Jürgen Habermas: Neuspjeh elita

Wolfgang Schäuble je nedavno u nekoliko velikih europskih novina objavio članak pod naslovom „Nećemo njemačku Europu“, kako bi opovrgavao tvrdnje da Njemačka priželjkuje vodeću ulogu u Europskoj uniji. Schäuble je, uz njemačku ministricu rada, posljednji „Europljanin“ zapadnonjemačkog tipa u kabinetu Angele Merkel. On je sve drugo osim revizionista koji namjerava presjeći sve veze Njemačke sa Europom i time razori temelje stabilnosti u poslijeratnoj Europi. On je svjestan problema čijeg povratka se svi Njemci trebaju plašiti.

Piše: Jürgen Habermas/ Spiegel

Posle osnivanja carstva 1871, Njemačka je zauzela fatalnu, donekle hegemonijalnu poziciju u Europi, koju najbolje opisuju riječi Ludwiga Dehiosa: „preslaba da njome vlada, a prejaka da se u nju integrira“. Sve to je utakalo put ka katastrofama 20. stoljeća. Zahvaljujući uspjehu europskog ujedinjenja ni podijeljena, a kasnije ni ujedinjena Njemačka nije mogla ponovo pasti u isto iskušenje. U njenom najboljem interesu je da se u ovom pogledu ništa ne promjeni. Ali nije li se situacija promijenila?

Wolfgang Schäuble reagira na trenutnu opasnost. Upravo je on taj koji gura Merkelin tvrdi smjer stvarajući pukotine koje prijete rastakanju europske jezgre. On je taj koji se u klubu ministara Eurozone opire zahtjevima „zemalja primateljica“ za promjenom politike. Najnoviji primjer jeste sprečavanje nastanka bankarske unije koja je trebalo učiniti zajedničkim troškove likvidacije banaka.

Schäuble ne odstupa ni za milimetar od kancelarkinih uputa da se njemački građani smiju opteretiti samo kreditnim garancijama koje financijska tržišta uvijek zahtijevaju, a zbog otvoreno prijateljske „politike spasa“ i redovno dobivaju. Insistiranje na ovom smjeru uključuje naravno i pomoć grčkim malim i srednjim poduzećima od 100 milijuna eura, koje je nedavno bogati ujak iz Berlina podario svom namučenom rođaku iz Atene.

Činjenica je da Angela Merkel Francuskoj i „zemljama juga“ nameće spornu kriznu politiku, dok joj kupovinom euro obveznica Europska središnja banka pruža neophodnu podršku. Istovremeno Njemačka poriče odgovornost za katastrofalne posljedice, koju ona preuzima vršenjem – kako molim? potpuno normalne – hegemonijalne uloge. Pomislimo samo na groznu nezaposlenost mladih na jugu Europe kao jedne od posljedica prevaljivanja tereta štednje na najslabije karike nekog društva.

U ovom kontekstu, poruka „nećemo njemačku Europu“ ne izgleda baš najbolje. Formalno gledano, odluke u Europskom vijeću se donose jednoglasno. Međutim, Angela Merkel kao samo jedan od 28 članova ovog vijeća nepokolebljivo zastupa nacionalne interese, ili ono što pod nacionalnim interesom smatra. Njemačka iz svoje dominantne ekonomske pozicije izvlači koristi, sve dok europski partneri ne posumnjaju u Njemačku privrženost Europi. Tako je i Schäubleov članak, barem tako meni izgleda, odgovor na nezadovoljstvo drugih zemalja članica EU koje je izazvano dvostrukom igrom njemačke vlade.

Usprkos stavu Francuske i zemalja u krizi, sve izoliranija njemačka vlada u ime navodno neizbježnog tržišnog imperativa forsira strogu politiku štednje. Usprkos činjenicama, ona smatra da sve države članice eurozone mogu same odlučivati o svojim proračunskim i ekonomskim politikama, a u slučaju nužde bi uz pomoć kredita iz „fondova za spas“ trebale same „modernizirati“ i učiniti konkurentnijom svoje države i ekonomije.

Ova fikcija suvereniteta jeste udobna pozicija za Njemačku, jer je time kao jači partner pošteđena negativnih efekta, koje zbog njene politike trpe slabije članice EU. Mario Draghi je još prije godinu dana upozoravao: „nije legitimno a još manje ekonomski održivo kada ekonomska politika jedne zemlje ugrožava cijelu monetarnu uniju“.

Moramo stalno ponavljati: optimalni uvjeti, pod kojima danas funkcionira Eurozona, posljedica su nepotpune političke unije. Stoga rješenje ne leži u prebacivanju problema na pleća država u krizi. Oktroiranom politikom štednje ne mogu se eliminirati ekonomske neravnoteže unutar Eurozone. Otklanjanje ili barem ublažavanje ovih razlika na srednji rok mogla bi donijeti usuglašena fiskalna, monetarna i socijalna politika. Da bi izbjegli opasnost da nas ovaj put odvede u neku vrstu tehnokracije, morali bi pitati građane što oni misle o demokratskoj jezgri Europe. Wolfgang Schäuble to vrlo dobro zna.

Europska politika upala je u zamku, koju je Claus Offe tako bespoštedno ilustrirao: „ukoliko ne želimo odustati od monetarne unije, institucionalna reforma, koja opet iziskuje određeno vrijeme, sa jedne strane je neophodna a sa druge nepopularna“. Zato političari koji se nadaju reizboru ovaj problem guraju pod tepih. U procjepu je prije svih njemačka vlada koja je svojim djelovanjem odavno preuzela odgovornost za cijelu Europu. Ona je također i jedina koja može pružiti poticaj za odlučni korak naprijed, za što mora dobiti i podršku Francuske. Nije riječ o sitnicama, već o projektu u koga su u posljednjih više od pola stoljeća, najveći europski državnici ulagali sve svoje snage.

Što sa druge strane znači „nepopularno“? Kad je neko političko rješenje razumno, trebali bi ga podržati i demokratski birači. A kada ako ne pred predstojeće parlamentarne izbore? Sve drugo je povlađivanje i zabušavanje. Podcjenjivanje birača uvijek je bila greška. Smatrati ću povijesnim neuspjehom političkih elita u Njemačkoj ako i dalje nastave zatvarati oči i da se ponašaju kao da je sve u redu i da kratkovidno cjenkanje oko sitnih slova u ugovoru predstavljaju kao odgovor na sve probleme.

Umjesto toga one uznemirenim građanima, pred koje do sada nije iznijeto nijedno važno europsko pitanje, trebaju kazati istinu. One moraju ofenzivno voditi jednu neizbježno polarizujuću raspravu o alternativama, od kojih nijedna nije besplatna. One također ne smiju više šutjeti o negativnim posljedicama preraspodjele koje „zemlje davatelji“, u svom dugoročnom interesu, na kraći i srednji rok moraju prihvatiti kao jedino konstruktivno rješenje krize.

Znamo odgovor Angele Merkel – umirujuće izvrdavanje. Izgleda da njenoj službenoj pojavi nedostaje svaka normativna suština. Od izbijanja grčke krize u svibnju 2010. i izgubljenih pokrajinskih izbora u Sjevernoj Rajni i Vestfaliji ona svaki svoj korak podvrgava oportunizmu opstanka na vlasti. Mudra kancelarka provlači se od tada s jasnim stavom, ali lišenim suštine. I tijekom njenog drugog mandata ona se svojski trudila da Bundestag poštedi svake kontroverzne teme, a o pažljivo odstranjenoj europskoj politici ne treba trošiti ni riječi. Ona zna odrediti dnevni red, jer se opozicija plaši da bi kada bi insistirala na europskim temama bila samljevena maljem „dužničke unije“. I to od ljudi koji ponavljaju sve kao papagaji kada uopće imaju nešto reći.

Europa se nalazi u izvanrednom stanju, a politička moć pripada onome tko odlučuje o tome koje će se teme raspravljati u javnosti. Njemačka ne stoji na rubu ambisa, već srlja u njega.

Neuspjeh elita? Svaka demokratska zemlja ima političare kakve zaslužuje. A od izabranih političara očekivati neko ponašanje koje odudara od rutine jeste zaista nešto neuobičajeno. Sretan sam što od 1945. živim u zemlji kojoj nisu potrebni heroji. Ne vjerujem ni u rečenicu da ličnosti stvaraju povijest, u svakom slučaju ne u potpunosti. Znam samo da postoje izvanredne situacije u kojima je moć percepcije i imaginacije, hrabrost i spremnost na preuzimanje odgovornosti pojedinca ono što čini razliku. (Spiegel/ Peščanik.net)

HSPF.info

Komentari

komentara