Između nužnosti i omraze

 

Okrugli stol u Banjaluci u organizaciji Marshall Center, CSS BiH i CMO BL, 13. 09. 2011. – NATO i EU integracije – odvojeni ili paralelni procesi

 

Piše: Dr.sc. Mile Lasić/Vidiportal.ba


 

 

U osnovi u vrlo nepovoljnom ambijentu za daljnja proširenja i NATO-a i EU odigrava se zapadnobalkanska drama približavanja euroatlantskim integracijama. Daljnjem širenju na jugoistok Europe, barem kad je riječ o EU, nisu naklonjenene ni sve političke elite zemalja-članica, o građanima ovih zemalja da se i ne govori. U zemljama kandidatima, pak, političke elite u pravilu koketiraju s euroatlantskim integracijama, a slabo informirani i sluđeni narod i ne zna što bi o svemu tomu mislio. „Između nužnosti i omraze“, ocijenio sam davno ovaj kompleksan osjećaj i odnos i nemam potrebu korigirati tu procjenu. Po mojem razumijevanju, u slučaju euroatlantskih integracija radi se o međusobno povezanim procesima nužne, pa ako i zakašnjele modernizacije zemalja bivše Jugoslavije. Pri tomu je stupanj odbojnosti i prema NATO-u i EU u upravo proporcionalnom odnosu sa (ne)znanjem o ove dvije integracije. Tako govorim mojim studentima i potom mogu mjeriti opipljivim parametrima kako njihove ranije predrasude i omraze splašnjavaju sa svakom novom lekcijom ili spoznajom o ove dvije integracije. Pri tomu, uzgredno kazano, nije riječ o tomu da su samo mladi ljudi u zapadnom i istočnom Mostaru odgojeni kao nacionalisti i antieuropljani, situacija je slična ili identična i u Banjaluci, u oba dijela podijeljenog Sarajeva, u cijeloj BiH i regiji jugoistoka Europe, u kojoj su nastala „paralelna društva“ i u kojima se, doista, dogodila „smrt multikulturalizma“. Samo je mnogima ugodnije da svoj nacionalizam zovu patriotizmom. Jedne prilike je povjesničar Dubravko Lovrenović kazao, parafraziram, kada istu pojavu kod drugih zovemo nacionalizmom, a kod sebe patriotizmom, to samo progovara budala u nama…

 

 

I

 

 

Posredovati potrebu o pridruživanju NATO-u i EU u zemljama zapadnog Balkana danas je izuzetno teško. Posebice približavanje NATO-u u Republici Srbiji, i dijelovima BiH, u Republici Srpskoj, kao i u Crnoj Gori, između ostalog i zbog toga što je tzv. SeReJa bila 1999. godine u ratu s NATO-om. Veći je problem u tomu što ni najmoćniji globalni vojno-politički savez u povijesti, koji propagira jačanje civilne i političke dimenzije svojeg postojanja, ali vodi ratove, ni regionalna polit-ekonomska integracija koja je prije 20 godina proklamirala cilj stvaranja i privredne i političke unije, ali se u međuvremenu zaplela u vlastita i globalna  protivurječja, nisu u ovom momentu dovoljno atraktivni. Tomu treba dodati kako se protiv njih vode i specijalni ratovi iz raznih tobožnjih patriotskih kuhinja, u suštini kontraproduktivnih, plašenjem javnosti gubitkom suvereniteta i nacionalnog identiteta. NATO je, dakle, unatoč novom strategijskom konceptu zaglavljen duboko u ratove na Hindukushu i u Libiji, a koliko sutra i drugdje ukoliko se „arapsko proljeće“ proširi na Arapski poluotok i region Golfa. Od mnogo hvaljenih političkih, diplomatskih i civilnih dimenzija Lisabonskog strategijskog koncepta je malo koristi za vojnike u Avganistanu ne samo 28 članica NATO-a, nego i 20 drugih zemalja-sudionica ISAF misije, odnosno raznih oblika partnerstava s NATO-om, među kojima su i vojnici iz BiH i drugih zemalja zapadnog Balkana. Tamo se ginulo i ovih dana, kao i u Iraku i drugdje. S druge strane, u EU se nije konzekventno promislila vlastita autonomnija u transatlantskoj suradnji, ili u  transuralskim i zakavkaskim partnerstvima, uopće u potrazi za svojim mjestom u novom svjetskom poretku.  Europska unija ne uspijeva, primjerice, napraviti važniji iskorak glede vlastite obrane, kao što ni nakon formiranja važnih pretpostavki njezinog vanjsko-političkog  djelovanja, kakva je  i njezina Vanjsko-politička služba (EEAS), nema snage ispuniti vanjsko-političkim i sigurnosnim sadržajima tu ili slične institucije.

 

Osim toga je Europska unija u vrlo opasnoj „dužničkoj krizi“ koja otvara pitanja opstanka Eurozone, ali po tko zna koji put i pravaca kretanja EU. Nisu se slučajno ovih dana brojni ljudi od imena, među kojima i Gerhard Schroeder i Joschka Fischer, prisjetiti ciljeva proklamiranih prije dvije decenije u Maastrichtu, sukladno kojima se EU trebala razviti i u „političku uniju“, odnosno „sjedinjene europske države“. EU kakvu imamo danas je tek „nešto između“ supranacionalne i intergouvernmentalne tvorevine. Odgovori na „dužničku krizu“ su i zbog toga više konfederalističkog, a manje federalističkog kvaliteta i usmjerenja. Za takvo što Eurozona i EU u cijelosti još nije spremna, jer bi to podrazumijevalo i solidarnost poreskih obveznika iz razvijenijih članica EU s onim nerazvijenijima. Zemlje Eurozone zahvaćene „dužničkom krizom“ se, doduše, trebaju spasiti putem Europskog fonda za pomoć zaduženim članicama Eurozone, ali ne i putem „euro-obveznica“ (Eurobond), kojima bi razvijene zemlje jamčile spas manje razvijenim zemalja. Za početak ćemo formirati „europsku privrednu vladu“, najavili su Merkelova i Sarkozy, a „euroobveznice“ dolaze u obzir na kraju procesa ujedinjenja, a ne na samom početku stvaranja političke unije …

 

 

II

 

 

Europska unija je nastala kao plod «specifičnih i vjerojatno neponovljivih historijskih konstelacija» (Eric Hobsbawm) i može kako je nastala biti i dovedena u pitanje uslijed spleta nepovoljnih geopolitičkih okolnosti ili velikih političkih i gospodarskih kriza. Time se mi iz regije jugoistoka Europe ne smijemo previše zamajavati, o tomu se odlučuje negdje drugdje,  na zemljama jugoistoka Europe je ispuniti kriterije ili zahtjeve iz procesa pridruživanja, inače neće moći pristupiti transatlantskim integracijama. Pri tomu je skoro izvjesno kako je pristupanje NATO-u pretpostavka i za pristupanje EU, pa ako takvo što nitko nigdje nije izrijekom kazao. Za mene nema dileme, iz sigurnosnih i  transformacijskih razloga nužne modernizacije bilo bi nužno da se u BiH i u svim zemljama Regije čim prije shvati kako i nemaju drugog smislenog puta do stići u EU preko članstva u NATO-u.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nažalost, BiH se koprca u  izmišljenim dilemama ili se u njoj  prosto izmišljaju afere kao zamjena za smišljanje gospodarskih programa i akcija. Kako drugačije tumačiti činjenicu što je naša zemlja još u travnju prošle godine na neformalnom NATO sastanku u Talinnu pozvana da pristupi Akcijskom planu za članstvo (MAP), uz uvjet da se na državu BiH uknjiži 69 lokacija s tzv. perspektivnom nepokretnom vojnom imovinom i da se te lokacije dodijele na korišćenje Ministarstvu obrane BiH, a da se do danas nije napravio prodor po ovom pitanju? Odgovor  na pitanje gdje smo danas u odnosu s NATO-om dat će ovdje nazočni i kompetentni ljudi. Meni se čini važnim i ovdje apostrofirati činjenicu kako i u NATO-u znaju da je BiH kronično podijeljena zemlja. Zbog toga i predlažem da se u NATO porazmisli o jednom „lex specialis“ za BiH, kako bi ju se spasilo agonije, odnosno beskonačne NATO i EU neizvjesnosti. Tim izuzimajućim pravilom bi se moglo regulirati da u slučaju kada BiH ne bi u NATO-gremijima govorila „jednim glasom“, ne bi ni imala pravo suodlučivanja …

 

Europska unija je, pak, u osnovi alternativa, ili dopuna tvorevinama i modelima kakva je nacionalna država, u njoj nisu umrle nacionalne države nego su produžile svoj život na višoj razini. Ozbiljna europska politička misao je, dakle, tragala za prevazilaženjem „etno-rušilačkog principa“ (Hagen Schulze) u modelu nacije-države, i našla je rješenje u trans-nacionalizacijskim nadilaženjima modela nacionalne države iz 19. stoljeća. Naše je prokletstvo u tomu, pak, što je kod nas tek u tijeku ogorčena bitka za zakašnjelo konstituiranje nacija-država, na jednoj, ili poništenje već formiranih bh. nacija, na drugoj strani. Zemlja vapi za europskom političkom kulturom, a njezini politički vrhovi i njihovi spin-doktori proizvode političko nasilje.

 

Europska unija je, u najkraćem kazano, povijesno-kulturološka i politička zasebnost po mnogo čemu, ali primarno po tomu što je izvršila prijenos dijela suvereniteta na nadnacionalnu razinu odučivanja i time napravila iskorak u pravcu zajednice država prenijetog ili podijeljenog suvereniteta i „upravljanja s onu stranu nacionalne države“. Naše etnokrate nisu već po definiciji zaozbiljno za EU, jer ih mrzi učiti o „upravljanju s druge strane nacionalne države“, a i boje se gubitka političke moći i privilegija u slučaju odustajanja od monopola  svekolike kontrole na određenom teritoriju. Jednako se, dakako, ponašaju i lijevi „jakobinci“, koji umiju čak napisati proeuropske platforme, ali se  ne umiju europski i ponašati. Vidjeti, primjerice, kako glavni proizvođači meteža u zemlji reagiraju na dolazak novog šefa Delegacije EU i specijalnog predstavnika EU u BiH Petera Sorensena. Zajedničko im je, dakako, uvjerenje da je on tu kako bi potvrdio njihovo dosadašnje ponašanje. A on mora uraditi upravo suprotno, Dodika i SNSD pridobiti za prihvatanje „europske klauzule“, a Lagumdžiju i SDP BIH da odustanu od kulture nadbijanja i prihvate europsku političku kulturu dijaloga i uvažavanja političkih protivnika. Hrvatski politički prvaci su u ovom kontekstu skoro pa nebitni, a kada bi bili dovoljno mudri zdušno bi surađivali sa Sorensenom, jer se tim putom može relaksirati i hrvatsko i svako drugo nacionalno pitanje u BiH.

 

Nažalost, u ovaj scenarij nisam uvjeren, jer naši političari, bili tobož desno ili tobož lijevo, razumiju i na početku 21. stoljeća politiku uglavnom kao političko nasilje. Kako takvima objasniti da se u procesu približavanja EU i ne radi o drugomu do  o „europeizaciji domaćih politika“ ili do prenošenja dijela suvereniteta na više razine iz razloga racionalnosti i efikasnosti, pa i vlastitog interesa na dugu stazu? Kako im objasniti prednosti regionalizacije umjesto centralizacije, ili načelo supsidijarnosti na kojem počiva EU, a po kojem se na višoj razini odlučuje samo ako se na nižoj ne može jednako dobro ili racionalno odlučivati. To su vam sve „ćorava posla“, kao da slijepom pokazujete  slike, a gluhom pjevate na uho…

 

 

III

 

 

U regiji JIE je, dakle, na djelu i dalje vrlo kalkulantski, neiskreni odnos njezinih političkih elita prema obje ove integracije. I dok obje integracije podrazumijevaju zakašnjele i prisilne modernizacije, uključivo transnacionalizacije i  socijalizacije raznih vrsta, u zemljama jugoistoka Europe je u punom jeku retro-manija, zagledanost u prošlost i, što je najgore, utrka u opravdanju vlastite bezgrešnosti u posljednjih 20 godina i okrivljavanje svih drugih za ono ružno što nas je snašlo u poslovima krvavih tranzicija. Zapravo, radi se o istrajavanju na konceptu nacije-države, zbog čega i nisu političke elite iskreno za dubinsku „europeizaciju“ svojih društava, nego tek za formalnu „euizaciju“. U više navrata sam objašnjavao fenomen „EUizacija“ versus „europeizacija“, pa ću ovdje samo kazati da se naši „meštri od politike“ ne zalažu zdušno i stručno čak ni za novce iz briselskih IPA-fondova, a kamo li za dubinske reforme koje podrazumijevaju funkcikoniranje pravne države. Izuzetak pri tomu je Republika Hrvatska koja je – uz Sloveniju – već zakoračila u NATO, a krajem ove godine treba i formalno privesti njezin kompleksni pregovarački proces pridruživanja Europskoj uniji.

 

U osnovi pozitivna hrvatska iskustva iz procesa pridruživanja NATO-u i EU nisu, nažalost,  primjer ohrabrenja, nego kao da proizvode kontra učinak. Na djelu je, zapravo, u zemljama bivše Jugoslavije „strah od sanaderizacije“. Što će nam NATO i pogotovu EU ukoliko bih mogao završiti kao Ivo Sanader, kao da rezoniraju politički prvaci od Vardara preko Podgorice do Sarajeva i Beograda. Zbog toga i imamo samo tobožnju proeuropsku i transatlantsku opredjeljenost balkanskih političkih elita, te njihovo stvarno antieuropejstvo na djelu. Zbog toga su one u praksi tek za vertikalno i formalno približavanje EU, ali ne i za dubinske ili horizontalne transformacije. Dakako, one su svjesne o kakvoj je nužnosti riječ, ali odlažu taj proces, ne obazirući se na stvarni interes naroda i građana, odnosno zemalja koje predstavljaju. U podtekstu je i nevjerica da je postratna „lego kockica“ u regiji bivše Jugoslavije već složena i da su prekrajanja vanjskih granica novih država isključena. Na geopolitičkoj karti jugoistoka Europe, srećom, nema mjesta za nove države-nacije, nego se od postojećih „failure states“ moraju napraviti funkcionalne države …

 

 

IV

 

 

Nažalost, tijekom prošle godine situacija u zemljama jugoistoka Europe je izgledala boljom, nego što izgleda danas. Primjerice, dok sam na  međunarodnoj znanstvenoj konferenciji, u organizaciji Atlantskog vijeća Hrvatske, na Šipanu 2010 argumentirano  govorio o „pozitivnim vibracijama u regiji jugoistoka Europe“, ovoga sam ljeta na sličnoj NATO konferenciji govorio vrlo skeptično o bh. putu u NATO i EU, jer on i ne podrazumijeva putovanje nego tapkanje u mjestu. Pri čemu bi se smjela postaviti hipoteza kako i druge zemlje u Regiji (izuzimajući Hrvatsku) „tapkaju u mjestu“.

 

I dok je još prije par mjeseci izgledalo da će Crna Gora slijediti  vrlo skoro Hrvatsku i u NATO i u EU, sada se u to ne smije biti toliko siguran. Pitanje je, primjerice, hoće li Crna Gora poslije sticanje statusa zemlje-kandidata do kraja ove godine dobiti uopće datum pristupnih pregovora, je li ova zemlja u stanju ispuniti zadanih sedam preduvjeta (usvajanje izbornog zakona usklađenog  s njezinim ustavom; efikasnije suprotstavljanje organiziranom kriminalu i korupciji; depolitizirano i djelotvorno sudstvo; reforma javne uprave; sloboda medija i eliminacija diskriminacije; te, rješenje pitanja raseljnih lica)?

 

Republika Srbija je dobila deset sličnih zahtjeva kako bi tek dobila status kandidata, a od toga je ispunjeno vrlo malo. Glavni problem – nakon isporuke Mladića i Hadžića Den Haagu – ostaje inaćenje Srbije u vezi s Kosovom. U pozadini inaćenja je, vjerojatno, predizborna kalkulacija, ali i nesposobnost srpskih političkih elita da shvate svoje mjesto u Europi i Svijetu,  kako je snaga Srbije dovoljna da drži u neizvjesnosti i sebe i Regiju, ali time onemogućava ponajviše sebe da bude zemlja-kandidat u redu za EU. I kada Angela Merkel bez uvijanja upozorava da nije moguće dobiti status kandidata dok se ne ukinu „paralelne strukture na sjeveru Kosova“, čime je poručila kako je Kosovo za EU završena priča, skoro cjelokupna srpska javnost govori o zavjeri prema Srbima i Srbiji, umjesto da prizna da je do sada bila na slijepom kolosjeku zbog odnjegovanih iluzija o Kosovu. U toj novopriznatoj državi uistinu jesu korijeni srednjovjekovne srpske države i jesu još uvijek  pravoslavne svetinje, koje treba kao i preostali srpski narod na Kosovu štititi upravo uz pomoć EU, ali valjda već više puta politički (i vojno) izgubljeno Kosovo treba još jednom oficijelno izgubiti. Nerijetko vrlo kontraproduktivni srpski MIP Vuk Jeremić, primjerice, prodaje „rog za svijeću“ srpskoj javnosti pričom o tomu kako je glavni problem Srbije što su neke zemlje EU protiv daljnjeg proširenja i što Srbija nema iza sebe jednu zemlju kakvu je Hrvatska imala. O produbjivanju srpskih stereotipija prema Njemačkoj je riječ, to uvijek dobro pali, nije do nas, do drugih je. To što je upravo Njemačka jednako važan privredni partner i za Srbiju kao i za Hrvatsku malo je koga briga…

 

Albanija je, inače, dobila 12 „domaćih zadaća“ u njezinom pomicanju u pravcu EU, a Makedonija čeka već šest godina u statusu zemlje-kandidata datum početka pristupnih pregovora, što bi morala biti opomena i Crnoj Gori i svim drugim zemljama u regiji jugoistoka Europe. Kosovo i Bosna i Hercegovina se uzimaju kao primjeri „nefunkcionalnih država“, iako bi bilo bolje govoriti o poluprotektoratu u slučaju BiH i čistom protektoratu u slučaju Kosova. Presamouvjereni kosovski političari kojima je suluda osionost Miloševićevog režima omogućila da se nađu na novoj geopolitičkoj karti jugoistoka Europe u ulozi državnika, što  nije bilo očekivati ni po Ustavu SFRJ iz 1974. godine, ni na njemu utemeljenim preporukama Badinterove komisije o novim državama i njihovim granicama, osnovali su već Minstarstvo za  europske integracije …

 

Bosna i Hercegovina je žalosna priča i glede NATO-a i europskih integracija. Zato sam se upitao i na Šipanu 2011 –  je li BiH ovakva kakva jeste uopće u stanju odgovoriti izazovima pridruživanja jednoj globalnoj vojno-političkoj alijansi kakva je NATO, ili pak regionalnoj organizaciji kakva je Europska unija? Drugim riječima, je li BiH u stanju takvo što postići putem ispunjenja svih preostalih obveza i u jednom i u drugom slučaju? Ma koliko se to političkim elitama u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru ne dopadalo, moj je odgovor iz pozicije znanstvenika i “neudobnog građanina“ na oba pitanja negativan.

 

I dok se u Sarajevu priziva „diplomatska intervencija SAD“ u korist države BiH, kako to veli jedan akademik i predsjednik udruge iz koje sam istupio, jer je postala ideološki i politički pristrasna, moje je uvjerenje da nam takve vrste oslanjanja na stranu pomoć samo štete. Doduše, apeliram i sam  za neku vrstu „prečice“ glede pristupa NATO-u, kako bi se s članstvom u ovoj organizaciji i definitivno zatvorilo pitanje bh. vanjskih granica, koje su i do sada morale biti neupitne, ali na nesreću nisu bile. S druge strane, apeliram za mukotrpnu i strpljivu političko-pravnu modernizaciju glede pristupa naše zemlje EU. U krajnjem, u EU i ne postoji mogućnost izuzeća od ispunjavanja Kopenhagenskih i drugih kriterija iz procesa približavanja. Još je važnije od toga što BiH bez ovih iznuđenih unutarnjih transformacija  i nema što tražiti u društvu uređenih europskih država.

 

Krajnje je vrijeme, dakle, da se svi politički subjekti osvrnu oko sebe i pogledaju žalosna iskustva iz proteklih 16 godina, pa se potom orijentiraju prema onima koji su iz sličnih situacija pronašli put ka Europskoj uniji. Do Europske unije se može stići samo putom mukotrpnog procesa transformacije, odnosno modernizacije, koji podrazumijeva i demokratizaciju svih političkih subjekata s odgovarajućim izbornim legitimitetom, dakle i etno-nacionalista i socijal-demokrata. Od obojih se, međutim, moraju tek napraviti liberalno-nacionalne ili socijal-demokrate. U tome bi se, možda, trebala ogledati buduća EU-medijacija, odnosno uloga Petera Sorensena u Bosni i Hercegovini …

 

 

V

 

 

U Bosni i Hercegovini se izmišljaju afere i tako vodi politika, bezbroj je sveznajućih „stručnjaka za zavičaj“ (Bojan Bajić) koji lamentiraju kako je EU nepravedno uvela za BiH „cordon sanitare“, pa traže izuzeće za BiH kojega ne može biti. Pri tomu se u pravilu zanemaruje da najkasnije od zagrebačkog summita EU iz 2000. godine postoji precizna strategija privođenja zemalja Zapadnog Balkana u okrilje EU, i to po principu regate, o čemu ponajbolje svjedoči Republika Hrvatska. Zanemaruje se kao da ga nikad nije ni bilo, također, fundamentalni dokument glede sudbine zapadnobalkanskog prostora iz 2003. godine, nazvan po  mjestu održavanja Solunska agenda, kao i potonje brojne sastanke i zaključke Europske komisije i drugih institucija i organa EU (uključivo iz ožujka o.g.), u kojima se govori o perspektivi svih zemalja zapadnog Balkana u EU putem ispunjavanja čvrsto kriterija i preuzetih obveza u sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju. Do njih se drži kao do „lanjskog snijega“, tako se kod nas vodi antieuropejska politika „tapkanja u mjestu“ samodovoljnih političkih kvazi-elita.

 

U BiH je na djelu, dakle, antieuropejstvo velikog formata, i to sviju, uključivo političkih Hrvata u Mostaru, mada bi se oni kao „najslabija karika“ u sustavu vlasti morali najodlučnije zalagati za reforme u zemlji po uzoru na dominantne principe u EU, u prvom redu principe regionalizma i supsidijariteta. Očiglednu opstrukciju europskom približavanju BiH čini i kontraproduktivno odbijanje izvršenja preuzetih obveza od strane političkih subjekata u Banjaluci, koji uporno njeguju iluziju o nekakvom međunarodnom subjektivitetu Republike Srpske, kojeg nema i ne može biti, pa odbijaju bilo kakvu priču o „europskoj klauzuli“ ili približavanju EU „preko Sarajeva“. U osnovi je tzv. srpskog antieuropejstva  neskrivena ambicija stvaranja „države u državi“, odnosno nesposobnost razumijevanja EU kao optimalnog okvira za očuvanje interesa i srpskog naroda u BiH, i cijele BiH. Upravo od jednog respektabilnog srpskog političara sam prije polu godine ovdje u Banjaluci čuo, pak, kako se među onima koji se pitaju kod bh. Srba ne želi shvatiti i prihvatiti nužnost prenošenja određenih ovlasti s entiteta na državnu razinu, ma koliko to bilo apsurdno, jer će te kompetencije ionako završiti u Bruxellesu čim BiH postane punopravna članica EU. Time je ovaj racionalni političar pokazao da razumije bit europskih integracija, koje se odvijaju u procijepu između supranacionalnih i nacionalnih razina odlučivanja…

 

Antieuropejstvo se u političkom Sarajevu, među Bošnjacima, manifestira ne samo oduševljenjem Davutogluovim neosmanističkim imperijalnim tlapnjama, nego i vrlo upitnom pričom o tobožnjem „EU licemjerstvu prema BiH“, kako voli da reče jedan bošnjački akademik, navodno liberalnog usmjerenja. Jedan drugi akademik, koji je također važio za liberalnog profesora Islamskog fakulteta je ovih dana pokazao ekstremni rasizam prema Srbima i EU, zapravo prema svemu što ne dolazi iz Irana ili Bliskog istoka. Najopasnije je, ipak, ono licemjerje koje priziva „diplomatsku akciju SAD“ u korist države BiH, taj dominatni političko-politološki i pravni narativ u Sarajevu, koji  forsira i u jezičkom i političkom pogledu iluziju o zemlji Bosni i jeziku bosanskom kao spasonosnom rješenju za sve naše nesporazume. Bilo čiji jezični nacionalizam, a i srpski i hrvatski su kao i bošnjački vrlo aktivni, ne bi bio vrijedan spomena kada se iza ovakvih političkih koncepata jezika i kulture ne bi skrivala ideja asimilacije. Dakle, i Bošnjaci imaju pravo svoj jezik, kao i svi drugi, zvati svojim nacionalnim ili zemaljskim imenom, mada ne razumijem zašto ga ne zovu bošnjačkim ili barem bosanskohercegovačkim a ne bosanskim, ali ga nemaju pravo nametati drugima u propaloj kalajevskoj maniri.

 

 

VI

 

 

Odavno tvrdim kako ovu zemlju može povući naprijed jedino politička kultura dijaloga i kompromisa koja je u biti i nove političke kulture unutar EU i u osnovi je integracijskog modela poznatog kao konsocijacija. Dakako, pri tomu se misli na odgovornu političku kulturu i odgovorne ljude koji bi bili u stanju izvesti zemlju iz nestabilnosti u pravcu stabilnog društva, kompatibilnog s vrijednostima EU, a ne na tzv. javašluk konsocijaciju koja je u osnovi ustavnog uređenja BiH. Ako je o nekakvom ustavu ili uređenju uopće riječ? U igri su, nažalost, i dalje sve moguće solucije glede budućnosti BiH i njezine budućnosti u NATO i u EU, neki sanjaju i disolucije, izuzev one, nažalost, koja bi na bazi političkog dijaloga i kompromisa tražila što brži put u Bruxelles, prvo u NATO pa potom i u EU.

 

Od brzog puta u Bruxelles za sada nema ništa. U Izvješću o napretku BiH na putu ka EU za 2010. godinu i izrijekom je iskazano nezadovoljstvo zaostajanjem BiH iza zemalja u regiji JIE, posebice što se u BiH nije ništa uradilo po pitanju implementacije presude Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“, što nije donijet Zakon o državnoj pomoći na razini BiH i nije osnovana Agencija za državnu pomoć, jer su to obveze koje su utvrđene u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, s rokom izvršenja od godinu dana. I baš zbog toga što spomenute i 50-etak drugih obveza nije ili je samo djelomično izvršeno, taj ključni partnerski sporazum BiH s EU i dalje ima status privremenosti. Nije donijet ni Zakon o popisu stanovništva, pa će BiH ostati među rijetkim zemljama koje neće imati popis stanovništva 2011. godine. Da će i izvještaj EK za 2011. godinu, koji se očekuje već u listopadu, biti najnepovoljniji do sada govori i upozorenje Halida Genjca u Oslobođenju (11. rujna o.g.) kako se može govoriti tek o 40% ispunjenih bh. obveza iz SSP-a, tog nezaobilaznog partnerskog ugovora s EU, te da je na čekanju čak 26 prioriteta koje, po njemu, osporava RS, uz obrazloženje kako se radi o prijenosu nadležnosti sa entiteta na državu.

 

Opisani tipovi opstrukcija i političke nekulture su u osnovi našeg zaostajanja za svim drugim zemljama u regiji jugoistoka Europe. Zbog toga ću i u Bnjaluci kazati isto ono što i u nekim ranijim prilikama, u BiH je na sceni anteuropejstvo velikog formata, a pred BiH su nepremostive modernizacijske muke. Prvo, sticanje kandidatskog statusa glede pristupa EU, pa potom ispunjenje circa 400 mjerila, te usvajanje na stotine zakona i tisuću podzakonskih akata, što je sve nemoguće postići uz mahalašku politiku i amatersku rodijačko-daidžijsku javnu upravu posve privatizirane, pauperizirane i uništene zemlje. S ovakvim „idealnim tipovima“, weberovski gledano, se do NATO-a i EU i može bez pomoći i podrške prijatelja iz EU i Svijeta stići samo uz pomoć „filmskih trikova“ …

 

 

08.10.2011.

 

 

hspf.info/vidiportal.ba

 

Komentari

komentara