Jean-Paul Sartre – filozof 20. stoljeća

Francuski filozof židovskog korijena Bernard-Henri Levy napisao je prije desetak godina  vrlo obimnu i važnu monografiju „ Jean-Paul Sartre – filozof 20. stoljeća” (Sartre – Der Philosoph des 20. Jahrhunderts, Hanser Verlag, München 2002, 688 strana), a ja sam je čitao na njemačkom jeziku, kod navedenog izdavača i izdanja, te o njoj pisao za južnoslavenske medije. Zadnja rečenica u mome osvrtu na ovu knjigu je glasila: „Knjiga B.H.L. o Sartreu  je prvorazredni kulturni događaj i treba ju prevesti pod hitno na naše jezike, jer služit će na čast svakoj biblioteci i kulturi.” Ne znam je li me netko čuo i poslušao, Google šuti …

Piše: dr. s. Mile Lasić

Tko je bio čovjek – zapitao se Bernard-Henri Levy – koji je u tako mnogo jezika nalazio slušatelje, nije li  Sartre bio svojevrsno utočište za suvremenike, ili možda kompas? Posljednje zbogom Sartreu – opisuje Levy šaroliku intelektualnu i političku gomilu na Sartreovom pogrebu u proljeće 1980.,  u kojoj su dominirale ožalošćene žene, ali su nazočili ljudi svih boja kože i političkih i filozofskih uvjerenja – značilo je i rastanak s proturječnom epohom, koja se ogleda i u Sartreovom djelu. A Sartreovih obožavatelja je bilo ne samo na lijevom intelektualnom i političkom spektru i ne samo među borcima pokreta otpora širom svijeta i mirovnjacima, niti samo među antifašistima, nego i na desnom spektru i među  notornim staljinistima.

Bilo ih je, i srećom ih još uvijek ima, i kod nas, među usamljenim humanistima, ili među očajnim intelektualcima, primjerice u Sarajevu. U opkoljenom Sarajevu intelektualci srijedom uvečer čitaju “u atmosferi krajnje koncentracije”, u podrumskim katakombama “Pitanja metode”, samo par kilometara udaljeni od srpskih snajperista – napisao je Levy u “sarajevskom pasažu” u ovoj izvanredno snažnoj, kompleksnoj i prefinjenoj biografiji  o Sartreu – “Sartreove pristaše u katakombama, Sartreove pristaše pod bombama, Sartrea čitati kako se ne bi umrlo, od Sartrea crpiti snagu za mišljenje, ali i za otpor, za borbu…”

Jean-Paul Sartre (1905-1980) je sa četrdeset godina života već bio ikona. On je vladao časopisima i osnivao vlastite (“Les temps modernes”, između ostalih), pisao je šansone koje je pjevao Greco i kazališne komade za njegove prijatelje a s njegovom prijateljicom Simone de Beavoir pronašao je životni stil koji je postao legendom. Sartre je, ustvari, osmislio novu vrstu egzistencije i postao idolom mladeži koja je njegove maksime i misli, njegovu volju za kršenjem tabua i non-konformizmom prosto gutala iz njegovih knjiga i teatarskih komada. On je vjerovao da misli samo dok piše i pisao je strastveno i mnogo. Sartre je svojevremeno bio planetarni intelektualni patrijarh, sinonim angažiranog intelektualca, njegova se riječ slušala, njegovi su se tekstovi čitali i igrali…

No, ništa manje od njegovih ideja za tadašnju francusku i europsku mladost bila je privlačna neobična veza Jean-Paul Sartrea i Simone de Beavioir, koja je desetljećima bila simbolom ljubavi i slobode. Oboje su sanjali za sebe, ali su pisali jedno za drugo. Sartre, koji je s cijelim svijetom bio na per du, s Castorom, kako su zvali Nju, je uvijek bio na per Sie. On joj piše: “…moj život ne ovisi više od mene”, «Vi ste ‘uvijek ja’, može li se ‘sjedinjeniji biti nego što smo mi’, Vi i ja?» Pri čemu je znano da je Sartre imao bezbroj drugih veza sa ženama. Iako krhka pojava, neuglednog rasta i izgleda, metalnog glasa – on je bio magnet za žene koje su  bile opčinjene snagom njegova uma, ili možda smjelošću da o najintimnijim stvarima piše otvoreno i nadasve umno. Sartre je, uostalom često govorio o svojoj ružnoći i uvijek je davao prednost društvu žena u odnosu na muškarce. Ova polovica čovječanstva je jedva egzistirala za njega, piše Levy, pa potom citira Sartreovu čuvenu rečenicu kako radije “razgovara s jednom ženom o najnevažnijim stvarčicama nego s Aronom o filozofiji”. No, njegove veze s drugim ženama postoje, maltene, samo zato da bi on mogao pričati Castoru o njima. On  spava s Olgom, Michelle ili Wandom i u detalje piše o tomu Njoj. Sartre vodi ljubav s Biancom, ali uživa samo s Castorom. Sve te figure se pojavljuju u njegovim pismima i knjigama kao sredstvo komunikacije s Castorom, koja također ima iskustva s drugim muškarcima i o tomu, nešto sustezljivije, piše Njemu.

Malo je koji intelektualac u 20. stoljeću uživao popularnost kakvu je uživao književnik i filozof Sartre  širom svijeta. On je bio rado viđen gost i New Yorku i na Kubi, u Pekingu i u Moskvi, na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi. Posvuda je bio “moralni autoritet”, simbol “slobode i istine”, iako je dobro znano da nije uvijek bio u pravu. Sartre je bio drugi “legitimni vladalac” u Francuskoj, ustvrđuje Levy, jer se u inozemstvu – uz ono što Francuska ima ponuditi svijetu, pored De Gaullea – uvijek podrazumijevao i Sartre. Dok General zna da se “Voltaire ne hapsi”, da ga je trpjeti koliko god bio neugodan, književnik i filozof Sartre, koji mrzi Generala, nemilosrdno koristi to u vječitom rivalstvu s De Gaulleom, prema kojem je – kako je jedne prilike sam priznao – često bio bezobziran.

Nikada, ni u vremenima Voltairea ili Hugoa nije jedan intelektualac imao takvu poziciju  (“otjelovljenje duhovne moći”) u svojoj epohi. Sartre je bio “apsolutni intelektualac”, tvrdi Levy, od kojeg se nešto očekivalo i u kojega se nadalo, koji je uživao ugled i prestiž. Za njega se govorilo da je “one man state”. Djeluje nestvarno, ali je nesumnjivo istinito, takav kakav je  Sartre sudjeluje u Beču u prosincu 1952. godine u radu  kongresa navodnog mirovnog pokreta, a ustvari “staljinističke internacionale”, u vrijeme izrazite represije u zemljama “istočnog bloka”, u vrijeme montiranih procesa širom Istočne Europe, za koje je Sartre morao znati, i  još k tome – na tom karikaturalnom kongresu – biva slavljen kao “građanski intelektualac” kojemu “svjetski proletarijat” ukazuje čast time što ga priznaje kao svoga. Problem su bile samo “Prljave ruke”, Sartreov raniji anti-staljinistički komad, koji se baš u to vrijeme pripremao u jednom bečkom kazalištu, pa je Sartre učinio sve neophodno da se “Prljave ruke” skinu s repertoara. No, Sartre će se konačno izrijekom distancirati od staljinizma 1956. godine, povodom sovjetske intervencije u Mađarskoj, kao i 12 godina poslije povodom upada sovjetskih trupa u Prag. Uzgred rečeno, Levy letimice dotiče i Sartreov odnos prema Titu i Jugoslaviji, navodeći kako je Sartre podržao Titovu herezu. Založit će se za alžirski oslobodilački pokret (“Manifest 121”) i bit će protiv rata u Vijetnamu.  Kao što je dobro znano, predsjedavao je “Vijetnamskim tribunalom”, a 1964. godine je odbio je primiti dodijeljenu mu Nobelovu nagradu za literaturu. Takav je bio Sartre, kompliciran i proturječan, pa ipak neodoljivo privlačan i idejama i životnim stilom, jedan i neponovljiv, kojemu Levy ne nanosi štetu ni kada mu “čeprka” i po najtananijim ili najmračnijim detaljima u životopisu.

Knjiga “Sartre – Filozof 20. stoljeća” je odmah po objavljivanju doživjela pohvale i od Sartreovih protivnika i od njegovih obožavatelja, odnosno “najstrožih sartrijanaca”. Bernard-Henri Levy je uspio iz promijenjene perspektive  našega vremena na izuzetno zanimljiv način obuhvatiti proturječan život i ideje Jean-Paul Sartrea, velikog književnika i filozofa, utemeljitelja francuskog egzistencijalizma i onog životnog stila koji se još uvijek zove “sartrijanski”. Sartre je urbani filozof, filozof asfalta i bistroa, poručuje nam Levy, on je samo u svom antifašizmu bio dosljedan, o svemu drugomu bi se dalo raspravljati. No, Sartreove su  političke, ili teorijske greške kao posljedica njegove radikalnosti, uvijek nešto značile za misaone i političke procese, daleko više od  uzdržanosti, ili opreza njegovih oponenata. A njih je itekako bivalo, i još ih uvijek ima i u Parizu i širom svijeta.

Pa i sam Bernard Henri Levy je razapet – proizlazi iz ovoga vrijednoga štiva – između njegove nekadašnje pobune protiv svojega duhovnog oca (i ne samo njegovog, nego duhovnog oca svih tzv. novih filozofa, radikalnih ljevičara iz sedamdesetih godina)  i fascinacije čovjekom u čijem se životu i djelu ogledaju sve  političke i teorijske proturječnosti prošloga stoljeća. Levy voli, zapravo, kod Sartrea ponajviše njegovu bespoštednu otvorenost – i prema sebi i prema društvenim tabuima.

A Sartreove književne i filozofske ideje – zahvaljujući i ovoj knjizi – izgledaju nam nekako ponovo živahno. Možda i zato što je ideja slobode i danas jednako tako središnja tema kao i u Sartreovo doba. I što je čovjek – kako je Sartre cjelokupnim djelom učio – ono što napravi svojim izborom. Pri čemu se ne može sporiti da se “subjektivnom slobodom” – i prije i danas i uvijek – puno  riskira, pa ponekad postiže samo “apsurd egzistencije”. No, i to je izbor.

Mlađi ljubitelji filozofije i književnosti teško mogu danas samo čitajući originalna Sartreova djela dokučiti u čemu je tajna  opčinjenosti Sartreom. Fascinacija Sartreom je – osim toga –neminovno jenjavala proteklih godina, kao što to  već biva s onima koji su za života dostigli zvijezde. No, nakon napora koji je Bernard-Henri Levy uložio u  fantastično dobro napisanu knjigu o Jean-Paul Sartreu, u Francuskoj se (i u Njemačkoj i drugdje) iznova vodi diskusija o Sartreovim idejama. U najkraćem, Sartre je ponovno među nama, a Levy omogućuje i mlađima i starijima da pojme barem u konturama fascinaciju  „filozofom 20. stoljeća“…

Komentari

komentara