Kako je umrlo pravaštvo u Hrvata

ante starčevićNe vjerujem u dvostranačje jer mi se čini defektnim za europske prilike. Čak u jednoj Britaniji (fino ime za proširenu Englesku) dvostranačje pomalo slabi. Uz bahate i bogate Konzervativce, te neinventivne i jednako bogate Laburiste, Liberali više-manje postoje, a euroskeptični UKIP nova je zvijezda političke scene. U Škotskoj već dugo gospodari SNP, koji je skoro osamostalio Škotsku da nije bilo starijeg kukavičkog stanovništva koje se pobojalo za vlastite mirovine. Škotsko starije stanovništvo je vrlo slično onome u Hrvatskoj, živi u boljim starim vremenima te se boji bilo kakvih reformi. Čim škotska starčad poumire, Škotska će se osamostaliti. Hrvatska će gospodarski krenuti naprijed čim umre zadnji čovjek koji je radio pod samoupravljačkim socijalizmom. Ali to neka bude tema nekoga drugoga članka.

Piše: Mislav Miholek / politika+

Pravaštvo nije jednakoznačni pojam. Možemo ga podijeliti u nekakva četiri razdoblja: Starčevićevo, post-Starčevićevo, Paragino i Đapićevo. Ante Starčević je apsolutno najvažniji hrvatski političar od 1848. do danas. Tito je možda sagradio jednu cijelu državu zvanu druga Jugoslavija i jedan cijeli politički sustav kojega možemo zvati titoistički socijalizam, ali jednako tako je pokopao i tu državu i taj sustav, i to svojom grandomanijom, lijenošću da se država politički uredi i da poslije smrti ostane funkcionalna vlast.

Franjo Tuđman se nalazio na čelu procesa osamostaljivanja Hrvatske. Pravno i u svakom drugom pogledu RH je sljednik NRH/SRH, a Tuđman je znao preživjeti unutarnju pobunu i agresiju iz smjera Beograda, ali sve na štetu ekonomije. Uostalom, kada se krene s proučavanjem kako se dijelilo ekonomsko blago SRH i kada je taj proces započeo, dok to jednoga lijepoga dana iziđe na svjetlo dana, past će mnogi mitovi o privatizaciji i pretvorbi.

Starčevićevo djelovanje od 1861. do 1896. doba u kojem se Hrvatska građanski i ekonomsko budi. Iako Beč i Pešta, dva centra jedne nazadne feudalne države, rade na tome da uvjere sve male narode da su glupi i da nisu u stanju imati svoju državu (slično kao što je Tito uvjeravao sedam jugoslavenskih nacija), Starčević je zamislio jedan politički program baziran na vladavini prava (nešto čega Hrvatskoj danas nedostaje), na jednom tolerantnom društvu u kojem svatko može etnički i vjerski biti što god zaželi pod uvjetom da je politički i nacionalno Hrvat.

Eugen Kvaternik je pak izradio jedan zdravi ekonomski program protiv monopola velikih koji bi i danas funkcionirao. Ono što najviše boli je to što su neke stvari koje je pisao 1863. zadesile Hrvatsku u privatizaciji. Doduše, najveće tragedije Hrvatske i danas ostaju to da su Habsburzi uništavali pravaški pokret jednako kao što je Tito 1972. dokrajčio liberalizaciju. Da je Hrvatska 1918. dočekala bez kancerogenog jugoslavenstva, kojega su u tadašnjoj Hrvatskoj najviše poticali Katolička crkva i spomenutu Habsburzi, bilo bi nam danas svima puno lakše.

Poslije Starčevićeve smrti, kada je bilo puno pravaških strančica i puno vizija pravaštva, sve do 1929. preživala je struja Josipa Franka koja je čudesno do tada odolijevala, ali je od vjerske tolerancije prešla na neki katolički ekskluzivizam, uz znatno konzervativniju politiku, doduše, i dalje ostajući na tvrdim protuklerikalnim stajalištima. Kada je Pavelić raspustio HSP i stvorio ustaše, stvorena je jedna mrlja na hrvatskom političkom biću koje se nećemo riješiti još godinama. Ustaštvo je ćor-sokak hrvatske političke povijesti i omiljeni argument svakog mrzitelja Hrvatske, od Beograda do Londona.

Dobroslav Paraga, što god da mislili o njemu, bio je jedina prava konkurencija Franji Tuđmanu. Za vrijeme rata, kada je sustav obrane bio krajnje nefunkcionalan, pojava Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), malobrojnih postrojbi koje je organizirao Paragin HSP, bila je gotovo mistična pojava. HOS-ovaca je bilo oko 8 000, ali bili su vrlo motivirani borci, djelomično obučeni u Sloveniji, krajnje efikasni, a obrana Vukovara bila bi nemoguća bez HOS-eve komponente. Do početka 1992. HOS je bio uklopljen u HV, a ostaje činjenica da postrojbe HOS-a u Hrvatskoj i njihovi pripadnici pod zapovjedništvom HSP-a nisu počinili nijedan ratni zločin. Kao najopasniji konkurenti vlasti smaknuti su Ante Paradžik i Blaž Kraljević, a smrt je izbjegnuo za dlaku i sam Paraga. Iako je preživio, Paraga je danas politički mrtav.

U rujnu 1993. HSP se raspao, odn. preuzeo ga Anto Đapić uz dobru volju HDZ-a. Đapić je uz kadrove kao što su bili Tonči Tadić, Miroslav Rožić i Ruža Tomašić doveo HSP 2003. na osam zastupnika, da bi za četiri godine spala na jednoga zbog Đapićevog lošeg vodstva i Sanaderove osvetoljubljive retorike. Danas u Hrvatskoj ima pregršt stranaka koje se kite pravaškim imenom, a to su Autohtona – hrvatska stranka prava, Hrvatska čista stranka prava, Hrvatsko pravaško bratstvo, Hrvatska stranka prava, Hrvatska stranka prava – 1861, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević, Hrvatska stranka pravaškog bratstva i Ujedinjena stranka prava.

Jedino čega nema u Hrvatskoj, to je pravaštva. A možda je tako i bolje, barem da se više ne blati ime Ante Starčevića. Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li se ikada stvoriti više kvalitetna desna alternativa HDZ-u. Nadajmo se da hoće, jer Hrvatskoj treba jedna dobra desna stranka koje danas nema.

HSPF.info / politikaplus.com

Komentari

komentara