Iznuđeni odgovor Nikoli Mihaljeviću i DEPO portalu

 

U duhu medijskog dijaloga i u skladu sa profesionalnim novinarskim kodeksima objavljujemo odgovor dr. sc. Mila Lasića na tekst Nikole Mihaljevića “Prof. dr. Mile Lasić u zemlju čuda, krvi i Hrvata”, čime zatvaramo polemiku o statusu bh. Hrvata i političkih manipulacija na ovu temu.


 

Piše: Mile LASIĆ

 

U subotu, 03. ožujka, poslao sam odgovornima za sadržaje na DEPO portalu, Jasminu Durakoviću i Angelini Albijanić-Duraković, sljedeći mail: „Poštovani, ne inzistiram, niti se pozivam na zakone, nego na dobre običaje, pa vam dostavljam moju reakciju na pisanje Nikole Mihaljevića. Pozdrav, Mile L.“ Moja „reakcija na objedu“ je  dan kasnije, 04. ožujka, objavljena pod naslovom „REAGIRANJE/ MILE LASIĆ: Iznuđeno podsjećanje na otvoreno pismo javnosti osmorice bh. Hrvata – Protiv manipuliranja narodom“. Tko i poslije toga ima potrebu stigmatizirati me kao „hrvatskog nacionalistu“, koji je, navodno, prešao dug put od komuniste do nacionaliste, do njega je. Ali je moje ustvrditi, ako nije psihijatrijski slučaj, tada jeste u najmanju ruku oličenje ili privrženik „stare paradigme“…

 

I

 

Toj mojoj iznuđenoj reakciji su prethodila dva dana razmišljanja da li uopće reagirati na paškvilu N.M., koji ne uvažava čak ni nečiji curriculum vitae, odnosno namjerno poistovjećuje posve različite ljude istih imena, ne prati i ne razumije procese u Zemlji, Regiji i u Svijetu, sve gleda ideološkim očima anti-tuđmanovca pravednika, pri tomu ne primjećujući kako je već zlorabljen i potrošen od strane njegovih političkih manipulatora. Najgore je što negira „novu paradigmu“, oličenu u drugoj političkoj kulturi od nadbijačke koju demonstriraju samodovoljni autistični sarajevski lideri i sklone im podrepaške udruge civilnog društva, koje  je do kraja unizila upravo duga ruka i kratka pamet „mudrog vođe“.

 

Istina je, dakle, da sam mailom – strogo interno – zamolio dvoje odgovornih Durakovića da skrenu pažnju njihovom kolumnisti da je pobrkao „babe i žabe“. Mail-poruku koju sam uputio mojim bivšim urednicima (i suizdavačima moje knjige „Europe Now…“) nije se smjelo pokazati Mihaljeviću, jer neke riječi nisu bile ni za njega ni za javnost. Ali nisu bile prijetnja, što N.M. lažno tvrdi, zbog čega sam i prisiljen u ovom iznuđenom odgovoru ponuditi čitateljima na uvid „inkriminirano“ popratno pismo DEPO portalu od 01. ožujka. U njemu se  kazalo: „Poštovani, molim, skrenute pažnju  vašem  nesretnom kolumnisti N. Mihaljeviću da me makar na vašem portalu  ne stavlja u nekorektne kontekste. Prvo spominje HIZ, a njega ne vodim ja, nego čovjek istog imena, kako bi me poslije citirao, jer sam zamjerio fra Luki odvođenje HNV-a pod skute SDP-a. Dakle, samo što ne kaže taj jadni čovjek, Lasić to govori jer žali što HNV nije pod skutima HDZ-a. Sve zajedno idealno za daljnju stigmatizaciju koju su nečasni ljudi  – iz kruga kojemu pripada i N.M. – već planski sproveli i koju sam de-blokirao uz pomoć mojih sarajevskih prijatelja, u koje i vas ubrajam. Dakle, kažite tom nesretnom kolumnisti, neka pročita pismo osmorice časnih ljudi  s margine i nauči konačno kako se čestiti bh. Hrvati odnose principijelno i s distancom i prema  HDZ-ovima i prema SDP-u i nesretnom HNV-u, u čije ime N.M. valjda govori. Hvala unaprijed. S poštovanjem, Mile Lasić“.

 

Usput kazano, ljudi s DEPO-a znaju vrlo dobro da se nisam uplašio i odustao od pisanja za DEPO zbog orkestrirane „antinacionalističko-nacionalističke“ hajke kojoj sam bio izložen, kako mi imputira N.M., nego je moja suradnja s DEPO-om prekinuta zbog „više sile“, o kojima oni znaju više od mene. Potom sam od gospođe Angeline Albijanić-Duraković dobio mail: „Poštovani Mile, skrenula sam pažnju gosp. Mihaljeviću na Vašu primjedbu, sada je do njega… Što se tiče samog teksta, Vi znate da mi ne ulazimo u autorske stavove i da ne uzimamo sebi za pravo da bilo šta u takvim tekstovima mijenjamo, pa smo tako i u ovom slučaju objavili tekst bez ikakvih korekcija. Lijep pozdrav i sve najbolje, Angelina“.

 

Gospođu Angelinu ću poštovati kao obzirnu urednicu mojih tekstova, ako je i pogriješila ovaj put, pa moju zamolbu za „skretanje pažnje“ proslijedila N.M., što nije trebalo činiti. Nikakve prijetnje nije, međutim bilo, jer kad bi je bilo, tada bih i sam bio dijelom „stare paradigme“, a ne slobodan čovjek koji traga za vjerodostojnim pripadanjem i pri tomu ruši lažne mitove i autoritete. Gorko je zadovoljstvo u tomu što i oni koji su me pljuvali tijekom proteklih godina i mjeseci, pišu ili govore danas slično, uključivo u sarajevskim medijima, posvuda, zapravo, izuzev u krugovima koje N.M. uporno brani, ili im pripada. U mojoj prvoj iznuđenoj reakciji bilo je i poštede osobnosti N.M., jer mi je jedan moj sarajevski prijatelj, onaj kojega poštujem ponajviše, kazao kako je N.M. u osnovi čestit, samo malo naivan, pa ga mnogi manipuliraju. Nažalost, ovu moju obzirnost N.M. nije primijetio, kao ni ostavljanje vrata otvorenim za priznavanje pogreške u procjeni „diplomatskih gafova“ tijekom Milanovićevog posjeta BiH. Jer, upravo u procjeni tih „gafova“ se pokazala sva plitkost Mihaljevićeva mišljenja (i bijeda ponašanja njegovih prijatelja). Ne smije se grohotom ovih dana cijela regija jugoistoka Europe na račun Zorana  Milanovića, nego bh. političkim siledžijama i kabadahijama velikog formata, onima koje N.M. brani. Beskrajno je tužno, posebice, kako N. M. u prvoj paškvili  blati novu hrvatsku politiku i dijelove Hercegovine u kojima žive Hrvati, s pozicije, valjda, poštenog „bosanskog Hrvata“, da bi se u drugoj paškvili upro dokazati ono što je postavio kao tezu u prvoj, kako sam i ja nacionalista velikog formata. Pri tomu se pita zašto sam se javio nepitan u obranu osumnjičenih, iako je odgovor po sebi jasan, profesor politologije i nove političke kulture mora to učiniti i kad nije direktno prozvan, a bio sam i prozvan…

 

„Meni pripisavati nacionalizam je smiješno“, kazao je gospodin Zoran Milanović u amfitetatru Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. I ja bih mogao tako nekako kratko i efektno odgovoriti diskvalifikatoru N.M., kad se ne bi radilo o potrebi definitivnog razobličenja „stare paradigme“ i „ahdnamaškog hrvatstva“ po volji veliko-bošnjačkog nacionalizma, koje i stoji iza isforsirane podjele na „bosansko hrvatstvo“ i „hercegovačko hrvatstvo“, pri čemu je potonje poželjno prokazati crnim đavlom, što N.M. i čini. Samo je fra Luka, zapravo, egzemplarniji primjer u ovom pogledu od N.M. Najgore je s ovim ljudima, zapravo, što se koprcaju u izanđaloj matrici anti-tuđmanovštine, po kojoj se i ustavna skrb hrvatske politike iz RH o Hrvatima u Vitezu ili Širokom Brijegu i Mostaru posmatra kao nekakva anti-bosanska rabota. Pitam se, ipak, otkud smjelosti tim „protočnim bojlerima“, to jest potrošnim materijalima velikobošnjačkog nacionalizma da prostačkom logikom i leksikom diskvalificiraju ljude poput Milanovića, Josipovića ili Pusićke, Europejce i Hrvate za uzor, a k tomu i prijatelje BiH  i ljevičare? Morali bismo im, jel’ te, vjerovati, a ne vlastitim očima? Spomenuti ljudi i političari su, srećom, bliski i dragi i meni  i mnogima iz svih bh. nacija, onima koji umiju misliti i BiH i prvo okruženje u obzorju „nove paradigme“!

