Je li ovo vrijeme bez alternative?

U komunizmu, bar onom jugoslavenskom, posebno u kasnijoj fazi, nije se živjelo tako loše. Većina ljudi mogla je ići na godišnje odmore, putovati u inozemstvo, kupovati strane knjige i časopise, zaposlenost je bila gotovo zajamčena, kada je netko dobio posao, nije bilo te sile, radio-ne radio, koja bi ga mogla maknuti s radnog mjesta. Ipak, ti ventili slobode nisu bili dovoljni, ograničenja ideološkog tipa koja su Partiju i ideologiju postavljali iznad svega, iznad života, preuzimajući ulogu svevidećeg božanskog oka, tužitelja i suca, stvarali su kod većine stanovnika osjećaj tjeskobe, nepodnošljive kontrole, zadiranja u privatni život. Zato je nezadovoljstva itekako bilo. Pa i onaj dio inteligencije koji je uglavnom prihvatio politički sustav teško se mirio s jednoumljem i veoma ograničenim pravom na vlastito mišljenje.

Piše: Filip David / Autograf.hr

Nedostajala je sloboda, ona prava sloboda da se može reći i napisati sve što se misli bez opasnosti da se to proglasi kaznenim djelom. Obični ljudi su bili opčinjeni sjajem Zapada, ekonomskim prosperitetom nekomunističkih zemalja, obiljem robe, mogućnošću izbora. Sloboda se u dalekoj perspektivi ukazivala kao pripitomljavanje ideološke krutosti i dogmatizma, ostvarivanje prava na slobodno mišljenje, na privatnost i različitost. Taj cilj velikog “oslobađanja” činio se često nedostižnim, ali i sama borba za njegovo ostvarenje nadahnjivala je emancipatorski dio intelektualne elite određenom snagom da ustrajava u dosezanju pravednog, moralnog, višeg smisla.

U vrijeme srpske populističke revolucije, “događanja naroda” i Miloševićevog nacionalističkog režima protivnicima toga režima ukazivala se jedna drugačija alternativa – obaranje toga režima, ustoličivanje vladavine prava i poštovanje građanskih sloboda, otpor nasilju, zločinima. Alternativa je bila jedna drugačija Srbija, Srbija, kako je to u jednom svom tekstu napisao Radomir Konstantinović, “koja se ne miri sa zločinima”. Posebno poslije prevrata 5. listopada, činilo se da je takva Srbija, međunarodno priznata i poštovana, demokratska i uređena, tu, na dohvat ruke. Gotovo da se povjerovalo u srpski “kraj povijesti”, državu bez ozbiljnih konflikata u kojoj vladaju najbolji, narodom koji je poslije mnogo iskušenja prošao i kroz vlastiti pakao i kroz međunarodno čistilište.

To se, međutim, nije ostvarilo, postali smo svjedoci vremena iznevjerenih nada, velikih privatizacijskih pljački, organiziranog grabeža koji je postupno postajao dio sustava. Urušili su se posljednji uspješni kolektivi, gasilo se, posebno u unutrašnjosti zemlje, ono što je preostalo od nekadašnjih nositelja ekonomskog razvitka, a istovremeno i ono što je preostalo od kulture i kakvog-takvog životnog standarda.

Nezaposlenost je postajala sve veća, a taj trend ne samo da se ne zaustavlja nego i dalje raste zastrašujućom brzinom. Nije riječ o desetinama, nego o stotinama tisuća ljudi. Obećana država blagostanja pretvara se u državu siromašnih i obespravljenih, jer tamo gdje nema posla, gdje nema sigurnosti za radno sposobne, nema ni budućnosti za njihovu djecu, nema ni socijalne pravde, niti ima bilo što od demokracije.

I odjednom smo se našli u ćorsokaku. Ako smo u ranijim povijesnim razdobljima uvijek imali neku alternativu, sada se čini, ma koliko to paradoksalno bilo, da alternative više nema. Negdje se izgubila, istopila. Nudi nam se samo malo više liberalizma ili malo više neoliberalizma sa još manje socijalne pravde. Nema dakle drugog izbora. Nema novih ideja koje bi mijenjale svet, njegovu loše kontroliranu ekonomiju, nema ideja kako da se stave pod kontrolu nezasitni bankari i beskrupulozni trgovci. Čini se da su u globalnim okolnostima oslužbenog nasilja zatajili svi, i ekonomisti i filozofi i političari.

A što je najgore, u takvom odnosu snaga ne može se govoriti ni o slobodi. Jer gdje ne postoji alternativa, mogućnost izbora, nema ni slobode. Nestaje i nade. Tamo gdje postoji izrabljivanje, gola borba za opstanak, gasi se i volja za životom. Postavlja se osnovno pitanje prisutno u svim velikim krizama: što raditi?

Što u tom manipulativnom svijetu u kojem se povezuju bogati i moćni, na račun slabih i nemoćnih, gdje najveći dio ekonomskog i političkog kolača beskrupulozno uzimaju najjači, a mrvice ostaju sirotinji, što je činiti obespravljenima, gurnutima na periferiju života, u getoizirana sabirališta? Što im preostaje osim nezadovoljstva, unutrašnjeg mirenja, stalne brige da se preživi današnji i sutrašnji dan?

Nema pravog odgovora jer nema prave alternative, nema, tako se čini, ni nagovještaja nekakve alternative.

Ipak, budućnost je još uvijek zatvorena knjiga koja nije pročitana. Imali smo problematičnu prošlost, sadašnjost nam svakako nije po volji, no, budućnost, usprkos svemu, nije izgubljena. Život traje i opstaje usprkos svim katastrofama, prirodnim i onima koje je izazvao čovjek. Bit života zasnovana je na promjenama, a ne na fatumu iz grčkih tragedija.

I zato je važno sačuvati vjeru da se za slobodu izbora valja boriti i kada se čini da je to beznadežno. I iz bespuća ima izlaza. Neki putovi su još skriveni, ali postoje. Sve što opstaje pod kapom nebeskom prije ili kasnije doživljava preobražaj, makar danas još ne možemo taj preobražaj naslutiti, ali je već tu, prisutan u klici nepristajanja, pobune i otpora.

Komentari

komentara