Jesu li univerziteti/sveučilišta u BiH u funkciji izgradnje mira ili nemira?

U redovima koji slijede bit će govora o etnizaciji i posljedičnoj provincijalizaciji cjelokupnog školstva u BiH, dakako u funkciji proizvodnje tzv. poželjnih narativa po volji i ukusu vladajućih političkih i duhovnih elita, što je u konačnici i dovelo do formiranja paralelnih društava na ovim prostorima.


 

Posljedično tome, bosansko-hercegovački univerziteti i sveučilišta i nisu u funkciji izgradnje mira, niti su uopće u stanju odgovoriti visokim humboldskim, humanističkim i profesionalnim zahtjevima koje koncept slobodnog i autonomnog sveučilišta podrazumijeva. Humboldtski koncept podrazumijeva, naime, akademske slobode (nastave, znanja, znanosti) na jednoj, te funkcionalnu i neraskidivu povezanost odgojno-obrazovne i znanstvene funkcije, na drugoj strani. Mada se uvijek i ne zove, humboldtski  koncept, upravo je on u osnovi europskog modela razvoja visokog školstva, utemeljenog na europskoj tradiciji autonomije univerziteta. On je, dakle, i u osnovi „Bolonjske reforme“, u kojoj mi sudjelujemo samo formalno, po onoj narodnoj „vidila žaba da se konji kuju…“!

 

Potreba za autonomijom ili samoupravom, odnosno sprečavanje države da intervenira u poslove i procese stjecanja znanja i njegova posredovanja studentima najviša je vrijednost jednog društva, ili čovjeka pojedinca, a ne samo korporacijske udruge zvane sveučilište ili univerzitet. A kod  nas se misli da se za takvom vrstom i nema posebne potrebe, kakva autonomija kakvi bakrači, pa se u upravnim vijećima instaliraju politički kontrolori od posebnog povjerenja. Nije, dakle, vlastodršcima dovoljno što je cjelokupno školstvo pod svojevrsnim nadzorom „akademske policije“, kako bi to formulirao uvaženi kolega profesor dr. Enver Kazaz, nego žele ugušiti i elemente autonomije na sveučilištu. Otuda i potreba podsjetiti i ovdje na Jaspersa, koji se zanosio Humboldtovom idejom sveučilišta. Po njemu, univerzitet i nije drugo do prostor u kojem su pojedinci ujedinjeni s ciljem tražiti i predavati istinu. Pošto se istina treba predavati, ustvrdio je Jaspers, „nastava je drugi zadatak univerziteta“. Utoliko su neraskidivo povezani istraživanje istine i odgoj i obrazovanje, a potonji su tako postali sami smisao i istraživanja i nastave. U krajnjem, potraga za znanjem i istinom ima svrhu stvaranja i/ili jačanja kritičke misli i svijesti u jednom društvu, što je u krajnjem jedna od najvažnijih pretpostavki za razvoj bilo kojeg društva (vidjeti, Jaspers, K. Ideja univerziteta, Plato, Beograd, 2003.)

 

U zemlji demokrature i obrnutih tranzicija, u kojoj se nije u stanju dostići međusobno unutarnje priznanje i uvažavanje ni 17 godina poslije rata, u  kojoj plamte tzv. građanski ratovi sjećanja i svakodnevno se vrše viktimo-transagresije, sve je stubokom okrenuto i u drugim oblastima a ne samo u svijetu duboko podijeljenih akademskih zajednica. Ali, one su ovdje naš primarni interes, jer se postavlja pitanje proizvode li dominantni bh. akademski narativi mir ili nemir, jesu li u funkciji razvoja ili su samo mjesta za odlaganje nezadovoljstva u budućnost, koja bi mogla ponovno biti podjednako ružna kao i recentna prošlost. Ukoliko svi nastavimo po starom, proizvodeći uljepšane slike o sebi i na granici skaradnosti i neukusa o drugima, slijede povijesne reprize, one ružne, dakako, samo u još farsičnijim formama …

 

I

 

Kada je prije pet godina jedan njemački sociolog – uz pomoć i podršku Zaklade Friedrich Ebert izradio neveliku studiju „Kriza univerziteta i perspektive mladih naučnika u BiH“ (FES, Sarajevo 2007.), moglo se i pretpostaviti da će situacija i pola desetljeća kasnije biti slična onoj kako ju je tada opisao. Na be-ha univerzitetima i sveučilištima vlada kaos, svega ima samo nema neovisnog mišljenja i intelektualaca koji bi kritički promišljali zbilju u kojoj žive i rade, bio je sukus analize Bodo Webera, «etnizacija» je pojela i znanje i znanost, o nekom znanstvenom radu jedva da se može i govoriti.

 

Ova studija Friedrich Ebert Stiftung je razbila, dakle, već prije pet godine i posljednje iluzije o be-ha visokom školstvu, baratajući sintagmama poput dovršene «etnizacije», provincijalizacije, pa i «srednjoškolizacije» visokog školstva, ali to nije skoro nikoga natjeralo da se počeše iza uha, nego su uočeni nepovoljni trendovi nastavljeni, odvodeći generacije etniciziranih svršenika na burze rada pod kontrolom etničkih ili lažno socijaldemokratskih stranaka. Uostalom, duboko etnicizirano visoko školstvo podrazumijeva veoma sljedbenički raspoloženu, dakle poslušnu akademsku zajednicu, čast onim pojedincima, profesorima i asistentima koji se orijentiraju prema svojoj struci i savjesti…

 

Weberova studija je pisana, inače, u trenutku kada je pothvat međunarodne zajednice u BiH da se usvoji Okvirni zakon o visokom obrazovanju propao u državnom parlamentu, u ljeto 2006. godine, i to zbog otpora  predstavnika Republike Srpske, ali to ne mijenja ništa bitno na stvari. U međuvremenu je, naime, Okvirni zakon usvojen, osnovana je i Agencija za visoko školstvo, ali se do danas «sektor visokog obrazovanja pokazao kao jedan od posljednjih bastiona otpora nacionalističkih elita…», točno je ustvrdio Weber. Njemu se kao prijatelju naše zemlje i ne može mnogo zamjeriti što je ispustio iz objekta kritike lažne alternative, tipa lažno-socijaldemokratskih. Mnoge takve kritičke nedosljednosti proistječu iz nerazumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje, zašto su pak krivi dominantni akademski narativi i spin doktori tobože liberalnih orijentacija, iza čijih koncepcija provijava ili dogmatizam ili unitarizam. Slično, pak, kao za „civilno društvo“, koje ne smije biti ni unitarno ni separatistički orijentirano, ukoliko jeste istinski građansko i civilno, tako i akademski narativi prestaju biti akademski ukoliko dovode u pitanje opstojnost zemlje, u separatnoj, ili zagovaraju unitarizaciju pod plaštom liberalnih prava i sloboda, u unitarnim interpretacijama. Akademski narativi postaju, naime, na ove načine žrtvom dominacije politike i ideologije nad akademskom zajednicom.

 

Po Weberovom razumijevanju, radi se o tome da «…nakon započetih transformacija u daleko ‘tvrđim’ političkim oblastima poput vojske ili policije, univerziteti uz daytonski ustav ostaju posljednja nereformirana oblast u poratnom razdoblju…» Ovoj se ocjeni jedva ima i danas što dodati. Vrijednost Weberove studije je, dakle, u tome što upozorava na «dramatične situacije» u našim visokoškolskim ustanovama, situacije dramatične ovisnosti ili „dragovoljnog ropstva“, te posebice što tzv. organizirani kaos na univerzitetima i sveučilištima  ne promatra samo kao proizvod političkih okolnosti etnizacije bosansko-hercegovačke društvene stvarnosti, nego i  kao proces destrukcije koji se događa unutar samih univerziteta. Ova  studija pokušava, čak, kazati da se erozije visokog školstva i znanosti moraju promatrati kao dubokosežni proces čije začetke nalazimo u socijalističkoj epohi. Na jednom mjestu Weber će kazati, čak, kako je postdaytonsko bh. visoko školstvo prekopiralo samo loše strane bivšeg tzv. socijalističkog školstva u SFRJ.

 

II

 

Jugoslavenski pa i tada jedini bh. univerzitet doživjeli su s reformama u sedamdesetim godinama izuzetan kvantitativni porast, transformirajući se u masovne univerzitete. Dok je 1951. godine na svim jugoslavenskim univerzitetima studiralo samo 55 000 studenata, već početkom osamdesetih godina ovaj broj je porastao na 400 000! Na tada jedinom bosansko-hercegovačkom univerzitetu, Univerzitetu u Sarajevu, se tijekom samo pet godina broj studenata skoro udvostručio – s 20 000 početkom sedamdesetih na 38 000 u godini 1975. Dvije godine poslije, 1977., bili su osnovani i univerziteti/sveučilišta i u Banja Luci, Tuzli i Mostaru Ovo je bio, između ostalog, rezultat rastućeg značaja akademskog obrazovanja za društvenu promociju, čime su „akademci“ dospjeli u rang zanimanja koja uživaju najviši društveni ugled. Dakako, i tada i danas se radilo o sličnim ambicijama. Veliki broj pripadnika stranačkog, državnog i privrednog vodstva u razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskog rata pojavio na univerzitetima da bi nadoknadio nedostatak formalnih obrazovnih kvalifikacija, što će dovesti do nastanka fenomena tzv. „partijske diplome“. U vezi s tim dodat ću  – kako li se samo toliko brzo i često ružna povijest na Balkanu ponavlja?

 

U pokojnoj Jugoslaviji su pod utjecajima re-ideologizacije i etnizacije u osamdesetim godinama bila u oblasti prirodnih znanosti primarna znanstvena istraživanja skoro potpuno zapostavljena, a u humanističkim i društvenim znanostima sve veći prostor zauzimao je izražen normativizam koji je svoje izvore i „znanstvene“ pojmove pronalazio u službenom,  društveno-političkom sustavu. Ovo nije značilo samo pojačanu normativizaciju znanosti i istraživačkog rada, već posebno stavljanje naglaska na normativno strukturirane (politički konformističke) znanstvene discipline poput prava, ekonomije i politologije, kako u pogledu kvantitativnog sudjelovanja ovih studijskih profila u ukupnom broju studenata, tako i u pogledu narastajuće dominacije ovih stručnih profila u stranačko-državnom aparatu. U društvenim znanostima se moglo zapaziti izbjegavanje bavljenjem politički senzibilnim, ali za društvo centralnim temama i bijeg iz teorije u empirijsko istraživanje, to jest u mikrosocijalne istraživačke projekte koji su potencijalno bili manje politički „eksplozivni“, a čiji metodološki pandan predstavljala apsolutna dominacija kvantitativnih empirijskih metoda. Znanstveno istraživanje izgubilo je svoju autonomiju, degradirano je u davaoca usluga socijalističkoj ekonomiji kao i državnoj i stranačkoj administraciji. Naručivanje znanstvenih ekspertiza za legitimizaciju ekonomski nerentabilnih investicijskih projekata,  tzv. „političkih fabrika“, fenomen koji je u okviru decentralizacijskih procesa poprimio sve veći značaj, kako na regionalnoj tako i na lokalnoj razini, odigralo je odlučujuću ulogu u procesu erozije profesionalne etike akademskih elita i nestanku znanstvene kritike te se, kao posljedica sve teže ekonomske krize, pojavila, uz narastajuću ovisnost znanstvenog rada od volje i potreba političkih naredbodavaca, i inflacijska produkcija znanstvenih (marksističkih) udžbenika izvan svakog kriterija istinske kvalitete, kao novi element političke „komercijalizacije“ znanosti. Dok su ekonomska kriza i ignorancija aparata manje-više dovele do prekida znanstvene razmjene sa inozemstvom, proces decentralizacije je paralizirao znanstvenu razmjenu između jugoslavenskih republika, što je opet dovelo do nestanka jugoslavenske akademske zajednice i do atomizacije akademskih elita…

 

III

 

Slično kao i u SFRJ, i 90-tih godina u zemljama slijednicama bivše SFRJ događaju se pomjeranja u odnosima političkih i akademskih elita, te unutar njih samih. Etnizirajuća društvena transformacija akademske elite i njihove institucije, svakako i univerzitete, stavlja pod kvalitativno novi pritisak konformiziranja. Istovremeno, pod utiskom globalnih sustavnih promjena 1989./90.  budi se među inteligencijom nada ne samo u oslobađanje od ranije ovisnosti akademskih elita od političkih, već i u potpunu izmjenu ovog odnosa – budi se nada i u ostvarenje nerealiziranog sna o društvenoj prevlasti inteligencije. Ovaj proces se za akademske elite završio fijaskom, ponovnom uspostavom starih odnosa ovisnosti, uz istovremeno pomjeranje moći u korist političkih elita. Cijena koju akademske elite plaćaju za ovaj pokušaj jest duboka (samo)degradacija znanstvenog rada i intelektualne autonomije.

 

Iz rata u Bosni i Hercegovini ove elite izlaze sa znatno većom ovisnošću od političkih elita od one kakva je bila prije početka sukoba. Ovakvu situaciju pospješuje proces socijalne inverzije, koji se tijekom trajanja rata dogodio u redovima političkih elita i s njima usko-povezanih ekonomskih elita. Uspon pojedinaca iz slabije obrazovanih i nižih socijalnih slojeva u redove ovih novonastalih elita umanjuje društveni značaj visokog obrazovanja, a samim time i akademskih elita. Ovdje se radi o procesu sličnom onome u poslijeratnom razvoju Jugoslavije u kome elite, koje su dospjele do državnih funkcija u drugoj polovini 90-tih godina, osiguravaju svoje pozicije dobivanjem „partijskih diploma“ u zadnjih par godina, a sve više i daljih akademskih kvalifikacija, koje ponovno postaju preduvjet socijalnog uspona pojedinca.

 

Politička konformizacija bosansko-hercegovačkih univerziteta je ne samo degradirala društveni položaj univerziteta, nego je i dovela do degradacije znanosti i akademske nastave koja daleko nadmašuje eroziju karakterističnu za zadnja dva desetljeća socijalističkog društvenog poretka. Osnivanje novih univerziteta tijekom rata pratio je u post-ratnom vremenu dramatičan porast broja studenata. Ako je Univerzitet u Sarajevu s 25.000 upisanih studenata 2000. god. dostigao predratnu razinu, tri godine kasnije ovaj broj porast će na dramatičnih 47.000. U Mostaru, na Univerzitetu i Sveučilištu, studira zajedno skoro onoliko koliko nekoć na najstarijem univerzitetu u BiH – UNSA.  U zemlji u kojoj je procijenjena stopa nezaposlenosti oko 50%, (više od 530.000 govore statistike za 2012.) i čiji je ukupan broj stanovnika znatno opao, ova politički propisana kvantitativna ekspanzija za univerzitete znači da su još jače nego 80-tih godina primorani preuzeti njima stranu funkciju socijalnog ventila. Pod ovakvim uvjetima ostaje akademskom obrazovanju regresivna funkcija proizvodnje formalnih  akademskih titula.

 

„Srednjoškolizacija“ univerzitetske nastave se nastavlja i time nadalje ostaje zarobljena u okvirima autoritarne pedagoške tradicije 19. stoljeća, koja je već preživjela socijalističku povijesnu epohu. Istovremeno, univerziteti se konfrontiraju sa jednim kvalitativno novim poslijeratnim fenomenom nastanka studentske populacije s više izraženom autoritarnom strukturom nego što je to slučaj s njihovim profesorima.

 

Ideološka konformizacija univerziteta uvjetuje unutar-univerzitetsku transformaciju znanosti i obrazovanja u cijeloj Bosni i Hercegovini. Dok etnonacionalizam počinje dominirati nad znanstvenim diskursima, etnizirane kulturne znanosti (povijesne znanosti, književnost i filologija, filozofija) doživljavaju svoj uspon u i izvan akademskog prostora.

 

Ekonomska i socijalna degradacija univerziteta dovela ja do skoro potpunog nestanka znanstvenih istraživanja. Ukupna izdvajanja iz proračuna za potrebe istraživanja u Republici Srpskoj, u 2006. godini ne iznose više od milijun eura. Uz to, vrlo ograničena sredstva koja entitetska i županijska ministarstava izdvajaju za ovu oblast,  ne mogu poslužiti za realizaciju ozbiljnih znanstvenih istraživanja. Ova sredstva dodjeljuju se prema političko-stranačkim kriterijima, a ne na temelju kvaliteta znanstvenih aplikacija ili relevantnosti predloženih istraživačkih predmeta. Također izostaje bilo kakva efektivna kontrola koja bi utvrdila idu li poduzeta istraživanja u pravcu postizanja značajnih znanstvenih rezultata i jesu li uopće upotrebljavana u istraživačke svrhe. U oblasti društvenih znanosti, nedostatak novca za istraživački rad iz lokalnih izvora se djelomično nadoknađuje radom za potrebe međunarodnih organizacija i zapadnih političkih zaklada. Kao novi oblik komercijalizacije visokog obrazovanja se pojavio otkup znanstvenih monografija od strane državnih institucija (ministarstva, biblioteke, škole) po načelu stranačke pripadnosti, kako nadležnog službenika u ministarstvu tako i autora akademskog djela. Kao dodatni novi oblik komercijalizacije nastali su zadnjih par godina brojni privatni koledži i univerziteti, sumnjiva profila i kompetencije….


IV

 

Ono što nam se danas događa je uzrokovano najvećim dijelom time što BiH nije spremna za autorefleksije. U BiH se skoro uvijek bivalo pod nečijim „kišobranom“, ili se imalo iskustva samo s represivnim metodama razrješenja vjerskih/etničkih/nacionalnih konflikata, Vjerojatno se zbog toga temeljnim pitanjima zajedničke države, nacije, kulture, identiteta i jezika bavimo na posve anakroničan i neznanstven način? Možda zbog toga patimo i od sindroma „jednosti“, ili mlako branimo ideju alteriteta, odnosno ideju pripadanja ujedinjenoj Europi alteriteta?  Ne treba se pri tome bojati tzv. kaosa identiteta. Umjesto njihova ništenja ili potiranja, u unitarističkim varijantama, ili njihove apsolutizacije u monokulturalnim interpretacijama, bilo bi potrebno uočiti kako se u modernim političkim društvima odustaje od eliminiranja etničkih razlika, te da se uz njihovo poštivanje rađa i šansa za interkulturalne vrijednosti, pa s time i nastanak političke zajednice. Uostalom, o tome civilizacijski nadmoćno piše ne samo Will Kymlicka u „Multikulturalnom građanstvu“ (Kymlicka, Will, Multicultural Citizenship, Clarendon Press, Oxford. 1995), nego i brojni drugi autori, a među njima i J. McGarry i B. O’Leary, kada govore o osam metoda upravljanja i eliminiranja međuetničkih razlika (vidjeti, McGarry, John  and  O’Leary, Brendan, Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John McGarry i Brendan O’Leary (eds.): The Politics of Ethnic Regulation, London and New York: Routlege, 1993). Govoreći posljednjih godina u niz navrata o tobožnjoj „smrti multikulturalizma“, u detaljnije sam govorio i o metodama upravljanja etničkim razlikama, s pozivom na spomenuti anglosaksonski dvojac, jer se u njih ubrajaju: hegemonistička kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija ili federalizacija; te konsocijativizam ili sporazumna podjela moći. I još, k tome, očigledna je civilizacijska nadmoć metoda upravljanja nad metodama eliminiranja etničkih razlika: genocid; prisilno masovno preseljenje stanovništva; razdvajanje i odcjepljenje (samoodređenje); (prisilna) integracija ili asimilacija. Prve metode su izraz „nove paradigme“, a druge oličenje „stare paradigme“.

 

U Bosni i Hercegovini su sva velika pitanja već postavljena, samo su odgovori zarobljeni u logiku paradigme gologa ili političkog nasilja. Ako je tome tako, međunarodno priznata i unutarnje nepriznata BiH bi mogla zadugo ostati ogledalo kontraproduktivnih divergencija, u krugu zemalja „zamrznutog konflikta“ ili kontroliranih sukoba, koji podrazumijevaju međunarodni nadzor i onemogućuju stjecanje pune suverenosti, pa potom i uključenje u određene geopolitičke saveze ili polit-ekonomske integracije. „Teufelskreis“, kazali bi Nijemci, bez međunarodnog nadzora BiH prijeti disolucija, a uz nadzor ona i nije puno više od (polu)protektorata. Ponajveći je problem što se „zamrznuti konflikti“ za tren mogu pretvoriti u nasilni sukob, ili biti uvodom u disoluciju, koja u BiH nikome ne bi donijela dobroga. Ali, podjednako je loša i beskonačna (europska) neizvjesnost u kojoj se intenziviraju disfunkcionalizacije nauštrb funkcionalne konstitucije zemlje.

 

Nisu problem bh. društva bh. nacije, ma koliko je toga ružno artikulirano u proteklih 20 godina u njihovo ime, nego što se pokušavaju praviti dvije (ili tri) države u BiH po modelu koji nije uopće kompatibilan s dominantnim procesima i trendovima u svijetu, čiji dio želimo postati. Moderna nacionalna država je dobila, naime, u Europskoj uniji ulogu su-kreiranja trans-nacionalizacija ili provođenja u djelo zajednički izgrađenih i usvojenih, europeiziranih politika. EU nema zasebne organe i institucije za provođenje usvojenih europskih politika, nego se oslanja na organe i institucije nacionalnih država. Tvrdoglavom ustrajavanju na isluženom modelu nacije iz 19. stoljeća, BiH se ne izlaže toliko riziku obnove rata, jer je takvo što manje vjerojatno zbog međunarodne prezentnosti u Zemlji, koliko posve izvjesnom (za)ostajanju u izgradnji politike konvergencije, unutarnje koegzistencije i konzistencije. S tim se pristupom bh. političke elite, ma što govorile, opredjeljuju za nekompatibilnost, model čekaonice, za predvorje EU, ili za potpunu europsku neizvjesnost. Biti ravnopravnom članicom kruga europskih zemalja koje čine EU je, pak, posljednja šansa da BiH postane funkcionalnom i održivom zemljom.

 

Pri samom kraju, ponovit ću, prijeko potrebnu konsolidaciju u BiH nije moguće postići s onima koji  se vrte u obzorju paradigme nasilja, bilo da privode kraju etnokratske revolucije u formu zasebnih “nacija-država”, bilo da mogu zamisliti BiH samo kao prosti zbroj nacionalnih država. Zarobljenici paradigme nasilja su, nažalost, i oni koji zagovaraju liberalnu BiH, ali nemaju sposobnosti i volje priznati plurimorfnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu. Bliski duhu i sadržaju “nove paradigme” su, zapravo, samo oni koji zagovaraju apsolutno međusobno uvažavanje, politički i kulturološki inter-kulturalizam.

 

U našim brojnim univerzitetskim centrima se, nažalost, na pobrojane instrumente iz seta razrješenja međuetničkih konflikata u složenim i pluralnim društvima gleda, još uvijek, kao na instrumente podjele zemlje, ili nekakvu “hrvatsku ujdurmu”. A riječ je tek  o mogućemu modelu izgradnje “trećeg modusa” i u hrvatskoj i bošnjačkoj i srpskoj, odnosno bh. politici. Vrijeme je, dakle, ugledati se na složena društva i zemlje, one koje su putom federalističkih i konsocijacijskih rješenja postale stabilnima, bile ili ne bile članice Europske unije. Rješenja za bh. otvorena nacionalna i državno-politička pitanja mogu se prosto „opipati“ u ideji i praksi prenesenog i djeljivog suvereniteta, ili višerazinskog upravljanja „s drugu stranu nacionalne države“, u praksi regionalizacija i svekolikih trans-nacionalizacija koje se odvijaju unutar Europske unije. Ona u njezinoj biti i nije drugo doli uspješno realizirana konsocijacijska ideja u funkciji harmonizacije i mira. Zbog toga bi morala postati i našom paradigmom, našim orijentirom i potencijalnim toposom razrješenja svih otvorenih bh. nacionalnih i. državno-političkih pitanja. Tako će nam jedino moći biti i univerziteti u funkciji izgradnje mira. U protivnom oni i nisu drugo do ideološke centrale i/ili zapovjedni stožeri za nove ratove …

 

Riječ dr. sc. Mile Lasića na konferenciji  „Uloga univerziteta u izgradnji mira“, održanoj na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, u organizaciji Norveškog helsinškog odbora, 11. prosinca 2012. godine.

 

Komentari

komentara