Kako su nastala „paralelna društva“ u BiH i drugim post-jugoslavenskim zemljama? – I. dio

 

Fenomenima „multikulturalnosti“ i „multikulturalizma“ bavim se iznuđeno već duže vrijeme, jer mi je bilo vrlo suspektno silno oduševljenje kojim je u BiH i drugim post-jugoslavenskim zemljama dočekana izjava Angele Merkel (i Davida Camerona) o „smrti multikulturalizma“.

 

Piše: Dr.sc. Mile Lasić/hspf.info


 

 

Svim iole upućenima je, naime, moralo odmah biti jasno da ove izjave svjedoče o postojanju „paralelnih društava“ u zemljama zapadne Europe i implicite priznaju neuspjeh dosadašnjih integracijskih modela u zapadnim zemljama.

 

Ali, izjavama Merkelove i Camerona se ne niječe „multikulturalnost“, ona je u njihovim zemljama priznata činjenica prvog reda, pa ako i sa zakašnjenjem. U nas se, pak, ili niječe pluralnost ili prenaglašava svaka minijaturna zasebnost i ne želi se znati za trans-nacionalizacije, zbog čega i živimo u pred-političkim društvima koje nije ni dodirnula politička moderna, o post-moderni da se i ne govori.

 

Kako bih izbjegao moguće nesporazume, odmah ću se u uvodu pozvati na kolegu sa Sveučilišta u Zagrebu, profesora Milana Mesića, koji je znalački apostrofirao metodološki i sadržajno značajnu distinkciju između pojmova multikulturalnost i multikulturalizam. Pod „multikulturalnošću“ se, dakle, misli pluralna datost (kulturološka, etnička, bilo koja) u pojedinoj zemlji ili u Svijetu u kojem egzistira 8.000 etnija, a pod „multikulturalizmom“ u pravilu ideologijski utemeljena i nedovoljno promišljena refleksija na tu (za)datost. Upravo zbog toga uvaženi „euro-islamolog“, profesor Bassam Tibi i govori o smrti ideologije multikulturalizma i zalaže se inter-kulturalizam koji podrazumijeva respekt svih pluralnosti, kao i njihovo međusobno prožimanje, sukladno visokim standardima garantiranih temeljnih sloboda i ljudskih prava.

 

O „multikulturalnosti“ i multikulturalizma“, o neuspjelim integracijama i posljedičnim „paralelnim društvima“ se, dakle, među upućenima u zapadnom svijetu govori pojačano već 20 godina, ali su odjeci te važne rasprave tek pristigli do nas. S neshvatljivim zakašnjenjem, dakle, da bi bili i interpretirani na pogrešan, pa i poguban način. Nije se – s izuzetkom nekolicine nas bh. profesora –  nitko posebice ni trudio razumjeti sadržajne nijanse, kao da je svima odgovaralo negiranje kulturološke pluralnosti, na jednoj, ili zatiranje te stvarnosti, na drugoj strani. Zato su među onima koji su proteklih dana i  mjeseci ubogo palanački likovali zbog tobožnje smrti multikulturalizma, pri čemu su mislili na „smrt multikulturalnosti“, bile i neosjetljive neznalice koje brkaju „multikulturalnost“ kao datost, i „multikulturalizam“ kao refleksiju te datosti, dakle svi oni koji bi vrlo rado prikrili bijedu vlastitog duha i nedostatak građanske odvažnosti, kao i svekoliku bijedu balkanskih podijeljenih društava, jer su sudjelovali u njezinom nastanku.

 

I

 

 

O kakvoj je potrebi nijansiranog govora o fenomenu multikullturalnosti riječ, možda pomogne shvatiti sljedeća ilustracija. Na okruglom stolu „Identitet, multikulturalizam i strah od drugoga“, održanog krajem listopada u Sarajevu u organizaciji časopisa Diskursi demonstrirali su radost susretanja predstavnici brojnih bh. akademskih zajednica (Sarajeva i Istočnog Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banjaluke), uz respektabilne goste iz inozemstva i prvog susjedstva, a nisu propustili vrlo upućeno govoriti na zadanu temu.

 

U medijskom tretmanu najvažnijih pojmova na ovom skupu se, nažalost, nije dovoljno respektirao suptilan govor o važnim pojmovima poput nacije i države, odnosno „nacije-države“ ili multikulturalnosti i multikulturalizma. Čak i u dobrom izvješću s ovog skupa za Radio Slobodnu Europu (vidjeti, www.slobodnaueropa.org, Mirna Sadiković, Iskušenja multikulturalizma u BiH, od 01. 11.2011.) postoje nedorečenosti, zbog čega iz njega i izdvajamo ono što slijedi: „Ovdje se radi o tomu da je s radošću dočekana tvrdnja prime ministera Camerona i kancelarke Merkel kako je navodno došlo do smrti multikulturalizma na Zapadu, kako bi se prikrilo, ustvari, da je ovdje ubijen multikulturalizam i da su nastajala paralelna društva. U tom nastanku paralelnih društava  od gotovine se napravila veresija,  od elemenata suživota kojeg smo imali u pokojnoj Jugoslaviji u svim postjugoslavenskim zemljama nastala su paralelna društva, pri čemu su puno više nastradali svi koji su manjinci u većinskom okruženju, a pogotovu stvarni manjinci, dakle nacionalne manjine koje su dvostruko kažnjene. I to se htjelo.

 

I u tome krivicu snose ne samo političke nego duhovne, sveučilišne, univerzitetske ekipe koje reproduciraju poželjni govor i stvaraju poželjnu sliku. Zatim, krivci su religijske zajednice koje su se upustile u dosluh s politikama, što je užasno škodilo i vjeri, a o politici, suživotu i multikulturalnom društvu da i ne govorimo. U svakom slučaju, nastala je smrt multikulturalizma u postjugoslavenskim zemljama“, smatra profesor Lasić.

 

Sličnog razmišljanja je i profesor Nerzuk Ćurak, sa sarajevskog Univerziteta, koji kaže da se multikulturalnost sistematski uništavala u posljednje dvije decenije, što je rezultiralo činjenicom da je BiH danas „država koja postoji kroz svoje nepostojanje i ne postoji kroz svoje postojanje“: „Multikulturalizam je zbiljski prisutan i pozitivan kada se uopće na njega ne obraća pažnja. Vi znate koliko je u BiH ta ideja multikulturalizma isticana, naročito je isticana negdje pred početak rata, a da u posljednje vrijeme imamo situaciju kojoj je došlo do promjene paradigme razumijevanja multikulturalizma ,koji je nekada shvaćan upravo kao jedno mnoštvo različitosti, a sad se shvaća kao življenje jedne zajednice pored druge.

 

Za mene to nije multikulturalizam. Za mene je to kraj života kao takvoga. Jer ja bih rekao da mi živimo već 15 godina nešto što je teško nazvati životom“, ocjenjuje profesor Ćurak.

 

Profesor Miodrag Živanović, sa banjalučkog Univerziteta, kaže da se u BiH zagovaraju dvije teze: „Prva teza je da postoji jedna jedinstvena kultura, jedan jedinstveni kulturni identitet koji bi se mogao zvati bh. identitet. A druga teza je da postoje odvojeni srpski, bošnjački i hrvatski kulturni identitet i da se oni međusobno ne dodiruju. Dakle, oni postoje u čistom obliku. Ja sam uvjeren da niti jedan od ovih teza ne dotiče realnost. Još uvijek nije profiliran bh. identitet, tako da je ili prerano ili nije još uvijek primjereno govoriti o tome ako gledamo stanje u našem društvu.

 

A drugo, takođe smatram da ne postoje izolirane, međusobno odvojene tri kulture, tri kulturna kruga jer su to kulture koje su stoljećima ovdje, zapravo, međusobno povezane i one se prožimaju. To bi trebalo respektovati i onda vidjeti kako dalje graditi te pokidane niti naših života.” Dakle, u društvu koje je izgubilo svoj identitet, i to na najteži način – pojedinci danas tragaju za vlastitim.

 

Ali to traganje za identitetom u postkonfliktnom društvu još uvijek je sa malo svijesti o tome da mržnja drugog nije ništa drugo nego mržnja sebe u drugom i da nema traganja za identitetom bez mirenja konflikta u sebi, kako kaže profesor na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu Želimir Vukašinović. „Tako da je moje ključno pitanje koje se onda tiče tih ideologija pomirenja, za koje mi izgleda više nemamo ni alternativu – jer se postavlja pitanje s kime bi se trebao miriti onaj koji nije učestvovao u nasilju. To je jedno pitanje. I drugo pitanje jeste da li je naš konflikt sa drugim zaista konflikt sa stvarnim drugima ili konflikt sa našom idejom koju mi imamo. To je, ustvari, trauma jednog unutrašnjeg konflikta. I kad govorimo o pomirenju, mislim da ne govorimo samo o pomirenju sa tim društvenim drugim, nego mi govorimo o pomirenju sa sobom“, kaže profesor Vukašinović.

 

U tom traganju za vlastitim identitetom građani u cijelom regionu okrenuli su se religiji, a mnogi autoritet danas traže u vjerskim liderima i vjerskim zajednicama kaže profesorica Zorica Kuburić, profesorica sa novosadskog Univerziteta i predsjednica Centra za empirijska istraživanja religije. „To je svetski proces, nije to samo kod nas. Mi nismo izolovani iz ovog sveta. Posle pada komunizma religija je postala značajan faktor identifikacije, identiteta – i ljudi se, naravno, vraćaju religiji. Revitalizacija religije je prisutna svugde i stoga se to desilo kao jedna vrsta retradicionalizacije društva“, navodi profesorica Kuburić.

 

Profesor Lasić, govoreći o izgradnji nekog novo modela društvenog identiteta u BiH, rješenje vidi u primjeni mješovitog modela kombinacije kultura u BiH: „Jedna od tih metoda upravljanja je i konsocijacija. Ali umjesto ove javašluk konsocijacije, mi trebamo mješoviti model, dakle odgovorne konsocijacije, korigirane, građanskih modela. Ali, nijedan čisti model ne može uspjeti u složenoj i podijeljenoj zemlji, nego strpljiva gradnja mješovitog modela koji će respektirati i nacionalno i građansko.“

 

Bilo mi je, dakako, čast biti uvodničarom u društvu s profesorima N. Ćurkom, M. Živanovićem, J. Husanović, Z. Kuburić, Ž. Vukašinovićem, uz moderaciju Zlatiborke Popov-Momčinović i Dine Abazovića. No, bilo je uočljivo da su skup ignorirali ideolozi pod krinkom znanstvenika ili akademskih radnika, tako brojni i žalosni u obrani neobranjivih političkih narativa. To su, dakle, oni koji se za tzv. poželjan ili prilagođen pravno-politološki narativ, u službi prevaziđenih koncepata i ieologija, nagrađuju.

 

A dok je god to tako ni BiH, ni zemlje regije jugoistoka Euorope se ne mogu pomjeriti u pravcu političke moderne. Profesor Radule Knežević tvrdi, uostalom, da se do političke post-moderne ne može uopće stići bez političke moderne. A na sličan način govori i Jürgen Habermas o odnosu pred-sekularizma, sekularizma i postsekularizma. Ergo, mi kojimo živimo u regiji prošlih stoljeća i tomu odgovarajućih koncepata nacije i države, kulture i znanosti, i jesmo tu gdje jesmo, jer su nas oni koji drže dominantne pozicije odlučili vratiti u pred-modernu, u pred-politička društva, u tribalizam, ma koliko Europa, posebice EU, plovili ka post-moderni.

 

Boljem razumijevanju složenih fenomena možda pomogne još jedan zanimljivi insert s interpretacijom moje izjave za Oslobođenje s ovog znanstvenog skupa. Ja sam, naime, u uvodnom slovu i u brojnim izjavama  govorio o smrti multikulturalnosti kod nas, o tomu kako ne pripadamo, nažalost, svijetu moderne i post-moderne.

 

Interes za mojim izlaganjem je bio pojačan činjenicom da je moj autorski prilog o tobožnjoj smrti multikulturalizma na Zapadu (u međuvremenu poznat i čitateljima ovog portala) bio feljtoniziran u Oslobođenju od 18. do 26. rujna o.g.. Pa, ipak, upravo se u osnovi korektno prenijetoj izjavi za Oslobođenje potkrala „nedopustiva greška“, tako što je kompleksan pojam „nacije-države“ reduciran na „naciju“, pa sam tako „postao“ netko tko se zalaže za nasilno brisanje minimalnih razlika među nama.

 

Čitatelji već znaju da moja životna i politička filozofija podrazumijeva nešto posve drugo – respekt svih kulturoloških zasebnosti, ali i susret kultura i njihovo prožimanje. U Oslobođenju je, dakle, brisanjem samo jedne riječi u složenoj sintagmi ispalo da niječem postojanje bh. nacija (i drugih pluralnosti), što je nonsens, ma koliko to uporno radili mnogi među nama još uvijek, što iz neznanja što iz privrženosti prevaziđenim idejama i političkim konceptima.

 

Najbolje je ovaj indikativni demantij, objavljen u Oslobođenju dva dana poslije, navedem u cijelosti: „U mojoj, u osnovi korektno prenijetoj, izjavi za  ‘Oslobođenje’ sa znanstvenog skupa ‘Identitet, multikulturalizam i strah od Drugoga, u organizaciji časopisa ‘Diskursi’ (vidjeti, D. Mocnaj, “Prevazići podjele”, Oslobođenje, 29.10.2011. zadnja strana, prvo izdanje), potkrala se nedopustiva greška, svejedno čija, pa je poznata politološka sintagma ‘nacija-država’ reducirana na “naciju”, čime je izgubljen ili promijenjen smisao cijelog iskaza.

 

Mojom izjavom se nisu, dakako, namjeravale zanijekati bh. nacije,  nego upravo suprotno – potencirati svekoliko stvarno ili potencijalno multikulturološko šarenilo BiH. Ispravna bi rečenica, dakle, bila: ‘Mi u tome trenutno ne participiramo, jer pravljenje tri nacije-države na prostoru BiH podrazumijeva ili golo nasilje ili političko-pravno nasilje, a multikulturalizam podrazumijeva slobodu, uvažavanje i ogledanje u očima Drugog i Trećeg.’

 

Pravljenje tri nacije-države, pak, dok se u EU odigravaju  mnogostruke trans-nacionalizacije i socijalizacije je kontraproduktivna, neracionalna, anakrona pojava. No, nitko razuman ne bi smio niti dovoditi u pitanje postojeće nacije, ukoliko dobro želi sebi i svojima, odnosno svojoj Zemlji. Sapienti sat. Dr.sc. Mile Lasić, Mostar“ (Vidjeti, Nedopustiva greška, Oslobođenje, 01. 11.2011.)

 

Mostar, 19.11.2011.

 

hspf.info

 

Komentari

komentara