Kako su nastala „paralelna društva“ u BiH i drugim post-jugoslavenskim zemljama? 2. dio

 

Sapienti sat iliti dovoljno razumnome, tako glasi mudra i često citirana latinska poslovica, poštapalica, ali kod nas se ne uči ni iz daleke ni iz recentne povijesti, pa se ona ponavlja jednom kao tragedija, a drugi put kao farsa.

 

Piše: doc.dr. Mile Lasić/hspf.info


 

 

II

 

 

Sada sam se prisjetio zaboravljenih lekcija iz marksizma, pa ću dodati kako u vremenima sloma neoliberalne ideologije ne bi bilo naodmet ponovno pročitati ponešto od autora poput Karla Marxa, primjerice na kritičan i respektabilan način kako je to uradio bavarski nadbiskup po imenu Rheinhard Marx u nagrađivanom djelu “Das Kapital“, s podnaslovom „Pledoaje za ljudskost“. (Predgovor za ovu važnu knjigu sam prije par godina hitno preveo za upućenu javnost u BiH i u Srbiji.

 

S obzirom da sam ujednoj od prethodnih kolumni pokazao o čemu se  radi u priči o tobožnjoj smrti multikulturalizma na Zapadu, u ovoj bih barem dotakao ili pokušao objasniti kako je u svim postjugoslavenskim zemljama u protekle dvije decenije ciljno poništena multikulturalnost, uz korišćenje vrlo grubih metoda eliminiranja etničkih razlika, tog omiljenog sporta naših naroda i narodnosti, čim predstavljaju većinu u nekom ambijentu. Ti i takvi prevaziđeni metodi reguliranja međuetničkih konflikata su, dakako, bili i ostali u funkciji realizacije koncepta ili modela nacije-države, ma koliko bili nedostojanstveni, neracionalni, pa i suludi.(O tomu sam govorio, usput kazano, i u raspravi na Odboru za sociologiju ANU BiH, 16. studenoga o.g.) Prvo se, dakle, u ovoj surovoj igri koristi golo nasilje, pa potom i političko-pravno nasilje u funkciji učvršćivanja ili nastanka nacija-država na sve užem i manjem zapadnobalkanskom prostoru, uključivo i BiH, što je u konačnici i dovelo do nastanka „paralelnih društava“ kod nas.

 

Ovdje samo podsjećam da sam u ranijim kolumnama već govorio i o metodama eliminiranja etničkih razlika i o metodama upravljanja međuetničkim konfliktima. Zato ću  ovaj put samo dodati  da se u politološkoj teoriji za političku praksu nastanka nacija uvijek vezuje neka vrst nasilja, dok se respekt multikulturalnosti vezuje za pojam i praksu modernih društava i sloboda.

 

Zbog toga i ne bi bilo teško dokazati hipotezu kako je „smrt multikulturalizma“ i ciljno formiranje „paralelnih društava“ u postjugoslavenskim zemljama uzrokovano primarno time što nas je u bližoj i daljnoj prošlosti politička moderna zaobilazila u velikom luku, što se imalo iskustvo samo s represivnim metodama razrješenja etničkih konflikata, što se u  temeljnim pitanjima države, nacije, kulture, identiteta i jezika bavimo na posve anakroničan i autističan način, što se nismo naučili rješavati osjetljiva pitanja bez golog ili političko-pravnog nasilja, pa zbog toga mlako ili nikako branimo i ideju uljuđene BiH i njezinog pripadanja EU odnosno ujedinjenoj Europi. Smjelo bi se, dakle, zaključiti, u mjeri u kojoj su pojedinačna društva zakoračila u neistražene prostore političke moderne, utoliko bivaju i svjesnija kako se kulturološke različitosti ne smiju potirati. I obrnuto, u pred-političkim društvima se i dalje čvrsto vjeruje u tzv. metode grubog eliminiranja etničkih razlika, ili, pak metode majorizacije i prikrivene asimilacije, čime su daljnji konflikti programirani.

 

U proteklih 20 godina se multikulturalizam zatirao u (skoro) svim postjugoslavenskim državama, i tako da su ponajveća žrtva bili gradovi i regije koje su se nekoć mogle podičiti s najvećom tolerancijom ili najvećim brojem sklopljenih međuetničkih brakova (Vukovar, Sarajevo, Tuzla, Mostar…).

 

Prijatelji me uvjeravaju da se samo u Tuzli sačuvala i ova vrst multikulturološke supstance, što bi nas sve moralo radovati.  U Mostaru nekoć je  bilo čak 18% tzv. miješanih brakova u ukupnoj masi novosklopljenih brakova, da bi se u ratu njihov udio spustio na nulu, a danas „popeo“ na 1,7% . Pobliže posmatrano, od osjećaja jednakopravnosti rastali su se već uoči rata oni dijelovi naroda koji su ostali živjeti izvan tzv. matičnih nacija-država, primjerice Srbi u Hrvatskoj, ili Hrvati u Srbiji. Potom su nejednakopravni postali svi, uključivo konstitutivni narodi u BiH, ukoliko su se našli u okruženju bilo kojeg tzv. većinskog naroda. Pobjedila je bolest samodovoljnosti, zluradosti i ignorancije, o kojima radije govorim nego o mržnji među narodima, ma koliko je i ona svjesno odnjegovana, ubijajući ljude u onima koji su mržnji podlegli. Kao da se svima učinilo da je rješenje njihovih problema u nacionalnim državama ili ghettoiziranim dijelovima tih država.

 

Stvarni manjinci, dakle nacionalne manjine i „ostali“ su pri tomu dvostruko zakinuti, tu ne pomaže mnogo što se putem tzv. afirmativne akcije (pozitivne diskrimacije bilo koje zakinute skupine) omogućuje njihovo simbolično prisustvo u lokalnim zakonodavnim tijelima, ili zahvaljujući izbornom inžinjeringu i na višim razinama, ili što će putom implementacije presude Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“ vjerojatno doći do kozmetičkih prepravaka u pravnoj konstrukciji u BiH, zemlji obrnute, abnormalne političke paradigme. U stvarnosti se radi o bezdušnom ili dvostrukom ignoriranju manjinaca i za ispravljanje ove političke nekulture trebaju desetljeća.

 

 

III

 

 

Kao što je već rečeno, i u Bosni i Hercegovini i u cijeloj regiji jugoistoka Europe se neskriveno likovalo i još uvijek likuje zbog neopreznih i u biti površnih izjava njemačke kancelarke i britanskog premijera o „smrti multikulturalizma“. Jedni su to radili ili rade, jer im se učinilo da su konačno dobili potvrdu za svoje političke koncepte i opcije, u pravilu oslonjene na ideju nacije-države iz 19. stoljeća, a drugi kako bi se još jače pozivali na liberalno-građanske koncepte, koji su divni i krasni za zrela politička društva, dok  u totalno podijeljenoj Zemlji i Regiji koja se sunovratila u svoju lošu prošlost upravo jer nije umjela naći mjeru između nacionalnog i liberalno-građanskog, većinskog i manjinskog, djeluju u najboljem slučaju kao plemenite utopije, ukoliko se iza njih ne skrivaju koncepcije majorizacije ili prisilnih asimilacija.

 

Nasilnom disolucijom bivše Jugoslavije, ratnim sunovratom i kontra-tranzicijskim povratkom u prošlost nastala su, dakle, i u BiH i u regiji jugoistoka Europe etnički podijeljena, u osnovi paralelna društva, u kojima je sačuvano vrlo malo vezivnog tkiva iz prošlosti. Tog tkiva je moralo biti putem razorodnih  ljudskih veza, i međusobnog trpljenja, čak i u duboko predpolitičkoj, turskoj periodi Bosne i Hercegovine, ma koliko su etničko-religijske zajednice – sukladno millet sistemu –funkcionirale kao zasebni svjetovi.

 

Austrougarski pokušaji političke modernizacije BiH bili su potom osuđeni na neuspjeh, jer su počivali na konceptu potiranja kulturološko-političkih zasebnosti. Ono što se zove „kalajevštinom“ ili „kalajisanjem Bosne“ nije, dakle, imalo šansu na uspjeh primarno iz razloga što su u tom momentu procesi formiranja „zakašnjelih nacija“ (Helmut Plessner) bili dovršeni, ili u punom jeku i u Bosni i Hercegovini. Prije 126 godina je, primjerice, fra Franjo Miličević objavio prvi broj „Glasa Hercegovca“, hrvatskog političko-informativnog lista u BiH. „Glas Hercegovca“, nekadašnji ‘Hercegovački bosiljak’, bio je izrijekom protiv Kallayevog uvođenja jedinstvene bosanske nacije. U jednom od brojeva „Glasa Hercegovca“,  fra Miličević direktno poručuje Benjaminu Kallayu: “Mi štujemo ime Bosne i Bošnjaka kao pokrajinsko, ali kao narodnostno, jer ga poviest i tradicija zabacuju, odbacujemo…”

 

Otuda i jesu danas ne samo problematične težnje ka separatnim nacijama-državama u BiH, nego i anakronične ambicije za formiranje bosanske nacije i države, koja bi potirala ono što se ne smije potirati. Ovo nije popularno kazati, jer ste odmah diskvalificirani kao etno-nacionalista  od onih koji siju štetne  iluzije ove vrste o BiH.

 

Uostalom, molim čitatelje neka razmisle, može li ono što nije uspjelo prije više od jednog stoljeća – a poslije svih dioba i katastrofa kroz koje je prošla BiH – biti rješenjem za BiH danas? Radilo se, naime, o otvorenom ili o prikrivenom nasilju i nametanju, zagovara li se integralno ili integrativno „bosanstvo“, potpuno je svejedno, u BiH su njezine „zakašnjele nacije“ definitivno oformljene i ne smiju se dovoditi u pitanje ukoliko se misli dobro svojoj zemlji. Zato je od odlučujuće metodološke važnosti ono do čega je došao dr. Srećko M. Džaja, jedan od rijetkih bh. povjesničara s međunarodnom reputacijom, ustvrdivši:  «Uočljivo je da politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugi nošen dinamikom vlastitog unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka.

 

Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH do sada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo.» I dalje, tvrdi dr. Džaja: «Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti.

 

Pritom, ipak, ima jedna konstanta koja se provlači kroz bh. povijest, a koju se ne bi smjelo zaboraviti. BiH je, naime, usprkos svim mijenama kojima je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik, tj. prostor koji je bio izložen i dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geopolitičke obrise.» (Vidjeti, Srećko M. Džaja, Riječ na znanstvenom skupu  «Stoljeće  Kraljeve Sutjeske», 18. listopada 2008., KUN, Oslobođenje , 23.10.2008.)

 

BiH je imala različite sudbine i iskustva u prvoj i drugoj Jugoslaviji, u prvoj je bila totalno ignorirana kao zaseban subjekt i podijeljena, a u drugoj je doživjela – u periodu kojeg volim zvati Periklovim dobom, mada sam svjestan njegovih manjkavosti, dakle u sedamdesetim i prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća – opći industrijski, politički i kulturološki  procvat. Jedino ni tada, ni poslije nije imala iskustva s političkom demokracijom. Možda i najobjektivniji živući bh. publicista, uvaženi Gojko Berić je u jednom nedavnom zapaženom komentaru (Sanjaj socijalizam, trpi kapitalizam, Oslobođenje, 20.10.2011.)  vrlo smisleno ukazao i  na relativnost „Periklovog doba“ u životu  BiH: „Glupo je danas veličati taj sistem, ali je žalosna činjenica da današnje generacije mladih žive lošije i nesigurnije nego što su živjeli njihovi roditelji.

 

I kao što nam je kapitalizam, prvenstveno zbog svog izobilja, izgledao jako privlačan kad smo ga gledali iz socijalističkog miljea, što smo dalje od tog vremena, socijalizam nam je sve bolji i ljepši, jer nam je tranzicijski kapitalizam donio bijedu. Kao da nam je povijest izrekla presudu: Stoko, sanjaj socijalizam i trpi kapitalizam! Bilo je u tom jugoslovenskom socijalizmu neuporedivo više socijalne pravde, država je brinula o tebi od rođenja do smrti, i što je najvažnije – bilo je neke makar i nejasne nade… Sociolozi i ekonomisti su manje izdašni u pohvalama bivšem sistemu. ‘Kad sanjamo socijalizam, sanjamo ondašnji nerad za velike pare’, kaže jedan od njih. Prošlost dugo traje, a svako ima svoj pogled na nju…“

 

Odmah poslije pada Berlinskog zida i „željezne zavjese“ u Zemlji su se osnovali etnički i religijski utemeljeni politički pokreti koji su svatko na svoj način sudjelovali u razgradnji onog što se u tom momentu zvalo SR BiH u sklopu SFRJ. Njegujući poziciju „neudobnog građanina“ (G. Grass), a ne profesionalnog patriote, ja to zovem „dvostrukim udarom izvana“ i „trostrukum udarom iznutra“ protivu BiH, ma koliko se „patriotama“ unitarističke ili separatističke provenijencije ovakvo tumačenje ne dopadalo.

 

U svakom slučaju, za  kratko je bilo uništeno sve ono što je bilo dosegnuto u kratkom životu Titove Jugoslavije, posebice od Ustava iz 1974. godine, te političko-pravne konstrukcije koja je priznavala i kolektivno-etničke subjektivitete i kulturološke minijaturne razlika među nama.

 

Uostalom, o kvaliteti i važnosti Ustava SFRJ iz 1974. svoj sud je kazala i čuvena Badinterova komisija. U krajnjem, bez Ustava iz 1974. godine nema ni postojećih vanjskih granica ni međunarodno-pravnog subjektiviteta post-jugoslavenskih  država. Dakako, u bivšoj SFRJ i bivšoj SR BiH se tek s mukom i poslije proturječne deunitarizacije početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća doprijelo do čarobne formule o jednakopravnosti republika i naroda i njihovih građana, koja se potom ogledala i u konačnom priznanju nacionalnosti „Muslimana“, današnjih Bošnjaka, i jednakopravnosti BiH s drugima, te u relativno mudrom upravljanju etničkim konfliktima (sve do Memoranduma SANU i Osme sjednice SK Srbije).

 

Političkom konceptu kojeg je oličavao SKJ (SK BiH) se uvijek moglo i može prigovoriti, dakako, neuvažavanje političkog pluralizma, pa se i ova vrsta političkog monopola mora uvrstiti u krug „neprijatelja otvorenog društva“, ali joj se ne smiju pripisati grijesi koji će potom učiniti etnokrate pod plaštom političkog pluralizma i demokracije, a  što će skončati u demokraturi u kojoj i danas živimo.

 

Rezultati etnokratske vladavine su, u krajnjem, vidljivi  prostim okom u formiranim „paralelnim društvima“ gdje ih nije bilo. Zato bi bilo krajnje vrijeme početi govoriti o nemogućim političkim konceptima koji produciraju ili imaju za posljedicu domaća paralelna društva. A sve dok se budu njegovali događaji i ličnosti iz povijesti koji nas dalje razdvajaju, sve dok budemo uporno gajili kulturu sjećanja samo vlastitih žrtava, a „kulturu zaborava“ vlastitih sramota, bez želje za traganjem za onim što nas je spajalo u prošlosti, imamo  male šanse uspostaviti mostove među nama koji bi nas ponovo spojili u budućnosti. Radi se, dakle, o potrebi povratka Bosni i Hercegovini, kako bi kazao mudri bh. franjevac fra Mijo Džolan, ravnatelj Franjevačkog instiuta za kulturu mira iz Splita. O povratku ka BiH se radi, doista, i to ne samo njezinih Hrvata, nego i njezinih Srba i Bošnjaka, i drugih. Za početak bi svatko morao uzmaknuti od inzistiranja na samo njegovim i/ili nemogućim konceptima i založiti se za europsku BiH. Potom bi sve bilo lakše…

 

Mostar, 19.11.2011.

 

hspf.info

 

Komentari

komentara