Jürgen Habermas: Ponovno sanjati o Europi!

 

“Veliku nesreću, koja se mora prihvatiti, tj. nadmoćno demokratsko ‘ne’ prvom europskom ustavu iz dvije od šest zemalja osnivača, prokomentirao je Jean Claude Juncker mudrim riječima: ‘Europa ne dopušta ljudima više sanjati. Europa, kakva je, ne voli se više  – i zbog toga se odbija Europa, kakva bi prema Ustavu trebala biti.’ Jedno prešućuje ova dijagnoza – nečitljivi ustav ne može pobuditi fantaziju.


 

 

Nečitljiv je Nacrt već iz trivijalnog razloga što je pisan u formi međunarodnih ugovora, što ne predstavlja kao svaki pravi ustav transparentan kostur temeljnih normi. Ali, nečitljivost ima dublji razlog: Nedostaje, naime, perspektiva iz koje bi ljudi mogli spoznati zašto Europa treba ustav.

 

Umjesto da se europski izbori zlouporabljuju za nacionalne teme, trebalo je ponuditi, odnosno učiniti predmetom sporenja, mnogo zaklinjani “finalite”, ili o čemu se radi u procesu ujedinjenja: Želimo li Europu sposobnu za djelovanje unutar nje i prema vani? Ili su dovoljni intergouvermentalni dogovori da bismo obukli korzetno odijelo ujedinjenom gospodarskom prostoru za forsirajuću razvojnu konkurenciju? Produbljivanje ili proširenje bez produbljivanja? Treba li Europa dobiti snagu da bi mogla djelovati na međunarodni gospodarski režim, ili treba ispustiti iz ruku raznolike opcije, koje u struji nekontrolirane globalizacije leže između birokratske države blagostanja i radikalne konkurencije?

 

Izvjesno je, ustav bi trebao biti samo institucionalni okvir, unutar kojeg se spori o političkim alternativama. Dade li se ustavno-nastajući proces i sam povezati sa sporom o određenim politikama? Drugačije nego njihovi klasični uzori, ne nastaju supranacionalni ustavi danas više putem revolucionarnog akta, ne preko noći, nego tijekom desetljeća. Srećom žive građani već u državama, koje jamče temeljne slobode.Tako se proces u značajnoj mjeri pomjera naprijed ne od strane građana, nego od strane izabranih vlada.  Sve dok su svi od toga profitirali, bili su zadovoljni i građani. Ali, u vremenima  svjetskog gospodarskog prijeloma  ocrtavaju se u nepreglednoj Europi dvadesetpetorice konflikti preraspodjele, za koje ova vrsta output-legitimacije nije više dovoljna. Sada žele i građani znati kuda treba voditi projekt, koji dnevno utječe na njihov život. S europskim ujedinjenjem mora se, ako se želi zadobiti suglasnost građana, povezati politička perspektiva. Propašću referenduma (u Francuskoj i Nizozemskoj) je izbio otvoreni spor o ovoj perspektivi. Dakako, političari nisu pravovremeno i jasno definirali predmet sporenja. Oni nisu htjeli ugroziti udobni birokratski modus ujedinjenja odozgo putem polarizirajuće teme.

 

Europski teren je i bez toga već miniran proturječnim interesima dobrostojećih i siromašnih, velikih i malih, starih i novih zemalja-članica. Također i mitovi međusobno suprotstavljenih nacionalnih povijesti ostavljaju duboke brazde. Političari su imali njihove razloge izbjeći javnu raspravu o cilju europskog ujedinjenja. Sada im prkosni izborni narod samo vraća ono što su oni desetljećima gurali pod tepih, pred vlastitim vratima. Otvoreni i prikriveni trijumf  o ovim ili onim očekivanim posljedicama ‘ne” (ustavu) govori više o potisnutim ciljnim konfliktima nego i najambivalentniji osjećaji i pomiješani motivi onih birača koji su rekli ‚ne’.  Nakon što je obznanjen francuski referendumski rezultat ujedinili su se ksenofobične  Fortuynove pristaše u Nizozemskoj sa neokonzervativnim zagovornikom Bill Kristollom u Washingtonu u radosno-štetni uzvik “Vive la France“. Jedni hoće sada izolirati njihovu formu života, a drugi se raduju zbog sloma otpora u staroj Europi protiv neograničenog širenja globaliziranih tržišta i slobodnih izbora. To su ekstremni polovi klatna. Ali, nisu samo ekstremisti zadovoljni ishodom referenduma. To su isto i pripadnici koncepcije nacionalne države zbog pogrešnih, i tržišni liberali, zbog pravih razloga.

 

Mnogi strahuju od sveobuhvatnog prenošenja suverenih prava na europsku razinu. Oni mašu parolama da ne može biti Ujedinjene Europe, jer joj nedostaje ‘europski narod’. Vrstu solidarnosti, koju ustavna država zahtijeva od njezinih građana, mogu ovi suverenisti zamisliti samo u tradicionalnom obliku konačno srasle nacionalne svijesti. Oni propagiraju iluzorno povjerenje u sposobnosti nacionalne države da iz njezinih najprofitabilnijih poduzeća izvuče porez, od čega je, pak, ona već dugo morala odustati. Tu je već realističnije tajno zadovoljenje tržišnih liberala, koji ni od čega ne strahuju više nego od  kapitalizmu pripitomljenih intervencija državne vlasti. Ustav je trebao proširiti sposobnosti političkog djelovanja europskih institucija i njihove odluke izložiti povišenom legitimacijskom pritisku. Iz neoliberalnog kuta gledanja zavodi to jedne ka pogrešnom pokretu, dok druge smeta mehanizam samoregulirajućih tržišta. S provođenjem ekonomskih temeljnih sloboda, s uspostavom zajedničkog tržišta, Stabilizacijskog pakta i valutne unije je željeni cilj ostvaren. O ostatku će se pobrinuti povjerenik za konkurenciju u Bruxellesu i suci Europskoga suda. Neoliberali mogu dobro živjeti i sa Ugovorima iz Nice.

 

Tony Blair i drugi će prekinuti procese ratifikacije. Biljeg propasti ne ostaje visjeti, kako se očekivalo, na Velikoj Britaniji, nego na Francuskoj. Blair, koji u srpnju preuzima predsjedavanje Unijom, može računati s tim da će britanska suzdržanost prema europskoj integraciji uskoro biti podržana i od francuske i od njemačke vlade. Nakon kraja Villepinovog ureda preuzet će Nicolas Sarkozy anglosaksonski put. A što je drugo očekivati od Angele Merkel? U Berlin se udomio jedan gospodarsko-liberalni predsjednik („Prednost radu“ – „Vorfahrt für Arbeit”), a u Bruxellesu jedan bezizražajni predsjednik Komisije EU. Populizam Angele Merkel po pitanju pristupa Turske EU ne kvalificira je zapravo kao strastvenu Europljanku. Nezaboravno je, također, njezino vježbanje u mučnom ritualu potčinjavanja ratnohušačkoj vladi u Washingtonu. Može se razumjeti, u stvari, iznenada probuđena naklonost Europi republikanskog jastreba kao sto je Newt Gingrich. Najvjerojatniji scenarij je svrstavanja našeg ekonomski ujedinjenog, ali kao politička snaga raspadajućeg, kontinenta uz bok (američke) hegemonijalne moći. Sagledivi razvoj je, dakako, pljuska u lice birača. Njihov prosvjed se usmjerio protiv političke klase u cijelosti. U njemu se izražava demokratski impuls – zaustaviti proces koji se zakotrljao iznad glava birača, u najmanju ruku prekinuti ga za trenutak. To ‘ne’ je, također, i otpor protiv stranačke lažne svijesti. One se, očigledno, samospoznaju samo u luhmannskom opisu političkog sustava i samo se još strateški brane od smetajućih šumova iz okoliša njihovih birača.

 

Demokratsko ispoljavanje volje prošlih nedjelja ne može se samo sa žaljenjem gurnuti u stranu, a pogotovo ne označiti  patologijom. Jednako tako je deplasirana diskvalifikacija plebiscita kao takvog. Referendumi su ozdravljujući, pa i neophodni korektiv za ukopanu, umrtvljujuću exekutivu, i za poziciju i opoziciju. Čim se birači osjećaju nezastupljenim, oni i imaju dobar razlog oponirati, inače bezopozicijskom režimu u Bruxellesu.

 

Već što su sve još mogli biti motivi, svejedno, no, je li  to što su građani s njihovim ‚ne’ imali za intenciju bilo nerazumno? U svakom slučaju nije bilo glasovanje većine francuskih birača, ako se uzme u obzir obrazloženje socijalističkih ‚ne’ glasova, usmjereno protiv europskog procesa ujedinjenja. Rezultat ovih glasova je, zapravo, ‘tako ne’! Pitanje ‘kako onda dalje?’ je  dakako, pitanje koje se ne može odgovoriti plebiscitom.

 

Produbljivanje EU s ciljem političkog utvrđivanja i očerupavanje valutne unije putem stupnjevite harmonizacije porezne, socijalne i ekonomske politike zemalja-članica otvara perspektivu na ovoj razini dobiti ponovno sposobnost djelovanja, od čega su nacionalne države bile odustale. Također unutar Zapada, koji je pokrenuo kapitalističku modernizaciju, i zagovara je kao i prije, mora biti prostora za više društvenih modela. Ako se iz ponašanja glasača nešto sa sigurnošću može iščitati tada je to poruka: Nisu sve zapadne nacije spremne uzeti u obzir kod sebe i širom svijeta kulturne i socijalne troškove nedostajuće jednakosti u blagostanju, što im žele nametnuti neoliberali ubrzanim gospodarskim rastom. Svakako da je za takvo što nedovoljan europski protekcionizam. Izgradnja demokratski legitimiranih sposobnosti djelovanja naših institucija u Bruxellesu i Strasbourgu mora se povezati s ciljem izgradnje kozmopolitskih predstava za drugačiji međunarodni poredak. Moramo se uzdići, također, do perspektive, i  činiti najbolje što možemo za nju, da od našeg eufemističkog zaklinjanja  u „global governance“ napravimo uvjerljivu svjetsku unutarnju politiku. Tko u ovoj agendi, koja bi ljudima ponovno dopustila ‘sanjati o Europi’, sluti antiamerikanizam, izgubio je kontakt s našim američkim prijateljima. Moji  prijatelji se ne osjećaju zastupljeni od strane Bill Kristola i Newt Gingricha. Oni su očajni zbog zbivanja u Europskoj uniji, koja se sama razlaže. Izjava o borbi kultura, koja danas komada Ameriku na plavu i crvenu, nismo pošteđeni. I nije, također, u našem interesu zatvarati oči pred time.

 

Povezivanje procesa nastajanja ustava sa određenom političkom perspektivom ne znači jednu ‘policy’ ugraditi u sam ustav. Mnogo više bi moglo produbljivanje političke unije voditi tome da se prevlada jednoglasno intergouvernmentalno dogovoranje i da se da građanima Europe glas. Za otvorenu konkurenciju i političko opremanje Unije nastao bi tek tada prostor za igru. Unija je danas u stanju ukočenosti zbog neiznošenog konflikta između nedogovorenih ciljnih predstava. Europske institucije moraju ovaj spor u isto vrijeme pounutrašnjiti i osloboditi, kako bi se mogla pronaći produktivna rješenja.

 

Postupak za ovu, kao i uvijek najnevjerojatniju alternativu prirodno rastućoj sili odnosa, je predviđen u paragrafu 43 i 44 Ugovora iz Nice. Po ovim paragrafima, mogle bi neke zemlje-osnivačice Unije pokrenuti inicijativu da bi se iznašlo jesu li neke zemlje, u početku samo one  koje su se odlučile za valutnu uniju, za ‘pojačanu suradnju’. Pravila ove suradnje bi mogla ukazati put nekom budućem ustavu. Važeće odredbe za užu kooperaciju najmanje osam država-članica su manje restriktivne nego odgovarajuća pravila u ustavnom nacrtu. Pošto jedna takva praksa mora ‘svim država-članicama prema paragrafu 43 b stajati otvorenom’, mogle bi druge države-članice takav postupak razumjeti ne kao ‘exklusion’, nego kao poticaj da se energično odrede prema poduzetom produbljivanju Unije i u danom slučaju priključe joj se. Na ovaj način dalo bi se spriječiti da vlade prijeđu na dnevni red i uzdignu se iznad  demokratske volje građana Unije.

 

Situacija je zrela za odluke, no neophodne su ličnosti, koje bi prihvatile i jednu još tako malešnu šansu. Jean-Claude Juncker ima format i volju. Ali, njemu nedostaje moć. Zapatero nije dovoljno dugo u ovom poslu, a o Berlusconiju ne treba trošiti riječ.. Chirac i Schröder, rođeni kandidati, štoje – unutarnjo-politički gledano –  leđima uza zid. Ponekad, pak, izrastu iz hrabrosti ojačavanja nepredviđene snage. Schröder i Fissher ne mogu s temom Europa dobiti izbore. Ali, ako iskoriste izbornu kampanju za manifestiranje obećavajuće alternative umrtvljujućem scenariju daljnjeg muljanja i otklizavanja, bio bi to signal, a njihov bi odlazak dobio na konturi. Ništa značajno se ne mijenja u povijesti bez simboličnih akata, bez znakova na koje se kasnije generacije pozivaju, kako bi za svoju budućnost dobili podršku. Šezdesetosmaši su bili nekoć osjetljivi za romantične ideje.”

 


Izvor “Süddeutsće Zeitung”, 06.06.2005. godine. Habermasova reakcija na propast „Europskog ustava“ u Francuskoj i Nizozemskoj, krajem svibnja i početkom lipnja 2005. godine. S njemačkog preveo dr. sc. Mile Lasić

 

Komentari

komentara