Jadrankina Jedanaesta

 

Breza nije samo tek mjestašce iz one stare pjesme. Kojeg si možda toliko puta opjevao, a da nikad nisi znao gdje bi ga u glavi smjestio, osim što si jedino zapamtio da tamo ima snijega i plavokosih djevojaka koje čekaju na vlak.

 

Piše: Martina Mlinarević-Sopta/Index.hr


 

 

Meni je Breza obilježila jedan period života i dok osluškujem nezadovoljstvo rudarskih lampi na oznojenom čelu vrijednih radnika koji upravo najavljuju štrajk federalnoj Vladi, odgovaram na tko zna koji upit po redu o tome zašto sam prorijedila svoje pisanje. I kao da za tren mogu osjetiti riječicu Stavnju, vidjeti rudarska okna u modrozelenim brdima i čuti onaj smijeh u Zanatskom centru.

 

 

Sve je isto, samo mozga nema

 

 

U državi koja to nije, u Federaciji i Miletovoj krletci, sve je isto ili drugačije. Ovisi kako gledate na stvari i jeste li jedan od revnosnih konzumenata iluzionističke, iskrivljene stvarnosti ili pak pripadate surovim realistima kojima više nijedna bajka ne može ublažiti osjećaj potpune indiferentnosti u koju vas je inercijom dovelo prethodno donkihotsko sekiranje i možebitni entuzijazam. Rudari bez plaće su nebitan faktor naspram grandioznog upriličenja vrhunskog treša i primitivizma u obliku rođendanske proslave bivšeg nam ministra kulture Emira Hadžihafizbegovića. Kojeg još uvijek financiramo sa proračunskim parama. Da bi se najzagriženiji estradni nacionalisti devedesetih bratimili pijani, poderanih košulja i razdrljenih dekoltea.

 

Osim jeftinih redkarpet senzacionalnosti koje sve češće završavaju kao osnovica najvažnijih vijesti, domet naših života u ovom kasnom ljetu je „ušteda” federalnih nam ministara koji su se neki dan na posao čak provozali autobusom umjesto blindiranim bolidima. Podsjeća pomalo na onu Jadrankinu genijalnu vodu. Ta vijest paralizira sve druge nevolje u zemlji. Potez dana za Dnevnika. O činjenici da su isti prije nego su se posjeli na „sećiju” u autobusu kao na prištavoj osnovnoškolskoj ekskurziji, u nadzorne odbore firmi, fondova i javnih poduzeća posjeli ujnu, strinu, tetku i amidžu, svi šute.

 

Država je punu godinu dana taoc lopovskih taština koje nakon što su skoro dvanaest mjeseci glumili netrepeljivost, sad malo furaju snošljivost pa se nalaze svako toliko na teferiču, sve nasmijani, sve raspoloženi, sa sve konfetama koje padaju oko njihovih lažljivih glava. Dodik i Lagumdžija se još na nevidljivom drvetu iznad brze rijeke bore za prevlast jednog nad drugim, kao ovnovi par excellance. Onaj treći, a naš, šuti kao papak istim intenzitetom, čekajući da ga obasjaju mrvice. Bilo čije. Gladne oči ne pitaju za ideologiju. Glavni problem trenutno u zemlji su nekih 8 i 88 milijuna oko kojih se vode grozničave rasprave, dok devedeset posto ljudi sanja 8 maraka za pošten objed.

 

 

HDZ kreštavica i lizači njenih broševa

 

 

Malo južnije, u Jedanaestoj izbornoj jedinici (bez dijasporića, znači samo mi Hrvati BH vulgaris), s političke strane gledano, sve je apsolutno isto. Čović i Ljubić kad se sjete da su lideri navale pisati priopćenja. Najprije su smislili neko visokointelektualno vijeće koje većinom svira onoj stvari s niskointelektualnim bićima, pa su prešli na imaginarno međuopćinsko vijeće od kojeg također nije bilo ništa, a sada spominju županijske referendume. Svaki mjesec se baca nova prašina u oči. Raja se glođe po internetu, grožđe smo otrgali, jesen dolazi. Klasika.

 

Ispratili smo Sabor Jadranke kreštavice u manirima pravih podanika, radujući se što je ispao ridikulozan gotovo kao onaj svehrvatski kojeg su organizirali naši u Mostaru prije par mjeseci. Za potpuni raspašoj domoljubne lirike i politički opskurne inteligencije, ipak trebate imati dva HDZ-a. A potrčali su oni odmah, nekonzistentni i nedosljedni ičemu što predstavljaju, učiniti taj skup u Hrvatskoj nezamijenjivim.

 

Računa Jaca pragmatično na svoje najodanije ovce. Kojima više nije bitno ni jel na čelu spomenute stranke Tuđman, Sanader, Kosor ili čistač haustora. Oni to danas zaokružuju mahinalno. Mnogi će to pravdati onim našim nevidljivim, dosadašnjim fikusima u hrvatskom Saboru, koji će ući u političku povijest kao budale koje su vlastitim rukama glasovale za zakon koji smanjuje broj njih samih prisutnih na tom mjestu. Drugi će to pravdati njihovim navodnim zalaganjem za Hrvate BH proteklih godina navodeći recimo primjer mostarskog Sveučilišta kojem su  „fantastičnim lobiranjem” osigurali brojna sredstva. Nitko se, međutim,  neće upitati zašto klinci od istih tih predstavnika i cjelokupne hrvatske političke elite studiraju po Americi. Kao niti postaviti pitanje o stranačkim avetima koje bdiju kroz nepotističko kadroviranje na Sveučilištu.

 

Ovaj put u Sabor biramo dakle, trojicu pulena. Što me puno ne tangira, jer kao netko tko živi i radi u BIH, a i kao osoba svjesna kapaciteta dosadašnjih jurišnika na Sabor, nikad nisam imala potrebu glasovati na izborima Republike Hrvatske. No, po prvi put ove godine imamo šansu pokazati i dokazati da smo kao narod politički odrasli. Da nismo stado koje rađa djecu za porodiljne naknade i vraća zahvalnost svako četiri godine na listiću. Da konačno imamo snage da se obračunamo sa lošim kadrovima u našim redovima koji su nas svojim imbecilnim potezima samo vraćali unatrag i da preuzmemo odgovornost za našu budućnost.

 

Prije par tjedana pojavila se ideja o kandidiranju nezavisnog trojca iz BIH koji bi bio pozitivan iskorak u političku budućnost. Trojac koji ne bi bio recidiv nikakvih tajkunskih politika, mizernog vokabulara i neznanja, koji bi u Saboru RH djelovao trezveno i politički mudro, ne ljubeći Jadrankine skute, a koji bi koalirao ozbiljno i sa zalaganjem samo sa onim strankama koje bi im ponudile konkretan projekt odgovorne državničke vanjske politike, ne petljajući se pritom u unutarnja pitanja RH. Ovakav put bio bi možda jedini ispravni način odrastanja političke misli kod Hrvata u BIH. Možda bi on za sobom konačno povukao i jednu novu generaciju koja bi našla snage da se iskobelja iz okova dosadašnjih lidera Hrvata s ove strane granice.

 

 

Dokle?

 

 

Ako kojim slučajem (a što da se lažemo kad znamo će biti tako) dva HDZ-a podrže Jacinu listu za Sabor ili kadroviraju, kao i dosad, svoje jarane u te fotelje, kao da se radi o mjestu šefa Vatrogasnog doma u Čapljini, a ne o sabornicima koji su rijetki instrument zaštite Hrvata u BIH, narodu koji pretendira biti politički zreo ne preostaje ništa drugo nego da bojkotira izbore. Jer ono što ćemo dobiti kroz njihove klaune koji će i bez nas biti instalirani, je upravo ono što imamo ovdje i sada.

 

A ovdje i sada u BIH je beskrajno težak trenutak za Hrvate. Dok se poluge političke moći dijele između Sarajeva i Banjaluke, mi opstajemo samo zahvaljujući urođenoj poduzetnosti i razvijenoj ekonomiji. Hrvatske vođe čine jedno veliko ništa koje je samo nastavak dvadesetogodišnjeg ništa. Samoodržavamo se na vlastitim nogama, jer sve ono što je u njihovim rukama nepovratno tone. Loša infrastruktura prati božanske prirodne resurse, s ključnih pozicija smiju se nesposobni, školovani klinci rade u kafićima.

 

Je li napokon došlo vrijeme da se probudimo? Zbog nas, zbog naše djece, zbog rudara u Brezi, zbog bolje budućnosti? Ili ako može neki autobus da iseli sve nas koji ova govna više ne možemo gledati? Sami ćemo platit kartu.

 

hspf.info

 

Komentari

komentara