 

Uzaludno je, znadem, ovakvima objašnjavati kako se, doista, trudim biti profesorom „nove paradigme“ i “prvosvećenikom europskih integracija” (to je formulacija mojih studenata, vidjeti, Pogled.ba ili HSPF.info), dakle multikulturalnog i “otvorenog društva”, koje respektira i građansko i kozmopolitsko, ali i liberalno nacionalno građanstvo, dakle takve demokratski i nacionalno orijentirane opcije koje se mogu povezati s imenima profesora dr. Šaćira Filandre ili sociologa Ivana Vukoje. Svima njima je jasno kako je prvo nužno dovesti u pitanje lažne autoritete, uključivo lažne socijaldemokrate, jer su po praksi politički i kulturološki nasilnici, kao što su to i „vladine nevladine organizacije“, udruge bez legitimiteta i vjerodostojnosti, kakvima su postale i HNV i Krug 99, iz kojih sam, srećom, istupio. Naravno, i meni se osobno može imputirati, što nevješto i netočno čini N.M., kako sam bio u nekim ambasadama ili u kabinetima, u Beogradu i Sarajevu, pa i u onom koji je stajao iza projekta XIV ZOI Sarajevo’84, dok je N.M. bio, kako sam veli,  u nekim njemačkim izbjegličkim centrima. Samo mi se nacionalizam ne može prišiti, nije mi takva loza, obiteljski cod, on je prosto multikulturalan. Mene bi smjeli optužiti, eventualno, za antinacionalizam i kozmopolitizam, kako nisam dovoljno dobar Hrvat, i tsl. Priznajem, po kriterijima ekstremnih hrvatskih nacionalista i  nisam (nisam imao „dossier“, a da ja za njega znam, u onom sustavu), živio sam Jugoslaviju kao svoju zemlju i sve dok je u meni nisu ubili. Jednako tako pokušavam živjeti i BiH svojom zemljom, ma koliko je i separatizmi i unitarizmi svojataju samo za sebe i s time ubijaju pred našim očima. Odvratni su  i jedni i drugi, ali ponajviše oni koji se busaju u neupitni  patriotizam, ili se osjećaju ideološki nadmoćniji i bolji od drugih, mada su oličenja “stare paradigme”. Kada iste pojave kod drugih zovemo nacionalizmom, a kod sebe patriotizmom, to i ne govori drugi do budala u nama, parafrazirao sam samo ono što je profesor dr. Dubravko Lovrenović napisao u Oslobođenju jedne prigode, dakle respektabilan autor i jedan od rijetkih preostalih članova HNV-a od integriteta…

 

II

 

U proslovu za moju novu knjigu „U zemlji zarobljenog uma“ kazao sam: „Najporazniji zaključak nakon dvogodišnjeg boravka u Bosni i Hercegovini je kako se radi o zemlji „zarobljenog uma“ i „jednodimenzionalnih ljudi“, zbog čega u njoj i nema artikulirane političke alternative i neće je zadugo ni biti. To je rezultanta silnih negativnih sinergija domaćih i međunarodnih aktera bh. ratne i poslijeratne drame. U međuvremenu sam shvatio, dakle, da u BiH nema dobrih i loših političkih opcija, te da se  ni po cijenu (samo)izopćenja iz određenih kulturološko-političkih ambijenata ne smije govoriti samo o deformacijama na „desnici“, a šutjeti o sličnim bolestima na „ljevici“. Ova vrsta saznanja me je i prisilila da istupim iz nevladinih udruga (HNV, Krug 99 …)  u koje sam neoprezno po povratku u Zemlju ušao, kako bih i dalje mogao ostati  neovisan javni djelatnik. Tako sam postao i omiljena meta za jeftinu diskvalifikaciju od strane mojih bivših životnih i političkih prijatelja tobož lijeve ili socijaldemokratske provenijencije. Uostalom, „u zemlji zarobljenog uma“ su u izolaciji ili na margini i drugi slobodni ljudi, tako se u BiH jednostavno obračunava s političkim i teorijskim neistomišljenicima. Ni u ovom nema razlike u ponašanju etnokratskih stranaka, ali i Dodikova SNSD-a i Lagumdžijinog  SDP BiH, pa su se ove  dvije lažne političke alternative metodama svojeg djelovanja i definitivno utopile u bh. političku močvaru, postajući problem a ne dijelom rješenja. U pomatranom post-izbornom periodu su, čak, nadmašile stranke  etnokratskih opcija po proizvodnji političkih  stupidnosti.

 

Ma kako me „neprijatelji otvorenog društva“, etnokratske ili neostaljinističke provenijencije, organizirano i bezmilosno diskvalificirali, nisu me pokolebali. Uspio sam ostati svoj, neovisan, nesvrstan ni uz jednu političku opciju, kako bi mogao ako već ništa drugo don kichotovski svjedočiti da je drugačija politička kultura moguća. Svjedočiti privrženost struci na ovaj način podrazumijeva, dakako, da se bude privrženik kulturološkog pluralizma i inter-kulturalizma, sljedbenik prosvjetiteljskih europskih ideja i pripadnik svjetske obitelji slobodnih ljudi različitih svjetonazora koja za autoritet priznaje samo  savijest, odnosno „nebo nad nama i našu savijest u nama“, govoreći kantijanski.“

 

I poslije povratka u BiH pokušavam samo živjeti i raditi kako sam živio i ranije, od svog rada i čestito. N.M. i njegovim prijateljima se ne namjeravam pravdati, oni toga nisu vrijedni, ali imam obvezu prema čitateljima pokazati kako je priča o „novoj paradigmi“ jedna od najvažnijih priča za sudbinu BiH. Znao za nju N.M., ili ne, “nova pardigma” je nezaobilazan pojam u svim velikim kulturama i u ozbiljnim diskursima. U predgovoru hrvatskom izdanju njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku, profesor iz Tübingena dr. Hans Küng, najliberalniji katolički teolog, inače, je nove realnosti u zemljama OECD i EU sažeo u paradigmu koja kaže: umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u versajskom ugovoru) politika regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja…“ U temelju tog novog mišljenja mora stajati da se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje. I dok je „stara paradigma“ uvijek pretpostavljala neprijatelja, „nova paradigma“ više ne treba neprijatelje, nego treba partnere, konkurenciju, a često i oporbu. U osnovi se radi o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unaprjeđuje ratovima, nego u miru, i to u zajedništvu. Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša, nego ostaje – sada dosta nenasilno – ‘umijeće mogućega’, ona pretpostavlja društvovnu suglasnost glede temeljnih vrijednosti, temeljnih prava i temeljenih obveza…“ Tu „društvovnu suglasnost“, po dr. Küngu, „demokratski sustav ne smije postići silom nego ju mora pretpostaviti kao zajedničku zalihu vrijednosti i mjerila, prava i obveza, kao zajednički ethos, ethos čovječanstva.”

 

U Svijetu se ponegdje živi „nova paradigma“, ali u BiH su još uvijek na sceni ideje i koncepti, pa čak i akteri krvavih  ratnih i poratnih tranzicija, koje su oformile originalan antieuropejski tip političke (ne)kulture, kojeg zovem demokraturom i „javašluk konsocijacijom“. Političke elite, bile etnokratske ili tobož socijaldemokratske, stvorile su udruženim snagama idealan demokraturski ambijent za  njih. Najgore je što su se u očuvanje ovakvog ambijenta uključile maltene kompletne akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, stare i nove akademije, pohlepni izlapjeli akademici i njihovi epigoni. Vrlo sam ponosan što ne sudjelujem u ovoj prljavoj igri, dapače, dekontaminiram i dekonstruiram postojeće demokraturske narative i prakse. Dakako, to što radim može biti nedovoljno mudro, ali ne i nepošteno,  i to pošteni ljudi u BiH znaju. I drugdje, sve do Bruxellesa, Strasbourga  i Berlina. Kada se, primjerice, europski i njemački socijaldemokrati Martin Schulze ili Josip Juratović zateknu u Mostaru, susretnu se, da prostite, s mojom malenkošću, dakle nacionalistom po N.M. ubogim kriterijima. Meni, Mili Lasiću, sinu pokojnih Pere i Vinke, profesoru europskih integracija, pa već s time i “nove paradigme”, može se zamjeriti što propovijedam “novu paradigmu”, ili što je živim u mojim javnim djelovanjima. I to znaju svi pošteni ljudi i u Mostaru i u Bosni i Hercegovini ukoliko im uzori nisu bila i ostala oličenja “stare paradigme”, politički nasilnici, neojakobinci ili neostaljinisti, šverceri svojih i naših života, ljudi poželjnog govora i ponašanja, po mjeri dominantnog narativa i vladajuće ideologije. Iz mojeg kuta gledano, takvi su samo za žaljenje. Rekoh i spasih dušu svoju…

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara