Izgubljena generacija ali ne u književnosti

 

Kriza diljem Europe, pa čak ni Europske unije nije ni na svom vrhuncu a kamoli kraju. Najgore tek dolazi a države Starog kontinenta su sve razjedinjenije. O problemima Grče, Španjolske, Portugala čitamo mjesecima, no kada se euroskeptici  pojave u Engleskoj ili Francuskoj, onda znate da ova institucija, ima velikih problema.


 

 

Piše: Irena Mrnjavac / Karike

 

Stopa nezaposlenosti među mladima u EU zemljama konstantno raste, te je  prema posljednjim podacima (eurostat) dosegla vrtoglavih 22.7 %. No ako je ovaj podatak alarmantan, što reći za situaciju u Bosni i Hercegovini. Naime, svi podaci pokazuju da je nezaposlenost broj jedan problem u našoj državi. Procentualno ona iznosi preko 60%. No barem kada je riječ o ovome problemu, nismo usamljeni. Slična je situacija i u regiji, te cijeloj Europi. Ekonomska kriza, za koju kažu da još nije ni na  vrhuncu a kamoli na odlasku, iznjedrila je cijelu jednu „viška“ generaciju. Radi se o mladim, obrazovanim ljudima, koji zbog pomanjkanja ulaganja u cjelokupni sustav ostaju bez prakse, a pogotovo bez posla u struci. Primorani su raditi bilo što, odricati se karijera koje im je diploma obećavala, ali i za koju godinu, vraćati i plaćati dugove koji su ih doveli u tu situaciju. Problem? Nisu je oni proizveli.

 

Većina država, BiH prva, u skoroj budućnosti mora početi plaćati silne kredite. Dok se kamate gomilaju, povećava se i odgovornost na leđima mladih ljudi. Već sada su dobili ime i etiketu nimalo obećavajućeg prizvuka, „Izgubljena generacija.“ Mi smo ti koji plaćamo cijenu, doslovno i preneseno, cijelog ovog lošeg scenarija. Fakultetlije bez budućnosti, koje se uz sve to, još bore i za bolju, nesređenu prošlost. Pa zar je moguće da onda još postoje protivnice europeizacije BiH?

 

Gdje su svi ti kritički mladi umovi, građansko društvo ove neuspješne tranzicije koju nazivamo državom. Pa oni  putuju za 40 eura, mi za 400. Oni lete po cijelom svijetu, mi samo do Turske. Oni studiraju svaki semestar u drugoj državi, mi u svakom selu imamo po fakultet. Tako je npr. dvadesetsedmogodišnja Dobriyana iz Bugarske, ništa puno uređenije države od naše, no ipak članice EU, živjela čak u 6 država. Ona se, kao i dosta njenih vršnjaka, više smatra Europejkom nego Bugarkinjom, te napominje: „Pretpostavljam da zbog toliko putovanja, sve više gubim taj nacionalni identitet, te se zaista osjećam dijelom EU obitelji.

 

Zahvaljujući otvorenim granicama i brojnim programima namijenjenim mladima mogu danas piti čaj u Londonu, pa otići do Beča za Božić, itd.“ Prilike su možda iste, ali uvjeti zasigurno nisu. No daleko od toga da i oni nas ne trebaju. Cijena demokracije valjda. Prije smo mogli barem na izlet malo u taj „bolji svijet“, a sada ni tamo nije bolje. Još ako uvedu vize ponovno, ili se raspadnu, baš kad nas je kao krenulo. Lošoj sreći nikad kraja.

 

Taman kad mi ispunimo uvjete za  EU, nje više izgleda neće biti.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara