, doduše, od kraja rata u permanentnoj političkoj krizi, koja se samo pojačala Lagumdžijinom interpretacijom rezultata parlamentarnih izbora 2010. U toj nakaradnoj interpretaciji SDP je bio jedini pobjednik izbora, a iza toga se krila Lagumdžijina namjera da bira podobne umjesto legitimnih među Hrvatima, što je potom izrodilo čitav niz drugih nasilja, uključivo nasilno formiranje federalne vlade 17. ožujka prošle godine. Nju je – na nesreću – aminovao OHR, koji se nakon toga eutanizirao. Potom se tragalo 18 mjeseci za vladom na državnoj razini. Notorna kriza u zemlji je eskalirala u momentu, pak, kada se Lagumdžija početkom lipnja ove godine odlučio posve nerazumno  za nova preslaganja s teškom mukom upravo složene vlasti na entiteskim i državnim razinama. Njemu su, zapravo, stigle fakture svih tih nasilja upravo na ovim lokalnim izborima.

 

U BiH se, dakako, stalno sprovodi političko nasilje, bilo etničko većine nad manjinom, bilo nasilje drugih političkih predznaka, jedino se ne njeguje ono što bi ovu zemlju moglo spasiti disolucije, a to je konsenzualna kultura. Nažalost, ni mnogi pošteni ljudi nisu bili, ili još nisu u stanju uočiti ništa problematično u SDP-ovom i Lagumdžijinom političkom nasilju. Utoliko je gro članstva SDP-a, o korumpiranim vođstvima koja šute ne vrijedi govoriti, upravo Lagumdžija ponizio, pretvorivši ih u neojakobince ili neostaljiniste, u ljude zarobljenog uma.

 

U višenacionalnoj zemlji najopasnija je, dakako, ona vrsta nasilja koja negira dominantne političke volje drugog ili trećeg naroda. Na sličnoj logici je nastala i nestala Silajdžićeva Stranka za BiH, pa je Lagumdžija, zapravo, samo preuzeo unitarističku zastavu u razumijevanju BiH od Silajdžića. Obojica su bili, dakle, i ostali privrženici tzv. begovske demokracije: vi birajte, ali ja odabiram tko će upravljati zemljom zajedno sa mnom, bolje rečeno izvršavati ono što mu se kaže. Usput kazano, oni među bh. Hrvatima koji su potrčali u Lagumdžijin zagrljaj, vodeći se logikom vlastitog probitka (uključivo pljačke proračuna), danas su politički mrtvaci, znali to ili ne, svejedno. Sada se, nažalost, ima razloga bojati da će S. Tihić preuzeti unitarističku štafetu od Lagumdžije…

 

Jer, u spoznaji poraznosti ideje tzv. begovske demokracije, ili unitarističke ideje o BiH za samu BiH se, nažalost, nije daleko odmaklo u političkom Sarajevu i cijelojj BiH. Zato je mnogima, posebice među Bošnjacima, još uvijek teško priznati realnost da je BiH višenacionalna zemlja. Iz toga i niče, zapravo, zabluda da se smije ignorirati izborna politička volja nekog  naroda. I u SDA su, nažalost, brojni oni koji BiH ne misle višenacionalnom zemljom, ma koliko im stvarnost RS-a ili nerješeno hrvatsko pitanje govorilo drugačije. Odmah poslije ovih izbora Sulejman Tihić, primjerice, govori u lagumdžijskom stilu o SDA kao pobjedniku ovih izbora, ma koliko mu mora biti jasno da plurimorfna nacionalna i kulturološka kompozitnost BiH ne trpi jednog pobjednika, njih je uvijek nužno najmanje tri.  K tomu, u samom vrhu SDA su i političari poput Bakira Izetbgovića, koji misle da Hrvati već imaju previše, čime pohranjuje i političke i akademske unitarističke narative u Sarajevu.

 

Dakako, sindrom jednosti, odnosno unitarizma nije samo bošnjačka politička bolest, nego je nezreli model ponašanja čim se jedna nacionalna skupina nađe u situaciji da je brojnija, čim se zaboravi na senzibilna rješenja iz arsenala upravljanja etničkim razlikama kakva su konsocijacija, kantonizacija ili federalizacija. Riječ je, dakako, o rješenjima iz arsenala demokratskog upravljanja etničkim razlikama, a ne njihovog nasilnog potiranja.

 

U Sarajevu se, dakle, nerijetko posve nerazumno i kontraproduktivno zastupaju unitarističke ideje poput onih koje su bivšu SFRJ odvele u prokletstvo i izčeznuće. Bilo čija i bilo kakva potiranja nečijeg identiteta ne vode ničemu dobromu, nego su put u pakao, pa bila taman popločana dobrim namjerama. BiH potrebuje, pak, sposobnost upravljanja svojim nacionalnim razlikama putem paradigme i instrumenata nenasilja, kako bi konačno, 20  godina poslije međunarodnog priznanja uslijedilo i međusobno unutarnje priznanje. No, malo je tko u BiH svjestan važnosti svega ovoga.

 

Samo se možemo, dakle, nadati da su pobjednici ovih lokalnih izbora izvukli pouke iz svojih loših političkih praksi uoči i tijekom ratne kataklizme u BiH. Ili, iz političkog nasilja i ne-kulture nadbijanja koje su u poraću sami demonstrirali, ili u novije vrijeme kažnjenici ovih izbora – dvije lažne, nacionalne bh. socijaldemokracije i jedna nedozrela alternativa. U svakom slučaju, smije se sa zabrinutošću poručiti: ukoliko i pobjednici ovih izbora nastave po starom, bez želje za konsenzualnom kulturom i spremnosti na političke kompromise, ukoliko se i ovaj put uzalud  krečilo.

 

Krajnje je vrijeme, dakle, da se upravo u zemlji velikih tragedija kakva je BiH započne s praksom međusobnog uvažavanja, da se započne ogledati u susjedovim očima, kako bi se izašlo iz međusobnih blokada i zajedno počelo uljuđivati ovu lijepu zemlju. Takvo što je, dakako, moguće postići samo putem izgradnje sustava koordinacije u zemlji, kako  bi BiH mogla početi govoriti „jednim glasom“ prema vani, te se tako unutarnje stabilizirati i vratiti na njezin prekinuti eureuroatlantski put – put spasa i nade!

 

09. listopada 2012. godine

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara