Jasmin Musić: Međunarodni odnosi i neoliberalizam u 21. stoljeću

Jasmin_MSvjedoci smo uspostavljanja novog svjetskog poretka nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. Historijski gledano, 1989. godina bi se, u kontekstu važnosti za svijet, mogla usporediti sa 1648. i Vestfalskim mirom kojim je uspostavljen moderni evropski tip država. Nakon završetka hladnog rata, prema Robertu Cooperu, možemo razlikovati 3 vrste država:

  • predmoderne države ( Somalija, Afganistan, Liberija), radi se o državama predmodernog svijeta u kojima vlada postimperijalni haos
  • moderne države ( Kina, Brazil, Indija ), to su države u kojima je i dalje krajnji garant sigurnosti sila, granice se mogu mijenjati silom, i spremne su silu upotrijebiti jedna protiv druge
  • postmoderne države ( zemlje Europske unije, Japan ), funkcioniraju na otvorenosti, poštivanju sloboda i prava, zajedničkoj odbrambenoj politici. Sjedinjene američke države se trebaju odlučiti da li će se pridružiti postmodernim državama i razvijati suradnju ili će ostati pri unilateralizmu.

Posebnu pažnju zaslužuje analiza posljednje grupe, postmodernih država, konkretnije, vrijedi raspraviti o tome ko i zbog čega pripada postmodernom svijetu. Najšire su prihvaćena stajališta da se postmodernim percipira poredak utemeljen na slobodi, ravnopravnosti, otvorenosti, međudržavnoj isprepletenosti itd. Uglavnom se može potvrditi da ove vrijednosti imaju primat u Evropskoj uniji. Međutim, da li te vrijednosti i ta obilježja vrijede u odnosima između zemalja EU i drugih, zemalja potencijalnih kandidata, kao i globalnog Juga? Na ovo pitanje se bez pretjerane analize može dati negacijski odgovor. Brojne evropske države i danas, prema „vani“ djeluju na temelju stare logike moći, prijevare i nepovjerenja. Cooper kao temelje postmodernog svijeta vidi Rimski ugovor iz 1957. godine i Ugovor o konvencionalnim snagama u Evropi, nastao na neuspjesima, gubicima i apsurdima hladnog rata. Postmoderni svijet se ne oslanja na ravnotežu, ne naglašava suverenitet ili odvajanje unutarnjih od vanjskih poslova. Za postmoderne države granice su svakim danom sve manje važne. Jedna od ključnih postmodernih institucija je Sud za ljudska prava u Strazburu (nama u Bosni i Hercegovini dobro poznat nakon 2009. godine). Međutim, u kontekstu razmatranja Evropske unije, očito je da postmodernizam pokazuje težnje za unifikacijom života na cijelom evropskom kontinentu. Tome najbolje svjedoči činjenica o pravnoj stečevini EU, koja se odnosi na 46 resora, i moraju je sa evropskim zakonodavstvom uskladiti sve države kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje za članstvo u EU. Razmatrajući pitanje međunarodnih odnosa u 21. stoljeću, posebna pažnja se mora posvetiti odnosu prema strancima. U tom kontekstu Cooper navodi sljedeće: „To da su stranci drugačiji jest lekcija koju svi moramo naučiti. Stranci su drugačije odgojeni, njihova su razmišljanja drugačije strukturirana drugačijim jezikom kojim govore i drugačijim knjigama koje su pročitali. Njihove su navike stvorene na temelju drugačijih škola koje su pohađali, drugačijih društvenih običaja, drugačijih nacionalnih junaka, drugačijih crkava, džamija i hramova. Oni možda gledaju iste televizijske sapunice, ali televizijske vijesti dolaze iz drugačijih studija i s drugačijih stajališta, pa njihove ideje pravde i legitimnosti mogu biti prilično drugačije od naših.“ ( Cooper, 2009: 114-115 ) Ovakva razmišljanja bi se mogla upotrijebiti, kako na vanjskom(međunarodnom), tako i na unutarnjem planu složenih država i društava.

O neoliberalizmu

Nemoguće je govoriti o postmodernom društvu, vremenu i državama, a ne uvrstiti analizu preovladavajuće ekonomsko-političke doktrine-neoliberalizma. David Harvey u knjizi „Kratka povijest neoliberalizma“ govori o tome odakle dolazi neoliberalizacija i kako se ona masovno proširila na svjetskoj sceni. Međutim, upitno je da li neoliberalna ideja prihvata postmodernističke vrijednosti ljudske slobode, otvorenosti, dostojanstva i jednakih životnih mogućnosti za sve. Tome svjedoči rastuća nejednakost, kako na relaciji Sjever-Jug i Istok, tako i na unutarnjem planu država. Riječ je o veoma izraženoj premoći privatnih vlasnika. U tom smislu Harvey navodi: „Slobode koje otjelovljuje neoliberalna država odražavaju interese vlasnika privatne svojine, privatnih preduzeća, multinacionalnih korporacija i finansijskog kapitala. Neoliberalna doktrina podrazumijeva liberalizaciju, deregulaciju, privatizaciju, umanjenje javne potrošnje i svođenje intervencijskog potencijala države na minimum. Ključnu ulogu u širenju neoliberalne ideje igraju Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond kroz kreditiranje država i postavljanje reformskih uvjeta u cilju osiguravanja likvidnosti.

Nakon financijske krize 2008. godine jasno se pokazuju protivrječnosti, paradoksi i dvostruki standardi ove doktrine. Neoliberalizam je nastao kao napad na državu, intenzivirao je proces deregulacije i privatizacije, međutim, kada je došao u krizu, zatražio je pomoć upravo od države. Upravo nakon 2008. godine većina multinacionalnih korporacija i banaka u SAD-u je ovisila upravo o državnoj pomoći. U djelu „ Druga smrt neoliberalizma“ Slavoj Žižek ovom fenomenu pristupa Slavoj Žižek: „Je li plan državnoga jamstva onda zaista socijalistička mjera, rođenje države socijalizma u SAD-u? Ako jest, onda se radi o veoma čudnovatom obliku: socijalistička mjera čija je primarna svrha da pomogne ne siromašnima, već bogatima, ne onima koji se zadužuju, već onima koji posuđuju. Na krajnje ironičan način „socijaliziranje“ bankarskog sustava prihvatljivo je kada koristi spašavanju kapitalizma. Socijalizam je loš-osim kada služi stabilizaciji kapitalizma.“ ( Žižek, 2009: 24 ) Autor primjećuje sličnu pojavu u današnjoj Kini, kineski komunisti se koriste kapitalizmom kako bi ojačali svoj kapitalistički režim. U ovakvoj situaciji i konzervativne ideje zaslužuju analizu. Žižek prenosi stavove Tomasa Franka: „ Ekonomska suprotnost klasa (siromašni farmeri i plavi ovratnici protiv odvjetnika, bankara i velikih korporacija), prevodi se ili rekordira u suprotnost između iskrenih, kršćanskih Amerikanaca koji rade i dekadentnih liberala koji piju lattes i voze inozemne automobile, zalažu se za abortus i homoseksualnost, te se ismijavaju patriotskim žrtvama i jednostavnim provincijskim načinima života itd. Neprijatelj se dakle poima kao liberalna elita koja, kroz intervenciju federalne države-od školskih autobusa do dopuštenja da se Darwinova teorija i perverzne seksualne prakse izučavaju u školi-želi potkopati autentični američki način života. Glavni je ekonomski zahtjev konzervativaca stoga da se riješe jake države koja oporezuje narod kako bi financirala regulativne intervencije; njihov je minimalni ekonomski program stoga: manji porezi, manje regulacije.“ ( Žižek, 2009: 52-53 ) Ovdje jasno vidimo nekonzistentnost tog ideološkog stava. Manji porezi i deregulacija znače više slobode za velike korporacije koje intenzivno slabe farmerski biznis, a manje državnih intervencija znači manje državne pomoći za male biznismene i poduzetnike.

Generalno, pred nama je nepredvidivo stoljeće u svakom kontekstu. Posljednjih godina jačaju alterglobalizacijski pokreti, koji se ne protive globalizaciji i suprateritorijalnom povezivanju kao takvom, ali su protiv aktuelnih neoliberalnih pristupa globalizaciji. Više je nego jasno, da ćemo u predstojećem periodu biti svjedoci jačanja globalnog civilnog društva, komunitarizma, međunarodne saradnje kao oponenta globalnim i transnacionalnim preduzećima i u krajnjoj liniji, jačanja državne uloge u ekonomskom upravljanju.

Jasmin Musić

HSPF.info

Komentari

komentara