Kantovo prosvjetiteljstvo, Bog i moral

 

Prije desetak godina, točnije 12. veljače 2004. godine u Kaliningradu, nekadašnjem Königsbergu, okupilo se mnoštvo učenog svijeta kako bi obilježilo dva stoljeća od smrti jednog od najznačajnijih filozofa zapadnog svijeta. U Kantovom  rodnom gradu je, međutim, tako malo ostalo od  njegove nekadašnje slave da prosto bode čula.

 

Piše: dr.sc. Mile Lasić/HSPF.info


 

 

Nestala je davno, daleko prije dolaska Rusa, i Kantova rodna kuća, te kuća u kojoj je Kant dočekao starost, nestala su potom i druga važna obilježja ne samo Kantova života, nego i svega onoga što je nekada činilo Königsberg svojevrsnom istočno-pruskom tvrđavom duha. No, od 1992. godine, zahvaljujući pokojnoj  „grofici duha“, Marion Gräfin Dönhof, dugogodišnjoj „alfa i omegi“ tjednika „Die Zeit“, rođenoj u Königsbergu, u Kaliningradu postoji makar kopija starog Kantova spomenika. Original  su ruski seljaci prodali davno u staro gvožđe. Tako je to s Kantom, beskrajno komplicirano ne samo u saznajnoj, nego i u povijesno-političkoj ravni već više od 200. godina, koliko i traju moderne prosvjetiteljske muke.

 

„Kant nas je poučio da se nadamo samo u sebe“, on je „filozof 21. stoljeća“, kazao je Leonard Kalinnikov, profesor filozofije i logike na univerzitetu u Kaliningradu, koji se uzaludno borio da se 2004. godina proglasi u Kaliningradu „Kantovom godinom“. No, ne samo da takvo što nije bilo moguće, nego se 2005. godina u nekadašnjem Königsbergu obilježavala kao „750 godišnjica Kaliningrada“, pri čemu se  Königsberg ni spomenuo nije. „To je neslana šala aktualnih ruskih vlastodržaca“, ogorčen je profesor u mirovini Kalinnikov, „oni skrivaju od nas dio naše vlastite povijesti i tako razaraju našu budućnost“.

 

Leonard Kalinnikov je kazao otvoreno da je predsjednik Putin, koji takvo što dopušta, „neprijatelj prosvijećene Rusije“ („Der Spiegel“, 6/04). Bilo kako da bilo, Kantovo rodno mjesto i dalje nosi ime ruskog tiranina, koji je i vlastitu suprugu poslao u progonstvo, što ne govori, naravno, samo o krutoj realnosti nekadašnjeg Kantova mikrokosmosa. A više je nego znakovito i što se tamo gdje se  nekoć  veličalo Staljina, pa gdje je stajao ogromni Lenjinov spomenik, upravo privodi kraju gradnja ogromne kršćansko/hrišćanske katedrale. „Jedna se idolatrija  zamjenjuje drugom“, jedi se profesor Kalinnikov, „to je pad u srednjovjekovnu kulturu“, koja ljude iznova pravi „malodobnim“. Kantova poznata maxima, zapravo slogan cijelog  prosvjetiteljstva – Sapere aude! Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužit se vlastitim razumom… – dobija  u okruženju kaliningradske/königbergške realnosti,  i ne samo tu, dva stoljeća poslije njegove smrti, sva obilježja crnog humora!

 

Kantov Bog je jedno „intertekstualno čvorište“!

 

Za Immanuela Kanta je Bog „ideal čistoga uma“, „najviše Biće“, teško dokaziv i teško osporiv pojam, „ali ipak bezgrešni ideal, pojam koji uključuje i kruni cijelu ljudsku spoznaju“. „Najviše Biće“ je teško dokazivo (i nedokazivo)  putem ontoloških, kosmoloških i fizičko-teoloških „Božijih dokaza“, pa je ipak „moralno nužno da se pretpostavi postojanje Boga“.

 

Međutim, dok je jednima Kantovo „postuliranje Boga“ osnova  za tvrdnje kako „nema morala bez Boga“, drugi se time ne zadovoljavaju. Čak i katolički kardinal dr. Karl Lehman (promovoriao studijom o Heidegeru) misli da bi se moralo sa „svježom hrabrošću“ pristupiti propitivanju Kantove kritike religije! A filozofi poput hamburškog profesora Manfreda Geiera tvrde da se od Kanta može učiti ne samo o moralnosti uopće, nego  i o „moralnosti bez Boga“! Doduše, Geier naglašava da Kant nije niti „ateista“ niti „nihilista“, nego da je za Kanta Bog u svoj njegovoj kompleksnosti izuzetno važan pojam. M. Geier tvrdi, također, da je Kant prešao dugi put od „metafizičara do fizičara“ – što je, u najmanju ruku, intrigantna ocjena jednog profesora metafizike, što je Kant između ostalog dugo godina bio. O ovomu  osjetljivom pitanju verzirani filozofi i teolozi širom svijeta vode beskrajne rasprave, no ovdje se ovaj fenomen samo dotiče u kontekstu Kantove ideje prosvjetiteljstva, odnosno „genijalnog povezivanja kritike religije i teorije mira“ (Vidjeti, „Der Spiegel“(1/04) – „Zvjezdani nebo nada mnom i moralni zakon u meni“). U krajnjem, o sukobu prosvjetiteljske ideje i religiozne dogmatike, odnosno neslobode je i riječ svih proteklih 200 godina od Kantove smrti.

 

Naša era je, u stvari, era kritike, kojoj se sve mora podrediti, pisao je  Kant uz  prvo izdanje „Kritike čistog uma“,  što podrazumijeva da se ni religija ne može oprijeti ovoj kritici ni kroz njezinu svetost ni kroz njenu dogmatiku. Dapače, religija je bila i ostala centralna sporna točka „kritičkog prosvjetiteljstva“, u kritici religije se ogledala i ogleda zrelost prosuđivanja jedne epohe o njenizim osnovnim preokupacijama. Istina je, tvrde Kantovi biografi, da je kod Kanta ostavilo traga „prije svega od strane majke pobožno posredovano obrazovanje“, pa čak i relativno puno kasnije „nije sumnjao ni u jednu rečenicu kršćanstva“, ali je od toga na kraju jako malo, ako išta, ostalo.

 

Već 1755. godine u „Općoj povijesti prirode i teoriji neba”  dolazi ustvari Kant do pozicije da se čudesno uređeni svijet prirode ne može  svesti na jednog mudrog i razumnog  „prastvoritelja“, odnosno da se cijela priroda  ne može svesti na „Božiju egzistenciju“. Drugim riječima, već mladi Kant  muku muči s uobičajenim poimanjem  Boga i nastanka svijeta, a Bog postaje sve više za njega „nedokazivi ideal“.

 

Kantovom filozofijom nisu opčinjeni samo brojni filozofi širom svijeta, među kojima su i Habermas i Derrida, posebice njegovom idejom prosvjetiteljstva, tom svojevrsnom „zamjenom“ francuske revolucije u Njemačkoj, nego je Kantom fascinirana i masa radoznalog i učenog svijeta, koji se strastveno interesira za Kantovu  teoriju „početnog kaosa“, iz kojeg Kant daje razviti kosmički sustav, nevjerojatno kompatibilan s današnjim najdubljim kosmologijskim saznanjima. Priča je izuzetno zanimljiva, no i komplicirana, jer se mora znati makar ponešto o “velikom prasku”, o njutonovskim matematičkim principima, o sili teže i protivteže, te još koješta drugoga. Zato kažimo samo da  u “Općoj povijesti prirode i teoriji neba” Kant iznosi hipotezu o stvaranju svijeta iz kaotične neizmjernosti materijalnih čestica, pri čemu se služi i kategorijama početka svijeta, beskonačnog prostora,  atomskih temeljnih elemenata, mehaničkih kauzaliteta, ali i višeg bića s beskonačnom stvaralačkom snagom. (Drugim putem je do sličnih rezultata došao poznati fizičar Laplace, pa se ova teorija uobičava zvati i Kant-Laplaceova teorija.)

 

Ali, mnogo godina poslije, po posljednji put u pismu Christianu Garveu od 21. 09. 1798. Kant naglašava: “Nije istraživanje postojanja Boga, besmrtnosti etc., bila točka od koje sam pošao, nego antinomija čistog uma…”.

 

Kant govori o božanskom stvaralačkom aktu i božanskoj mudrosti, piše u „Kantovom svijetu“ M. Geier, ali on govori i o mehaničkom objašnjenju svijeta i općim zakonima prirode, o ljudskim saznajnim sposobnostima i slobodarskom pogledu na svijet. U jednu riječ, nepomirljivi prijepor između „branilaca religije“ i „naturalista“, čiji je vrhunac bio baš u 18. stoljeću, nije mogao mimoići ni Kanta. U vezi s naznačenom Kantovom proturječnom retorikom Geier  zaključuje da se Kant – kako bi izbjegao optužbe za sličnost  sa grčkim atomistima – „vidio prisiljenim“ uvesti u igru i  „jednog Boga“ kao stvoritelja svjetske materije.

 

Ali, Kant se  ovim Bogom ne postovjećuje s kršćanstvom, nego mu ovaj „jedan Bog“ daje materijal kako bi mogao graditi svijet po njutonskim temeljnim principima. Rečeno je potkrepljeno Kantovim iskazom  da mu pominjanje Boga pomaže  da izbjegne poteškoće „koje izgleda mojim rečenicama prijete od strane religije“! Uostalom, poznato je da su i Kantovi bivši studenti i potonji prijatelji potvrdili kako se Kant više oduševljavao astronomijom nego religijom! Po Kantovom mišljenju, sloboda volje, besmrtnost duše i bitak Boga ne mogu uopće biti predmet teorijskog znanja, već samo stvar uvjerenja, tj. praktičnog odnošenja. Kantov Bog ili „Bog filozofa“, zaključuje Manfred Geier, je „intertekstualno čvorište“  u koje se spliće više religiozno-filozofskih niti.

 

Nije sporna ideja Boga, nego njena zlouporaba

 

Bogu svaka čast, kažimo razumljivije, neka svatko pod tim pojmom misli ono što mu se dopada, ali religija nije ni u prošlosti ni u sadašnjosti bila ograničena na „privatnu uporabu“, niti je puko akademsko pitanje, pa time postaje nužno da se sagledavaju  implikacije religijskog mješanja u svjetovne stvari. U suprotnom, pristajemo da budemo malodobni, maloljetni, na vođenje, pokoravanje, što sve nema puno veze s prosvjećenošću ili političkom modernom. Kantov čuveni, maleni spis „Odgovor na pitanje: šta je prosvjetiteljstvo?“ je kritički usmjeren  upravo protivu (zlo)uporabe vjere, ali i svih vrsta despotija, te protivu čovjekove lijenosti i kukavičluka, protivu latentne spremnosti na malodobnost i podaničku ulogu u odnosu na „skrbnike“, misle brojni filozofi i sociolozi  širom svijeta!

 

A Manfred Geier naglašava da je Kantova intervencija u „Berlinskom mjesečniku“ u vezi s prosvjetiteljstvom bila  „prije svega usmjerena protivu duhovnika, ovisnih o vladanju“. U ovom kontekstu nije, vjerojatno, naodmet spomenuti niti poznatu činjenicu da je  pruski vladar Friedrich Wilhelm II., naslijednik prosvjećenog Friedricha Velikog, Voltaireovog prijatelja,  zabranio starom Kantu 1794. godine da drži javne govore o  religioznim pitanjima. Vjerojatno zato što  se ovom „pobožnom“ i „crkvi vjernom“ vladaru nije dopalo šta je Kant kazao u  raspravi „Die Religion innerhalb der Grenzen der blossen Vernunft“! I ne samo tu.  Zaključimo,  u kompliciranoj Kantovoj duhovnoj laboratoriji je prosvjetiteljstvo neodvojivo povezano s kritikom religije, pri čemu se ne radi o sporenju o „čistom idealu“ nego o „genijalnom povezivanju kritike religije i teorije mira“, tj. općeljudskom napretku.

 

Radi se do dana današnjeg o zamamnoj prosvjetiteljskoj ideji, uvjerljivo nadmoćnoj biblijskom, pojednostavljenom tumačenju svijeta. U krajnjem i o tomu – je li više od  200 godina prosvjetiteljske borbe u Europi (i svijetu) bilo uzaludno ili ne?

 

Nema nikakve sumnje da je Kant znao za izrazito liberalnu dimenziju časopisa “Berlinski mjesečnik” (“Berlinische Monatschrift”), kada  se odlučio da surađuje u njemu, da je svjesno ušao u borbu za liberalanost, slobodu mišljenja, a protivu nerazuma, religioznog dogmatizma i  crkvene prisile. Uostalom, kako tumačiti drugačije Kantove eksplicitne poruke da prosvjetiteljstvo ne zahtijeva ništa drugo do slobodu, i to  upravo slobodu od koje će se učiniti “javna uporaba”, jer se  sa svih strana  čuje samo – “ne rezoniraj”! Kant piše: “Oficir kaže – ne rezoniraj, nego egzerciraj. Poreznik kaže: ne rezoniraj, nego plati! Duhovnik: ne rezoniraj, nego vjeruj”, pa zaključuje kako su “posvuda ograničenja slobode”! Kant dodaje izričito da je “glavnu točku prosvjetiteljstva, što znači izlazak ljudi iz njihove samoskrivljene malodobnosti” situirao primarno “u religiozne stvari”! Manfred Geier u “Kantovom svijetu” dodaje da vlastodršci imaju naročite interese da upravo u ovoj oblasti “izigravaju skrbništvo nad podanicima”.

 

Kant razlikuje “prosvijećenu eru” u kojoj je čovječanstvo u cjelini sposobno da se posluži vlastitim razumom, uključivo da sudi i u religioznim  pitanjima, i “eru prosvjetiteljstva”, u kojoj postoje prepereke prosvjetitetljstvu a koje se moraju otkloniti, piše politolog Francis Fukuyama u “Die Zeitu” (02/04), ustvrdivši, čak, da je Kant “prosvijećenu eru”  predvidio tek “s pobjedom nad prosvjetiteljstvu neprijateljskom religijom”, dakle, u “dalekoj budućnosti, isto tako dalekoj kao i u vrijeme Friedricha Velikog”! Ako se danas čita pažljivo Kantov čuveni spis “Odgovor na pitanje: šta je prosvjetiteljstvo?”, kaže Fukuyama, koji je stekao svjetsku slavu sa studijom o “Kraju povijesti”, biva se “…frapirano kako smo još daleko od toga da živimo u prosvijećenoj eri”.

 

Za Fukuyamu nema dileme da je “upravo velika borba između religije i znanosti pokrenula Kanta ka ovoj raspravi”, jer je “temeljni problem Kantova vremena bila dominacija crkvenih autoriteta, koja je, u krajnjem, i isprovocirala borbu za formalno odvajanje religioznih i političkih autoriteta, s jedne strane, te s druge, oslobađanje indivudua od uobičajenog načina mišljenja, koji je bio forsiran od institucionaliziranih religija”. Ova temeljna promjena je bila tako potpuna, tvrdi Fukuyama, i tako je “obojila” institucije i navike modernog liberalnog Zapada,  da se ona smatra danas samorazumljivom. “Naravno, crkveni autoriteti egzistiraju kao i ranije, Papa daje proklamacije o pobačaju ili vanjskoj politici, te očekuje poslušnost  vjernika”,  naglašava Fukuyama, “ali njegov glas je samo jedan među mnogim u kakofoniji glasova”!

 

„Talibani“ su među nama!

 

„Mnogi previđaju da prosvjetiteljstvo ne napada vjeru, nego fundamentalizam“, kaže  Amerikanka Susan Neiman,  profesorica filozofije na  univerzitetima Yale i u Tel Avivu, te aktualna direktorica “Einstein Foruma” u Potsdamu pored Berlina. Autorica zapažene studije „Unity of Reason – Rereading Kant“, iz 1994. godine,  ima potrebu naglasiti kako se ne radi o  „sukobu prosvjetiteljstva s pobožnosću, nego s dogmom i idolatrijom”, tj, kako „nije problem vjera, nego autoritarna vjera koja čezne za konačnim rješenjima“. Istinski prosvjetitelji, pak, ne streme „konačnim stanjima“, znajući dobro da je  neophodno  tražiti uvijek  iznova rješenja, a to je „samo moguće ako kultiviramo sumnje, neizvjesnosti i samokritiku“. Apsurdno je ali istinito, unatoč višestoljetne borbe za prosvjetiteljsku ideju velikim dijelovima svijeta  i dalje dominira vjerski fanatizam, koji zlouporabljava ideju Boga.

 

Najglasniji u tvrdnji kako „nema morala bez Boga“ nisu, čak, duhovnici, makar ne posvuda, nego upravo nemoralni „svjetovnici“! Ako nekomu nije jasno o čemu je riječ neka samo pogleda šta se događa u regionu Bliskog istoka, ili u pakistansko-afganistanskim vrletima. Ali, i ne mora baš da ide tako daleko,  „talibani“ su među nama. Prisjetimo se samo što se sve uradilo protekle decenije „u ime Boga“, „u ime nacije“ ili monstrouzne pobožnosti nekih od glavno-osumnjičenih ratnih zločinaca. Začuđuje, pak, u pravilu kontroverzno ponašanje odgovornih ljudi u okrilju  vjerskih zajednica, koji naglašeno toleriraju nakaradnu demonstraciju „vjere u Boga“ novih političkih elita u zemljama bivše Jugoslavije.

 

O kritičkoj distanci da i ne govorimo! Njihova legendarna šutnja, ili pak suučestvovanje u zloprabama vjere, ideje Boga i morala, u aktualne političke svrhe, nema nikakvih dodirnih točaka s Kantovom idejom prosvjetiteljstva. Izuzev što je upravo takva vrsta ponašanja bila predmetom Kantove kritike već daleke 1784. godine. Uostalom, za početak, usporediti političku i vjersku retoriku naših kvazi-političkih i duhovnih elita s Biblijom (ili Kur’anom). Pa usporediti „poruke o ljubavi i miru“ i Kantov kategorički imperativ – „Radi tako kao da bi  maksima tvoga djelovanja s pomoću tvoje volje trebala postati općim prirodnim zakonom“! Ili pak,  nešto malo slobodnije interpretirano, s Kantovom porukom –  ponašaj se tako da čovjeka u sebi i u osobi nekog drugoga u svako vrijeme potrebuješ kao cilj, a nikada kao golo  sredstvo!

 

Mnogo bi nam se toga kazalo samo od sebe! Da, krhka je biljka prosvjetiteljstvo, no, njezina alternativa je „pad u srednovjekovnu kulturu“!

 

Berlin, 2004./Mostar, 06.04.2013.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara