Izlaganje na temu: Perspektive mladih u političkom životu

 

U četvrtak 31. svibnja održala se javna tribina “Jačanje uloge žena i mladih političkih lidera u javnom i političkom životu BiH” na temu: “Položaj mladih u BiH”. Tribina je bila u organizaciji Vijeća Europe i USAID-a. Jedan od gostiju izlagača je bio i predsjednik HSPF-a, Goran Kutle, koji je odlučio svoje izlaganje prenijeti i na portal Hrvatskog studentskog politološkog foruma.

 

Piše: Goran Kutle/HSPF.info


 

 

Kada bismo govorili o osobinama koje posjeduju mladi ljudi u svijetu, govorili bismo o ljudima punim elana, ljudima koji kritički gledaju na svijet, ljudi koji se znaju zauzeti za sebe, ljudi koji će se suprotstavljati starijim autoritetima, bez obzira bili u pravu ili ne, ali isto tako ti mladi ljudi znaju se i zabavljati, ali i zaraditi za sebe. Njihova ključna osobina je zasigurno ambicija.

 

No, kad se pogledom vratimo u Bosnu i Hercegovinu, i mladima u njoj, a naročito kada pogledamo prema studentima na Sveučilištu u Mostaru, susresti ćemo se sa mnogim drugim negativnim osobinama svojstvenih većini njih. Uz opasku, da ima i vrijednih studenata koji osim što dobro uče, i rade nešto korisno, osvrnut ću se na dvije dominirajuće skupine.  Kod jedne skupine naših studenata, možemo govoriti o karijerizmu, materijalizmu, koristoljubivosti. Ti ljudi, istina, posjeduju ambiciju, ali isto tako spremni su pristati na sve kako bi ju ostvarili, ne iskazujući svoje ja, prilagođavaju se svakome tko im može biti od koristi, odnosno da ih ubaci na neku poziciju.

 

Druga skupina, vjerojatno najbrojnija, posjeduje, između ostalih, ove osobine, nezainteresiranost, pasivnost, lijenost, ne posjeduju bilo kakvu ambicije, kao niti jasan cilj i viziju što se želi postići u životu, bez neke velike želje da na nešto utječu itd. Ali takvi uz sve navedene osobine, nastoje ismijavati, one koji pokušavaju nešto korisno raditi, i koji su znatno vrjedniji i marljiviji od njih prema izvršavanju obaveza na fakultetu. Pa ih tako nazivaju pogrdnim imenima, i umanjuju njihov trud i rad, sva postignuća i inteligenciju, pa znaju to prokomentirati kroz razne teorije zavjere, i djetinjaste komedije.

U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, logična pitanja koja bi mladi ljudi mogli postaviti sami sebi, ali i svim nadležnim političkim organima su kao prvo;

 

Gdje ću ja sutra raditi?

Kakva je moja budućnost ovdje?

Ako osnujem obitelj hoću li joj moći omogućiti dostojan život?

Hoće li se poštivati moja nacionalna, kulturna i vjerska prava?

Trebam li razmišljati o selidbi u inozemstvo?

 

Nažalost, velik broj mladih ljudi u BiH, razmišlja upravo o ovom posljednjem pitanju, ne vidjevši neku perspektivu želi otići iz BiH, žele potražiti svoju sreću i sa obrazovanjem i mogućim poslom i budućim životom u negdje regiji, ili negdje dalje u inozemstvu.

Jedna od najvećih boljki svih mladih je da kasno postaju politički svjesni, odnosno kasno se informiraju o političkom stanju, počinju kritizirati kad je već prekasno, jer tek što su počeli, ne znaju kako bi zapravo kritizirali.

 

Mnogi od njih se žele ograditi kako su apolitični, kako ih politika ne zanima, jer tu oni ne mogu ništa značajno promijeniti, i ne žele zamarati svoje mozgove s tim. No problemi nastaju kad su dugo vrijeme gradili svoju političku nepismenost, pa se ne znaju suprotstaviti brojnim nepravdama koje im se dogode prilikom zapošljavanja, prilikom korištenja administrativnog sustava, zahtijevanja pravde itd. Ne shvaćajući da je politika oko svih nas, i htjeli ne htjeli moramo se na ovaj ili onaj način dotaknuti politike, čine najveću štetu samima sebi. Tu ću citirati jednog njemačkog književnika Bertolta Brechta koji kaže:

 

„Najgora od svih vrsta nepismenosti je politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne sudjeluje u političkim događanjima. Ona ne  zna da troškovi života, cijena graha, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova, zavise upravo od političkih odluka. Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u prsa govoreći kako mrzi politiku. Taj idiot ne zna, da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca, i najgori od svih lopova:  loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija.“

 

Tako se događaju i mnoge frustracije i stresne situacije, a stopa nezaposlenosti u BiH je sve bliže polovici od ukupnog  radno sposobnog stanovništva. Mnogi mladi, pogotovo koji su koliko toliko obrazovani, kada vide da je danas stvarno teško pronaći posao u svojoj struci, odlučuju se učlaniti u političke stranke, vjerujući kako će time njihova budućnost,  samo preko tog članstva, biti svjetlija. Preko ostvarivanja svoga plana B, nastoje se svidjeti svojim novim stranačkim šefovima nekim idejama, ali i požrtvovnošću da odrade sve najsitnije stranačke akcije, dok drugima pričaju o nekim problemima u društvu za koje do jučer nisu niti znali da postoje, niti su o njima ikad prije razmišljali.

 

No da ne bude samo takva crna ocjena članstva mladih u strankama, mislim da se dio mladih ipak ne učlanjuje u stranke samo zbog „sigurnog dobivanja“ posla, ipak dio njih posjeduje i određene ideale, principe, te simpatije prema nekim strankama, a princip rada u njima može biti karijeristički da se izradi lijep status u društvu, a osim toga,  mnogo dobroga se lijepi na funkcije; princip može biti također i idealistički u kojem rijetki pojedinci nastoje mijenjati sve stvari koje ne nisu dobre, naivno vjerujući kako će imati svesrdnu podršku od svoje stranke, ali takvi obično bivaju prevareni. Naravno motive ulaska u stranku ne možemo ograničavati samo na ovakve vrste, jer svakako da ima i onih koji se žele kroz stranku društveno aktivirati i profilirati, radeći i na vlastitoj egzistenciji ali i na egzistenciji onih koji ih trebaju birati, a to su narod i građani, i radeći na promjenama u svojim sredinama. Vjerojatno je teško pronaći najbolje motive ulaska u stranke, jer obično, gore navedeni se često isprepliću i miješaju.

 

No politički svjesna osoba ne mora biti nužno član neke političke stranke, svaka osoba može biti barem malo upućena u aktualna politička pitanja u državi, jer na kraju krajeva tiču je se, ali biti politički svjestan nije samo to, treba znati djelovati u skladu s tim znanjima koje posjedujemo o nekim političkim pitanjima. Jer pojedinac kao pojedinac može jako malo utjecati na mnoge stvari, ali pojedinac može dosta toga učiniti, i kad on nešto i učini, njegov čin može djelovati na druge da i oni nešto učine po nekim pitanjima koja ih se direktno tiču, da postave neka pitanja nadležnim institucijama zašto nešto nije dobro po njih. A više urađenih djela može utjecati na mnoge stvari, prije svega na svijest ljudi da ne treba očekivati da će nam se otvoriti sve perspektive u životu same od sebe, i da će svi drugi raditi za nas, već neke stvari mi sami trebamo poduzeti. I u ovom kontekstu navodim bitnu osobinu za uspješne mlade ljude, a to je ustrajnost.

 

Jedan od velik problema među mladima je i taj što mnogi od njih misle da je danas praktički nemoguće uspjeti svojim trudom i radom. Pa kad netko uspije, mora da je to zbog toga što ima moćnog i imućnog oca, ili se kaže: „Ma netko ga gura 100%!“, „Ma vjerojatno se ulizivao (la) svakome tko mu je bio potreban!“

 

Pa tako mnogima nije cilj uspjeti svojim trudom i radom, jer valjda će se naći netko tko će i njih pogurati. Iako je upitno hoće li većina studenta pronaći posao nakon završenog studija, oni se tek zabrinu za to tek pred završetak studija, a mnogi ni tada, misleći neka ja završim fakultet, pa ćemo vidjeti što će dalje bit. No tu svakako problem i kriteriji, zbog kojih zna proći i više studenata nego što bi trebalo, jer bit će nas dosta s diplomom u rukama, ali hoće li biti posla za sve?

 

Jedan od problema za mlade u politici je i taj što ne dobivaju pravu priliku u strankama, njihov put probijanja u politički vrh, odnosno izlazak na izborne liste je težak, i treba proći dosta vremena da se na njih počne ozbiljnije računati u takvom formatu. Sigurno da se stanje zadnjih godina popravlja po tom pitanju, ponajprije zbog sve većeg broja članstva mladih u strankama, i jednostavno to članstvo gura naprijed svoje generacije.

 

Jedna od dobrih stvari za profiliranje novih mlađih politički lidera je ta što u BiH postoji dosta seminara i edukacija organiziranih od strane fondacija i nevladinih udruga iz Europe i SAD-a, kojima je cilj napraviti kroz to kvalitetne političke lidere. A tu vrstu obrazovanja i educiranja pružaju i neke političke stranke kroz vlastite seminare i političke akademije. Sigurno je da će ove mlađe generacije ponuditi nešto obrazovanije lidere od dosadašnjih, lidere koji neće imati teret od prijašnjeg režima u bivšoj državi, ti lideri će zasigurno imati i bolju retoriku, no hoće li biti bolja politika? Što to sve vrijedi novim liderima, ako kriteriji i principi ostaju isti, i ako se ne postavljaju novi standardi.

 

No nažalost, mislim da u Bosni i Hercegovini ne postoji jasna strategija i kako bi se spriječio odljev mozgova. Ne postoji vizija kako mlade potaknuti da svoj život grade upravo ovdje, a krivicu za to snose i vladajuće političke elite koji često znaju govoriti kako se trebamo ovdje obrazovati i nastojati graditi svoju budućnost u našem mjestu, ali oni kao primjer pošalju svoju djecu na školovanje negdje u inozemstvo.

 

Jedan od bitnih sektora u koji bi se mladi također značajnije mogli aktivirati, su i nevladine organizacije (NVO), jer uz već postojeće organizacije koje nastoje ukazivati na neke probleme, ali i poduzimati neke akcije da se ti isti problemi riješe, svatko danas može okupiti određeni broj ljudi i napraviti neku organizaciju koja će se baviti onim problemima koji su vezani uz područje koje ovu skupinu najviše zanima, ili je sukladno s njihovom strukom.

 

Nevladin sektor danas u BiH tek dobiva prave obrise, i u budućnosti može imati značajnu ulogu, ako određeni broj mladih ljudi krene tim putem. Jer uistinu je moguće postići neke stvari kroz rad na projektima u tim organizacijama, a kad ih se više postigne, onda to može potaknuti i druge da rade na nekim promjenama u društvu. No nažalost svijest kod naših mladih ljudi je o ovom sektoru još uvijek vrlo niska, pa često znaju reći za ovakav tip djelovanja, u kojem praktički besplatno radite za neku društvenu korist, da je to „mlaćenje prazne slame“, i takav tip djelovanja je sklon podcjenjivanju kod drugih, i za sada se ne vrednuje toliko.

 

No da bi se poboljšala perspektiva mladih, mladi moraju sami poduzimati određene  inicijative, nitko se neće bolje pobrinuti za njihov položaj od njih samih, treba ukazivati, tražiti, boriti se, informirati se, ali isto tako ne samo gledati osoban materijalni i društveni probitak, jer jednog dana može biti mnogima žao što su samo na to gledali.

Zato ako nam nije perspektiva za budućnost baš svijetla, onda nastojmo mi stvoriti tu svjetlu perspektivu, a za to vam samo treba ambicija, vizija kako je ispuniti, jasno postavljeni ciljevi što želite postići, i na kraju svega ustrajnost prema svemu tome.

 

Mostar, Buna, 31. svibnja 2012.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara