Kako sam postao Sejdić Finci?

 

Najprije, da se razumijemo, znam da je Dervo Sejdić, a Jakob Finci. Ali ja sam Sejdić Finci. Prije šest godina ovako bi mi izgledala praktično, ako ne svaka, onda svaka druga večer. S bas gitarom na leđima, odgegao bih na dobro znano mjesto nedaleko od župne crkve gdje smo se sastajali da se malo zajezezamo uz pivu, kiselu (na žalost, ja sam bio taj koji je konzumirao vodu što pršće u oči) i natruhe što bluesa, što punka, a ponekad i dobre loše cajke. Od štosa, kako nam se prohtije.


 


Piše: Igor Božović – Bitno.ba


Muka mi je bila jedino kad bih došao prvi, jer se 900W Yamahe (đavlu malo) krilo iza jedne željezne rolete, dvoja vrata i triju zaključanih, blago zahrđalih brava. Nije to bilo naše nego nešto što su donirali nekakvi Talijani, Nijemci, harni iseljenici ili ne znam tko već. Imali smo na raspolaganju i nekih 6kW koje nam je pomogao nabaviti Dragan Vrankić, ne znam ni ja kojim kanalom, bili su u društvu ljudi koji su znali pozitivno usmjeriti egzistenciju vjerskih udruženja, kulturno-umjetničkih društava i nevladinog sektora.

 

To nije donijelo nikakva političkog dobra. Pola nas nije znalo ni da imaju pravo glasa na izborima, ali eto bar nas je držalo podaleko od ulice, dangubljenja i čega li već socijalno neprihvatljivog. Pola nas nije imalo posao, od druge pole pola je radilo usrane nadničke šupljake, a tek se mali broj sretnika mogao pohvaliti redovitom plaćom.

 

Ako se najavimo da ćemo tamburat’, policija nas nije tjerala do jedan, ako se ne najavimo, navratili bi oko 11 da nas podsjete da smo u javnom prostoru. Uglavnom, nismo se naganjali, bili smo dobri što mlađi što stariji građani, izgubljeni u vremenu i prostoru.

 

Poslije 11, ja bih se obično našao s djevojkom, nakon tuširanja ili ako sam bio osobito lijen, onako bismo kroz grad prošetali ona, bas i ja. Nismo imali ništa do muzike i ljubavi. Ali meni je to bilo premalo za CV.

 

Taman prije malo više od pet godina prestala je moja višegodišnja potraga za poslom s mirovinskim i zdravstvenim. Tada sam vjerovao i u život poslije smrti i u život poslije diplome. Čudnim spletom okolnosti u isto vrijeme sam prošao na oba natječaja i čak sam mogao birati. Odabrao sam bolje, logično. I tad se počela nazirati moja čudna spoznaja.

 

Najprije su mi rekli da se prijavim kao Crnogorac jer ću brže napredovati, odgovorio sam da je i nas Hrvata malo u javnim institucijama i da bi mi to trebalo biti dovoljno. Uzeo sam pretplatu na mobitel i prvi put shvatio da kad pričaš za 2,80KM, račun ti bude oko 30KM.

 

Prve sam godine registrirao auto bez roditeljske pomoći i shvatio da najekološkiji eurosuper 98, čiji je glavni sastojak etanol, godišnje zagadi Hercegovačko-neretvansku županiju u vrijednosti od 120KM. Počeo sam vozariti svako jutro i shvatio da je jeftinije iznajmiti stan i ne znati više ni sam gdje živiš nego ama baš svako jutro natočiti cvaju etanola u staru ragu. Kupio sam prvu mjesečnu fasungu i već idući mjesec odustao od pravodobnog punjenja hladnjaka. Napola prazan, postao je tako potpuno pun i već je godinama tako.

 

Prvi put sam uveo kablovsku jer je državi skupo provesti digitalizaciju. Kupio sam prvi laptop na kredit jer je bilo više posla nego radnog vremena. Pa drugi, pa treći. Pa sam kupio smartphone jer su mi laptopi crkavali prije isteka kredita. Pa sam se oženio, skupio brdo para na jabuci u subotu i već u utorak opet živio od prvog do prvog. Al’ ‘ajd, bar je bila fešta samo tak’a.

 

Pa sam uzeo novi kredit jer mi je stari auto, kojeg sam odlučio prodati, bio preskup. Pa sam kupio dizelaša jer su mi svi savjetovali da manje troši. Svejedno stalno idem pješice jer je i ovaj prekomjerno skup. Pa sam kupio peć na drva jer je struja skupa. Pa sam ostao bez drva taman kad je pao snijeg u Mostaru, koji inače nikad ne pada u Mostaru. Pa nismo dugo imali djece, pa su mi svi rekli ne volim ženu dovoljno. Pa su mi rekli da je ne jebem dovoljno. Pa sam se testirao, ne na ljubav prema ženi, u to ne sumnjam, nego su mi rekli da plivača nemam dovoljno, a nije baš ni da plivaju dovoljno. Pa sam pitao koliko dijete košta pa su mi rekli da mi je skuplje od auta. Pa su mi rekli da ni država koja odumire to ne financira.

 

Pa mi je palo na um imati vlastitu kuću, pa su mi rekli da mi fali 90 maraka.

 

“Super”. I vadim stomaraka.

“Ne, mjesečno vam fali 90 maraka.”

 

Pa su mi tek onda objasnili da smo mi Hrvati majorizirani. Jebi ga, trebali su ranije da se prijavim kio Crnogorac, da mi “ćaća bar nešto sredi u životu”. Pa sam pitao da pređem da radim negdje gdje će mi dati onih 90 maraka … mjesečno. Pa su mi rekli da mi za to ne treba fakultet, nego veza. A i dodali su da sam bezveze.

 

Pa sam se htio izliječiti od šoka šopingom, pa su mi rekli da ne drže moju veličinu odjeće. Pa sam se osjećao debelim dok na poklon nisam dobio majicu iz Vrapčića koja mi je bila tri broja prevelika. Pa su ljudi primijetili da se puno družim sa ženama, pa su me proglasili ženskarom. Pa sam izrazio čuđenje jer nikad nisam ženu prevario, pa su mi rekli da to i činjenica da nemam djece mora značiti da sam peder. Pa sam pokušao na taj način dobiti bolji posao, ali očito da se pederima iz upravnih odbora moje ipak debelo dupe nije svidjelo.

 

Pa mi je Hamo Badžak rekao da je lako zaraditi pristojnu plaću: dva duluma, dvjesto trešanja sa po trides’ kila uroda. Ali tko će meni proleteru kupit dva duluma i dvjesta sadnica kad ni njemu toliko “teškom” Jerko Ivanković Lijanović ne da?! Pa sam mislio ovce čuvat, ali šta ću u brdu s petsto maraka kad meni u gradu fali devedeset. U gradu, ne na brdu. A ne mogu zbrda vozarit’, taman će me to izać’ više od onih 410 maraka što ostane. Pa sam pomislio da se kandidiram za člana troglavog Predsjedništva… i tad shvatim.

 

Nisu Dervo Sejdić i Jakob Finci diskriminirani. Oni su društveno aktivni, obrazovani, situirani. Oni bi čak i bez promjena Ustava mogli postati članovi Predsjedništva vrlo skoro, uskoro, kad SDP bude samostalno mogao izabrati svu trojicu članova troglavog Predsjedništva. I onda se jednostavno učlane. Ali ja, ja sam diskriminiran i majoriziran. Jer sve i da se kandidiram i da narod pošizi za mnom k’o curice za Justinom Bieberom, vjerojatno bi se našao netko da me ospori.

 

Ili legitimni predstavnici Hrvatskog naroda ili legitimni predstavnici građana. Ili, u krajnjem slučaju, Međunarodna zajeb… pardon, zajednica koja je već u četiri popodne čestitala nekom Nikoliću, pa nije red da ja pobijedim u sedam navečer kad se zatvore birališta. Ja sam diskriminiran, obični, napola siroti građanin. Ja sam i Sejdić i Finci. Ja sam Sejdić Finci.

 

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara