Jürgen Habermas: Idu li printani mediji „na doboš“?

 

U cijelom  svijetu su printani mediji, i to upravo najkvalitetniji i najugledniji, izloženi enormnim izazovima. Oni su, naime, pritisnuti «online konkurencijom», s jedne, te diktatom «infotainmenta», s druge strane. Čitaju ih, pak, i dalje oni koji su ranije stekli tu naviku.


 

 

Ili oni kojima je čitanje profesija, ili nešto kao «zamjena za život», kako za sebe  reče austrijska nobelovka Elfriede Jelinek u eseju «Čitam kao grabljivica». Pa, ipak, i u danim okolnostima se printani kvalitetni mediji moraju primarno potvrđivati kao informativno-politička ili obrazovna i kulturna, u krajnjem prosvjetiteljska glasila, koja sebi ne mogu dozvoliti «žutilo». Od njih takvih, pak, profitiraju svi drugi mediji i svaka demokracija. Zbog toga se ova vrsta novina i časopisa u pravnoj državi i smatra «četvrtom silom», odmah uz legislativu, executivu i iudicativu…

 

Poseban je problem u zapadnim medijima što sve više na mjesta tzv. patrijarhalnih izdavača, koji su sve do jučer čvrsto stajali iza svojih  ozbiljnih novina, nahrupljuju bezobzirni financijeri, ljudi koji imaju  na umu u prvom redu profit. Ako je novina notirana na burzi i dospije u ruke takvih slijedi joj neizvjesna sudbina. Slijede «racionalizacije» nauštrb kvalitete…

 

Tu i počinju sličnosti s našim medijima, izloženim svim mogućim političkim i financijskim tranzicijskim izazovima. Zato nas se (ne)izravnno i tiče ono što je napisao ugledni njemački filozof Jürgen Habermas u «Süddeutsche Zeitungu» (SZ, 16. svibnja 2007. g.). U najkraćem, «ovovremeni Kant» je  duboko zabrinut  za budućnost kvalitetnih printanih glasila. Oni su više od obične robe, poručuje Habermas, oni su bit «kulturne i političke komunikacije», njihovu propast ne može dozvoliti nijedna ozbiljna demokracija! U nastavku, u mojem prijevodu s njemačkog, čitateljima nudimo Habermasov esej  iz „SZ-a“…

Dr. sc. Mile Lasić

 

Jürgen Habermas: Apel za spas kvalitetnih printanih medija!

 

«… Prije tri tjedna je gospodarska redakcija tjednika «Die Zeit» preplašila  svoje čitatelje naslovom «Ide li četvrta sila pod čekić?». Povod je bio alarmirajuća vijest da «Süddeutsche Zeitung» plove u pravcu neizvjesne ekonomske sudbine. Većina akcionara želi se odvojiti od ovih novina. Ako bi došlo do aukcije, mogla bi jedna od dvije najbolje nadregionalne dnevne novine u Njemačkoj pasti u ruke financijskih investitora, burzovno orijentiranih koncerna ili velikih medijskih poduzeća. Drugi će kazati:  business as usual.  Što je alarmirajuće  u okolnosti da vlasnici koriste njihovo dobro pravo da prodaju dijelove poduzeća, posve svejedno  iz kojeg motiva?

 

I. – Profiti umjesto visoke kvalitete

 

Novinska kriza, izazvana početkom 2002. godine slomom tržišta oglašavanja, je u međuvremenu kod «Süddeutsche Zeitung» prevladana, kao i kod sličnih novina. Prodajno orijentirane obitelji, koje raspolažu preko 62,5% udjela u akcijama, biraju, pak, povoljan trenutak. Unatoč digitalnoj konkurenciji i promijenjenim navikama čitatelja rastu dobici. Ako zanemarimo aktualni gospodarski uzlet, oni su uglavnom rezultat mjera racionalizacije, koje imaju, pak, posljedice na razinu postignuća i samostalnost redakcija. Udarne vijesti iz američke novinske branše potvrđuju ovaj trend.

 

Tako je «Boston Globe», jedna od malobrojnih lijevo-liberalnih novina u SAD, morao odustati od svih dopisnika iz inozemstva, dok borbene krstarice nadregionalnog tiska – kakvi su «Washington Post» ili «New York Times» – strahuju od preuzimanja od strane koncerna ili fondova, koji zahtjevne medije žele «sanirati» neprimjerenim predstavama o  profitima; kod lista «Los Angeles Times» je preuzimanje već zaključena stvar.

 

II. – Malodobni čitatelji

 

Prošlog tjedna se u tjedniku «Die Zeit» govorilo i o «borbi financijskih menadžera Wall Streeta protiv medija u SAD». Što se krije iza takvih naslova? Očigledno, strahovanje da tržišta, na kojima bi se nacionalna medijska poduzeća danas morala potvrditi, nisu dorasla duploj funkciji – koju je kvalitetni tisak ispunjavao do sada – zadovoljiti potražnju za informacijom i obrazovanjem i u dovoljnoj mjeri zadovoljiti poriv za dobicima.

 

Ali, nisu li visoki profiti potvrda za to da «zdravo umanjena» novinska poduzeća bolje zadovoljavaju želje njihovih konzumenata? Ne skrivaju li neodređeni pojmovi kao što su «profesionalno», «zahtjevno» i «seriozno» samo starateljstvo nad odraslim konzumentima, koji znaju što žele? Smiju li  novine osporavati pod krinkom «kvalitete» slobodu izbora svojih čitatelja? Smiju li se čitatelji siliti na  hladan izvještaj umjesto infotainmenta, stručne komentare i obzirne argumente umjesto susretljivih inscenacija događaja i ličnosti?

 

U ovim pitanjima skriveni prigovor oslanja se, bez daljnjega, na kontroverzno mišljenje da mušterija samostalno odlučuje prema  vlastitim sklonostima. Ova požutjela mudrost iz školskih knjiga, međutim, vodi sa sigurnošću u zabludu, obzirom na poseban karakter robe kakva je «kulturna i politička komunikacija». Jer, ova roba stavlja na kušnju sklonosti njezinih primatelja i istovremeno ih transformira. Čitatelji, slušatelji i gledatelji daju se voditi – ako koriste medije – različitim sklonostima. Oni se žele zabaviti ili opustiti, informirati o temama i postupcima ili sudjelovati u javnim raspravama. Ali, čim se upuste, na primjer, u kulturološke ili političke programe, odluče primiti Hegelov hvaljeni «realistični jutarnji blagoslov» dnevne novinske lektire, izlažu se – u izvjesnoj mjeri auto-paternalističkom – procesu učenja, s neizvjesnim  ishodom. Tijekom takve lektire mogu se obrazovati nove sklonosti, uvjerenja  i pogledi na svijet. Meta-sklonost (Metapräferenz), kojom je jedna takva lektira motivirana, usmjerava se tada na one dobre strane koje se ogledaju u osobnom samorazumijevanju neovisnog  novinarstva i utemeljuju ugled kvalitetnih novina.

 

Spor o posebnom karakteru robe kakvo su obrazovanje i informacija podsjeća na slogan koji je svojevremeno, u vrijeme uvođenja televizije u SAD, bio popularan – ovaj je medij, također, samo «toster sa slikama». Mislilo se, utješno, da se proizvodnja i potrošnja televizijskih programa  može prepustiti isključivo tržištu. Od tada  medijska poduzeća proizvode programe za gledatelje i prodaju «ressourcen pažnje» svoje publike davateljima promidžbenih naloga.

 

III. –  Kvalitetni tisak je motor javnog diskursa

 

Ovo organizacijsko načelo je nanijelo ogromne političko-kulturološke štete tamo gdje je uvedeno bez ograničenja. Njemački «dualni» televizijski sustav je pokušaj ograničenja takve štete. U medijskim zakonima saveznih pokrajina, unisonim presudama Saveznog ustavnog suda i programskim statutima javno-pravnih ustanova ogleda se shvaćanje da elektronski masovni mediji ne trebaju samo zadovoljiti lako komercijalizirane, zabavne potrebe i služiti opuštanju potrošača.

 

Slušatelji ili gledatelji nisu samo konzumenti, dakle sudionici tržišta, nego istovremeno i građani s pravom na sudjelovanje u kulturnom životu, opažanju političkih događanja i u formiranju  javnog mnijenja. Na osnovu ovog pravnog razumijevanja ne smiju programi, koji osiguravaju odgovarajuću «temeljnu opskrbu» stanovništva, biti ovisnim od promidžbene učinkovitosti i sponzorske podrške.

 

Dakako, isto tako politički utvrđeni iznos «pretplate», iz koje se kod nas financira «temeljna opskrba», ne smije biti ovisan od  pokrajinske proračunske situacije ili od konjukturalnog razvoja. Potvrdu ovog argumenta su javne rtv-ustanove uspjele dobiti i na Saveznom ustavnom sudu u postupku protiv vlada njemačkih pokrajina. Ovaj javno-pravni rezervat može biti lijep i dobar za ulogu elektronskih medija. Ali, može li u danom slučaju biti uzor i za organizacijsku formu «serioznih» novina i magazina, kakvi su «Süddeutsche» ili «FAZ», «Die Zeit» ili «Der Spiegel», pa, možda, čak, i za vrlo zahtjevne mjesečnike?

 

U svezi ovoga je od posebnog interesa spomenuti jedan rezultat komunikacijsko-znanstvenih studija.  Naime, kvalitetne novine igraju u oblasti političke komunikacije – dakle, u najmanju ruku za čitatelja kao  građanina – ulogu «vodećih medija». I radio i televizija  i ostali mediji su u njihovom  političkom izvještavanju  i komentiranju u najvećoj mjeri ovisni od tema i priloga koje im  posuđuje  «rezonirajuća» publicistika. Uzmimo za primjer da neke od ovih redakcija dospiju pod pritisak financijskih investitora, koji planiraju brze profite u neprimjereno kratkom vremenu. Ako bi tada  reorganizacija i uštede u samoj  jezgri ugrožavale uobičajene novinarske standarde, bila bi time pogođena u bit i politička javnost. Jer, javna komunikacija bi ispaštala na diskurzivnoj vitalnosti bez dotoka informacija, koje se imaju zahvaliti iscrpnim istraživanjima, kao i bez oživljavanja diskursa putem argumenata, koji ne počivaju baš na besplatnoj ekspertizi. Bez njih ne bi mogla javnost pružiti otpor populističkim tendencijama  i ne bi više mogla ispuniti funkciju koju mora ispuniti u okvirima demokratske pravne države.

 

Živimo u pluralnom društvu.  Postupak donošenja demokratskih odluka može razvijati  uvjerljivu snagu povezivanja svih građana – iznad dubokih suprotnosti njihovih pogleda na svijet –  samo tako dugo dok je za takvo što dostatna kombinacija dva zahtijeva. Mora biti povezljiva inkluzija, dakle ravnopravno sudjelovanje svih građana, sa  uvjetom jednog ili manjeg broja diskurzivno iznijetih sukoba mišljenja.

 

IV.  – «Temeljna opskrba» demokracije

 

Jer, tek oslobađajuće razmirice  opravdavaju slutnju da demokratski postupak na dugu stazu omogućuje više ili manje razumne rezultate. Demokratsko formiranje mnijenja ima epistemološku dimenziju, jer se pri tomu radi i o kritici pogrešnih tvrdnji i vrednovanja. U tomu upravo i sudjeluje diskurzivno vitalna javnost.

 

To se može intuitivno pojasniti razlikom  koja postoji između konkurirajućeg «javnog mnijenja» i objavljivanja demoskopski prikupljenih mišljenja. Javna, putem rasprave i polemike proizvedena mišljenja su – pri svoj disonanci – već izfiltrirana putem udarnih informacija i argumenata, dok demoskopija u izvjesnoj mjeri samo opoziva latentna mišljenja u njihovom sirovom i mirnom stanju.

 

Naravno, divlje komunikacijske pritoke javnosti, kojom vladaju mediji, ne dozvoljavaju  vrstu regularnih rasprava ili, čak, savjetovanja, kakve se vode na sudovima ili u parlamentarnim odborima. To i nije neophodno, jer politička javnost predstavlja samo međuvezu. Ona posreduje između institucionaliziranih diskursa i pregovora u državnim arenama, na jednoj, te epizodnih i neformalnih svakodnevnih razgovora potencijalnih birača, na drugoj strani. Javnost pruža demokratskoj legitimaciji državnog djelovanja doprinos tako što izabire politički odlučujuće relevantne predmete, problemski ih prerađuje i uvezuje sa više ili manje informiranim i utemeljenim  izjavama konkurirajućeg javnog mnijenja. Na ovaj način javna komunikacija razvija u formiranju mišljenja i volje građana stimulirajuću, i u isto vrijeme, orijentirajuću snagu, te istodobno prisiljava politički sustav  na transparentnost i prilagođavanje. Bez novinskih impulsa, orijentiranih na formiranje mnijenja, naravno onih novina  koje pouzdano informiraju i pažljivo komentiraju, javnost ne može više iznijeti ovu energiju.

 

Kada  se radi o plinu, elektricitetu ili vodi, tada je država obvezna osigurati opskrbu stanovništva energijom. Ne bi li trebala isto tako biti obveznom i kada se  radi o jednoj drugoj vrsti «energije», bez čijeg dotoka nastupaju smetnje, koje oštećuju i samu demokratsku državu? Nije «greška u sustavu» ako država pokuša štititi u pojedinačnim slučajevima javno dobro kakav je kvalitetni tisak. Samo je pragmatično pitanje – kako to što bolje činiti?

 

Hesenska pokrajinska vlada je svojevremeno pomogla i to  kreditom  «Frankfurter Rundschau», ali bez uspjeha. Jednokratne subvencije su samo jedno od  sredstava. Drugi putovi su zadužbinski modeli, s javnim sudjelovanjem, ili porezne olakšice vlasničkim obiteljima u ovoj branši. Nijedan od ovih eksperimenata, kojih je već drugdje bilo, nije bez posljedičnih problema. Ali se, prije svega, potrebno navići na  samu pomisao subvencioniranja novina i časopisa.

 

Iz povijesnog kuta promatrano ima nešto u sebi kontra-intuitivno i sama predstava o tomu da se tržištu novinskih proizvoda navuku uzde. Tržište je nekoć oformilo scenu na kojoj su se mogle emancipirati subverzivne misli od državnog ugnjetavanja. Ali, tržište može ovu funkciju samo tako dugo ispunjavati dok ekonomske zakonitosti ne prodru u pore kulturnih i političkih sadržaja, koji se šire putem tržišta. I danas kao i prije je Adornova kritika industrije kulture sama bit problema. Negodovanje je neminovno, jer demokracija sebi ne može dozvoliti zakazivanje tržišta u ovom sektoru. »

 

Preveo s njemačkog: dr. sc. Mile Lasić

 

Komentari

komentara