Jugoslavenski sindrom prijeti EU

 

Mi imamo pauzu za ručak 10 minuta, a oni se odmaraju tri sata. Ovdje se novac zarađuje napornim radom, a tamo se uzima mito. Naše teško zarađene pare godinama se šalju na jug. Novac se zarađuje na sjeveru da bi bio spiskan na jugu.


 

 

Piše: Olaf Tempelman, De Volkskrant/PressEurop

 

Reklo bi se da je ova žalopojka tipična za nekog euroskeptika iz sjeverne Europe. Međutim, ja sam je pronašao u svojoj staroj bilježnici iz devedesetih, kada sam vlakom proputovao bivšu Jugoslaviju. Moj sugovornik mi je objašnjavao zašto sjeverne republike hoće izaći iz ove „naopake“ federacije.

 

Nekadašnja multietnička Jugoslavija bila je po mnogo čemu minijaturna verzija Europe. Plaće na sjeveru bile su tri-četiri puta veće od onih na jugu. U usporedbi sa sjeverom, jug je imao veliku nezaposlenost. Kao i u današnjim europskim državama, u bivšoj Jugoslaviji vladao je osjećaj nemoći prema „udaljenoj“ vlasti, za koju su ljudi smatrali da ne zastupa njihove interese. Međutim, dok se EU suočava sa deficitom demokracije, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – komunistička multietnička država koju je osmislio Tito (1892-1980) – bila je zapravo jednopartijska.

 

Dok današnji sjeverni Europljani proklinju Bruxelles, Slovenci i Hrvati su tada krivili Beograd za sve što ne valja: Beograd je kriv što se naš novac isisava, Beograd je autoritarno, nesposobno leglo birokrata. I bivša Jugoslavija imala je zajedničku valutu, dinar, koja je bila simbol tih „udaljenih vlasti“. Većina ljudi smatra da je ujedinjenje sa dugim narodima bilo čisto ideološki projekt od samog početka, pa samim tim i neprirodno uređenje.

 

Sjeverne republike šutke su plaćale doprinose sve dok je prosperitet trajao, i dok stanovništvo nije primjećivalo sve čvršće veze sa ostalim regijama. Međutim, to se promijenilo osamdesetih, kada je Tito umro, kada je počeo ekonomski zastoj, i kada je sjever morao spašavati jug od bankrota. Današnji sjevernoeuropski slogan „Ni centa više za žderače bijelog luka“ jezivo podsjeća na slovensku parolu onoga vremena: „Nema više para za biftek zonu“.

 

Populističke pobune u brojnim zemljama EU također sliče na one u Jugoslaviji prije četvrt stoljeća. Očigledne su sličnosti među političarima poput Marinw Le Pen i Wildersa sa Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem. Svi su se oni probili na valu nacionalističkog diskursa koji je dotad bio zabranjen. I svi su zloupotrijebili narodnu frustriranost pokušajima vlasti da oduzme i ovlasti i novac „svom narodu“.

 

Nema smisla raspravljati imaju li Nizozemska slobodarska stranka (PVV) ili Pravi Finci imaju u planu etničko čišćenje. To nije bila ni Miloševićeva prvobitna namjera: on je prije svega bio oportunist sa prilično kratkoročnom vizijom. Iako nosi veliki dio odgovornosti za razbijanje Jugoslavije, ona nije bila planirana.

 

Glavešine u Europskoj uniji isto tako neobično podsjećaju na titoističke aparatčike. I jedni i drugi uvijek su se neprijatno iznenađivali kad god bi vidjeli neki znak svoje nepopularnosti. I jedni i drugi završili su u svojim čahurama, iz kojih ne žele izaći.

 

Predsjedništvo Vijeća Europe podsjeća na jugoslavenstvo osamdesetih, koje je isto tako bilo rotirajuće, jugoslavenski predsjednici uživali su isti ugled u federativnim republikama kakav danas među nama ima Herman Van Rompuy, dakle – čovjek imenovan is svog kruga. Jean-Claude Juncker, predsjednik Euroskupine, proslavio se komentarom: „Svi znamo što se treba raditi, samo ne znamo kako da nas ponovo izaberu kad to uradimo“. To su osjećanja činovnika koji se boji građana – ako prvo trebamo uspostaviti demokratsku podršku, ona će dovesti do dodatnih odlaganja i kompromisa.

 

Međutim, umanjena demokratska podrška Europi mogla bi imati ozbiljnije posljedice od pukog odlaganja. Pouka koja se može izvući iz raspada Jugoslavije jest da monetarna unija na području gdje postoji ekonomska podjela na sjever i jug mora dospjeti u krizu, ukoliko se stanovništvo ne osjeća odgovornim za tu uniju na neki demokratski način. U vrijeme izobilja ljudi lako prihvaćaju takvu zajednicu. Međutim u teška vremena u njoj se obično vidi izvor svih problema.

 

Najizraženija razlika između bivše Jugoslavije i Europske unije jest da EU čine demokratske nacionalne države. Često se može čuti mišljenje da je jugoslavenska federacija mogla preživjeti da je imala veću demokratsku podršku, da je imala demokratičniji politički susav, prostor za otvorenu debatu i slobodu tiska.

 

Izabrani političari koji predstavljaju europske nacionalne države mogli bi stvoriti ovu podršku i da od monetarne unije naprave nešto za što se i samo stanovništvo zalaže, umjesto da im se to nameće. U suprotnom, svaki put kad dođe do krize ili zastoja, birači će svaku mjeru smatrati – opravdano ili ne – nečim što „nameće Bruxelles“, a to ide na ruku antieuropskim snagama.

 

Iako ovo vjerojatno neće izravno dovesti do urušavanja EU, nema sumnje da će izazvati dodatno nezadovoljstvo i protivljenja, koji se mogu umiriti samo ukoliko prednosti zajednice budu jasno vidljive i ako ih predoče izabrani političari.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara